Vanja Sutlić bio je i ostao jedan od najznačajnijih mislilaca 20. stoljeća na južnoslavenskim prostorima. Bio je profesor koji je dubinom promišljanja, širinom znanja, iskričavim duhom i govorničkim bravurama snažno utjecao na brojne generacije studenata i intelektualaca uopće (filozofe, politologe, sociologe, književnike i umjetnike) u svim dijelovima bivše Jugoslavije. On je filozof koji je hrvatsku filozofiju uzdignuo na rang ravnopravnog dijaloga s eminentnim misliocima našeg doba i koji u njoj zauzima izuzetno mjesto – time što je otvorio put "povijesnog mišljenja" ("prebolijevanja" filozofije = metafizike) kojim je on putovao ne kao "filozof", nego kao mislilac, vjesnik i navjestitelj.

       Rođen je u Karlovcu1925. godine. Nakon završene klasične gimnazije započeo je studij na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, no ubrzo se posvetio filozofiji i diplomirao 1949. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1958. na Sveučilištu u Zagrebu s tezom: "Bit i otuđenje čovjeka u Marxa i u filozofijama egzistencije". Predavao je kao asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1950 – 1953, kao docent i izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu od 1958 – 1964. i kao redovni profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu od 1964. do svoje smrti 1989. godine.

Bio je voditelj dva poslijediplomska studija na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, držao je predavanja i u Ljubljani, Beogradu i Kölnu, sudjelovao je na brojnim filozofijskim simpozijima; utemeljio je biblioteku filozofijske literature "Logo" u Sarajevu; a iza njega su ostali mnogi još neobjavljeni rukopisi, bilješke i zapisi njegovih predavanja, kao i četiri objavljene knjige:

–        Bit i suvremenost, Veselin Masleša, biblioteka Logos, Sarajevo 1967.

–        Praksa rada kao znanstvena povijest, Kulturni radnik, Zagreb 1974., 2. izdanje Globus, Zagreb 1987.

–        Kako čitati Heideggera", August Cesarec, Zagreb 1988.

–        Uvod u povijesno mišljenje, Demetra, Zagreb 1994. (posthumno).

       Svaka od knjiga koju je Sutlić za života objavio predstavljala je uzor i istinsko promaknuće za našu filozofijsku misao i ujedno – bilo kroz odobravanja bilo kroz osporavanja – izazvala mnoge (studente, filozofe, znanstvenike, kulturne djelatnike itd.) na sabiranje oko onoga što je objelodanjivala kao problem ovog povijesnog vremena.

Sugovornici u njegovim knjigama – Hegel, Marx i Heidegger, kao i Nietzsche (u još neobjavljenim predavanjima) – nisu izabrani ni slučajno ni proizvoljno, niti su puki materijal jedne filozofijske interpretacije, nego se u misaonom dijalogu s njima otvaralo, odnosno, kako je govorio: "dalo naslutiti ono još nečuveno, a kamoli kazano" do čega je Sutliću bilo jedino stalo, a što je formulirao kao "prebolijevanje metafizike" i pripremanje dolaska nove "povijesne zgode" u "povijesnom mišljenju".

       O prvim mladenačkim motivima i poticajima koji su ga uputili na bavljenje filozofijom Sutlić je u jednom razgovoru kazao: "Sukobljen s golemim, strašnim zbivanjem svjetskog rata koji je imao grupne implikacije i privatne konzekvencije, nastojao sam naći redukcionu točku koja bi izmijenila jedan neljudski, do tuposti ponižavajući okoliš, u radosni, živototvorni svijet jasnoće, blagosti i povjerenja." (Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 9).

To misleno iskustvo "živototvornog svijeta jasnoće" ostaje stalnim pokretačem njegova mišljenja, koje će kasnije postupno razviti u ono što naziva "povijesnim mišljenjem" – mislenim iskustvom "povijesne zgode", odnosno "skrbnim priređivanjem uzajamnog prebivanja zgode, bitka, vremena, svijeta i slobode" (Uvod u povijesno mišljenje, str. 126 bilj.) koje ostavlja za sobom metafizičku razliku mišljenja i bitka.

       Glavni Sutlićev sugovornik pri prebolijevanju metafizike jest  Hegel. Iscrpne analize Hegelovih djela koje je radio u svojim predavanja i knjigama nisu tek filozofijske obradbe, interpretacije Hegela (hegelijanske ili antihegelijanske provenijencije) nego bitni razgovor s Hegelom, odnosno s onim što kroz Hegela progovara – s apsolutom (idejom) koji kao supstancija-subjekt sebe obistinjuje u apsolutnoj znanosti. A kroz to ozbiljenje, obistinjenje apsolutne ideje, povijest je lišena svoje povijesnosti i reducirana na povijest apsoluta.

