"Što se bili u gori zelenoj?
al su snizi, al su labutovi?
da su snizi, već bi okopnili,
labutovi već bi poletili:
ni su snizi, nit su labutovi,
nego čator age Asan age.
On boluje u ranami ljutim;
obilazi ga majka i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam bolje bilo,
ter poruča virnoj ljubi svojoj:
Ne čekaj me u dvoru bilomu,
ni u dvoru ni u rodu momu.¹
(...)
(Asanaginica, hrvatska narodna pjesma)

      Gore navedenim stihovima namjerava se „utrti“ povijesno-literarni put ovoga izlaganja, put kojim je hodila Asanaginica, balada koja je u drugoj polovici 18. stoljeća slučajno ugledala svjetlo dana ne samo u hrvatskoj i zapadnoeuropskoj književnosti, već i okrilju svjetskih kulturnih krugova. Kako je riječ o poznatoj narodnoj pjesmi, nastaloj na području današnje Imotske krajine – kako potvrđuju neki stručnjaci (a o kojima će kasnije biti riječi), njezina umjetnička vrijednost leži u stilu i formi jezika, ali i u nekim drugim osobitostima koje su prepoznali mnogi književnici, književni kritičari, filolozi i ini stručnjaci. U tom slučaju valja spomenuti pitanje jezika, odnosno govornog izričaja koji je većini filologa koji su proučavali jezično-stilske forme te glasovite balade zadalo mnogo problema. Primjerice, jednom znamenitom slovenskom filologu čije ćemo ime kasnije spomenuti trebalo je čak dvadesetak godina, ne bi li potvrdio svoje pretpostavke da je ipak riječ o jezičnom izričaju osobitom za područje Imotske krajine, te je na osnovu te pretpostavke, a kasnije i potvrde dotični filolog zaključio da je i sama balada nastala na spomenutom mjestu.

      Nema dvojbe da je sama balada Asanaginica literarno oblikovani ispričani povijesni događaj koji se dogodio na području Dalmatinske zagore potkraj petnaestoga stoljeća – u tzv. predtursko doba. Povijesni događaji ispripovijedani u baladi zapravo su, kako nagađaju mnogi stručnjaci, žalopojka, bolje rečeno istinska ispovijed jedne žene, koja nosi ime po svome suprugu, a koju protjeraše iz vlastita doma, jer nije pohodila supruga dok je ovaj bio ranjen. Dakle, Asanaginica nije junačka pjesma, ona je epsko-lirska pjesma, tj. balada s elementima romance, ali i bajke, u nekim dijelovima oblikovane s mitskim aplikacijama. Sam ženski lik utjelovljen u ženu po imenu Asanaginica (jer, pravo ime te žene se ne zna), u književnosti je interpretiran kao simbol (koji se u Ogrizovićevoj drami transparentno pojavljuje kao tema djela) skrbne majke i čestite žene patnice, odnosno tragične osobe. Ovo potonje budi jasnu asocijaciju na grčku tragediju, književnu formu prepoznatljivu po «tragičnom junaku/junakinji (npr. Sofoklova Antigona).

      Poznavatelji hrvatske narodne epsko-lirske poezije Hasanaginicu svrstavaju među najpoznatije i najprevođenije hrvatske pjesme. Neki književni kritičari idu tako daleko navodeći kako Hasanaginici, zbog njezinih, predmnijevam, književno-umjetničkih i povijesno-kulturološkim vrijednosti lirske narodne poezije, „uz bok“ (op. a.) „ne može stajati niti jedno djelo našeg starijeg ili suvremenijeg pjesnika“.² Primjerice, Duško Kečkemet u Slobodnoj Dalmaciji od 29. srpnja 2004. piše da „Hasanaginica predstavlja ujedno i doprinos čitavom europskom romantičnom pokretu. Djelovala je gotovo na sve književnike s kraja 18. i prve polovice 19. stoljeća, od Herdera i Goethea do Meriméea, Puškina i Mickiewicza. Misleći zacijelo na nju, Goethe je neke naše ženske narodne pjesme usporedio s Pjesmom nad pjesmama.“

      Zašto je Hasanaginica zainteresirala glasovite pisce europskog romantizma i zbog čega se u 18. stoljeću jedan strani putopisac – Alberto Fortis odlučio zabilježiti njezine stihove u svoj putopis? – Odgovore na spomenuta pitanja u daljnjem izlaganju nastojat će se izložiti polazeći od četiri aspekta:

      1) povijesno-književne odrednice na osnovu kojih je Milan Ogrizović načinio dramu u tri čina (dakle, porijeklo, jezik, stil narodne lirske pjesme koja je Ogrizoviću poslužila kao predložak za dramu);

      2)analiza elemenata europske i hrvatske moderne drame u Ogrizovićevoj Hasanaginici (struktura drame, jezik, forma i stil, tema, motivi zahvaljujući kojima je Ogrizovićeva drama Hasanaginica prepoznatljiva u okvirima hrvatske moderne dramske književnosti s kraja 19. i početkom 20. stoljeća);

      3) etičko-sociološka odrednica drame (položaj žene u Islamu i vrednovanje „ženskoga lika“ uopće u književnosti hrvatske moderne i stvarnome životu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće);

      4) oživljavanje Hasanaginičinog lika na kazališnoj pozornici u današnje vrijeme.

