Prikaz knjige Seada Alića MASOVNA PROIZVODNJA NARCIZMA

Autor prikaza: Amela Delić

Izdavač: Sveučilište Sjever i Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja, Zagreb, 2019.

Dvanaest tekstova koje u knjizi Masovna proizvodnja narcizma sabrao Sead Alić, moguće je čitati na nebrojeno mnogo načina. U tome je, rekla bih, njihova ljepota i snaga. U vremenu statističke, uzročno-posljedične znanstvene (i kvaziznanstvene) obrade stvarnosti, pravo je osvježenje o medijima čitati iz jedne dublje, filozofske, umne, perspektive mudrosti.

U svakome sam tekstu podvukla mnoštvo rečenica, pasusa, riječi i sintagmi. Interpretiranje svega podvučenog i zanimljivog prevazišlo bi mogućnosti razmjene putem Facebook posta, tako da ću takve opširne elaboracije pokušati izbjeći.

Prvi tekst Veliki inkvizitor bavi se, kao i svi ostali (kao što bi i sva znanstvena, književna, umjetnička uopće racionalnost i trebala) pitanjem istine. Autor se u suštini pita šta je istina i da li je ona u današnjem vremenu tehničkih posredovanja mudrosti moguća. „Istinsko znanje“, moralo bi, kaže autor „prikupljati krhotine različitih znanosti, umjetnosti, metoda istraživanja, samopromatranja i td“ (2019:9). Budući da se i sama često pitam o mogućnosti spoznaje, o čovjekovim umnim kapacitetima da dođe do istine, to mi je ovo razmišljanje bilo posebno zanimljivo. Sve više sam ubijeđena da je istina preveliki zalogaj za čovjeka. I nekako baš u isto vrijeme kada sam čitala ovaj tekst, podvukla sam u Kur'anu dio jednog ajeta (pasusa) u kojemu piše da je Svemogući „otjelovljena istina“. A ako je istina sam Bog, toliko Veliki i čovjekovom razumu neuhvatljiv, onda je i sve što možemo dobiti od istine – tek mrvica, ili bar skepsa i sumnja u ono što nam se predstavlja kao istina (a što je najčešće laž i zavođenje).

Drugo važno pitanje, pitanje slobode, također se analizira u ovome tekstu. U vezi sa slobodom svakako je i pitanje sreće. Autor tako zaključuje da je Isus bio buntovnik, a da „buntovnici ne mogu biti srećni“ (12). „Tačno je i da je sloboda teret, a ne privilegija“, piše dalje pa zaključuje i da „ljubav i slobodna odluka nisu građevni materijal za oblikovanje licemjerja“ (13). Moje je, pak, razmišljanje da samo slobodan (koliko je to moguće biti jednom jadnom čovjeku), čovjek zaista može biti srećan. Nesrećan je utoliko što mnogo pozornosti u početku oslobađanja obraća na reakcije okoline. Proces oslobađanja je nešto poput porođajnih muka. Odvajanje boli. No, ukoliko čovjek u tom procesu oslobađanja odustane od potrebe ili barem pretjerane želje za odobravanjem, lakše mu je. Neminovno, prije ili kasnije, slobodan čovjek bit će srećan. I sam. I u zatvoru. I na robiji. Neslobodan – neće nikada.

Shodno naslovu, tekst naravno diskutuje i o hijerarhiji, o pokoravanju. „Veliki inkvizitor čak kaže kako nagradom vječnog života mame nesretne da odbace slobodu i prijeđu u redove onih koji čekaju smrt da bi bili sretni. (...) Veliki inkvitor osuđuje Isusa na lomaču. Smatra ga krivim jer je u ljudima razvijao ponos, a hijerarhiji trebaju smjerni ljudi“ (2019:17). Možda je uslov preživljavanja pokoravanje, smjernost, pirhvatanje laži kao istine. Ali, nije li bez ponosa, slobode (opet kažem, realno ostvarive čovjeku), buntovništva čovjek uopće živ. Prije par dana neko mi je, ne znam ko, citirao nekoga (ne znam koga), ali je otprilike rečeno ovako – neko živi, a neko postoji. Vrijedi li puninu života zamijeniti vegetiranjem? (Smrt je samo konačno tjelesno priznanje odustajanja str. 22).

