Jedna zbirka novela Slavka Kolara zove se “Perom i drljačom”. Naslovi se dodiruju, iako je kompjutor malokad prava drljača. Bilo kako bilo, moja je tema drukčije zasnovana.

Vrijeme tehnološki tako leti da među najstarijim i najmlađim suvremenicima, u rasponu od prabake i pradjeda do praunučadi, komuniciranje na način mladih postaje sve teže.

Elektronska pošta i SMS poruke naići će na drugom kraju vjerojatno na gluhe uši, u dvostrukom smislu. Razgovora je uvijek bilo, no u posljednjih šezdesetak godina grafičko općenje, blago rečeno, stvara neprilike.

Tiha revolucija

Mijenja se oruđe, mijenjaju se običaji, mijenja se - ali ne uvijek - tempo. Moj profesor Škreb služio se isključivo nalivperom (kao što je njegov pradjed u ruci držao guščje pero), instrumentom koji prenosi osobni rukopis, sa svim njegovim pozivima na odgonetavanje pojedinih slova ili riječi. Autor je svoj rukopis diktirao, a strojopisačica napisala bi predložak za tiskanje.

U to vrijeme, pedesetih godina prošlog stoljeća, u našim tiskarama bilo je još starijih strojeva, koji su zahtijevali ručnu korekturu pincetom. Smiješno, zar ne? Kako se uzme. Tadanja je tehnika pod rukama pravog stručnjaka gotovo posve isključivala slagarske pogreške. Potkraj stoljeća pak počeo je s novim tehnikama nezaustavljivi pohod pogrešaka u tiskane tekstove. Zgodan primjer dijalektike. Moja je generacija ostavljala strojopisačice bez posla, žao mi je, ali put do potrebnog tiposkripta mogao se znatno skratiti sukanjem rukava za vlastitim strojem. Za mašinom, kako su svi govorili.

Prvi svoj stroj (Olympia) kupio sam sredinom pedesetih godina kao lektor u Gottingenu. Iako je star više od pedeset godina, još bi mogao dobro poslužiti da me novije električne mašine nisu uvjerile u to kako tiši udar ima velike prednosti. Susjedi su možda poslije prijelaza s jednog stroja na drugi strusili koju pobjedničku rakiju.

Svejedno, sam prijelaz od nalivpera, to jest izvornog rukopisa, na tiposkript bila je u djelovanju mnogih književnika i znanstvenika tiha revolucija, koju ne bi trebalo podcjenjivati. Praksa tehničke ekspeditivnosti prešla je iz novinskih uredništava i raznih ureda u domove i kabinete autora koji pod normalnim okolnostima nisu pod vremenskim pritiskom. Četrdesetak godina pisaći stroj bio je standard zapisivanja i prenošenja teksta. Gotovo nikomu nije više bio potreban grafički partner: diktiranje je zamrlo. Zadržalo se samo kao auto-diktiranje.

Mladima je kompjutor i internet sekundarna stvarnost, ako ne i primarna. Neki autori ipak tekst prvo ispišu olovkom na papiru. Atavizam u razdoblju interneta?

Međutim, grafička revolucija u književničkim i znanstveničkim domovima podijelila je autore prema osobnim sklonostima. Jedni su ostali vjerni peru ili olovci (“ne mogu pisati izravno u mašinu”), a u drugom su radnom koraku sami prepisivali tekst strojem.

Glođači olovke-sise

Drugi, među kojima sam i ja, navikli su se da tekstove neposredno pišu na stroju. Smatram da je ishitreno mišljenje da dvije navike sadrže mentalnu komponentu i da grafička tehnika može utjecati na stil.

Na diskurs bi moglo utjecati samo stanje u kojemu je čovjek prisiljen da u zatvorskoj samici mučno upisuje tekst čavlom u zid. Čime smo stigli u svijet pustolovnih romana devetnaestog stoljeća. Vraćajući se u našu zbilju, utvrđujemo da je avangarda od jučer, kojoj je pripadala i moja genracija, dospjela na začelje. Mladima su kompjutor i internet sekundarna svarnost, ako ne i primarna. Ali, podjela se nerijetko zadržala. Na nekim pisaćim stolovima kompjutor mora čekati da dođe na red, jer autor mora svoj tekst prvo ispisati olovkom po papiru. Atavizam u razdoblju interneta? Možda.

Generacije se mnogo više stapaju nego prije, recimo u devetnaestom stoljeću, kad se zbila uredna generacijska smjena guščjeg i čeličnog pera

Pogotovo ako zamislimo pisca koji razmišljajući o gradnji rečenice glođe olovku. Ortodoksni psihoanalitičari mogli bi tvrditi da je taj atavizam nadomjestak za majčinu sisu. Ali što se onda zbiva s autorima koji pišu direktno u stroj, zaboravljajući zbog silne koncentracije čak i podsvijest - ako se to može. Pluralizam koji danas vlada u tehničkom načinu pisanja zrcalo je epohe. Generacije se mnogo više stapaju nego prije, recimo u devetnaestom stoljeću, kad se zbila uredna generacijska smjena guščjeg i čeličnog pera.

Antikvarno oruđe

U suvremenom je pluralizmu osobito zanimljiva tvrdokornost mnogih autora koji stvaraju još uvijek izazovna djela, služeći se pisaćim strojem, na primjer Olympijom, adlericom, oliveticom.

Grass je nedavno izjavio da svoje romane i eseje još uvijek piše mašinom tvrtke Olivetti, primjerkom starom više od pedeset godina.

Ne rastaje se od predmeta na kojemu je nastao “Limeni bubanj”. On i njegovi istomišljenici ostaju vjerni određenoj tradiciji, u kojoj se združuju duh mladih dana i ironija relativizma. Pitaju se čemu mijenjati oruđe kad će i najnovije uskoro biti antikvarno. Vjerojatno će već za kojih trideset godina današnji kompjutori zračiti onim duhom prolaznosti koji obilježava imaginarni posjed u sjećanju moje generacije: u prvi razred osnovne škole pošli smo s tablicom, pisaljkom i spužvom.

(Kolumna Viktora Žmegača bit će objavljena u knjizi “SMS eseji”.)