       Marxova misao "ozbiljenja filozofije" logičan je nastavak zadaće povijesnog mišljenja koje ne želi "sugerirati jednu metafizičku koncepciju povijesti, jednu filozofiju povijesti" (Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 11). Međutim, metodičkom refilozofikacijom Marxove misli, Sutlić u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest pokazuje da Marxova "destruktivna dijalektika" kritike političke ekonomije, gradeći sustav kapitalskog načina proizvodnje (tj. otuđenog rada) ujedno razgrađuje taj sustav svodeći sve što jest na rad kao apsolut. Drugim riječima: da "nije rad po povijesti", nego je povijest po radu. "Pod 'svijetom rada' razumijemo onaj svijet u kome je rad tako pobijedio da sve što jest svoje povijesno 'jest' (bitak) zahvaljuje radu. 'Prava povijest' nakon 'pretpovijesti', o kojoj govori Marx, beskrajno je trajanje sebenadmašujućeg, u sebi jednog, samom sebi neprestano se vraćajućeg ne-spekulativnog, realnog i realizirajućeg se apsoluta: prakse rada kao znanstvene povijesti." (isto, str.281)

       Oduvijek se Sutlić svojim mišljenjem distancirao od raznovrsnih interpretacija Marxovog mišljenja, ukazujući da "historijski materijalizam varira od metodologijske osnove povijesne znanosti do široke historicistički shvaćene sociologije i socijalne psihologije. I da šarenilo bude potpuno, dijalektika se transformira u svojevrsnu teoriju evolucije ili, gle čuda, postaje srodnom transcendentalnoj fenomenologiji" (isto, str. 8). Takve "revizije" smatrao je ne-ozbiljnim i ne-primjerenim pristupom Marxu, ukazujući svagda precizno na nedostatke akademskog obrazovanja predstavnika svih varijanti dogmatskog marksizma (tj. "bolje ili lošije maskiranog staljinizma"), kao i granice antropologijskog, "humanističkog" marksizma predstavljenog tada u nas u tzv. zagrebačkoj školi.

"Govoriti o Marxu adekvatno" – kazivao je Sutlić u Biti i suvremenosti – "ne znači tek filozofijski ga poznavati, još manje, rekao bih: nikako, 'sistematizirati' ga po uzoru filozofijskih i pseudofilozofijskih ' pogleda na svijet' XIX stoljeća, rekonstruirati 'logičke' veze, kao da u Marxu nije misao na djelu, i sabiti ga u 'discipline'; govoriti primjereno znači govoriti o nuždi puta na kojem je on, u radikalnoj prekretnici filozofije poslije Hegela, tražio novi početak (...) Doista je teško, pogotovu ako danas još nismo načistu s njegovim zahtjevom ozbiljenja filozofije i time njenog ukidanja-prevladavanja, misliti o onome što, nakon tog posljednjeg filozofijskog akta, slijedi, misliti ne anti nego transfilozofijski (podvukla B.D.), a upravo to – ta transfilozofijska dimenzija iskona – jest tema misaone povijesti njegove misli i probni kamen povijesti marksizma." (str. 175 – 176)

Sutlićeva pak knjiga Praksa rada kao znanstvena povijest predstavljala je konačni raskid s pozicijom tzv. stvaralačkog, revolucionarnog mišljenja zagrebačkih "praksisovaca" – putem kojeg je, kako kaže, "i sam prečesto lutao" – jer, oslanjajući se bez ostatka na aktivizam metafizike subjektivnosti, "revolucionarno mišljenje ostaje u tradiciji metafizike i futurologije" (Praksa rada, str. 27), dok je Sutlić svoju misaonu zadaću vidio u prebolijevanju metafizike, u usredotočenosti na preinačavanje uniformnog svijeta rada "u povijesni sklop jednokratne zgode misaonog bitka i smislenog vremena" (isto, str.28)

       Takva misaona orijentacija uputila je Sutlića i na dijalog s Heideggerom, najvećim misliocem 20. stoljeća koji, nakon dovršenja filozofije-metafizike u Hegela, promišlja pretpostavke "drugačijeg povijesnog početka" od onoga koji je na početku metafizike utemeljen u Platona i Aristotela. Sutlićeva knjiga Kako čitati Heideggera zasigurno je najbolji uradak u nas koji se bavi temeljnim pitanjima Heideggerova mišljenja u kontekstu cjeline njegova misaona puta, s jedne strane, i mišljenja metafizičke tradicije, s druge strane.

