PROSVJETITELJSTVO I ROMANTIZAM KOD ADORNA I BLOCHA

Romantizam, u tome ne čujem samo literarnu školu u početku 19 st već i široku kulturnu struju odbijanja izvjesnih društvenih i kulturnih vrijednosti prošlosti, moderne kapitalističke civilizacije kao i sistema racionalnosti koji kvantificira i odčarava svijet. Radi se, drugim riječima, o jednoj istinskoj „viziji svijeta“ u smislu koji mu daje marksist i sociolog kulture Lucien Goldman – koja se rastvara u različitim područjima: književnost, poezija, umjetnost, filozofija, religija, društvene znanosti i politička teorija. Ako se može smjestiti nastanak romantizma u sredinu 18 st – 1755 godine, godina kada je Rousseau objavio „Raspravu o porijeklu nejednakosti među ljudima“, može se označiti simboličkim rođendanom – nije istina da nestaje u razdoblju od 1830-1848. – pod novim formama kao što su simbolizam i nadrealizam i prelazi u 19 i 20 st.
Stoga, svemirska maglica romantizma vrlo je nehomogena: mnoštvo smjerova, od konzervativnog romantizma ili reakcionarnog, koji potiče restauraciju privilegija i hijerarhiju starog režima sve do revolucionarnog romantizma koji sažima temelje 1789. (sloboda, demokracija, jednakost), i za kojeg cilj nije „povratak nazad“ već „okret“ pomoću zajedničke prošlosti prema „budućnosti utopije“. Vidjeti ćemo da ta senzibilnost pripada Ernestu Blochu.

ROMANTIZAM I PROSVJETITELJSTVO; KRIVA OPOZICIJA

Veliki broj specijalista, koliko protivnika toliko i pristaša romantizma, definiraju ga opozicijom prema Prosvjetiteljstvu. Kao pokret koji odbija apstraktni racionalizam Prosvjetitelja. U svome eseju o povijesti ideja Isaiah Berlin predstavlja romantizam kao manifestaciju Protu-Prosvjetiteljstva: odbijajući glavne principe filozofije Prosvjetiteljstva – univerzalnost, objektivnost, racionalnost – drugi kao Hamam, Herder i njihovi učitelji romantizma, od Burkea do Bergsona, izražavaju svoju vjeru u intuitivne duhovne sposobnosti i njihove organske oblike društvenog života. Ova crta interpretacije otkriva bez sumnje aspekt prisutan, bez sumnje, kod mnogih drugih romantičkih autora, ali jednostavna opozicija romantizam-prosvjetiteljstvo je previše reducirana.

Za Isaiah Berlin, Rousseauova misao je obrazac prosvjetiteljske misli koja želi destruirati romantičare, ali sa te pozicije, vidi se ambigvitet odnosa između dvije vizije svijeta koje nisu tako antinomične kako bi se željelo prikazati. Što se tiče dva autora citiranih od strane Berlina, njihov odnos prema Prosvjetiteljstvu sve je samo ne identičan: dok Hamann to odbija, Herder se približava u mnogočemu pokretu prosvjetiteljstva u Francuskoj – posebno Diderotu. U stvari, mnogi krajnji romantičari kao Shelly, Heine ili Hugo, ne mogu ni u kojem slučaju biti razumljeni kao protivnici Prosvjetiteljstva. Mogu se čak, neki, oblici romantizma – počevši od Rousseaua – razumjeti kao radikalizacija društvene kritike Prosvjetiteljstva. Kod „revolucionarnih romantičara“ vidi se asimilacija izvjesnih vrijednosti Prosvjetiteljstva – popraćeno kritikom njihovih aspekata zagađenih buržoaskom racionalnošću.

REVOLUCIONARNI ROMANTIZAM KOD ERNESTA BLOCHA

Imao sam priliku osobno upoznati Ernesta Blocha. Naš susret dogodio su u Tubungenu, u njegovom stanu smještenom ne daleko od Stifta kojeg je voliko posjećivati, a u početku 1790 gdje su mladi Hegel, Schelling i Holderling, zasadili stablo slobode u čast Francuske revolucije. Između njegovih misli, nezavisno od našeg susreta, bila je jedna koja me pogodila i koja obuhvaća upornu vjeru cijeloga života, ideju utopije: „Svijet koji postoji nije istinit. Postoji drugi koncept istine, koji nije pozitivističan, koji nije utemeljen na konstataciji fakticiteta . . .( …) ali koji je više opterećen vrijednošću, kao na primjer u konceptu „istinskog prijatelja“ ili u Juvenalovoj izjavi Tempestas poetica – što će reći oluja, koja se nalazi u knjizi, poetska oluja, oluja koju stvarnost ne poznaje, oluja do kraja, radikalna oluja.