2. 1. Asanaginica od Fortisa preko Karadžića do Miklošića

      Kao što je već naznačeno u uvodnome dijelu ovoga izlaganja, Hasanaginica ili Asanaginica je zapravo narodna lirska pjesma, koju je na svom proputovanju kroz Dalmaciju u drugoj polovici 18. stoljeća (oko 1774. god.) zapisao talijanski putopisac Alberto Fortis u djelu Put po Dalmaciji. Djelo je objavljeno u Veneciji 1774. god., a sâm autor nije ni očekivao na kakav će odjek njegova knjiga u kulturnome i književnome svijetu naići. Autorovo je ime ostalo zapaženo zbog hrvatske narodne pjesme – Asanaginice, koju je uvrstio u putopis. Fortisov doprinos kulturnome svijetu nije ostao zaboravljen, a tome u prilog govori činjenica da pjesma (Asanaginica) nosi Fortisa i njegovo djelo – kako smatra dr. Mate Šimundić.³ Polazeći od pretpostavke da je putopisac Fortis imao na raspolaganju više naših narodnih pjesama, a cjelovito je zapisao samo Asanaginicu, moglo bi se reći da „njegov izbor svjedoči o njegovoj ocjeni umjetničke vrijednosti“, smatra dr. Šimundić. Još jedan povijesni podatak ide u prilog Fortisovoj visokoj umjetničkoj ocjeni Asanaginice – spomenuta je pjesma do u naše vrijeme u južnim predjelima zabilježena osam ili devet puta. „Prije tri desetljeća zadnji ju je zapisao Cvito Fisković na poluotoku Pelješcu“ – kako saznajemo na osnovu Šimundićeva iskaza. Asanaginica se prenosila s koljena na koljeno, dakle, usmenom predajom. Putujući tako „od usta do usta“, pjesma se izmjenjivala manje ili više. To je doprinijelo jezičnoj i sadržajnoj neujednačenosti inačica te pjesme, no, ipak nije izmijenilo opis i tijek osnovnih događaja i glavnih nositelja. Kada se sve inačice usporede, upućuju na jedan izvor, kojemu je najbliži Fortisov zapis. Jedina poteškoća, koju bi se zaista moglo opisati ovim riječima, jest ta, da Fortis u svojem putopisu uopće ne spominje mjesto gdje je zapisao pjesmu. Ta nas činjenica potiče na pitanje o razlogu Fortisovog nespominjanja mjesta na kojem je zapisao Asanaginicu. Moguće je da ga taj podatak nije nimalo interesirao, tj. Fortis za njega uopće nije mario. Kasnijim istraživanjima uspjelo je odrediti mjesto zapisa Fortisove Asanaginice. U svojem komentaru o Asanaginićinom podrijetlu, dr. Šimundić piše da je

„Fortis putovao po Dalmaciji, opisivao ljude, njihov način življenja, običaje, moralne strane, praznovjerje, nošnju, gradove i priličan broj sela, biljke, životinje, okamine, sastav tla, rijeke, jezera, ruševine antičkih gradova i dr. Našega je čovjeka donekle gledao svisoka, stoga ni slika toga čovjeka u Dalmaciji nije povoljna.“4

      Činjenica da Fortis nije poznavao hrvatski jezik nije upitna. Boraveći nekoliko puta u Dubrovniku koji je u ono vrijeme bio pod regentstvom Mletačke Republike, upoznao se s hrvatskom književnošću stvorenom u Dubrovniku, te je prihvatio jekavski izgovor pod utjecajem dubrovačkoga govora. No, Fortis nije toliko poznavao hrvatski jezik kako bi u pjesmi mogao do kraja prepraviti ikavske oblike, već se pretpostavlja da mu je u prijevodu vjerojatno pomagao neki domaći čovjek. Dakle, što se tiče jezičnih osobitosti, Fortis je ostvario jedino tu preinaku ikavizama u jekavizme, ali ne do kraja pjesme.⁵ Fortisovu Asanaginicu do kraja je poijekavijo Vuk Karadžić. On je glasovno, oblično, sintaktički poštokavio Asanaginicu po vlastitom ukusu. Preveo ju je proglasivši je srpskom književnošću. Tako je Asanaginica postala srpskom narodnom pjesmom.⁶ U Karadžićevom jezičnom i stilskom obliku Asanaginica je ušla u školske čitanke, a posljednjih sedam desetljeća kod nas se jedino zna za takvu Asanaginicu. Dakle, da se zaokruži problem različitosti jezične i stilske forme izvorne, Fortisove i Karadžićeve Asanaginice, navodim početne stihove pjesme prema tri modela: a) izvornome zapisu, b) Fortisovj i c) Karadžićevoj inačici.