U drugom tekstu autor govori o orvelovskim novim državnim uređenjima, o demokratijama (kvazi) utemljenim na strahu od dugačijeg mišljenja, o jednoumlju o kojem se više niko ni ne pita, o izostanku svakoga čuđenja (što će reći i smrti duše). „Biranje američkog predsjednika biranje je svjetskog imperatora od čije jutarnje probave ovisi mir u nekoj državici negdje na svijetu“, konstatuje autor žalosnu (tragikomičnu suštinski) istinu (2019:21). Shodno povišenim materijalnim apetitima velikih igrača Oceanije ili Euroazije „proizvodi se sve više oružja“, a „već ga ima toliko da ne stane u ljudsku misao“ (2019:24). Policija misli otjelovljena u masovnim medijima kao sredstvima globalnog nadzora (a ne nikakve globalne agore ili sela) prokazuje svaku različitost zločinom (iako nam se redovno u reklamnim mantrama različitost prodaje u svim istim stvarima kojima smo zasuti). „Proglašenje rata protiv terorizma, a terorizmom svega što nije u skladu s mišljenjem Velikog Brata – rat je postao sredstvo provedbe uniformiranja mišljenja“ (ibid). U svrhu širenja poželjnih slika „pristojnih“ građana svakodnevno se koriste mediji, i novinarstvo koje autor naziva „robotskim“. „Različitim stupnjevima ropstva dano je ime slobode izbora. Svaki čovjek može birati hoće li gledati ili slušati laži na sredstvima javnog priopćavanja istine. Ako se nekom ne sviđa ovaj ili onaj glas koji donosi laž u obliku istine, može promijeniti kanal i odabrati ugodniji glas ili ljepšu pojavu. Smeće se više ne baca, nego se reciklira i završava kao televizijski program“, ponetira autor (2019:25). Aludirajući na orvelovskih dva dana mržnje, Alić poručuje i da su danas otvoreni mnogi televizijski programi koji 24 sata na dan emitiraju mržnju prema ovome ili onome. Slično je i u znanosti koja je i sama postala industrijom te„otkrila copy/paste metodu, kojom se inače smiju koristiti samo prokušani kadrovi vrhova hijerarhije“ (pod hijerarhijom ne mislimo samo na političku, nego i na akademsku koja se često diči navodnom apolitičnošću). „Ta im metoda osigurava da napreduju u znanju, a ostanu u neznanju. Budući pak da neznanje moć, oni zadržavaju svoju poziciju moći. Medotodm copy/paste“ (2019:25). I tu se, rekla bih, priča ne završava. Kamo sreće da je to kraj. Ovi „preko noći mr., dr., doc.dr. i prof.dr.“ tlače i ono malo znanstvenika ili onih koji to iskreno žele biti, a koji najčešće nisu bliski ni sa hijerarhijama vlasti, ni akademske „zajednice“. U nas se doista i doslovno, vrlo često, „znanjem stiču neprijatelji“ (Ibid).

U tekstu „Je li moguća revolucija bez religijske reformacije“ najznačajnijim mi se učinilo pitanje važnosti medijske reformacije. Iz učmalosti jednoumlja, poslušnosti, nekritičkog prihvatanja poželjnih tumačenja svijeta, prije svega moraju izaći sistemi posredovanja – što će reći mediji. Autor zaključuje da je „jedina prava revolucija medijska revolucija, ali ne revolucija tehnike i tehnologija, ne revolucionarni napredak, izum novog oblika komunikacije nego revolucioniranje svijesti o sustavima medijskih posredovanja koji tu svijest omogućuju, ograđuju, velikim dijelom određuju, zavode i njome manipuliraju. Čovjek ne može i ne smije ostati sredstvo koje opslužuje svoje tehnološke produžetke, svoje ekstenzije, svoje izume. Ne smije biti biće koje evolutivno slijedi trag tehnoloških zabluda. Čovjek je re-evolutivno biće sposobno priznati svoju grešku, a jedna od najvećih bila je misao kako treba postavljati samo ona pitanja na koja je moguće odgovoriti“ (Ibid 56). Smiješni su kvaziznanstvenici izrasli na plodnom tlu tehnološkim zabludama potorenenog diskursa koji su sav svoj kvaziznanstveni rad utemeljili (klimavo dakako) na odama tehničko-tehnološkom napretku medija, pa nesrećni ne znaju bi li prije u IT, komunikologiju, masovne medije, a zašto ne i elektrotehniku pomalo mada su ih otud inženjeri „nabrzili“; ali su sigurni gdje moraju biti – blizu ognja plemenskih poglavica (vlasti i kvaziakademskih elita neznanja). Lijepo kaže naš mudri svijet autentične misli – ko je vatri blizu, on se i ugrije. Ali se prije i oprži.

