|
Suvremena nastava ako prati potrebe privrede i društva, a to je moguće samo ako prati potrebe i mogućnosti studenata, nužno mora biti prostorno i vremenski razgranata da bi postigla zadovoljavajuću razinu izbornosti predmeta. Ali to zahtijeva mnogo skupog prostora i ograničenog vremena koje se ni uz koju cijenu ne može produžiti. Zato je nastava u kiber prostoru i vremenu svakim danom ne samo sve izazovnija glede novih obrazovnih mogućnosti, nego je uvođenjem bolonjskog procesa već sada nužna u prevladavanju ograničenja koja suvremenom obrazovanju postavljaju konvencionalno vrijeme i prostor.
U tekstu se razmatraju mogućnosti koje prevladavanju tih ograničenja i primjeni bolonjskog modela otvara suvremena obrazovna tehnologija zasnovana na uporabi umreženih računala. Posebno glede sve snažnije potrebe obrazovanja za samoobrazovanje, za istraživanje i stvaralaštvo, te treću dob, tj. cjeloživotno obrazovanje.
Ključne riječi: cjeloživotno obrazovanje, kiber prostor, kiber vrijeme, konvencionalni prostor, konvencionalno vrijeme
Uvodno određenje problema
Kao što sam napisao prije deset godina1, suvremeni način proizvodnje i života uopće, među čovjeku najvažnijim resursima, najbrže iscrpljuje prostor i vrijeme. I suvremeno je obrazovanje sadržajno i organizacijski sve više suočeno s time.
Da suvremeni način života, naročito proizvodnje, zahtjeva nove oblike obrazovanja i pristupe obrazovanju za iole upućene više nije nikakva novost2. U svijetu u kojem se očekuje da čovjek tijekom radnog vijeka više puta promijeni ne samo radno mjesto nego i zanimanje – a to znači i svoj obrazovni profil – stalno i cjeloživotno obrazovanje postaju conditio sine qua non radnog i životnog uspjeha, pa i samog preživljavanja. Pred visokoškolsko obrazovanje time se postavljaju sljedeći zahtjevi: 1. diversifikacija studija koja omogućava veliki izbor zanimanja, 2. velika izbornost nastavnih predmeta, kolegija i drugih oblika nastave kojom se studentima omogućava da sami kreiraju svoj studij prema vlastitim potrebama i mogućnostima zapošljavanja, 3. modulski organizirana nastava koja unutar visokih učilišta i sveučilišta omogućava veliku horizontalnu prohodnost studentima i promjenu smjera studija, odnosno kasniju prekvalifikaciju (jednostavnim ugrađivanjem zajedničkih modula u novi studij pri čemu se gube samo specifični moduli napuštenog studija), 4. istraživački orijentirana nastava, 5. stupnjevito organizirani studiji, koji omogućavaju završno zanimanje na više razina tako da studenti u slučaju prekida studija ne gube sve što su uložili u svoje školovanje, a prema mogućnostima se kasnije mogu nastaviti školovati i 6. maksimalna vertikalna prohodnost studija u svim smjerovima koja svakome omogućava da prema svojim trenutnim mogućnostima dosegne višu razinu obrazovanja sve do one najviše. I to je ono što se zagovara bolonjskim modelom visokog obrazovanja. No za primjenu tog modela obrazovanja ponajviše nedostaje vremena i prostora, ili barem onog konvencionalnog3 vremena i prostora. Pokazalo se to vrlo zorno pa i bolno u nas čim se pokušalo visokoškolski sustav osim površno kozmetički i bitno preoblikovati po tom modelu.
Već i sam pokušaj da se poveća izbornost kolegija otvorio je niz organizacijskih problema zahtijevajući dodatno vrijeme i prostor. Jer, svaki novi izborni nastavni predmet razbija prethodnu homogenost studijskih skupina i za svoju realizaciju zahtjeva dodatni prostor i vrijeme. Ni prvoga ni drugoga, međutim, nema neograničeno. Ograničenost prostora i dosad je prisiljavala većinu obrazovnih ustanova na svim razinama na cjelodnevnu nastavu, a na visokoškolskim ustanovama nastava u pravilu traje od ujutro do navečer. No, čak kad bi nastava bila organizirana i noću dan je ograničen na 24 sata, pa je nastavu nemoguće produžiti više od toga. Moguće je doduše, ako se raspolaže s dovoljno prostora, zaposliti nove nastavnike i organizirati usporedne studijske skupine, ali to osim što iziskuje velike dodatne troškove ipak ne rješava problem, jer studente dovodi u položaj da se nastava izbornih predmeta u kojima žele sudjelovati možda zbiva istodobno pa su prisiljeni nešto propustiti. Problem je u tome što je konvencionalno vrijeme4 linearno, pa sudjelovanje u nastavi koja se zbiva u konvencionalnom prostoru ne može biti istodobno na dva ili više različitih mjesta. To je problem ne samo redovitih studenata koji su između dva ili više nastavnih predmeta u kojima žele sudjelovati, a koji se zbivaju istodobno, prisiljeni izabrati samo jedan, nego je to još više problem onih koji žele studirati izvanredno uz rad. Budući da su veći dio dana obvezni biti na radnom mjestu ne mogu sudjelovati u redovitim oblicima nastave, pa im je dostupna tek za njih posebno organizirana i uvijek u odnosu na redovitu više-manje reducirana nastava. A nekima, zbog specifičnosti posla, čak ni takva. Sve je to, dakako, u suprotnosti sa zahtjevima suvremenog načina života i obrazovnim potrebama suvremenog čovjeka.