      a) Izvorna pjesma:⁷

„Što se bili u gori zelenoj
Al' su snizi, al' su labutove?“

      b)Fortisova inačica:⁸

„Što se bjeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labutove?“

      c) Karadžićeva inačica:⁹

„Što se bijeli u gori zelenoj?.
Il' su snijezi, il' su labudovi?

      Znanstveno proučavanje i bavljenje Asanaginicom započinje tek sredinom druge polovice 19. stoljeća. Ovdje je jedno ime odigralo značajnu ulogu u «dešifriranju» jezika kojim je pisana spomenuta balada. Riječ je o poznatome slovenskom filologu – Franu Miklošiću, svestrano obrazovanom čovjeku, po zanimanju pravnik i filozof. Taj je slovenski učenjak studirao u Grazu filozofijsko-pravne znanosti, pošto je doktorirao filozofiju, seli u Beč gdje studira pravo. U svojoj karijeri aktivno se bavio advokaturom (od godine 1840.), ali kad se 1849. ustanovila katedra slavenskih jezika i književnosti na Bečkom sveučilištu, Miklošić je najprije izabran za izvanrednog profesora, a kasnije je promaknut u redovitog profesora. Upravo će mu ovo potonje djelovanje označiti veliku prekretnicu – neočekivano otkriće na polju istraživanja slavenske književnosti, točnije, bavljenje baladom Asanaginicom. Potkraj šezdesetih godina 19. stoljeća Miklošić je putovao po Dalmaciji i Crnoj Gori. Ovdje valja naglasiti da nije bio u Imotskoj krajini (taj podatak je bitan radi njegova proučavanja jezično-stilskih formacija Asanaginice). 1883. godine izdaje djelo o „uzvišenoj žalopojci plemenite Asanaginice (Ueber Goethes Kleggesang von der edlen Frauen des Asan ags)“. Istražujući, Miklošić je utvrdio da Fortisova Asanaginica potječe iz Splitskoga rukopisa. Radi se o prvom kritičkom izdanju u kojem je Miklošić protumačio njezin jezik i zaključio da je Asanaginica nastala u Imotskoj krajini, prema navodu dr. Šimundića.¹⁰ Miklošić se u ovom slučaju nije ponašao „hazarderski“, on je na osnovu jakih podataka izvodio zaključke, iako u njegovo vrijeme imotski govor nije bio proučen. Dakle, Miklošić je boravio u Dalmaciji 1868., u Splitu je našao rukopis balade Asanaginice, a svoja je istraživanja objavio tek 1883. godine. Zbog čega je Miklešić toliko dugo odlagao objavljivanje proučavanja Asanaginice? – Čini se da se je ovaj promućurni jezikoslovac zaista želio upoznati s govorom Imotske krajine prije negoli objavi svoja proučavanja o baladi nastaloj na tome tlu. To mu je pošlo za rukom zahvaljujući njegovim prvim slušačima – Imoćanima: fra Mate Šimunu Milinoviću i fra Alfonsu Nikoli Ivanoviću, koji su došli studirati slavenske jezike u Beč. Postoji još jedna prijeporna činjenica – Miklošić nije mogao znati ni povijesnu podlogu balade, a nju je u naše vrijeme iznio - kako kaže dr. Šimondić – „naš marljivi i sposobni znanstvenik“ Ante Ujević u Imotskoj krajini.¹¹

      Dakle, na temelju prethodno navedenih povijesno-filoloških razmatranja, može se zaključiti da je u lociranju balade Asanaginice najzad bio presudan jezik, odnosno proučavanje govora Imotske krajine. Ta činjenica ide u prilog konstataciji da je balada Asanaginica rođena na tlu Imotske krajine.