S akcentiranjem važnosti misaonog otklona od hijerarhijskoga mišljenja, tekst i završava. „Nema revolucije bez pronalaska lijeka protiv religijske, političke, korporacijske, pa i akademske hijerarhije. Živu misao rađa otklon od hijerarhije“ (2019:65). Ali, kako će to znati oni koji su odavno mrtvi, oni koji vegetiraju na povlasticama koje im omogućava licemjerje i dodvoravanje, prostituisanje sa svim hijerarhijama sviju vrsta koje su ikada zasjele na prijesto.

U tekstu „Jezik objave“ autor kako kaže želi iz „filozofijskomedijske perspektive razmisliti o komunikaciji čovjeka i Boga“ (2019:69). Iako je u usmenosti nastao „sadržaj jednobožačkih religijskih objava“, danas „električni i elektronički pa i digitalni mediji na svoje sepcifične načine stavljaju u pitanje staru 'sliku Boga'“ (2019:69). U riječi je čovjek stvoren, kaže autor, pa je on „biće riječi kao simbola kojim stvara nove svjetove“ (Ibid; Bog pouči Adema/Adama imenima svih stvari). Pomoću riječi stvaramo, ali riječi mogu doprinijeti i stvaranju zla, opasno je izgovarati nepotrebne riječi, riječi kojima se nekome može nauditi. Svaka riječ u sebi nosi poseban svijet, stoga bi riječi, osobito riječi svetih knjiga trebalo čitati alegorijski. Alić se pita da li sve riječi mogu biti mediji komunikacije s Bogom, pa zaključuje da to nije slučaj. „Ako posvećena riječ znači nešto drugo, nešto do čega dolazimo oslobađajući se tijela, osjeta, znakova i simbola, ona bi posvećena riječ mogla biti samo ona koja ne silazi s drveta spoznaje, riječ koja ne zavodi, koja neće razviti idolopoklonike, riječ koja ne stvara slike, priče, riječ koju možemo osjetiti tek kad se distanciramo od ovoga svijeta, kada kao kakav stranac, pustinjak, monah, osluškujemo i prepoznajemo poruke koje odzvanjaju u nama a nisu iskazane riječima“ (2019:74). Takve se riječi otkrivaju u tišini... Zato je „medij vjere tišina i ono što tišina otvora“ (78).  Slobodna misao medij je komunikacije s Bogom. Promišljanje, neopterećeno svakodnevnicom, prljavštinom mržnje, zavisti, zlobe, promišljanje u molitivi, meditacji, najbolji je i najiskreniji način komunikacije s Bogom, s Univerzumom, sa samime sobom. Pretjerana upotreba riječi umara, obesmišljava, kako traumu u frojdovskom smislu, tako i svaku drugu lijepu emociju, čineći je izlizanom, otrcanom, sporednom u odnosu na naraciju. „Svatko ko je radio bilo kakav posao na području duhovnosti (pisao, skladao, projektirao, slikao...) zasigurno je nerijetko pomislio kako kroz njega/nju zapravo teče ideja/objava/energija koja je dio nečega većeg, snažnijeg i duhovnijeg od vlastitih snaga i vlastitih pokušaja“ (2019:95). A da bi čovjek bio kanal između onostaranog i ovostranog, mora biti oslobođen smetnji ovoga svijeta, posebice riječi, pa i govora u komunikaciji s Bogom. S Njim se, sigurna sam, priča drugačije – nadom, ljubavlju, čistom emocijom. Još je McLuhan, taj kralj filozofije medija, pisao da „ljudski govor odvaja čovjeka od čovjeka i ljudski um od univerzalnog nesvjesnog“. Bolje se kazati ne može. 

U eseju „Globalni ekran“ Alić zaključuje da „riječi zahvaćaju dijelove univerzuma, a cjelinu se može dohvatiti samo onim mišljenjem koje se metaforički određivalo mišljenjem srca“ (2019:97). Neke se pojave, naprosto, ne mogu spoznati samo razumom. A nije li pisana riječ doprinijela upravo kulturi laži u kojoj je ugovorom postalo obavezno osigurati svaki važan društveni odnos? I pismu zahvaljujući ljudi sve manje vjeruju jedni drugima na časnu riječ.