Osim u organizacijskom smislu, nastavi se u konvencionalnom prostoru i vremenu postavljaju i sadržajna ograničenje koja je u kiber5 prostoru i vremenu lako prevladati.6 Primjerice u humanističkim se i društvenim studijima rasprave često javljaju kao važan dio seminarske nastave. Nerijetko se u takvim raspravama pored osnovnog polaznog, otvaraju nova zanimljiva pitanja čije rješavanje može biti bitno za rješavanje osnovnog problema, ili su jednostavno zanimljiva određenom broju sudionika seminara. Ali, da bi se rasprava oko osnovnog pitanja mogla uspješno nastaviti ta pitanja moraju biti potpuno potisnuta ili u najboljem slučaju ostavljena za kasnije. Jer, suvisla rasprava skupine sugovornika u jednom konvencionalnom prostoru o više pitanja istodobna nije moguća, pa će se otvaranjem sporednih pitanja rasprava “raspršiti”. Bilo da sugovornici ostanu u istom prostoru, ali više ne razgovaraju svi o istom pitanju, bilo da se manje skupine prostorno odvoje (što opet zahtijeva novi prostor) i da tako nastave raspravljati o različitim pitanjima. No što god se od toga dogodilo komunikacija se na prvobitnoj razini raspada i rasprava o osnovnom pitanju prestaje ili se nastavlja tek među nekolicinom prvobitnih sudionika. Postoje dakle razni i snažni razlozi da se visokoškolsko obrazovanje bar djelomično izmjesti iz konvencionalne u neku prikladniju stvarnost. To, dakako, ne znači da u potpunosti treba napustiti postojeće oblike obrazovne komunikacije “licem k licu”, naročito ne one koji su visoko učinkoviti, ali pored njih treba stvarati pretpostavke za nastavu koja se oslanja na nove obrazovne tehnologije i koja može odgovoriti obrazovnim potrebama suvremenog čovjeka. Pri tome se ne bi trebalo bojati otuđenja - kojim tradicionalisti rado plaše ljude svaki puta kada se uvodi neko novo sredstvo komunikacije - iako prema svakom sredstvu i metodi treba biti kritičan i voditi računa da oni nisu svrha sami sebi. Ono čega se zaista treba bojati to je neučinkovita i dosadna nastava koja ljude zamara i trati im vrijeme bez znatnijih ili čak ikakvih obrazovnih rezultata. U tom smislu pokušat ću ovdje dati nekoliko prijedloga o tome kako se mogu učinkovito prevladati prethodno naznačeni problemi, a da se pritom ostvare i drugi korisni obrazovni učinci.
Za one pak koji se plaše da je obrazovno djelovanje u kiber prostoru suviše složeno i zahtjeva veliko informatičko znanje moram reći da je to samo djelomično točno. Nastavnik koji se na taj način želi neograničeno stvaralački razvijati svakako će dobro učiniti ako se osposobi za uporabu što većeg broja računalnih programa (alata) za obradu teksta, slike, zvuka itd. jer će mu to otvoriti široke stvaralačke mogućnosti metodičke pripreme nastavnih sadržaja i odgojne, odnosno obrazovne komunikacije uopće. Ali i nastavnici koji ne mogu ili ne žele sami kreirati mrežne stranice mogu, uz minimalnu pomoć informatičara u svojoj ustanovi, držati bar dio nastave u kiber prostoru. Jer, uz postojeće uvijek je moguće napraviti nove obrasce mrežnih stranica koje nastavnici lako sami popunjavaju tekstom i slikama, pa se nastavnici samo trebaju uključiti u neki širi projekt učenja na daljinu. (slika 1).
|
Slika 1.