      Fortisov Put po Dalmaciji u Švicarskoj „zapeo je za oko“ glasovitom njemačkom književniku J. W. Goetheu. Sâm Goethe pročitao je Asanaginicu u Fortisovu prijevodu na talijanski, te ga je istovremeno toliko potresla i zadivila, da je Goethe počeo učiti hrvatski jezik, kako bi što intenzivnije mogao osjetiti dubinu te pjesme. Goethe pripada književnosti europskog romantizma, čiji su se predstavnici toga razdoblja počeli nadahnjivati narodnom književnošću udaljenih i nepoznatih krajeva i naroda. Potom je njemački učenjak J. G. Herder uredio zbornik Narodni glasovi u pjesmama, stoga podatak koji govori da se i Asanaginica našla u spomenutom zborniku nije začuđujući. No, Asanaginica nije interesirala samo pisce i učene ljude njemačkog govornog područja. Njezina umjetnička vrijednost sastojala se upravo u tome što je Asanaginica zapravo narodna pjesma u kojoj su opisani događaji i običaji iz života ljudi, u ono vrijeme (18. st.) nepoznati i nedostupni zapadnoeuropskome kulturnome i književnom svijetu. Asanaginica je doživjela recepciju i na anglosaksonskom govornom području – na engleski ju je jezik preveo W. Scott. Nakon što je prihvaćena u engleskim kulturnim krugovima, Asanaginica se prevodi na francuski, španjolski, portugalski, ruski, švedski, mađarski jezik. Zanimljiv je podatak zahvaljujući kojem doznajemo da je Asanaginica na francuski prevedena čak 17 puta, a u nešto manje prijevoda dostupna je i na njemačkom i na engleskom jeziku. Pitanje koje proizlazi na osnovu navedenih činjenica jest na koje jezike Asanaginica nije prevedena? – Ako je prevedena čak i na turski, japanski, kineski itd. Jednom riječju, može se reći da je Asanaginica „svjetski putnik“ - djelo koje je obišlo čitav svijet, a da uspjeh nije polučio niti jedan hrvatski književnik

      Asanaginica je proslavila hrvatsko ime i pronijela u svijet hrvatski duh. Međutim, komu imamo zahvaliti taj neosporni povijesno-književni događaj: Fortisu koji ju je zapisao, Goetheu koji je zaslužan za njezinu pojavu na njemačkom govornom području, ili pak samom Herderu koji ju je tiskao u zborniku? - Činjenica da se hrvatski narod zaista može dičiti svojom dinamičnom, osebujno-bogatom poviješću, koja je itekako zaslužna za nastanak i razvoj ne samo hrvatske narodne lirske pjesme, posebno ove koja će kasnije utjecati na nastanak jedne od glasovitih drama književnosti moderne u Hrvatskoj, nego uopće za čitavu kulturnu baštinu našega naroda. No, time se ne nastoji osporiti činjenica da su hrvatski modernisti 19. i 20. st. pisali djela nadahnuta samo povijesnim događajima koji su se dogodili u našim krajevima. Hrvatski su modernisti književna nadahnuća iznalazili npr. i u biblijskoj tematici. Ipak je riječ o vremenu u kojem književnost nastoji biti shvaćena ne samo kao sredstvo kojim bi se oživjela nacionalna svijest hrvatskoga čovjeka na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, već kao orijentir koji ukazuje na konac jednoga stoljeća, što za sobom donosi mijene na društveno-političkom, povijesno-kulturnom i moralno-pravnome planu, ne samo u nas, već u Europi i svijetu. A spomenuti uzroci dakako, odrazili su se na različite segmente u umjetnosti, a ponajprije na književnost toga perioda, koja nosi atribut moderna¹²

      U ovom dijelu izlaganja najprije će se reći nekoliko riječi o dramskim tekstovima koji su odigrali ključnu ulogu u nastanku i razvoju hrvatske moderne drame kao takve. Ovdje se neće analizirati pojedini dramski tekstovi, nego će više biti riječi o značajnijim hrvatskim dramatičarima toga vremena. Kako je tema izlaganja Ogrizovićeva drama Hasanaginica, činilo se prikladnim protumačiti izvor na osnovu kojega je Milan Ogrizović napisao dramu u tri čina, naslovljenu Hasanaginica.

      Milan Ogrizović, Milan Begović i Josip Kosor hrvatski su dramatičari koji su rođeni u različitim krajevima hrvatske, ali su se kao književnici i kazališni djelatnici formirali u Zagrebu, te od Beča očekujući potvrdu nacionalnog značaja u književnosti i kazališnom radu.¹³ Ondašnji bečki suvremenici, dramatičari: Bahr, von Hofmannsthal, Schnitzler, trojica autora koji su privukli posebnu pozornost zagrebačkog dramskog i kazališnog kruga.¹⁴ Zagrebački i bečki dramaturzi bili su glavni posrednici između hrvatskih i austrijskih dramatičara. (Kako ćemo kasnije vidjeti, ova potonja činjenica postat će vrlo bitnom za sudbinu Ogrizovićeve Hasanaginice.) Ogrizovićeva Hasanaginica kao i Vojnovićeva Smrt majke Jugovića spada u drame koje