Tekst „Globalno ratište i glasovi iz pustinje“, autor dezavuira pitanje autoriteta (religijskih, politički, naravno i porodičnih, sviju medijski posredovanih). Nadnaravno je sada medijski posredovano. Različiti autoritarni karakteri javljaju se s medijskog oltara. Njima je „Bog idealan izgovor. Njih ne interesuje tolerancije ili stavovi poput stava Rimljana koji su govorili da je Bog dovoljno velik da se brine za sebe pa da ga prema tome ne treba branizi od ljudi“ (2019:112). Prvo bjekstvo od slobode čovjek bilježi u svome strahu od autoriteta oca. On određuje pravilno i nepravilno, on je savjest djeteta, moralni sudija, izvor osjećaja kajanja i krivnje. Vremenom, u djece takvog oca obrazuje se Super ego kojemu takav otac nije ni potreban, budući da on sam sebi postaje veći sudija od bilo kojeg mogućeg izvanjskoga autoriteta. Super ego je, pisao je Frojd, opasniji od autoritarnog oca. Jer on zna, ne samo učinjene grijehe, nego i one pomišljenje. Od njega se, naime, ni misao sakriti ne može. Ulogu Super ega danas smo eksternalizirali na masovne medije. Na društvenim mrežama i komentarima otkrivamo svoje najveće frustracije, niti ne pomišljamo nešto sakriti. Sve izlažemo velikom medijskom Super egu. Tako su „masmediji sredstva proizvodnje krivnje“ (2019:118). Esej završava sjajnim stavom za promišljanje: „Poslušno hipnotizirano dijete gasi program koji emitira slike autoritarnog boga-oca suvremene zapadne civilizacije. Na pustinju se spušta zlosutna šutnja“ (2019:121).

I nastavak knjige donosi tekstove o jeziku, a posebno zanimljiv je onaj o jeziku informacija. Esej naslova „Informacija ili 'upravljanje percepcijom'“ zanimljiv je po mjestu na koje autor situira informaciju u nepreglednom svemiru znanja. Najniže. Prema Aliću je „svođenje jezika na takozvanu informacijsku dimenziju, osuda jezika na smrt“, a informacijsko doba „predstavlja prijetnju svim dimenzijama čovjeka osim njegove pragmatično-funkcionalne površine“ (2019:125). Informacija je tek površina nečeg što možemo zvati saznanje o svakodnevnom. No dubine ni smisla u tim saznanjima najčešće nema. Svaka je informacija tek mrvica velikog zalogaja koji je nemoguće progutati u tako skučenom prostoru i vremenu kakav je medijski. Još gore, slabo se ko trudi i pokušati nešto više od pukog prenošenja nevažnih obavještenje u čijoj se zbrci i buci gubi sve značajno i vrijedno. Kod iole normalnog čovjeka ovakav svijet informiranja najčešće proizvodi rezignaciju, odbojnost... Oni srećniji uspiju pronaći i neki smisleniji tekst. Stalno nam se nameće imperativ informisanosti. „Jesi li čuo?“ – „Nisam“, a onda pogled osude. No, poručuje Alić „informirani smo jer je množina informacija oko nas na svakom koraku“, a ne zato što možemo zaista birati i zabrati one najkvalitetnije i relevantne. „Spoznajemo li uistinu svijet oko sebe ili uranjamo u igru likova/formi? Je li sloboda izbora različitih konzervi kontaminirane hrane sloboda kojoj teži čovječanstvo?“, pita se on, pa nastavlja da „rob može imati pravo na informaciju o svojoj neslobodi, a da ne bude oslobođen“ (Ibid 127). Jer šta je drugo informiranost o smrti čim ustanemo (321, 267, 398, 123 – mrtvih), ko mari više? Zašto onaj ko je slobodan kupiti jedan od deset reklamiranih šampona vjeruje da je slobodniji od onog koji sebi može priuštiti tek neki vrlo jeftin? Da li smo slobodni zato što imamo pravo svakodnevno na televiziji gledati iste likove – analitičare, političare, zvijezde raznih profila, ratne zločince? Čak i mediji koji za sebe vole tvrditi da su objektivni i nepristrani uglavnom su učahureni u već očekivane kalupe promišljanja. „Informirati tako da se informirani uvijek unaprijed uputi u smijer čitanja informacije, oblik je najobičnije propagande kojoj je dato umiveno i ne toliko poznato ime 'upravljanje percepcijom'“ (2019:128). Svi ti „slobodomisleći“ novinari i intelektualci najčešće vrlo dobro znaju o čemu mogu „slobodno“ misliti, dapače, šta je poželjno „slobodno“ dekonstruirati do golotinje (najčešće već viđeno, dosadno mantranje o nacionalnim politikama, i td. i tsl). Ali, da misle slobodno o ozbiljnijim „igračima“ i ideologijama, rijetki se usuđuju. Oni su uglavnom na marginama masmedijskog svijeta informiranja. „Umnažanje mišljenja bez kritičke valorizacije stvorilo je masmedijske sofiste spremne u svakom trenutku oblikovati svoju misao prema potrebi naručitelja i prema njegovim finansijskim mogućnostima“ (2019:175). U naručiteljeve se motive dakako ne zadire.