Jedan nezaobilazni moment tog misaonog dijaloga je i kratak osvrt na odnos Heideggera i nacionalsocijalista. Ne gubeći iz vida filozofijsko-misaonu okosnicu Heideggerova kratkotrajnog političkog angažmana (ali ni činjenicu da "ljaga" svejedno ostaje), Sutlić o tome kaže sljedeće:

"Slučaj Heideggera je radikalni primjer nesporazuma između pokreta, partije i filozofove potrebe za uključenjem u javni život. To je negativni rezultat odnosa partije i filozofa u slučaju kada se filozof uopće odluči na krajnji angažman. Od Platonovih sanja o ozbiljenju suradnje s diktatorom do Hegelove Staats-filozofije, filozofi su, mahom na svoju štetu i uz odbojnost države spram njih, sanjali o primjeni svoje filozofije od strane države i, sad jasnijoj – sad nejasnijoj, vezi s politikom. Svaka prava i velika filozofija traži susret međusobnog razumijevanja, koji se međutim zbog obostrane odbojnosti ubrzo pretvara u nesporazum (historija marksizma to bjelodano pokazuje – npr. Lukacs, Bloch, Korsch)." (Kako čitati Heideggera, str. 295). Svoj osvrt na odnos mislioca i realne politike Sutlić završava riječima: "Putevi Heideggerove misli zabranjivali su mu političku apstinenciju, ali i sam je morao priznati da se u tom slučaju prevario. Zato je i njegova pogreška poučna za nas, kao živi primjer mogućnosti i granica suvremenog pokušaja jednog mislioca, koji ostaje memento za strpljivi i skrbni politički angažman. " (isto, str. 300).

       U vrijeme kada je pisao ovaj tekst Sutlić je nesumnjivo imao na umu i vlastite "sanje", kao i iskustvo "nesporazuma", a možda i gorak okus priznanja da se "prevario". Tada su iza njega već bile i etikete "staatsphilosoph"-a, nadjenute od kolega neistomišljenika. Iza njega su bila i dvojbena druženja s pojedinim političarima koja je jedno vrijeme ustrajno (pa čak i kad je bilo više nego jasno uzaludno) poduzimao poradi pribavljanja "blagoslova" za formiranje "sveučilišnog centra za humano-socijalno-historijske znanosti" (usp. Praksa rada, str. 293 - 296). Nužnost formiranja takvog centra Sutlić je vidio polazeći od pitanja smisla i svrhe univerziteta "u tehničkom svijetu rada" (isto, str 291), te definirajući univerzitet, poglavito oblast humano-socijalno-historijskih znanosti (jer "ostale znanosti ne samo da nisu otporne, nego promoviraju tehnički svijet", isto, str 292) mjestom "obrata u svijetu rada".

Iz te perspektive smatrao je da je stanje u "u institucijama kakve sada imamo" loše "uslijed rascjepkanosti, (...) i da su ove znanosti – kako stvari stoje – prije spremne prihvatiti zahtjeve, pod raznim ideologijskim krinkama, opće tendencije svijeta rada, nego da rade na njegovu obratu." (isto, str. 292), te da "dolazi do nužnog stvaranja posebnih institucijskih interesa, pa i privatnih interesa, koji idu na štetu pravoga rada. " (isto., str 296). Centar o kojem je snivao ("malo sveučilište") trebao je ispunjavati trojaku "fundamentalnu zadaću univerzitetskog obrazovanja" – "profesionalno i stručno obrazovanje", "interdisciplinarnu istraživačku suradnju" i "racionalizaciju i povezivanje znanstvenih i naučnih oblasti za koje postoje elementarne potrebe" (isto, str, 294) te biti "'univerzitetom budućnosti u nastajanju' u inače disperzivnom i centrifugalnom 'svijetu' znanosti i nauka" (isto, str. 296) – a u kojem bi rad bio "moguć samo kao suvislo dogovaranje bez pritiska izvana i iznutra" (isto).

       Danas, skoro 20 godina od smrti Vanje Sutlića, naša filozofijska i uopće duhovna situacija nije nimalo bolja (u nekim aspektima čak je žalosnija i tjeskobnija) u odnosu na vrijeme kada je on smatrao urgentnim "reintegraciju" znanosti i sabiranje na skrbni misaoni (i politički) angažman. A misao ovog našeg velikog mislioca potisnuta je u zaborav.

       Kada ode mislilac, onda muk vremena postaje još mučniji. Prisjećanje na njega nije kurtoazni čin, nego iskaz poštovanja njegovom misaonom doprinosu i ujedno podsjećanje nas samih na mišljenje kao zadaću vlastitog življenja u ovom vremenu.

"Na nama je da nađemo primjeren jezik, čak uz cijenu da nas svjetlost novog svijeta u iskonu zabljesne, iznenadi, da sustanemo, da eventualno tek zamucamo. Samo krajnji misaoni napor, a to znači koncentracija oko biti vremena, može da nas približi historijskom izvoru novog svijeta." (Bit i suvremenost, str. 197)