Stoga, istinska oluja, u ovom slučaju u odnosu prema estetici i poeziji: a u izjavi „istinski prijatelj“ – u odnosu prema moralu. Čak i ako se ne slaže sa činjenicama – za nas marksiste činjenice su samo sastavni trenuci jednog procesa – ništa više, „tim gore po činjenice“, kao što bi rekao stari Hegel.

Živ san utopije je u srcu refleksije E. Blocha, od prvih radova, „Duh utopije“ (1918) i „Thomas Muntzer, teolog revolucije“ (1921). Romantička dimenzija je vrlo prisutna u tome djelu, ponekad zbog radikalne i neprijateljske kritike buržoasko-industrijske civilizacije kao i zbog utjecaja tradicije prošlosti. U prvoj od njegovih knjiga, oštra kritika moderne kapitalističke civilizacije – taj svijet „transcendentalnog iskorijenjivanja“ – slijedi neumjereno slavlje krščanske kulture srednjevjekovne i posebno gotičke umjetnosti; koja u sebi nosi „centralnu vatru zahvaljujući kojoj organsko i duhovno biće u svoj svojoj dubini dolaze u isto vrijeme do zrelosti“.

To se osjeća u prvim spisima a posebno u eseju o Thomasu Muntzeru, Bloch ih definira kao „romantične revolucionare“. Mislim da ova definicija pripada njegovom djelu u cjelini, i to od mladenačkih djela pa sve do zrelog djela „Princip nada“.

„Princip nada“ je najveće ispunjenje i najvažnije djelo sa emancipatorskom misli 20.st. Ta monumentalna knjiga – više od 1600 stranica – okupirala ga je veći dio života: pisana tijekom njegovog egzila u SAD od 1938 – 1947., prvi puta štampana 1953, a drugi 1959 godine. Nakon osude za „revizionizam“ od strane snaga Demokratske Republike Njemačke, Bloch će konačno napustiti Istočnu Njemačku, nakon podizanja Berlinskog Zida (1961).

Nitko nije znao napisati knjigu kao on, obuhvaćajući u jednom vizionarskom dahu, predsokratovce i Hegela, alkemiju i Hofmanove priče, herezu zmijskog kamena i mesijanizam Sabbatai Tzevi, Schellingovu filozofiju umjetnosti i Marksov materijalizam, Mozartove opere i Fourierove utopije. Otvorimo na pamet jednu stranicu: pitanje čovjeka renesanse, koncept materije kod Paracelzusa i Jakob Boeme, „Sveta obitelj“ Marx, doktrina znanja kod Giordana Bruna i Spinozina „Rasprava o reformi razuma“.

Blohova emocija je koliko enciklopedijska, toliko su rijetki čitatelji sposobni suditi, poznavajući uzrok i nebrojene teme razvijene u tri toma knjige. Njegov stil je ponekad neočekivano gust i sa velikom sugestivnom moći; on vraća čitatelju učiti kroz svjetlost dijamanata i vrijednog kamenja posijanih poetskim perom filozofa, ponekad hermetično.

U suprotnosti sa mnogim drugim misliocima njegove generacije – počevši od Georga Lucasca – Bloch je ostao vjeran intuicijama mladosti i nikada nije zanijekao „revolucionarni romantizam“ svojih privih spisa. I u „Principima nade“ i u „Duh i utopija“, ideja utopije shvaćena kao anticipatorska svijest, kao oblik „još-ne-viđenog“.

Blochova filozofija nade je ispred svega teorija „ne-još-biti“ u najrazličitijim oblicima; „ne-još-svijest ljudskog bića“, „ne-još-kraj povijesti“, „ne-još-oblikovano u svijetu“. Središnji paradoks „Principa nada“ što taj tekstu u potpunosti okrenut prema budućnosti, horizontu Novog, „ne-još-biti! Ne kaže gotovo ništa o …. Budućnosti“. On ne pokušava gotovo nikada zamisliti, predvidjeti ili preoblikovati buduće lice ljudskog društva – osim u klasičnim pojmovima marksističke perspektive: društvo bez kasa i nasilja. Znanstvena fantastika ili futurologija nisu ga niti malo zanimale. U stvarnosti – na stranu teorijska poglavlja – knjiga je veliko i fascinanatno putovanje preko prošlosti, tražeći slike želje i pejzaže nade rasprostranjene u književnim djelima, društvenim, medicinskim, arhitektonskim, tehničkim, filozofskim, religijskim, zemljopisnim, muzičkim i umjetničkim utopijama.