 

„reflektiraju sklonost artističkim i esteticističkim rekonstrukcijama, manjih fragmenata mitskoga, biblijskog, bajkovitog, baladnog, renesansnog, rokoko stilski generički i/ili tematski definiranog svijeta.“

      Drugim riječima, u Ogrizovićevoj Hasanaginici dolazi do izražaja hrvatski književni folklor. Na hrvatske dramatičare utjecali su njihovi suvremenici od Irske do Rumunjske, tako da je teško govoriti o utjecaju jednog stranog dramatičara na jednog našeg. Dramatičari poput Ogrizovića (Vojnovića, Kosora i dr.) zahvaljujući kontaktima s bečkim dramskim krugom bili su u doticaju s nizom motiva i problema koje držimo „modernističkim“, primjerice, problematiziranje ženske seksualnosti, fascinacija smrti i izvođenje lika Smrti na pozornicu. Spomenuti modernistički elementi transparentno se reflektiraju u Ogrizovićevoj Hasanaginici. Prvo, problematiziranje ženske seksualnosti dolazi do izražaja u divljenju imotskoga kadije Hasanaginičinoj ljepoti. Opis njezinog lika u ovom slučaju može se usporediti s opisom divljenja ženskoj ljepoti u Pjesmi nad pjesmama, u kojoj se muž/muškarac divi fizičkoj ljepoti (erosu) svoje dragane, pa tako dijelove njezina tijela uspoređuje s ljepotama prirodnoga svijeta. Taj se pjesnički „eros“ reflektira u ljepoti i čednosti mlade žene Hasanaginice. Kako bi što bolje razumjeli o čemu se govori, donosim usporedbu biblijskog poimanja erosa i Ogrizovićeva erosa u Hasanaginici.

      a) „Eros“ u Pjesmi nad pjesmama:

 

„Kako si lijepa prijateljice moja, kako si lijepa! Kosa ti je kao stado koza što izađoše na brdo Gilead. (...) Usne su tvoje kao trake od grimiza (...) Vrat ti je kao kula Davidova (...) Tvoje su dvije dojke kao dva laneta, blizanca košutina, što pasu među ljiljanima.“ (Pnp 4, 1-5)

      b) „Eros“ u drami Hasanaginica: - Imoski kadija Hasanaginici (2. čin, 3. prizor):

      „(...)Lice ti je vrijedno Carigrada,
Usta su ti kutija šećera,
Sitni zubi dva niza bisera.
Pod grlom ti sjajna mjesečina,
Pod jelkom dva biela goluba. (...)“

      Drugo, fascinacija smrti – taj modernistički element transparentno prožima Hasanaginičine monologe od početka do kraja drame i samozatajno je prisutan u dramskoj radnji od početka do kraja, kroza sva tri čina. Primjerice, u prvom činu, trećem prizoru Hasanaginica se povjerava Sultaniji, svojoj najstarijoj kćeri. Majka i kći vode razgovor u kojem majka kćeri daje do znanja koliko je razara ta bol koju joj je nanijela Hasanagina poruka „da ga ne čeka ni u domu, ni u rodu njegovu“. Bol eskalira u Hasanaginičinim riječima u trenutku u kojem se ona otima kćeri Sultaniji i sluzi Husejinu:

      „Ta, pustite me vrhu najvišem!
Do tančice ću trkom trčat kule,
Vrat lomit ću kuli niz pendžere,
Nek pogaze me konji njegovi!“