Mrežna stranica Učiteljskog fakulteta (http://czco.ufzg.hr/) na kojoj se studentima u okviru projekta cjeloživotnog obrazovanja nudi čitav niz kolegija
|
Obrazovne skupine u konvencionalnoj i u kiber stvarnosti
Na početku akademske godine satničarima je prava mora napraviti raspored nastave kojim će bar većina nastavnika i studenata, ako već ne svi, biti uglavnom zadovoljna. Nedostatak prostorija, nedostatak vremena, a sa svakim izbornim nastavnim predmetom i sve češće preklapanje obrazovnih skupina, satničarima stvaraju velike i sve teže probleme. Na većim učilištima problem postaje čak nerješivo složen kad se obrazovne skupine za razne nastavne predmete oblikuju po različitim kriterijima, što znači da studenti ne mogu biti razvrstani u stalne skupine s jedinstvenim rasporedom nastave, već se za svaki nastavni predmet skupine oblikuju posebno pri čemu sudionici određene skupine imaju različite rasporede nastave. Ako studenti imaju velike mogućnosti izborne nastave, a to i jest bitna namjera bolonjskog modela visokog obrazovanja, onda će oni vjerojatno izabrati tako različite kombinacije izbornih nastavnih predmeta da će biti nemoguće izraditi raspored po kojem u konvencionalnom vremenu i prostoru ne bi došlo do preklapanja u nastavi tih predmeta. Naime, da bi se to preklapanje izbjeglo studenti moraju biti razvrstani u veće skupine s jedinstvenim rasporedom, ili se nastava dvaju predmeta ne smije zbivati istodobno, tj. dvije skupine istog godišta ne mogu raditi usporedo. Treba li k tome studentima omogućiti studij upravo kod određenog nastavnika kojega oni odaberu, problemi se gomilaju do nerješivosti.
Prije svega problem je dakle u tome što za grananje obrazovnih skupina treba sve više nastavnog prostora kojega u konvencionalnoj stvarnosti nema dovoljno, a kada bi ga i bilo njegovo bi nadasve skupo širenje dovelo do vremenskog preklapanja nastave sve većeg broja obrazovnih skupina. Pa kako nastava u konvencionalnom prostoru mora za sve sudionike određene obrazovne skupine biti istodobna (sinkrona) to bi sve manje studenata moglo pratiti svu željenu nastavu. Za razliku od konvencionalnog, kiber prostora uvijek ima dovoljno i veoma je jeftin. Stoga se u njemu može oblikovati više obrazovnih skupina nego li su potrebe bilo kojeg učilišta, pa se obrazovne skupine mogu granati po želji. Pri čemu je mnogo važnije to da nastava u kiber prostoru ne mora biti istodobna (sinkrona) za sve sudionike obrazovne skupine, već može biti i neistodobna (asinkrona) pa se svaki student u nju može uključiti kada želi ili mu to prilike dozvoljavaju. To mu omogućava ne samo da sudjeluje u svim obrazovnim skupinama za koje se je opredijelio, nego i da na najbolji način organizira svoje djelatnosti. I upravo zbog velikih ograničenja koja svima, a naročito studentima nameće istodobna nastava, trebalo bi ju i u kiber prostoru izbjegavati što je više moguće, tj. svagda kada nije nužna ili bitno bolja od neistodobne. A smanjenjem istodobne nastave smanjuje se i složenost rasporeda nastave, jer za neistodobnu nastavu rasporedi i nisu potrebni. Evo nekih primjera kako se nastava može učinkovitije organizirati u kuber-stvarnosti.
Konzultacije
Konzultacije su uvijek bile važan dio komunikacije studenata i nastavnika, ali napuštanjem predavačkog ex cathedra pristupa u korist istraživačke i mentorske nastave, one postaju upravo bitan dio obrazovne komunikacije. Studenti koji rade na nekom samostalnom projektu ili sudjeluju u zajedničkom istraživanju svakodnevno imaju potrebu komunicirati sa svojim mentorom. Tradicionalni oblik konzultacija sa dva sata tjedno “licem k licu” novim je zahtjevima studiranja potpuno neprilagođen. S jedne strane, dva sata konzultacija tjedno znatno je premalo za nove oblike nastave. S druge pak strane, i ta dva sata najčešće ne mogu biti dobro iskorištena, jer u vrijeme konzultacija mnogi studenti imaju druge obveze, a opet kada bi mogli pristupiti konzultacijama i kada im je savjet nastavnika najpotrebniji nastavnik im nije dostupan. Događa se tako da ponekad u vrijeme konzultacija nastavnik čeka da se pojavi netko od studenata, a drugi puta pak da studenti, možda i uzaludno, čekaju da dođu na red za konzultacije. Takvo je čekanje za nastavnika i studente velik i nepotreban gubitak vremena koje bi mogli jamačno bolje iskoristiti. No, u konvencionalnom vremenu i prostoru takve je situacije teško izbjeći i s porastom nastavne važnosti konzultacija gubitak vremena će biti sve veći, a učinkovitost konzultacija sve manja.
|
Slika 2.
