Imajući u vidu zagušenost suvremenog gledatelja promidžbenim porukama, predlažemo temeljito promišljanje mogućnosti emitiranja jednog (glavnog) nacionalnog televizijskog programa bez promidžbe. Ovaj prijedlog ne dolazi od komercijalnih televizija (koje možda od toga mogu imati koristi), niti ima u svojoj osnovi promišljanje odnosa komercijalnih televizija i javne televizije. Suočeni s pogubnošću intenzivnog atakiranja na TV gledatelje, predlažemo jednu televizijsku oazu, bez promidžbenih poruka. Logičnim i realnim je predložiti da to bude prvi program nacionalne televizije.

Hrvatska televizija u svojim temeljnim dokumentima zabranjuje prikriveno reklamiranje. Smatramo da je davanje izjava pred panoima stranke upravo prikriveno reklamiranje, te predlažemo da se ono onemogući. Naime, broj osvojenih mjesta u Saboru svakoj stranci donosi sredstva s kojima ona raspolaže. Izjave pred panoima s logotipima i sloganima dio su promidžbe koja, kako i sami političari tvrde „traje četiri godine“. Svaka takva izjava izravno je poziv na uključenje u stranku. Svaka takva izjava u sivoj je zoni promidžbe. Osim toga ovakav oblik onemogućuje manje stranke da se izbore za svoje vrijeme komuniciranja na mediju televizije. Tako se stvara atmosfera u kojoj jedino i isključivo velike stranke mogu besplatno pokazivati svoje logotipe i slogane, a male stranke ili građanske inicijative osuđene su na nevidljivost.

Svjedoci smo spuštanja razine komuniciranja, posebno u komercijalnim televizijskim programima. Priroda televizijskog medija ide na ruku proizvođačima programa koji gledateljevim pritiskom gumba (i stvorenom navikom) ulaze u njegov dom. Budući da se ne nazire kraj potonuća dobrog ukusa, te budući da kreatori programa zanemaruju javne kritike – jedinu mogućnost vidimo u posebnom porezu, koji bi onda (povećanjem cijene reklamiranja u takvim emisijama) destimulirao i oglašivače.

Političari nisu jedini kreatori javnoga mnijenja, no njima se poklanja najveća pozornost. Političari u pravilu nisu osobe koje u svojim nastupima jasno i razgovijetno zastupaju određene koncepte. Svjedoci smo nebrojenih situacija u kojima je skupocjeno televizijsko vrijeme iskorišteno za ponavljanje u beskraj izgovorenih već stavova kojima se nije niti odgovaralo na pitanje voditelja, niti se pojašnjavao koncept odnosno program. U skladu sa zapadnim iskustvima predlažemo ograničavanje vremena njihova pojavljivanja u informativnim emisijama. Predlažemo također ograničen broj pojavljivanja u političkim emisijama. Time bi se otvorio i veći prostor inicijativama koje su do sada zapostavljane.

Nacionalna televizija ima zadatak ravnopravno zastupati/predstavljati sve segmente društvenog života. Međutim, dimenzija kulture, religijski život, građanske inicijative, znanstvena područja, te prostori odgoja i obrazovanja – danas su zapostavljeni u odnosu na proizvode koji spadaju u zabavni, sportski i strani program. To se najbolje vidi iz količine sredstava koju nacionalna televizija izdvaja za pojedine programe. Smatramo da nema ravnopravnosti među područjima društvenog života (kojima je obećana ravnopravnost) dok se ne ustanovi pravednija podjela i načelo podjele među njima.

Posljednjih godina svjedoci smo ulaska sapunica na programe nacionalne televizije. Budući da je televizija medij koji bitno utječe na kreiranje ukusa svoje publike, smatramo neprihvatljivim ulaganje novca pretplatnika u sive zone proizvodnje sapunica.

Razlog ovog propisa je namjera i želja zakonodavca da do izražaja dođu različiti interesi i orijentacije građanskog društva. Ukoliko se međutim ta sredstva ulože samo ili uglavnom u sapunice i sufinanciranje filmskog programa – onda nije poštovan osnovni razlog postojanja ovakve odredbe.