       Navještaj samoubojstva: razlog? – Razočaranje u ljubavi, „oskrnavljena“ čednost, strah od gubitka voljene djece, strah od gubitka voljenoga supruga, 'udar' njezinome ponosu, ruganje njezinoj vjernosti itd., da se ne nabraja. Ovaj motiv smrti u drami javljat će se i u posljednjem, trećem činu, ali na drugačiji način – jedanput kao ubojstvo, drugi puta kao samoubojstvo, a treći puta kao umiranje. Dakle, da se pojasni na što se ovdje aludira. Prema islamskom običaju dobrostojećem muškarcu dozvoljeno je uz suprugu imati i inoče. Jednu, dvije – nije bitno. Islamski muškarac ukoliko je bogat može imati harem svojih žena i inoča. Hasanaga, Hasanaginičin muž je čovjek koji ima dobru poziciju u vojsci, a još je k tome i materijalno vrlo situiran – štono bi se reklo, bogat. Njegov dom zove se dvor. Njega služe glavni sluga i ostale sluškinjice. Služe ga i njegove robinjice – robinjica Vlahinja (koja je jedna od sporednih aktera u drami) i manje poznata, i spomenuta jednom-dvaput – neka Čerkeskinja. Ovu potonju aga je zaklao, a Vlahinja si je oduzela život zbog agine neuzvraćene ljubavi. Treći moment smrti u posljednjem činu je Hasanaginičina nepredmnijevana i slučajna smrt. Zašto nepredmnijevana smrt? – Zato što se želja za smrću očitovala jedino u Hasanaginičinim mislima koje streme želji za susretom s Hasanagom u „prorokovu vrtu“ - sinonim za (kršćanski) Raj. U zadnjem činu Hasanaga prihvaća emotivni i moralni poraz htijući se pomiriti. Hasanaginica ga voli i umire na njegovim rukama. Je li njezina smrt slučajna? – Radnja drame i događaji, te ambijentalni ugođaj unutar kojega su impostirani glavni akteri upućuju na ne baš sretan završetak. No, u svatovskom ozračju u kojem je svatovska karavana prolazila onkraj dvora Hasanage, čitatelj koji se doista uživi u dramu i saživi s Hasanaginičinim likom, može osjetiti moment u kojem bi sve moglo svršiti dobro. Međutim, lik Hasanaginice, jedne poštene i vjerne žene zamišljen je od početka kao tragični lik te zbog toga ona umire. To je drama, a drama traži tragičnog junaka.

      Hasanaginica nije poput Sofoklove prkosne Antigone ili Ibsenove samodostatne Nore. Ona je s jedne strane osjećajna, nježna, vjerna, poštena, a s druge strane ponosna i poslušna žena, majka i kći. Hasanaga je shvaća  kao ženu kojoj je ponos važniji od osjećaja. Zapravo, može se reći da je uopće ne shvaća, jer nije bio posrijedi Hasanaginičin inat glede neposjećivanja supruga koji je „bolovao u ranama ljutim“, već njezina poslušnost običajima i zakonu. Hasanaginica je razborita žena koja ima jak osjećaj za moralnu odgovornost s obzirom na poštivanje islamskih običaja i zakona. U toj moralnoj osviještenosti, nažalost, ostala je neshvaćena od voljene osobe. Njezina moralna osviještenost u drami kulminira onog trenutka kad protuvoljno pristaje na udaju za drugog čovjeka, dajući mu do znanja da je njezino srce „dom Hasanagin“, tj. da voli svojeg supruga i svoju djecu. No, ona ipak pristaje na ponovnu udaju, ne bi li se zamjerila majci (Zarifhanumi) i bratu (begu Pintoroviću), s jedne strane, te prkosila običajima, s druge strane.

      4. 1. Struktura, jezik, stil i forma Ogrizovićeve Hasanaginice 

      Ogrizovićeva je Hasanaginica drama u tri čina podijeljenih ukupno na dvadeset i dva prizora. Prvi čin je prema broju prizora najveći – radnja prvog čina raspodijeljena je u deset prizora, a događa se u Hasanaginom dvoru. Teme koje obuhvaća prvi čin jesu slijedeće:¹⁵

      1) Hasanaginica od suprugovog glavnog sluge doznaje poruku

      2) Hasanaginica se povjerava Sultaniji

      3) dolazak Hasanaginičinog brata – bega Pintorovića

      4) pripreme za odlazak iz Hasanaginog dvora

      5) u iščekivanju Hasanage

      6) dolazak Hasanagin

      7) odlazak Hasanaginice iz dvora

       Drugi čin – radnja je smještena u rodnu kuću Hasanaginice, gdje živi Zarifhanuma, Hasanaginičina mati. Ovaj se čin sastoji od pet prizora, te je ujedno i najkraći čin.

      1) tetke „Imoskoga kadije“ (kako je spomenuti lik naslovljen u drami) kod Zarifhanume

      2) tajni posjet Sultanije majci

      3) pojavljuje se „Imoski kadija“ (3. prizor) i prosi Hasanaginicu

      4) razgovor između „Imoskog kadije“ i Hasanaginice

      5) predsvatovsko darivanje i pripreme svatova (4. prizor)

      Treći čin – radnja se događa u Hasanaginom dvoru, događaji uprizoreni kroz sedam činova.