Umjesto da gube vrijeme dolaskom na fakultet studenti mogu dobiti obavijesti, te predati svoje seminarske ili diplomske radove mnogo brže i jednostavnije elektronskom poštom
|
Doda li se tome da i nastavnik i studenti moraju utrošiti vrijeme na sređivanje svog izgleda prije dolaska na konzultacije, da moraju utrošiti znatno vrijeme na put do mjesta konzultacija (koji puta i po lošem vremenu), da izvanredni studenti moraju zbog toga izostati s posla, da nastavnik ili student mogu imati problema s kretanjem (možda slomljenu nogu) i konačno da od jednog do drugom termina za konzultacije studenti moraju čekati više dana, onda je jasno da dosadašnji oblik konzultacija ima niz nedostataka. Dakako, susret nastavnika i studenta “licem k licu” ima određene prednosti neposredne cjelovite komunikacije. Ali te prednosti mogu biti i nedostaci, jer ni potreba za konzultacijama, ni mogućnost sudjelovanja u njima ne prestaje time što recimo netko ima problema s izgledom.
Zato konzultacije posredstvom elektronske pošte imaju neporecive prednosti. U kiber prostoru i vremenu ništa od spomenutoga više ne predstavlja problem. S bilo kojeg mjesta, u bilo koje vrijeme studenti se mogu obratiti nastavniku i u najkraće vrijeme dobiti odgovor, a da pri tome ne moraju prekidati učenje ili istraživanje, ne moraju trošiti vrijeme na svoj izgled, na put do nastavnikova kabineta, na čekanje u redu, na dan za konzultacije itd. (slika 2) Žele li se pak s nastavnikom sastati osobno mogu ugovoriti posjet i izbjeći nepotrebno čekanje ili još gore uzaludan dolazak. U razdoblju pak dok se svi studenti ne budu služili elektronskom poštom konzultacije valja urediti na kombinirani način: jedan sat tjedno prema unaprijed utvrđenom rasporedu “licem k licu”, jedan dan u tjednu “licem k licu” prema prethodnom dogovoru elektronskom poštom, a ostale dane (s pravom nastavnika da u dane praznika ne odgovara) elektronskom poštom cjelodnevno. S obzirom na mogućnost da sudionici razgovora ne moraju biti u kiber prostoru istodobno, svatko će od njih slati poruku kada mu to najviše odgovara. Konzultacije elektronskom poštom imaju i tu prednost što se sudionici razgovora mogu prije slanja svake poruke iz drugih izvora dodatno obavijestiti o predmetu razgovora. Naročitu važnost takav način konzultacija dobiva u okviru zahtjeva za cjeloživotnim obrazovanjem koje se velikim dijelom ostvaruje raznim oblicima izvanrednih studija, jer izvanrednim studentima omogućava komunikaciju s nastavnikom jednako kao i redovitim studentima
Predavanja
Kao oblik nastave na sveučilišnoj razini predavanja u konvencionalnom vremenu i prostoru čak i uz uporabu audio i video pomagala izgubila su opravdanost. Ništa što bi nastavnik predavanjem htio reći ili pokazati, ne može se u konvencionalnom vremenu i prostoru ostvariti bolje nego u kiber inačici. Naprotiv. Umjesto eventualnih ad hoc improvizacija kojima nastavnici pribjegavaju kad su za nastavu slabo pripremljeni ili nepripremljeni, predavanje postavljeno u kiber prostoru mora biti pripremljeno i podložno je nadzoru. U takvom predavanju svaka riječ mora biti dobro promišljena i provjerena (za što nastavnik ima vremena i prilike), a audio-vizualni prilozi pomno odabrani i pripremljeni. Predavanje može biti dano u pisanom obliku ili govornom, kombinirano ili jedno i drugo istodobno, ovisno o tome što je u pojedinom slučaju najbolje. No u kojem god obliku bilo dano ono je u kiber prostoru studentima na raspolaganju sve dok ne bude uklonjeno, a svakako dovoljno dugo da ga oni mogu preuzeti i dalje po volji rabiti kada im to najviše odgovara. Za razliku, dakle, od klasičnih predavanja, ona postavljena u kiber prostoru i vremenu ne zahtijevaju istodobnost sudjelovanja studenata i nastavnika, već se svakome prepušta na volju da svoje vrijeme učenja organizira prema svojim mogućnostima i potrebama, pa će netko određeno predavanje preuzeti prije podne, a netko možda noću i ne nužno istog dana. A to znači da više ne postoji problem eventualnog preklapanja predavanja zbog čega bi njihov broj morao biti ograničen. Osim toga svatko može svako predavanje ponoviti toliko puta koliko mu je to potrebno. Stoga više nema razloga da netko propusti predavanje ili da mu u predavanju nešto promakne. Takva je predavanja zatim moguće pohraniti u računalu ili ih otisnuti na papir. Moguće ih je računalno pretraživati po određenim pojmovima i uopće njima računalno manipulirati na različite načine (slika 3).