Teoretičari medija već duže upozoravaju na negativne učinke povećanja (fabriciranja) vijesti Crne kronike i drugih vijesti slične orijentacije. Namjera takvih vijesti, naime, sve rjeđe je samo informiranje građana. U takvoj atmosferi takav oblik vijesti ima poguban utjecaj na ponašanje građana. Smatramo važnim odrediti dopuštenu količinu objavljivanja takvih vijesti.

Utjecaj filmova koji prikazuju nasilje raste s njihovim brojem, tako isto i njihovim ponavljanjem (repriziranjem). Smatramo već dokazanim da porast zločina, ubojstava, premlaćivanja, i drugih oblika agresivnog ponašanja ima svoje razloge (ili svoje ohrabrenje) u emitiranju filmskog nasilja. Licemjerno je zabranjivati programe u kojima se u kadru prikazuje cigareta, a da se istovremeno dopuštaju programi koji izravno pozivaju na krv, ubojstva, osvetu, niske strasti, krađu, zločine najrazličitijih oblika i načina. Televizijski je program nerijetko podsjetnik potencijalnim zločincima na „repertoar“ koji mogu imati u vidu.

Komercijalne televizije su tvrtke koje posluju komercijalno. Za svako svoj oglas kojega objave u nekom drugom mediju ili na konkurentskoj televiziji – plaćaju objavljivanje a samim tim i porez. Beskrajno iritantno ponavljanje najava emisija na vlastitoj televiziji treba regulirati posebnim zakonom o reklamiranju vlastitog programa. Time bi se ispiranje mozga gledatelja svelo na realnu osnovu a sredstva prikupljena oporezivanjem takvog propagiranja mogla bi se upotrijebiti u poticanje kulturnih (televizijskih) projekata.

Svjedoci smo sive zone igara u kojima nejasnim ostaje mogućnost sudjelovanja gledatelja. Niske strasti gologa hazarda s transparentnim novčanicama probile su se u naše domove, prvenstveno s komercijalnih, ali čak i s nacionalne televizije. Smatramo da takve igre s netransparentnim pravilima i kockarskim strastima treba zabraniti i na komercijalnim televizijama, a posebno na nacionalnoj.

Televizija je postala (nenamjernim, ali namjerno odabranim) prijenosnikom društveno neprihvatljivih inicijativa. Transparenti, neredi, nasilje, izazivanje nacionalne mržnje i netrpeljivosti postali su dio folklora nogometnih stadiona. Televizija ne smije biti pomoćnim sredstvom u prenošenju takvog „folklora“. Televizijski voditelji, nazivajući navijače njihovim imenima uličnog žargona, pripomažu etabliranju neprihvatljivog ponašanja na takvim skupovima. Smatramo da bi se i količina takvih ispada smanjila sa spoznajom da nakon svakog takvog ispada prijenosa više ne bi bilo. Svaki ekran multiplicira dobru ili lošu poruku koju emitira. Uskraćivanjem prostora govoru mržnje smanjila bi se i mogućnost njegova utjecaja u društvu.

Osim izuzetaka, dobro pripremljenih novinara koji poznaju temu o kojoj razgovaraju, nerijetko smo izloženi paralelnim besjedama novinara i njegovih gostiju koji svjedoče o nepripremljenosti i nepoštovanju vremena gledatelja.

Smatramo društveno neprihvatljivim da pojedini političari, njihove stranke ili poduzeća kojima upravljaju stoje iza neke televizijske ili radijske postaje.

Dobra pozicija nacionalne televizije u odnosu na komercijalne mogla bi se još poboljšati transparentnošću uvjeta produkcije. Time bi gledatelji bili uvjereniji u racionalnost poslovanja (i)njihovim sredstvima.

Medijsko komuniciranje odavno je nadišlo razinu informiranja građanstva. Riječ je o sivoj zoni u kojoj se miješaju poslovanje i informiranje, zabava i indoktrinacija, profit i odgoj. Snaga posebno elektroničkih medija (ali i tiskanih) zahtijeva snažnije i jasnije kritičko valoriziranje i sankcioniranje trendova u medijima.

