|
Značaj i prodornost filozofske misli G. Petrovića
Gajo Petrović, filozof domaćeg ishodišta i svjetskih dosega i razmjera, svojom filozofijom prakse utemeljenoj na inzistiranju na humanizmu u skladu s Heideggerovom formulacijom „smišljanja i briganja da čovjek bude čovječan, a ne ne – čovječan, „inhuman“, to jest izvan svoje biti.“1, može poslužiti kao orijentir i uzor u postavljanju pitanja „kako kvalitetno filozofirati i filozofsku misao prenositi studentima?“ i to u doba u kojem se opisujemo u terminima „funkcija“ i „dnevnog rasporeda“2 i rasipamo u „različite na izgled samostalne i suprotstavljene 'oblike', 'vrste' ili 'sfere'... praktičnog djelovanja“3 pod ingerencijom pojedinih znanosti, pri čemu „najniža među njegovim formama praktičnog djelovanja, materijalna proizvodnja za zadovoljavanje neposrednih (i proizvedenih) životnih potreba postaje dominantna“4.
Posve opravdano, odgovor koji ima potencijal za spomenuti humanizam, tj. „povratak čovjeka iz raspršenog postojanja u 'sferama' u njegovo ljudsko postojanje“5, Petrović ne nalazi niti u utopijskom obnavljanju renesansnog ideala, tj. „ni takvu 'svestranost' koja bi se sastojala u tome da svaki pojedinac razvije sve moguće oblike djelatnosti“6 koju ne dopušta kompleksnost današnje prakse, niti u nekoj besmislici uniformiranja, „ukidanja svih razlika među čovjekovim stvarima ili aspektima“7, niti u nerealnoj viziji „neke savršene 'harmonije' među njegovim (čovjekovim) različitim stranama ili oblicima djelatnosti“8, već u „savladavanju međusobne otuđenosti tih realno različitih strana jedne cjeline i ukidanju privida da su to neke samostalne sfere koje postoje nezavisno od čovjeka i u koje on može da se uključi ili ne uključi“9, u prevladavanju tog „najfundamentalnijeg oblika čovjekova samootuđenja“- „rascjepa njegove djelatnosti na razna područja u međusobnom vanjskom odnosu“ u skladu s kojim bi se moglo reći da „bitno područje dezalijenacije nije nikakvo posebno područje, nego 'područje' odnosa među područjima, 'područje' borbe za savladavanje rascjepa čovjeka na međusobno suprotstavljene sfere“10. Pritom, u slijedu promišljanja, Petrović jasno demonstrira kako ne misli na puko mehaničko okupljanje različitih perspektiva, disciplina i diskursa u kojima svaka ostaje zatvorena u sebi, „u- stručena“, tj. „uvučena u svoju struku i budno pazeći da ne prekorači njene granice“11 pod nazivima interdisciplinarnosti i pluriperspektivnosti koji bi bili tek pomodne floskule, već misli, kako to formulira Marcel dok u „Filozofiji egzistencije“ u postavljanju metafizičkih pitanja vidi primarno rehumaniziranje čovjeka i vraćanje tehniziranoj i instrumentaliziranoj egzistenciji njene čudesnosti, na „postavljanje pitanja bića kao cjeline i shvaćanja sebe kao totaliteta“, tj. kako to formulira Petrović na „neustručavanje od pitanja koja se ne mogu ustručiti“12, što je odlika istinskog filozofiranja i uspostavljanje pretpostavki za stanje „u kojem će čovjek moći da se ostvaruje kao univerzalno stvaralačko biće“13, „u kojem on nije rob ove ili one posebne misli, osjećaja ili težnje“14, već „ono kreativno u njemu određuje njegovo djelo“, a „on svojim djelom pridonosi proširenju granica ljudskosti“.15
Kakav je to slijed promišljanja i na koji način prelazi puko estetsku i poprima odista praktičnu vrijednost? Prije svega, svako istinsko promišljanje koje želi „smišljati i brigovati da čovjek bude čovječan“ mora polaziti od temeljnog pitanja „što znači biti čovjek?