Što se tiče pitanja koja bi studenti eventualno postavili nakon nastavnikovog izlaganja i tu je stanje povoljnije nego kod klasičnih predavanja. Pitanja studenti mogu postaviti elektronskom poštom, za koju se obrazac otvara klikom na poveznicu (link) nastavnikovog “poštanskog sandučića”, negdje pored sadržaja predavanja (na slici 3 na dnu izbornika lijevo). Pri tome, međutim, studenti mogu temeljito pripremiti pitanje, a onda ako žele zamoliti nastavnika i za diskretan odgovor koji će dobiti samo oni, što pri klasičnim predavanjima nije moguće. Nastavnik može odgovoriti samo njima ili može odgovore postaviti na mrežne stranice uz predavanje tako da su dostupni svima (pri čemu identitet pitatelja može biti potpuno zaštićen). Štoviše, ako uz svoj obrazovni portal ima i Internet forum (a trebalo bi da ga ima), onda o određenim pitanjima može otvoriti i rasprave, u kakvima studenti rado sudjeluju.
Doduše, neistodobna (asinkrona) predavanja koja nisu “uživo” nemoguće je prekidati upadicama, ali to uopće ne mora biti nedostatak, čak prije bi to bila prednost. Ostale prednosti kao što su mogućnost praćenja predavanja na daljinu iz vlastitog doma itd., što je posebna pogodnost izvanrednim studentima, više i ne treba posebno spominjati. Valja ipak reći da predavanja u kiber prostoru i vremenu (bilo da se podaci prenose Internetom, nekom drugom mrežom ili su na nekoj prijenosnoj memoriji) može pratiti skoro neograničeni broj studenata, pa se tako i studentima u udaljenijim mjestima, naročito kada nedostaje kvalitenih nastavnika, može omogućiti zavidna razina nastave. Dakako, tu postoje ograničenja jer jedan nastavnik ne može odgovarati na neograničen broj studentskih pitanja, ali i tome s može donekle doskočiti tako da na većinu pitanja odgovaraju njegovi pomoćnici, a samo na izabrana pitanja nastavnik sam.
Seminari i vježbe
I dok je predavanja moguće, skoro bez ikakvih nedostataka, dapače s mnogim prednostima, prenijeti iz konvencionalnog u kiber prostor, sa seminarima i vježbama stanje je nešto složenije. Tamo gdje je nužna istodobna prisutnost sudionika, seminarska se nastava može zadovoljavajuće prenijeti u kiber prostor samo ako se nastavna zbivanja mogu zadovoljavajuće digitalizirati. Primjerice na kuharskom seminaru to ne bi bilo moguće, jer se čak ni videokonferencijom ne mogu prenijeti mirisi i okusi. Ali i za tu vrstu podataka osiromašena video konferencija može biti koji puta obrazovno učinkovitija nego neposredna nastava lošeg nastavnika. Osim toga na Internet se može usporedo prenijeti onaj dio seminara koji ne zahtijeva nazočnost sudionika na određenom mjestu, te tako proširiti obrazovne mogućnosti. Primjerice rasprava među kuharima o pitanjima na koja su mogući verbalni odgovori. Gdje su pak najvažniji ili čak jedino važni audiovizualni podaci seminarska se nastava može prenijeti u kiber prostor s mnogim prednostima, a to je slučaj kod većine studija. Međudjelovanje studenata i nastavnika, ili studenata međusobno, koje je bitno obilježje seminara i vježbi moguće je u kiber prostoru izvesti istodobno i neistodobno, a to je u odnosu na seminare i vježbe u konvencionalnom prostoru velika prednost. Ako je potrebna brza razmjena podataka može se pribjeći videokonferenciji (ako su podaci audiovizualni) ili mrežnom forumu (ako su podaci pretežno verbalni). A da bi se izbjegao nesklad u redu javljanja potrebno je da netko (najbolje sam voditelj seminara) upravlja redoslijedom javljanja, što je u videokonferenciji lako moguće jer sugovornici mogu dati neki vizualni znak da žele govoriti i u tom smislu nema razlike od zbivanja u konvencionalnom prostoru. Kod uporabe foruma problem je, međutim, upravo u tome što voditelj ne vidi sudionike i trebao bi mu dodatni kanal za primanje prijava sudionika koji se žele uključiti u razgovor. Tehničko rješenje tog problema ne bi trebalo biti teško, no ono će se pojaviti tek ako za to bude postojao dovoljan interes. S obzirom na porast brzina prijenosa podataka i pad cijena opreme za videokonferencije moguće je da one u potpunosti zamijene mrežne forume iako mislim da forumi upravo zato što ne prenose “žive” slike sudionika imaju određene prednosti (izgled sudionika nije bitan).