Riječ je o inicijativi kojom bi se onemogućilo velikim svjetskim kompanijama da preko svojih agencija dobiju cijenu emitiranja s kojom se ne mogu mjeriti proizvodi manjih tvrtki i domaćih proizvođača. U situaciji u kojoj velika korporacija za svoju zašećerenu vodu može dobiti rabat kojim se približava rabatu institucija kulture i njenim proizvodima – vidimo mehanizam potiskivanja domaće riječi i kulturnog proizvoda u sustavu nelojalne konkurencije.

U nekoliko navrata zamijećeno je da Vijeće časti novinarskog društva nema instrument kojim bi sankcionirao ne-novinarsko ponašanje onih svojih članova koji predstavljaju izuzetak ali koji kontaminiraju novinarsku profesiju.

Nacionalna televizija dopušta u sportskim natjecanjima davanje izjava pred panoima, nastup u odjeći sa sponzorima i slične oblike prikrivenog reklamiranja. Nedvojbene su koristi takvog tretiranja sporta i njegovih sponzora. Istovremeno nešto takvo je nedopušteno institucijama kulture.

Hrvatska je televizija mjesto koje može biti rasadnikom kreativnih pristupa domaćih kreativnih snaga. Dosadašnji sustav preferirao je uvoz, nerijetko vrlo stupidnih rješenja. Sustavom vanjske produkcije, posebnim natječajima, te raznim oblicima stimuliranja dobrih ideja, treba razvijati domaću produkciju i stimulirati izvoz domaćih ideja. Ugovorom se može regulirati da dio eventualne zarade od prodaje ideje uvijek ide matičnoj kući.

U mnogim drugim područjima sustav reizbora (kakav-takav) postoji. Spuštanje razine obavljanja novinarskog posla traži nova rješenja. U zemlji u kojoj se niti slagati cigle na zgradi više ne može bez licence nije prihvatljivo da se umnažaju u desetinama tisuća primjeraka tekstovi ljudi koji nemaju znanja da bi ((posredno ili neposredno) educirali druge

Ako se javna televizija većim svojim dijelom financira od pretplate onda se i njeni ugovori javnosti moraju učiniti transparentnim. Posebno kada je riječ o nabavama, ali i o sklapanju ugovora s odvjetničkim kućama koje se javno hvale da na ovrhama zgrću milijune, a njihovi ugovori s javnom televizijom su tajna.

Sve nalaze javnih revizija objaviti na svojim Internet stranicama. Javna televizija nije privatna tvrtka i treba biti uzorom poslovanja među medijskim institucijama. Javnim se trebaju učiniti dobre hvali koje treba pohvaliti, ali i greške, bez uviđanja kojih napredak nije moguć. Suvremena digitalna tehnologija ne mora služiti samo za odašiljanje i primanje signala slike, nego i dokumenata o vlastitu radu.

Sigurnosti radi ulice pretvorene u oglasne koridore ponovno treba vratiti ulicama.

Cilj je praćenje, evidentiranje i predlaganje sankcija za medije koji kontaminiraju svakodnevicu neprimjerenim sadržajima.

Familijariziranje umanjenicama stvara pogrešan kod gledatelja da je riječ o osobi koja zaslužuje simpatiju ili barem razumijevanje.

Upravo zbog prenaglašavanja političke dimenzije na javnoj televiziji, politika je postala ne samo nezamjenjivim nego i isključivim mjestom odluke. Zadatak je televizije pronaći balans u pružanju prostora politici, tako da i drugi segmenti javnosti dođu do izražaja.

Popis na internetu svih institucija s kojima se radi vanjska produkcija. Način je to da se pokaže i dokaže legalnost svih natječaja, poštovanje procedure i sl.

Svjedoci smo okrupnjavanja poduzeća radijskog emitiranja programa. To je situacija koja ne donosi raznolikost nego vraća uniformnost kakva je nekad postojala, a koja se sada samo oblači u drukčije ruho.

Potrebno je strogo odrediti što se može a što ne nazvati domaćom produkcijom. Tako bi se izbjegle situacije da najave ubačene u uvezeni materijal iz inozemstva emisiji daju odrednicu domaće produkcije. Ako je zakonodavac dobro odredio odnose potrebno je postaviti mehanizme kontrole i provođenja zakonskih odredbi.