Posebnu pažnju u tekstu „Prisvajanje licence na kreativnost“ autor je posvetio stvaralaštvu. Doduše, većina ejesa dotiče stvaralaštvo u nekom njegovom segmentu, a ovaj se ponajviše bavi baš kreativnošću i preduslovima za nju. Naumpada mi djelo Nicholasa Carra – Plitko: Kako internet mijenja način na koji čitamo, mislimo i pišemo. Naime, u tom djelu on prepričava situaciju pjesnika iz perioda pojave prvih vozova. Ovaj je negde u tišini pisao pjesmu. Crvkut ptica, povjetarac, ugodna tišina... a onda, negdje u daljini pisac čuje voz na šinama. Misli mu se poremete, pjesma propadna, on rezigniran odlazi kući. Danas, kaže Carr, uslova za stvaralaštvo uopće nema. Viber, WhatsApp, Messenger, obavijesti ove i one vrste, pune ceste, brbljivi ljudi, život sveopće gužve ne dozvoljavaju kreativnosti da uopće dođe do čovjeka s nekih viših sfera umovanja. Možda zato danas imamo „umjetnost“ tipa hip hop muzike, tehno muzike, DJ-eva svake vrste, MC ovog i onog... Nadam se da to nije najviše što možemo dobiti. „Stvaranje je opijum slobode“ kazat će Alić, a svi smo mi, smatra on – stvaraoci. „Svi smo kreativni, no s godinama učimo odustajati i na kraju uglavnom odustajemo u potpunosti“ (2019:181). No, ne mora tako biti. Alić nije odustao, mnogi nisu. Jer život u tom slučaju nema baš nekog smisla. „Nerođena je (fromovski rečeno) osoba koja proživi život ne uzdigavši se do razine stvaranja“ (Ibid 178). I Alić se slaže s Carrom, tišina je preduslov za stvaralaštvo i kreativnost. Ne samo tišina u okolini (bez telefona, saobraćaja, ljudske galame), nego i tišina misli u nama. I najmanja struna živca koja titra treba se umiriti da nastane nešto iole smisleno i lijepo. U tišini čovjek čuje svemir, čuje prirodu kako pjeva, čuje bića drukčija od čovjeka kako šapuću. „Stvaranje nastaje u tišini sličnoj molitivi; stvaranje je tu kad uspijemo pobjeći od vlastitih životnih interesa i oslobodimo se za nešto novi. Stvaralaštvo je jedini dokaz da smo još uvijek živi i da smo više od uloge koju su nam namijenili redovi egzistencije“ (2019:182). Mada je pitanje o našem življenju i dalje tek pitanje...

I ostali su eseji koje ja nisam ovdje pomenula itekako zanimljivi za čitanje. Svaki će vam otvoriti neki novi horizont promišljanja, a ako ne otvori, onda će vas bar utješiti da znate da postoje ljudi koji misle. Svidjet će vam se lijepi tok misli u svakome eseju, pitanja koja autor postavlja, kritika koja ne maša i koja je usmjerena na one s najtvrđom kožom.

Posljednji je esej posvećen pjesniku Enesu Kiševiću za kojeg će autor napisati i da je „prerano stekao ono što je najmanje važno – medijsku slavu“, ali da to ne znači da neko ima pravo osuditi ga bez ozbiljno razmatranja njegovog djela. Tako će Alić napisati da Kišević u pjesmama „ujedinjuje huk vode i kucanje majke Zemlje“, te da je „svaka njegova riječ – most“ (2019:223). Ovaj, posljednji esej autor možda i nije slučajno izabrao. Iako je cijela knjiga ozbiljna kritika na račun neslobode, umnažanja, copy/paste kulture i lažnih ljudi, ovaj esej nedvojbeno ostavlja prostora za optimizam.

„Ideja o smrti Boga bila je opomena svijetu da u svijetu lažnog morala, licemjerja, gramzivosti, mržnje i hijerarhija – nema mjesta za Boga. Na neki način u ovom svijetu kao da nema mjesta niti za pjesnike i ljude poput Enesa Kiševića. A zapravo ima. Ljudi su se prikrili u svoje katakombe i čekaju uskrsnuće doba u kojemu će moći OTVORITI SE, PROCVJETATI, UZLETJETI, PROGOVORITI – A DA NE BUDU POVRIJEĐENI, OSUĐENI, KRIVO GLEDANI“ (Alić 2019:222).

Za kraj, ako vam se svidi knjiga, onda poslušajte i grupu ZEFIR (u kojoj ćete vidjeti i profesora Alića i pjesnika Kiševića).
https://www.youtube.com/watch?v=eqiiHdGNBHU