      1) Hasanaga s robinjicom Vlahinjom

      2) razgovor Hasanage s majkom Ummihanom – Hasanaga doznaje za Hasanaginičinu udaju

      3) Sultanija povjerava ocu da je posjetila majku, te mu otkriva istinu o Hasanaginici

      4) svatovi pred dvorom Hasanaginim

      5) Hasanaginičin susret s djecom i Hasanagom

      6) Hasanaginica – «srca kamenoga»

      7) Hasanaga priznaje ljubav

      8) Hasanaginica umire u naručju Hasanage

      Ogrizovićeva Hasanaginica pisana je u desetercu. Izričaj se razlikuje od Fortisove Asanaginice. Čini se da je Ogrizović posegnuo za jekavicom i štokavicom. Jezik je prepun turcizama, što je i logično, uzme li se u obzir da i drama i balada počivaju na predlošku stvarnoga događaja koji se dogodio za vrijeme tzv. kandijskoga rata (1645.-1669.). To je bio rat između Mletaka i Turaka koji se vodio i na hrvatskom prostoru. Dalmatinsko stanovništvo između rijeke Neretve i Cetine diglo se oružjem protiv Turaka. Ono što se povijesno može ustvrditi jest to da je pri kraju toga rata čovjek zvan Hasan-aga Arapović, velmoža i vlasnik sela Zagvozda, Župe i Grabovca bio teško ranjen. On je muž nesretne žene koja se po njemu zvala Hasanaginica.¹⁶

      Jezik Ogrizovićeve Hasanaginice obiluje različitim stilskim sredstvima, te je vrlo narativan i deskriptivan. Dijalozi su osmišljeni kroz svojevrsnu dinamiku koja se očituje u opisu osjećaja, ali i tenziju među likovima. Tome doprinose didaskalije koje detaljno opisuju izgled i geste likova i opis mjesta i sl. Valja spomenuti da su u Ogrizovićevu tekstu korišteni turcizmi, npr. ašik (ljubav, udvaranje), sevdah (ljubav, milovanje), dženet (vrt, bašča, raj – islamski) i dr.

      Likovi u drami – glavni: Hasanaginica i Hasanaga i sporedni: djeca (Sultanija, Fata, Meho, Ahmed), majka aginičina i agina: Zarifhanuma i Ummihana, Husejin – sluga Hasanagin, Latifa – sluškinja u Zarifhanume, beg Pintorović  - brat Hasanagičin, Imoski kadija, Hata i Aiša – tetke kadijine, svatovski starješina, robinjica Vlahinja.

      Središnji sporedni lik Ogrizovićeve drame je Sultanija. Njezina uloga je vrlo važna – ona predstavlja svez između majke i oca. Lik te mlade djevojke u drami je od nezaobilaznog značaja. Sultanija tješi majku i oca istovremeno. Pokuša ih izmiriti. Ona simbolizira jednu pametnu i upornu djevojku koja nije odabrala ničiju stranu, već nastoji biti podrška roditeljima. Sultanija je u mnogim situacijama postupila kao zrela žena. Ona uživa i majčino i očevo povjerenje. Drugi značajni sporedni lik je Imotski kadija. On pomalo podsjeća na Tolstojevog Vronskog ili Goetheovog Werthera. Simbolizira čovjeka intelektualca, pomalo začaranog sjenama svojega djetinjstva u kojemu značajnu ulogu igra upravo Hasanaginica, ondašnja begovica. U odnosu na Imotskog kadiju, Hasanaginica predstavlja simbol nedosanjanje ljubavi, djetinje ljubavi kojoj ni kasnije nije bilo suđeno da se realizira. I naposljetku, iz pozadine vire dvije stare žene – svekrva i punica, te svaka od njih „plete svoju mrežu“ u odnosu na svoje dijete. Obje žene nisu baš posve jednake u karakterološkom smislu. Ummihana, Hasanagina majka je podmukla i prijetvorna žena, dok je Zarifhanuma razočarana kćerinim odabirom, što se udala za podosta starijeg muškarca. Ummihana uvijek posreduje u dijalogu između Hasanaginice i Hasanage. Ona se «ubacuje» svojim neukusno pretjeranim primjedbama, kao da joj je nakana razvrgnuti taj brak. U svakom slučaju, moglo bi se reći da je Zarifhanuma pozitivniji lik u odnosu na Ummihanu. 

      U ovome izlaganju nastojalo se iznijeti povijesne, književne, filološke, sociološke i moralne implikacije Ogrizovićeve Hasanaginice. Smatram da je riječ o jednom kompleksnom književnom ostvarenju. U prilog ovoj konstataciji reći ću da u ovo izlaganje nisam uključila piščevu biografiju, te njegovu dramsku i kazališnu djelatnost. Mislim da njegova drama Hasanaginica po sebi već mnogo toga govori o sâmome autoru. Strukturom, jezikom, stilom i formom Ogrizovićeva Hasanaginica može ići uz bok dramama glasovitih grčkih tragičara. No, njezina umjetnička vrijednost nadilazi stvaralaštvo grčkih tragičara kao i novovjekovnih dramatičara poput Shakespeara, Ibsena, Čehova i dr. Usuđujem se takvo što konstatirati iz razloga što Ogrizovićeva Hasanaginica uprisutnjuje elemente različitih književnih pravaca: antike, renesanse, rokokoa, te najzad moderne u okviru čijih je stilskih konotacija i nastala.

