Slobodno vrijeme udružuje u sebi dva glavna filozofska pitanja, ono slobode i ono vremena. Gubeći se u nerazlikovanju radnoga i onog ne-radnog, i slobodno vrijeme kao ishodište vremena, dovedeno je u pitanje
Ključne riječi: slobodno vrijeme, rad, kulturna industrija, medijalizacija ideja.
Sintagma slobodno vrijeme ujedinjuje u sebi dvije najvažnije filozofske teme(vječno pitanje sloboda i suvremeno aktualiziranje pitanja vremena). Koliko ova nova sintagma pomaže razumijevanju svake od ovih tema? Koliko njihovo udruživanje cijeli horizont razumijevanja zamagljuje? Teza je ovoga teksta da sintagma slobodnog vremena, skrojena da označi isječak realnog vremena odvojen od procesa rada - istovremeno i prikriva i razotkriva. U određivanju toga što se prikriva, a što rasvjetljuje - obogaćuje se filozofijsko razumijevanje i slobode i vremena.
Prozaičnost odrednice slobodnog vremena u sebi nosi pojmove promišljanje kojih, je određivalo i filozofije i vremena. Povijest je svojevrsno napredovanje ideje slobode, a naše vremenovanje ono je po čemu naše konačno, ograničeno bivstvujuće jest. No, kako ono mišljeno slobode, kroz povijest, može stati u slobodno – slobodnog vremena i koliko vrijeme kao izvanjska odrednica razdvajanja radnog od neradnog - može sudjelovati u ideji vremenovanja?
Što je slobodno u slobodnom vremenu? Pitanje je to odnosa punine promišljanja vremena najboljih filozofijskih tradicija i vremena suvremene medijima posredovane zbilje, gdje ono bitno biva reduciranim, gdje sadržajno prerasta u formu, odnosno, gdje ono slikovno preuzima primat nad postojećim.
Kako se ostvariti u ostvarenju vlastite slobode? Onako kako se sloboda određivala iz razumijevanja bitnih ljudskih moći njihovih realizacije, tako se danas ,samo suprotno, dakle, potpuno izvanjski, pitanje slobodnog vremena proizvodi, predstavlja i promišlja iz produžetaka neslobodnog vremena. Kao i svaka negacija i ovo je određenje prekratko.
I upravo zbog tog pridjeva „slobodno“, taj odsječak vremena istrgnut iz cjeline razumijevanja vremena, postaje prostor duhovne borbe čovjeka sa samim sobom. Pred nama je krinkanje slobode; prenošenje promišljanja slobode iz bitno filozofijske dimenzije koja ono ljudsko stavlja u središte propitivanja - prema onom izvanjskom, ekonomijskom, koje slobodu gleda u njenoj ovisnosti o vremenima neslobode. Odmah u startu nam je misliti kako bitno polje promišljanja slobode ne može biti ono ekonomijsko te da u to prenošenju ima nečega od prikrivalačkog naših vremena.
Jaspers kaže da „radom svatko svaki puta iznova proizvodi ponovno aparat poretka mase i mora mu služiti“ 1, svakim našim činom mi podržavamo određeni sustav odnosa, hijerarhiju moći, paradigme mišljenja i djelovanja. I našom šutnjom činimo isto. Ulazeći pak u područje rada, ulazimo u sustav koji se našim pristankom obnavlja. Radimo i radeći proizvodimo višak vrijednosti. Ne suprostavlja se radniku njegov rad njego njegov neplaćeni rad. On ga proizvodi u dio mase kojoj nije plaćen rad i koji svoje slobodno vrijeme može imati tek kada mu završi neslobodno odnosno neadekvatno plaćeno vrijeme. Aparat poretka mase sugerira težinu i značenje slike mase koja radi u tvorničkim halama, ali koja je jednako tako znala i zna uputiti se ulicama u traženju svojih prava. Aparat poretka mase perpetuum je mobile kapitalističkog načina proizvodnje koji razdvajajući na svoje polove ljude, stvara i radničku (proletersku) energiju koja traži svoju zadovoljštinu.
Tamo gdje je čovjek zaposlenik, upregnut u radni stroj, o raskoraku između ljudskog i radnog bitka, on mora odlučiti sam. No, niti u vremenu odlučivanja, on ne može biti sam, bilo zbog toga što ne može podnijeti ontološku samoću ili zbog bilo kojeg drugog razloga, u to „drugo vrijeme“ smjestila se „kulturna industrija“, pojam koji su uveli Adorno i Horkheimer, izvela je transpoziciju kulture u sferu industrijom određenog oblika potrošnje kao konzumacije uvijek novog i drugačijeg. 2
Adorno kaže da masovno društvo traži masovnu obmanu, jer nije to samo pitanje multipliciranja, recikliranja i medijaliziranja ideja, radeći na njihovoj neprestanoj dostupnosti ali i predostupnosti svima. Riječ je o niveliranju sadržaja ali i o tome da je industrija kao izvanjska snaga preuzela ulogu subjekta, kreira vrijeme koje pripada subjektu, čineći ga tako pasivnim do nepodnošljivosti.