U tom obliku vrlo posebne dijalektike, tipično romantične, između prošlosti i budućnosti, novost je „otkriće budućnosti“ u aspiracijama prošlosti – u obliku „neostvarenog obećanja“: „Podignute barijere između budućnosti i prošlosti se ruše same od sebe, budućnost ne postaje vidljiva u prošlosti dok se prošlost sakuplja kao nasljedstvo, postati će vidljiva u budućnosti“.

Ne radi se o skrivanju u snenoj i melankoličnoj kontemplaciji prošlosti već o živom izvoru za revolucionarnu akciju, za praksis otvoren prema ostvarenju utopije. Među zagradama: usprkos obožavanju Sovjetskog Saveza prije 1956 i nekritiziranja buržoaskog i diktatorskog sistema koji je carevao na Istoku, Bloch nije sukobljavao „realni socijalizam“ sa konkretnom utopijom koja ostaje u njegovim očima latentna neispunjena tendencija. Želja-slika, još-ne-ispunjena. Njegov filozofski sistem bio je čitav utemeljen na kategoriji Ne-još-biti a nipošto na nekakvoj državi „realno postojećoj“ i na racionalnoj legitimaciji.

Neophodan suživot anticipatorske misli okrenute prema budućem svijetu i kritički pogled ovog svijeta ovdje. Stavljanje u optužbu kapitalističke industrijske civilizacije i njezinih posljedica, jedna od čestih ali nedovoljno poznatih tema „Principa nada“. Bloch zabija na stup sramote „čistu infamiju (nečasno djelo) i „nemilosrdnoj poruzi“ izvrgava sve ono što se naziva „današnji svijet djelovanja“, svijet „općenito smješten pod znakom lopovštine“ u kojem „žed za stjecanjem zatomljuje sve druge ljudske djelatnosti“. Okomljuje se na moderne gradove hladne i funkcionalne, koja više nisu ognjišta-dom - jedan od ključnih pojmova knjige, već „strojevi standardiziranih mrava“. Negirajući sve ornamente i sve organske crte, odbijajući gotičko nasljeđe „drva života“ , moderne konstrukcije i njihova krajnja rigidnost, slične na „kristal smrti“ iz Starog Egipta.

Na kraju „funkcionalna arhitektura reflektira i udvostručava karakter hladnog svijeta automatizacije i njihovih ljudi podjeljenih na posao sa svojom tehničkom apstrakcijom“.

Postoji kod Blocha senzibilitet za ono što bi se moglo nazvati „pre-ekološko“, koje je direktno inspirirano romantičkom filozofijom prirode sa kvalitativnom koncepcijom prirodnog svijeta. Prema Blochu, razvoj kapitalizma, promijenjena vrijednost i merkatilni obrazac koji pomaže u „zaboravu organskog“ i u „gubitku smisla za kvalitetu u prirodi“.

Goethe, Schelling i Franz von Baader, Josef Molitor i Hegel su samo neki reprezentanti povratka kvaliteti, koja je očituje u reakciji protiv tog zaborava. Habermas nije pogriješio kada je Blocha imenovao „marksističkim Schellingom“, nastojeći dopustiti u jednoj kombinaciji romantičku filozofiju prirode i historijski materijalizam.

ROMANTIČKA DIJALEKTIKA PROSVJETITELJSTVO KOD BLOCHA

Blochov marksizam je heterodoksan: dok je Marks prihvatio utopiju koju je Engels nazvao u svojoj dobro poznatoj brošuri iz 1888 o socijalizmu „znanstvena utopija“ , Bloch ne dvoji da preokrene taj rad. Uostalom, on ne dvoji o potrebi znanosti: socijalizam ne može biti revolucionaran ako se ne nalazi u nerazdvojnom jedinstvu - strogosti i imaginacije, razuma i duha, detektivske preciznosti i entuzijazma spavača - drugim riječima - prosvjetiteljstvo treba spojiti toplu i hladnu struju marksizma, oboje podjednako neophodne. Stoga, utvrdio je između njih svijetlu hijerarhiju: hladna struja postoji zbog tople, kako bi služila ovoj drugoj.

