|
Uvodno (uredničko) razmišljanje o filozofu Danku Grliću
Danka Grlića sjećam se pojaviše s njegovih predavanja i iz njegovog seminara. Na fakultet bi u pravilu dolazio i svom zelenom ogrtaču, kojeg bi ostavio u radno sobi. Spustio bi se kat niže i ušao u dvoranu 101. Njegovi su seminari bili krcati. Sjećam se da smo sjedili po podu i oko stola za predavanje. Grlić bi pažljivo prošao između studenata, sjeo i započeo.
Njegovi su uvodi u seminare bili inspirativni, nadahnuti… Znao je pogoditi žicu interea studenata. To se moglo osjetiti po zgusnutoj atmosferi dok je trajalo predavanje i po opuštanju nakon tog dijela…
Uvijek se temeljito pripremao za predavanje. To je značilo da uvijek ima priređen tekst koji je bio uvod u diskusiju. Bio je to međutim tekst koji je otvarao pitanja a ne nudio rješenja. Nikada se nije oslanjao na primjere (umjetničkih djela ili šire nekih zbivanja u kulturi) kao jedine oblike uvođenja u diskusiju. Ako ih je koristio, koristio ih je kao ilustraciju svojih teza…
Volio je razgovarati sa studentima i izvlačiti iz njih njihova razmišljanja. U svom profesorskom radu bio je tolerantan. Prihvaćao je stavove drugih kao relevantne i zanimljive, i onda kada se s njima nije slagao…
Relativno kasno je došao raditi na fakultet. Prije toga je imao burnu znanstvenu pretpovijest. Kao novina zalagao se za otvoreniji dijalog uvijek i u svakoj situaciji. Da to nije bilo baš tako jednostavno i uopće moguće, pokazuje i presuda koja ga je odvela na Goli otok. Iskustvo tog otoka, kako možemo zaključiti iz svjedočanstava ljudi koji su na njemu bili, u pravilu se ne zaboravlja do kraja života. Jednako tako u pravilu se o njemu šuti…
Dio atmosfere oko te presude sadržano je u knjizi njegove Supruge, Eve Grlić, koja je i sama kao intelektualac završila na Golom otoku. Teški uvjeti rada, život u skučenom prostoru, zdravlje oca i njegov odlazak, kao i mnogi drugi detalji, svjedoče o silnoj energiji koja je morala biti ulagana tek da se opstane. Koliko je tek onda energije potrebno da se prevede onoliko koliko je Grlić preveo i napišu, među ostalim, tomovi (četiri) kritike estetičkoga mišljenja koji su postali nezaobilaznim udžbenikom studentima estetike.
Nesreće nisu bile završene s Golim otokom. Nakon njih uslijedio je „dobrovoljni rad“ na radnim akcijama, a po povratku dugo se teško sklapao kraj s krajem. No obitelj je izdržala „odlazak u smjenama“ na Goli otok, a vremena koja su došla donijela su i malo popuštanje ideoloških čuvara, tako da je Grlićeva riječ mogla doći do izražaja.
Presudnu ulogu u Grlićevom intelektualnom radu odigrao je Miroslav Krleža koji je Grlića pozvao raditi u Leksikografskom zavodu. Pišući za enciklopediju Grlić je pokazao svoju erudiciju, discipliniranost mišljenja, te stvarao pretpostavke za rad u situacijama koje su se nazirale. Riječ je o suradnji s Gajom Petrovićem i filozofima Praxis orijentacije.
Danko Grlić jedan je od utemeljitelja časopisa Praxis, koji je najpoznatiji filozofijski časopis s ovih prostora u svijetu. U njemu su surađivala mnoga značajna svjetska imena, a broj njegovih pretplatnika dugo još neće biti dohvaćen.
U razmišljanjima mnogih Grlićevih suvremenika, pokazat će se, vjerujemo, kako je Grlić dosljedno razvijao ideju praxis filozofije na posebnom području filozuofije umjetnosti odnosno estetike. Pokazat će se također da je, upravo zbog prirode tog područja, morao napuštati polje ekspliciranja teza praxisa i upustiti se u elaboriranja umjetnosti koja će u konačnici biti značajniji od teza kojima je podržavao praxis filozofiju.
S praxis filozofijom dijeli ga iskrena i potpuna okrenutost kritičkom mišljenja, uvid u nužnost daljnjih promjena svijeta, te razumijevanje revolucije kao permanentnog pristupa mijenama na svim razinama. Grlićev antidogmatski um suprotstavljao se politici kao takvoj, a samim tim i konkretnoj politici; dogmatizmu kao takvom, a samim tim i konkretnom dogmatizmu.
Pisao je gotovo krležijanski. Njegova je rečenica duga ali pitka, ona prenosi tok misli a ne zgusnuti sloga. Grlić je bio „filozof toka misli“. Na njega su po svemu sudeći traga ostavile duge i uredno posložene tiskarske plahte koje je trebalo popunjavati i kroz koje je trebalo plivati.
Duga i pomalo krležijanska rečenica bila je pomalo i krinkom. Cenzorima se teže bilo probijati kroz lijepim formulacijama obloženu misao nego pročitati relativno golu eksplicitnu misao recimo Gaje Petrovića.
Obožavao je Nietzsche i to već govori o karakternoj otvorenosti njegova uma prema drugačijem, duhovnijem, višem… govori o njegovim naporima da i uz pomoć Nietzschea pokaže domaćoj javnosti da postoje ideje i ideali koji su neizmjerno viši od proklamiranih…da postoji duhovna zbilja za koju se moramo osloboditi i koju tek trebamo zadobiti…
Već kao prevoditelj velikih i značajnih filozofskih djela, da je samo to napravio, ostao bi među posebnima filozofijskih nastojanja hrvatske inteligencije. Ako se međutim uzme u obzir i koliko je pisao i objavljivao, onda se ne može ne zamijetiti da je riječ o jednom od najplodnijih filozofskih pisaca koje je Hrvatska ikada do sada imala.
Grlić je zagovarao slobodu, različitost mišljenja, samostalnost u borbi za zajedničke ciljeve, nepokorenost, spontanost, borbu protiv idolatrije
|