U većini slučajeva na mrežnim forumima ne očekuje se istodobnost rasprave i to je u mnogo čemu njihova najveća prednost, a voditelju daje dovoljno vremena da nadzire i usmjerava raspravu. Osim toga rasprave se mogu granati prema potrebama i zanimanju sudionika. Primjerice, ako se u okviru seminara filozofije odgoja raspravlja o biti čovjeka, ništa ne ograničava sudionike te rasprave da usporedo otvore i vode raspravu o položaju žena u društvu, pri čemu se spoznaje iz jedne rasprave mogu prenositi u drugu. Valja ipak paziti da se ne pretjera s brojem usporednih rasprava. Iskustvo me je poučilo da uspješno moderiranje prevelikog broja rasprava nije moguće, jer broj priloga u jednom trenutku premašuje mogućnosti nastavnika da ih pozorno prati i na njih reagira. Kada su u pitanju seminarske rasprave studenata na mrežnom forumu, nastavnik može bez većeg napora pratiti do 3 rasprave istodobno, ali ako se istodobno vodi 6 ili više rasprava onda je to za nastavnika preveliko opterećenje. Stoga sudionicima ne treba dozvoliti da rasprave otvaraju bez voditeljeve autorizacije. A da bi njihovo ponašanje bilo ozbiljno i odgovorno pristup forumu treba dozvoliti samo pod pravim imenom i prezimenom.
Velika prednost neistodobnih (asinkronih) rasprava na mrežnom forumu je to što sudionicima dozvoljavaju da najprije svaki prilog dobro prouče, a zatim da vlastiti prilog raspravi prije postavljanja dobro pripreme – radi uvjerljivosti mogu dodati slike, animacije, pa i zvukove (slika 4) - čime se obrazovna komunikacija znatno obogaćuje. U konvencionalnom prostoru i vremenu, naime, nije moguće da netko usred rasprave ode u knjižnicu pretraživati knjige i novine ne bi li pronašao argumente i ilustracije za svoje tvrdnje.
Upravo prebacivanjem seminarske nastave iz konvencionalnog u kiber prostor s neistodobnim sudjelovanjem u organizacijskom je pogledu od izuzetne važnosti, jer se prema postojećim pedagoškim standardima jedna obrazovna skupina studenata za predavanja dijeli na pet seminarskih skupina, čime se ne samo višestruko povećava nužan nastavni prostor, nego se višestruko troši i veoma ograničeno konvencionalno vrijeme.
Radionice
Nagli razvitak znanosti i na njemu zasnovane promjene u načinu proizvodnje tijekom 20. st. potpuno su promijenile obrazovnu paradigmu. Umjesto tradicionalnog i tradicionalističkog pristupa temeljenog na načelu “slušaj (gledaj), pamti, pa ponovi”, kojemu je najprimjereniji nastavni oblik bilo predavanje, suvremena nastava temeljena na načelu “istraži, promisli, pa stvori nešto novo”, svoj izraz traži i nalazi u raznim oblicima istraživanja koja učenike i studente pripremaju za kasnije samostalno istraživačko i stvaralačko djelovanje, što za pretpostavku ima cjeloživotno obrazovanje, a sve zajedno otvara mogućnost kasnijeg odlaska u mirovinu.
Suvremenoj obrazovnoj paradigmi, dakle, odgovaraju oni oblici nastave koji potiču, istraživanje, promišljanje i stvaralaštvo. Takve su primjerice problemska i istraživačka nastava, naročito povezane u cjelinu. Polazeći od zanimljivih pitanja, bilo da ih je sugerirao nastavnik, ili još bolje ako su do njih došli sami, studenti su snažno potaknuti da na ta pitanja traže odgovore, a najbolje da to učine kroz vlastito istraživanje u kojemu im nastavnik ne daje gotove odgovore, nego ih poučava strategijama i metodama istraživanja. Na sveučilišnoj razini potrebno je barem ponekad takva istraživanja objediniti u zajednički projekt da bi se studente poučilo načinima istraživačke suradnje i potaklo na nju.