Ovaj frapantan primjer te dijalektike između Prosvjetiteljstva i romantizma je i odnos, Blocha prema religiji. S jedne strane, racionalna kritika, demistifikacija - što će reći hladna struja - nemoguće je denuncirati ideološke manipulacije konzervativne crkve, koja podržana religijom - transformira se u opijum za narod - kako bi se legitimirala moć vodećih.

Uloga tople struje, suprotno, spasiti u religijama „utopijski višak“. Religija koju Bloch zastupa - da bi se razumio jedan od njegovih najdražih paradoksa - religija ateista. Radi se o Božjem Carstvu bez Boga koji preokreće Gospodara Svijeta smještenog na svom sjajnom tronu i zamjenjuje „mističnu demokraciju“: „Ateizam je tako malo neprijatelj religiozne utopije, koja je u isto vrijeme i predviđanje; bez ateizma, mesijanizam ne bi imao mjesta“.

Stoga, Bloch nastoji razdvojiti na odriješit način, svoj religiozni ateizam od vulgarnog materijalizma, „loše tlapnje“ vođenje plitkom verzijom Prosvjetitelja - ono što se zove Prosvjetljavajuće od Prosvjetljenja - koje je buržoaska doktrina sekularizacije.

Ne radi se o oponiranju banalnom vjerovanju u slobodnu misao, da bi spasio misao on ju vodi prema imanenciji, trezoru nade i religiji, u trezor među kojima se nalazi u najrazličitijim oblicima ideja komunizma: od primitivnog komunizma Biblije (sjećanje na zajednicu nomada) do monastičkog komunizma Joachima de Flore, sve do hilijastičkog komunizma milenarističkih hereza (husiti, anabaptisti). Kako bi se očitovala ta tradicija u modernom socijalizmu, Bloch zaključuje zajedljivo svoj odlomak o Joachimu de Floru citatom malo poznatim i dovoljno začuđujućim od mladog F. Engelsa: „Svijest o sebi čovječanstva je Novi Graal oko kojeg se ljudi skupljaju puni sreće . . . . .

To je naša zadaća: postati konjanici Graala, opasati mač za njega i riskirati veselo naš život u posljednjem svetom ratu koji će slijediti tisućljetno carstvo slobode“.

THEODOR ADORNO I ROMANTIČNA KRITIKA

Suprotno od Blocha, Adorno nije romantički mislilac, ali on prepoznaje u „Dijalektici razuma“ legitimnost kritike - djelomičnu i ograničenu – romantičara u suprotnosti sa modernošću Prosvjetiteljstva: „poput čiste instrumentalnosti, jednostavne konstrukcije sredstava, Razum je također destruktivan kada afirmira, kod svojih bližnjih romantične neprijatelje“. Čak i najreakcionarniji romantizam - kao što je katolička kontra-revolucija - imao je argumente protiv liberalnog prosvjetiteljstva, pokazujući kako, iza ekonomskog tržišta, sloboda se okreće u svoju suprotnost. Na drugom mjestu, diže hommage vidovitosti „romantičkih revolucionara“, a zaključak na način dijalektike je: „Kritika katoličke protu-revolucije, dokazuje da ima pravo protiv prosvjetiteljstva, kao što i Prosvjetiteljstvo ima razloge protiv katolicizma“.

Kulturni kritičari civilizacije kao A. Huxley, K. Jaspers i Ortega y Gasset, Adorno – sa Horkheimerom – oni vrše tipične romantične objekcije prema buržoaskom modernitetu: pad kulture, transformaciju umjetnosti u konzumerizam, „destrukcija Bogova i kvaliteta“, opća kvantifikacija, redukcija svih vrijednosti na „apstraktne kvantitete“. Sumnjičav je prema svemu što se ne odnosi na račun i korisnost . Može se uočiti nostalgija prema predindustrijskoj njemačkoj prošlosti, kada je puno toga u dominantnoj kulturi „ostalo izvan mehanizma tržišta koje je preplavilo zemlje Zapada“. Iz te točke gledišta, duboko ukorijenjen u romantičku kritiku, „Dijalektika razuma“ - dresirati će svoj neugodan arsenal protiv racionalnosti modernog kapitalizma: „sa širenjem ekonomije buržoaskog tržišta, tamni mitski horizont je osvijetljen kalkulatornim razumom čije zaleđeno svijetlo podiže klicu barbarstva“.