Pojednostavljujući sadržaj, a pojačavajući tehnički perfekcionizam, kulturna industrija traži od subjekta, ovoga puta već svedenog na razinu konzumenta, da od slobodnog vremena sasvim dobrovoljno učini jednolinijsku mehaniziranu zabavu, na taj način u svojoj jednodimenzionalnosti vrijeme slobode uvjetno rečeno kopira svijet rada. To govori u prilog da istinski slobodnog vremena uopće nema. Kulturna industrija neprestano obećava ono što nikako ne može dati, a to je osjećaj unutarnjeg smisla, stoga, njezina cjelokupna djelatnost ostaje na razini obećanja sreće za što veći broj ljudi.
Kao potpuno izvanjska odrednica slobodno vrijeme je isto što i slobodna vrpca, slobodno parkirno mjesno ili slobodna zona rada. Riječ je o odrednici koja ono bitno ljudsko promašuje, odnosno svodi ga na mehaničko. 3
U biti je takvog razumijevanja vremena mehanička djeljivost matematičke preciznosti. To nam sugerira vremena kada su te znanosti bile važne i kada su započinjale sa stvaranjem pretpostavki nastajanja svijeta u kakvom danas živimo.
Kada se kaže da slobodnog vremena nema onda to prije ostalog znači da je ishodište promatranja takvo da se iz njega i ne može vidjeti slobodno vrijeme. Onako kako zarobljenik u svojoj ćeliji ne može gledati na šetnju zatvorskim dvorištem kao na šetnju u slobodi ( premda jedino vidi dvorište sa prozora svoje ćelije) tako isto mišljenje koje je određeno mehaničkim i matematičkim - može izmjeriti neslobodu ali se do slobode ne može probiti.
Kultura je dakle, postala industrijom i ona ponavlja obrasce koji su nastali, razvili se i utvrdili u području viška vrijednosti.
U ovaj prostor obećanja sreće i to kao zabave ali i informacije smjestili su se mediji, oblikujući životni stil, odnosno, oni idejama na način medijaliziranja daju formu. Ovdje je vidljivo da su danas mediji preuzeli ulogu umjetnosti koja u mnogostrukosti svoga značenja, imala je ipak uvijek primat oblikovanja ideja u stvarnom svijetu. Mediji gledano u cjelini, određuju životni stil što je pak bitno različito od načina života, jer način života pripada osobi prema njezinom nahođenju, dok stil predstavlja prisilu izvana da ga se neminovno slijedi. Po svim ovim elementima, bilo bi dobro upitati se, pa koliko uopće onda toliko kritizirani, da ne kažem otuđeni svijet rada odskače od svijeta „slobodnog vremena“?
Može se reći vrlo malo, a to biti i sve manje zahvaljujući globalnim trendovima koji su posljedica postmodernog, da ne kažem post-postmodernog razumijevanja vremena kao fragmentiranog.
U prosvjetiteljstvu koje je iznjedrilo ideju progresa kroz rad, razdvajanje rada i zadovoljstva omeđivalo je granice raspolućenog bitka, danas kada se radno vrijeme sve više produžava ono neminovno mora ući u područje slobodnog vremena, ma što god od njega ostalo. Stoga, došlo je ne do konfrontacije koja je bila karakteristična za vrijeme moderne već do svojevrsnog miješanja, melange, rada i slobodnoga vremena, kada sam rad poprima određene, ja sam to nazvala „infantilne elemente“, posuđene od slobodnog vremena, da bi on sam mogao opstati u svome produljenju.
Tako oblikovani rad, koji sliči na poznatu Dalijevu sliku sa izduženim satovima koji se lijeno rastapaju, govori o temeljnom osjećaju sveopće neodlučnosti kada jedna volja traga za postajanjem u svojoj punini, dok druga samoprisilom sebe prisiljava na održavanje i izdržavanje situacije u kojoj čovjek, danas ipak u najvećoj mjeri informatički i medijski određen, sveden na čovjeka koji neprestano radi, nema onog svog vremena, u kojem bi s osjećao slobodan, odnosno svoj na svome.
Obećanje sreće sobom uvijek nosi svoje vlastito proturječje. Kao djelovanje u skladu s vrlinom ( kako Aristotel vidi sreću) ona je uvijek ono osobno i unutarnje. Za razliku od toga, svako je obećanje najava nečega što bi trebalo odnekuda niotkud doći iz-vana i nenajavljeno ili najavljeno u-kazati se. Već ovdje postaje jasnim da je u obećanju sreće sadržano više obećanja a manje sreće, odnosno, da je riječ o mehanizmu kojim se inspirira i održava budnost i nada u onima kojim se obećaje.
Sve su religijske misli obećavale sreću i u ime tih obećanja razvijale vlastite hijerarhije. Ono dobro koje su donosile znale su nerijetko poprskati krvlju mučenih i neslobodom.