Sve to može se ostvariti kroz nastavne radionice. Ali ako se radi o zahtjevnijem istraživanju ili o većem broju istraživanja povezanih u projekt, čije je ostvarivanje dugotrajnije i zahtijeva rad na mnogim mjestima (knjižnicama, arhivama, muzejima, galerijama, školama itd.), onda redovito i često okupljanje sudionika radionice u konvencionalnom vremenu i prostru može biti priličan problem. Bez redovite pak razmjene mišljenja i rasprava, ostvarenje istraživanja i pogotovo složenijeg projekta može biti usporeno ili čak nemoguće. Stoga se postavljanjem radionice, barem djelomično, u kiber prostor i vrijeme može postići vrlo zadovoljavajuće rješenje. Kraća razmjena mišljenja i podataka između dva ili manjeg broja sudionika može se obaviti elektronskom poštom, a duže i složenije rasprave većeg broja sudionika mogu se voditi na forumu (dakako i razmjena podataka ako je potrebno). Povremena okupljanja radi brze razmjene mišljenja i(li) predstavljanja dostignutih rezultata mogu se organizirati ili videokonferencijom ili “licem k licu” u najpogodnijem trenutku kada za tim postoji potreba. Ali ostvarenje istraživanja i projekta ne trpi bitno zbog odgađanja takvog okupljanja, jer redovita razmjena podataka ne ovisi o tome. Pa sudionici radionice mogu u planiranim razdobljima svoj doprinos istraživanju ili projektu ostvariti onda kada im je to najpogodnije bez da time ometaju druge.
Nastavnik pak neusporedivo lakše i učinkovitije može nadzirati napredovanje pojedinih istraživanja i(li) ostvarenje projekta, te upravljati njima ako je u stalnoj vezi sa studentima, nego ako ih tek povremeno (jednom tjedno) viđa i onda u kratkom vremenu mora obaviti nadzor svega što su oni u proteklom razdoblju učinili i dati im upute za daljnji rad. Pogrešno bi, međutim, na osnovi toga bilo zaključiti da nastava u kiber prostoru i vremenu nastavnike oslobađa posla. Baš naprotiv, ali ovdje i nije riječ o tome kako nastavnike osloboditi posla nego kako stvoriti uvjete za suvremenu i kvalitetnu nastavu. Pa koliko će takva nastava zahtijevati smanjivanje obrazovnih skupina, toliko će rasti i potreba za prostorom i vremenom, koji su već sada posvuda nedostaje.
Zadaci i ispiti
Budući da suvremena nastava sve više zahtijeva angažirano sudjelovanje studenata, to se oni za takvu nastavu trebaju pripremati na osnovi uputa i zadataka koje im nastavnici postave. Dakako to je moguće učiniti i u nastavi “licem k licu”, ali je vrlo vjerojatno da će bar neki studenti propustiti pokoji nastavni sat, a time i zadatke na osnovi kojih bi se trebali pripremiti za nastavu koja slijedi. Oni se, dakako, o tome mogu raspitati kod ostalih studenata, ali je mnogo ugodnije i jednostavnije ako su upute i zadaci stalno dostupni na Internetu.
Što se ispita tiče, najmanje što je moguće učiniti je omogućiti studentima prijavljivanje ispita Internetom. Ali ako se već zadaci postavljaju na mrežne stranice, a bolonjski proces predviđa, stalno praćenje i ocjenjivanje studenata tijekom godine, onda bi kratkim provjerama izvršavanja tih zadataka tijekom nastavnog sata “licem k licu” studenti mogli ostvariti i određen broj ispitnih bodova. Uz pomoć asistenta koji će paziti da studenti ne rabe nedozvoljena sredstva moguće je Internetom organizirati pismeni, a videokonferencijom i “obični” usmeni ispit (zadovoljavajuću videokonferenciju moguće je ostvariti i televideofonima kakvih na tržištu već ima u ogromnom broj). To doduše nije neki veliki pomak u tehnologiji ispitivanja, ali može biti od ogromne koristi u slučajevima kada nastavnik ne može biti fizički prisutan na ispitu (primjerice kada je na studijskoj godini u nekoj udaljenoj zemlji), a želi obaviti ispite.