Paradoksalno, konzervativni ideolog Osvald Spengler pokazao je veću naklonost prema Adornu nego prema engleskim piscima. Stoga, Spenglerove simpatije idu prema vladajućim klasam i njegova filozofija povijesti utvrđujem stanje postojećih stvari: „Poput Comtea, koji je od pozitivizma učinio metafiziku, iz podređenosti ljubav prema sudbini, iz konformizma kozmički ritam“.

Stoga, „teoretičari ekstremnih reakcija čija kritika liberalizma guta u više velikih navrata kritiku progresista“, ovi posljednji nikada nisu ozbiljno uzimali mogućnost ponovnog pada u barbarstvo.

Zaborav u koji je pao nakon svoje smrti autor „Sumraka Zapada“ ne da se opravdati: „Spengler nije imao nasljednika, zaborav se čini bijegom“.

Ako se pogledaju kritike do 1922 dodaje Adorno, vidi se „na kojoj točki njemački duh izbjegava predvoditelja koji je u sebi koncentrirao povijesne snage prošlosti“. Intelektualna visina Spenglera, njemu je dozvolila da pogodi „dvosmislenost Prosvjetiteljstva u vrijeme univerzalne dominacije“. Te „specifične prognoze uistinu su začuđujuće“: što se tiče umjetnosti, pošte, rata, ekonomije, tijek događaja „korespondira uistinu blisko Spenglerovim prognozama“.

Što se može zaključiti iz začuđujuće precjenjenosti Spenglera i paralelno, izričite podcjenjenosti Huxleya - očito je da Adorno smatra ozbiljnim taj tip romantičke kritike konformističkiih ideologa progresa - bez ikakvog prihvaćanja njihovih anti-iluminističkih retrogradnih i konzervativnih premisa. U posljednjoj analizi, Adorno se smještava na teren unutrašnje kritike Prosvjetiteljstva nego na onaj romantizma. To je implicite dano u „Dijalektici razuma“ a eksplicite se nalazi u mnogim drugim spisima. Na primjer, u tekstu naslovljenom „Kritika kulture i društva“ (1949), Adorno se distancira od konzervativne Kulturkritik koja u cjelini odbacuje Prosvjetiteljstvo:

„On pogrešku pripisuje Razumu kao takvom, a ne Razumu kao instrumentu realne moći ili iracionalizmu kritike kulture“. Ovdje se ne razumije da „reifikacija života ne duguje previše već premalo Razumu i da promjene kojima trenutna racionalnost partikulista podređuje čovječanstvo, stigme su opće racionalnosti“. Radi se o tome da se, lijepo i dobro, spasi nasljedstvo Prosvjetiteljstva tražeći utemeljenje supstancijalne ljudske racionalnosti, izvan ove, čisto instrumentalne, svijeta modernog kapitalizma.

ROMANTIČKA DIJALEKTIKA PROSVJETITELJSTVO KOD ADORNA I NJEGOVA KRITIKA BLOCHA

Ovaj bitan izbor ne ograničava, u svakom slučaju, da se Kulturkritik utopi u ono što legitimira: „pod opasnošću da se padne u ekonomizam ( . . . . ) dijalektička teorija prisiljena je da u sebe prihvati i kritiku kulture, što je istinito u mjeri u kojoj ona nosi ne-istinu povjerenja u sebe“. Na primjer, „denuncijacijska Spenglerova misao, prema kojoj duh i novac čine par je točna“. Dodirujemo ovdje dijalektiku između Prosvjetiteljstva i romantizma kod Adorna. Strategija prema romantičnoj kulturi je u izvjesnom smislu, suprotna od onoj Blocha. Ona je definirana u poznatom odjeljku i snažno izražena u „Minima moralia“: „jedna od zadaća - ne baš najmanja - iza koje je smještena misao da sve reakcionarne argumente protiv zapadne civilizacije treba staviti na raspolaganje“. Može se razumjeti Adornova filozofija povijesti kao namjera da se prihvati taj program - koji je objavio u slijedećim propozicijama na Konferenciji o progresu 1962: „teorija progresa trebala bi integrirati sve ono što je pripadno žestokim napadima, u odnosu na vjeru u progres kao protuotrov mitologiji koja ga potkopava“. Ova strategija, implicira stav prema prošlosti koji se duboko razlikuje od onog romantičkih restauratora: namjera nije konzervacija prošlosti, već realizacija nada prošlosti. To znači da prebivatelji prošlosti, pre-buržoaski, imaju vrijednost samo kao fermenti novog. Nismo još dovoljno daleko, ovdje, od Ernesta Blocha.