Mnogo toga umjetničkoga kako da je nastajalo, bilo razvijano i usavršavalo se - poradi medija. Mediji su sami za sebe mala ili velika umjetnička djela. Mnoga likovna, dizajnerska znanja, znanja raslojavanja slikarske svjetlosti, znanja dramaturgije, retorike, etc, sadržana su u suvremenim medijima kao potrošačima prakse koja iz dana u dan mora biti sve više i više artisički oblikovana (bez obzira je li riječ o dokumentarnom filmu ili problematičnom show programu).
Iz jedne krajnosti lako se prijeđe u drugu, a krajnosti s u krajnjoj liniji dodiruju, izvrtanjem se čovjek okreće protiv slobode, kojoj u krajnjoj liniji toliko teži. Stoga, na djelu je ili promjena svijeta rada, do koje će vrlo teško doći poznavajući ideju globalizacije, dakle, da rad postane mjesto i susret kreacije i čovjeka koji bi mu omogućio samoostvarenje, ili pak radikalno smanjivanje dužine rada u čijem bi onda drugom djelu čovjek mogao pronaći vrijeme za sebe.
Jer u suprotnom ovaj pad u svijet rada, koji ima tendenciju neprestanog produživanja, mogao bi postati Cioranovskim riječnikom rečeno; ne „pad u vrijeme“, već „pad izvan vremena“ 4, a to znači „pad iz povijesti“, kada je vrijeme usprkos neprestanom osjećaju ubrzanja i ushićnosti, zaustavljeno i zaglibljeno.
Iduća posljedica takvog stanja je dosada, u kojoj čovjek, ako se opet pogleda u odnosu na svijet rada, svačiji pa time i ničiji, a najmanje svoj. Dosada kao krajnji oblik nemogućnosti preplavljuje čovjeka cijelog.
U tom osjećaju ništavnosti slobode, koja mu stalno izmiče jer postoji još nešto što treba učiniti da bi nakon toga bio slobodan, čovjek je danas rascijepljen ne više između rada i slobodnog vremena, već između sveobuhvatnog i totalizirajućeg radnog vremena i pokušaja da unutar njega pronađe zakutak slobode, izvan omniprezentne ponude događajnosti pa time i doživljajnosti koje mu se nude sa svih strana.
Takozvano „slobodno“ slobodnog vremena samo je dokaz neslobode vremena o kojemu svjedoči, kao što je „vrijeme“ slobodnog vremena samo dokaz izvanjskog vremenovanja subjekta zarobljenog u ovakakav oblik neslobode.
This abstract deals with leisure as we ordinary understand as opposite to working time, but the situation is more complex. Leisure as syntagma includes two important philosophical categories, time and freedom. In the postmodernism that can be understood as prolongation of working time. „Cultural industry“ as some sort of „infantilisation of time“ occupies the of freedom in time. The working time is not strictly defined more but applies some aspects of relaxation and fun.
Key words: leisure, cultural industry, medialisation of ideas.
1 Jaspers, Karl, Duhovna situacija vremena, Matica Hrvatska, Zagreb., 1989. Str. 32..
2 Adorno, T. Horkheimer, M.Dijalektika prosvjetiteljstva,Veselin Masleša, Sarajevo, 1989. Str101.
3 Marx u „Temeljima slobode“ radi paralelu zbiljski slobodnog rada i komponiranja,gdje „komponiranje nije lagodna igra, nego prokleta ozbiljnost, najintenzivnije naprezanje, ali kompozitor vidi sebe, svoj duh, ozbiljenim, opredmećenim u svojoj kompoziciji“
Marx, Karl, Temelji slobode, Naprijed, Zagreb, 1977. Str. 505.
4 Cioran, Emil, Volja za nemoći, Demetra, Zagreb, 2001. Str. 231.
Literatura:
1. Adorno, T; Horkheimer M.: Dijalektika prosvjetiteljstva, Veselin Masleša, Sarajevo, 1989.
2. Cioran, Emil, Volja za nemoći, Demetra, Zagreb, 2001.
3. Galović, Milan, Socijalna filozofija, Demetra, Zagreb, 1996.
4. Lefebre, Henry, Kritika svakidašnjeg života, Naprijed, Zagreb, 1988.
5. Jaspers, Karl, Duhovna situacija vremena, Matica Hrvatska, Zagreb, 1989.
6. Marx, Karl, Temelji slobode, Naprijed, Zagreb, 1977.
7. Nola, Danica, Slobodno vrijeme, izraziti fenomen nove informatičke civilizacije, u Umjetnost i dijete, 22 (1990) 5,6. str.291-295.
8. Plevnik, Danko, Filozofski aspekti potrošnje slobodnog vremena u Prilog knjižničarskih novic 15 (2005) 10. str. 30-34.
9. Zerubavel, Eviator, Privatno i javno vrijeme, u Zbornik III programa Radio Zagreb, (1993); 42. str. 14 – 33.
|