Zaključak
Iako nastava “licem k licu” ima neke neosporne prednosti, prije svega cjelovitost i neposrednost ljudske komunikacije, te draž stvaralačke improvizacije, suvremeno obrazovanje sve više i neodložnije zahtijeva njezinu nadopunu računalno posredovanim oblicima. Zato ću, iako sam to dijelom već učinio na drugom mjestu, nabrojiti prednosti nastave uporabom umreženih računala:
· Sudionici nastave neovisni su o konvencionalnom prostoru i vremenu pa sami mogu izabrati kada će i odakle sudjelovati u nastavi.
· Predavanja jednog nastavnika može pratiti neograničen broj studenata, pa studenti po volji mogu pratiti i predavanja više nastavnika o istom predmetu, te tako ostvariti kritički uvid u nastavne sadržaje koji im se nude.
· Time se mogu postići velike uštede vremena i novaca koji se inače troše za odlazak na nastavu, ali i za grijanje i tekuće održavanje prostorija u kojima se odvija konvencionalna nastava.
· Velika mogućnost grananja izbornih predmeta u praktički neograničenom kiber prostoru i njihovog neistodobnog praćenja u kiber vremenu omogućava organizaciju i izbor studija prema potrebama i mogućnostima studenata.
· Pri tome se otvaraju velike mogućnosti za suvremene oblike istraživačke i projektne nastave.
· Neovisnost o konvencionalnom vremenu omogućava da se u seminarske rasprave uključi veliki broj sudionika bez ograničavanja vremena izlaganja (stvar je pristojnosti i samokontrole da ne pišu predugačke priloge).
· Pri tome nema upadanja u riječ niti se mora čekati da se dobije riječ.
· Rasprave se mogu, kao i cjelokupna nastava uostalom, granati i razvijati istodobno, a sudionici mogu prelaziti iz jedne u drugu.
· Sudionici koji su se kasnije uključili u nastavu ili je nisu mogli pratiti redovito lako mogu pročitati sve što je rečeno za vrijeme njihove odsutnosti, pa se po želji mogu uključiti u tekuće rasprave.
· Svi sudionici mogu temeljito višekratno proučiti svako predavanje ili prilog u raspravi, čime se smanjuje problem nerazumijevanja rečenog.
· Prije nego što se jave u raspravi sudionici mogu temeljito pripremiti svoj prilog.
· Nema emocionalne zakočenosti i straha od nastupa.
· Točno se zna ne samo što, nego i kada je tko nešto izjavio. Postoji evidencija o prilozima svakog sudionika, te mogućnost njihovog brzog pretraživanja.
· Svatko može predavanja ili rasprave sačuvati za neke buduće potrebe.
· Predavanja ili rasprave moguće je naknadno objaviti i koristiti kao knjige.
· Konzultacije se mogu ostvariti i kad su studenti ili nastavnici bolesni ili iz bilo kojih razloga žele izbjeći neposredni susret.
· Osim toga to je jedini pouzdani način da studenti u određenom vremenu ostvare kontakt s nastavnikom.
Na svakom je nastavniku, dakako, da sam odluči koje će od ovih mogućnosti iskoristiti i kako će ih na najbolji način uklopiti u svoju cjelokupnu nastavu, no kao što računala u nastavi ne mogu zamijeniti živog čovjeka, tako i nastavnik sve manje može biti zadovoljavajuće obrazovno učinkovit bez njihove pomoći.
Navedena djela
Carnet (2006.), «Videokonferencije», http://www.carnet.hr/videokonferencije
Galović, Gordana i Turčin, Kristina (2006.), “Povratak otpisanih”, Magazin Jutarnjeg lista, Zagreb, god. 9, sv. 420, od 21.10. 2006., str. 40 i 65.
Matijević, Milan (2000.), Učiti po dogovoru, Zagreb: Birotehnika CDO
Polić, Milan (1983.), “‘Član 97’ i borba za nove društvene odnose”, Žena, Zagreb, god. 41, sv. 1, str. 47-54.
Polić, Milan (1996.), “Ekohistorijski pristup problemu zaštite okoliša”, Društvena istraživanja, Zagreb, god. 5, sv. 2(22), str.457-471
Polić, Milan (2003.), “O virtualnom i stvarnom na primjeru tzv. 'virtualne stvarnosti'“, Filozofska istraživanja, Zagreb, god. 23, sv. 1 (88), str. 85-92.
Polić, Milan (2006.), “Neke mogućnosti obrazovne komunikacije računalom”, zbornik Novi komunikacijski izazovi u obrazovanju, Pula: Visoka učiteljska škola u Puli, str. 153-162
Suchodolski, Bogdan (1988.), Permanentno obrazovanje i stvaralaštvo, Zagreb: Školske novine
1 Vidi Polić, Milan (1996.), “Ekohistorijski pristup problemu zaštite okoliša”.
|