      U vrijeme kada je Ogrizović očekivao izvedbu svoje drame na pozornici Burghtheatra (renomirane bečke pozornice), u glasilu pravaške stranke kojoj je u ono vrijeme pripadao i sâm Ogrizović pisalo je da nije daleko vrijeme kada će i hrvatska drama preći granice domovine i doći na strana europska pozorišta. Prvi korak učinila je popularna Ogrizovićeva Hasanaginica.¹⁷ Ondašnja ugledna zagrebačka glumica Ljerka Šram glumila je Hasanaginicu u praizvedbi istovremene drame. Matoš je, vjerojatno nadahnut interpretacijom Hasanaginičinog lika u spomenutoj predstavi, spomenutu glumicu nazivao „nebeskim anđeoskim bićem“.

       U današnje se vrijeme redovito na pozornici zagrebačkog, sarajevskog i tuzlanskog kazališta postavlja predstava Hasanaginica češće kao opera. A Imoćani, koji ju smatraju ponosom svojega kraja, namjeravaju joj podići spomenik pokraj jezerâ.

       Potonjim bih riječima privela kraju izlaganje o Hasanaginici kao baladi, drami, ali i povijesnome liku kojemu se ne zna ni pravo ime.

¹Alberto Fortis (1741.-1803.), talijanski putopisac,  oko 1774. god. u svojem djelu Put po Dalmaciji (izvorno: Viaggio in Dalmazia) zabilježio je stihove jedne hrvatske narodne pjesme u svoj putopis. Riječ je o narodnoj pjesmi Asanaginica, po kojoj će Fortisovo ime ostati zabilježeno u hrvatskoj književnosti. Usp. Stoljeća hrvatske književnosti. Usmene lirske pjesme., Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str.25., 91.-92.

²Istražujući izvore o nastanku ove nadasve literarno specifične i povijesno vrijedne narodne pjesme, tj. balade, na web stranicama naišla sam na jedan vrlo interesantan članak Duška Kečkemeta u" Slobodnoj Dalmaciji" od 29. srpnja 2004., u kojem se autor članka bavi pitanjem nastanka povijesnog zapisa te narodne pjesme i njezine recepcije u književnosti europskog romantizma. (Spomenuti članak dostupan je na web stranici: http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20040729/feljton01.asp).

³Komentar dr. M.. Šimundića o Hasanaginici pod naslovom "Asanaginica od Fortisa do Miklošića" – IMOart – Forum Croaticum, usp.  www.ezboard.com.

⁴Isto.

⁵Isto.

⁶Isto.

⁷Isto.

⁸Isto.

⁹Isto.

¹⁰Isto.

¹¹Isto.

¹²Pojam „moderna“ podrazumijeva dva značenja; 1) oznaka za stilsko razdoblje koje se proteže od 1892. pa do početka Prvoga svjetskoga rata i 2) stilsko određenje stvaralačkih htijenja izričito iskazanih u književnosti, slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi. Usp. Dani hrvatskog kazališta. Moderna., Izdavački centar, Split, 1980., str. 5.

¹³Senker, Boris, Kazališne razmjene, Hrvatsko filološko društvo. Biblioteka književna smotra, Zagreb, 2002., str 104. (dalje u tekstu: Senker, br. str.)

¹⁴Isto, str. 103.

¹⁵Teme po činovima naslovljene su prema vlastitoj interpretaciji drame i redoslijedu događaja u pojedinim prizorima.

¹⁶Što se pak tiče izgovora imena – je li Asanaginica ili Hasanaginica – na to pitanje daju odgovor neki stručnjaci, a među inima i dr. Šimondić koji tvrdi da je glas h nestao u štokavskim govorima, a također i u govoru Imotske krajine. Gubljenje glasa h okončano je u 17. st., a kako je pjesma ispjevana kasnije, ona izvorno glasi Asanaginica. U tom obliku zapisao ju je i Fortis. No, kako naši muslimani čuvaju glas h, tako je i njezin muž bio Hasan-aga. Za time se, kako se čini, poveo Karadžić i njegovu suprugu prozvao Hasanaginicom. Dr. Šimondić smatra da izvorno ovu kasniju enklitiku treba odbaciti.

¹⁷Riječ je o godini 1909. kada je drama bila predana bečkom dvorskom kazalištu, gdje se je trebala proučiti, prije nego bude iznesena pred bečku publiku. Usp. izvorni citat u: Senker, str.124., v. ondje bilj. 52.