“, pitanja kojeg „nisu filozofi izmislili... nego je to bitno pitanje našeg postojanja koje filozofija, ako ne želi da ostane po strani od života, ne može mimoići“16, na koje ako ne umijemo odgovoriti „naši razgovori o čovjeku i čovječnom doista mogu da ostanu samo prazni razgovori“17, koje je daleko iznad toga da se iscrpljuje „u tome da naučimo smisaono i konsekventno upotrebljavati riječ 'čovjek'“18. Kako onda smisleno pitati o ljudskoj prirodi? Ne nekim „'nekritičkim', filozofski nezasnovanim humanizmom“19 utemeljenim na dogmama, predrasudama i etiketama bilo koje vrste, ne na empirijskim nalazima koji funkcioniraju unutar redukcionističkih okvira pomodnih znanstveno- teorijskih paradigmi, ne niti pak apstraktnom filozofskom, ontološko- antropološkom analizom koja bi stavljala na stranu sva životna zbivanja radi slijeđenja svojih racionalističkih i analitičkih izvođenja, već polazeći od humanizma shvaćenog kao „kreativna misao usmjerena na shvaćanje i sustvaranje biti čovjeka“20 kao orijentacije, ishodišta i, ujedno, cilja, što danas prečesto zaboravljaju i znanosti i filozofija. Dakle, „priznavanje zajedničke ljudske prirode ne znači odbacivanje činjenice da je ljudska priroda kompleksna, niti činjenice da ona može poprimati različite historijske i socijalne forme. Isto tako, filozofska, 'ontološko-antropološka' analiza ne traži odbacivanje konkretnog naučnog istraživanja raznih aspekata ili oblika čovjekova bivstvovanja. Naprotiv, takva filozofska analiza omogućuje i zahtijeva daljnje 'konkretno' istraživanje čovjeka“21, tj. na primjeru etičkih normi: „smisao etičkih normi promašili bismo ako iza raznovrsnosti njihovih aspekata ne bismo vidjeli njihovu 'ontološko-antropološku' bit, ako ih ne bismo pokušali shvatiti kao oblike čovjekovog bivstvovanja. Njihov smisao promašili bismo i tada ako bismo se zadovoljili apstraktnim ontološko-antropološkim utvrđivanjem njihove pripadnosti načinu čovjekova bivstvovanja ne analizirajući samootuđeni oblik čovjekova bivstvovanja u kojem se ostvaruju čovjekove životinjsko-neljudske mogućnosti, dok njegove ljudske mogućnosti poprimaju oblik nemoćnih želja i moralnih normi“22.
Iz takvog teorijskog, metodološkog i praktičnog holizma, Petrović na sljedeći način promišlja o ljudskoj prirodi: „Osporavajući pogrešnu teoriju o nepromjenljivoj i vječnoj ljudskoj prirodi, pristalice teorije o neograničenoj mogućnosti oblikovanja ljudske prirode došli su na jednako neodržive pozicije. Jer, u prvom redu, kad bi čovjek bio neograničeno savitljiv, norme i institucije koje su nepovoljne za njegovu dobrobit mogle bi ga zauvijek oblikovati po svom obličju i ne bi bilo mogućnosti da se unutrašnje snage u čovjeku mobiliziraju za promjenu tih obrazaca. S druge strane, odbacivanje ljudske prirode vodilo bi neugodnim teorijskim konsekvencijama. Kad ne bi bilo ljudske prirode, jedina moguća psihologija bio bi radikalni biheviorizam koji bi se zadovoljavao opisivanjem beskonačnog broja obrazaca ponašanja ili bi mjerio njegove kvantitativne aspekte. Psihologija i antropologija samo bi opisivale različite načine na koje društvene institucije i kulturni modeli opisuju čovjeka“23. Dakle, ako hoćemo filozofirati iz spomenutih humanističkih premisa, ne možemo o čovjeku promišljati kao o „praznoj kutiji“ niti kao o „crnoj kutiji“, u smislu inertne i po mogućnosti zle prirode, već o koncepciji čovjeka kao slobodnog, kreativnog i stvaralačkog bića koju promiče filozofija prakse, na tragu egzistencijalizma i nedogmatskog marksizma. Pri čemu, za Petrovića, sloboda i svijest ne iskrsava usred kontingentnosti i suvišnosti opstanka i nije, kao za Sartrea, deprivacija i defekt kojeg „samo pomoću svojevrsnog paralogizma on kasnije predstavlja kao pozitivni uvjet pojavljivanja svijeta i udjeljuje mu kreativnu vrijednost“24, niti Petrović slobodu „ponižava izlažući je na svakom štandu“25, tj. na „štandu“ „dehumanizirajućeg i degradirajućeg materijalizma“ koji slobodu tematizira u kontekstu čovjekovog „razumijevanja samog sebe kao otpadne materije ili potencijalnog izmeta“.26 Petrović, međutim, nasuprot Marcelovom teističkom egzistencijalizmu i filozofiji vjerovanja, tj. nasuprot metafizičkom tematiziranju s ciljem rehumaniziranja čovjekova bića i svijeta, sada blisko Sartreu, inzistira na praktičnom rehumaniziranju čovjeka, kako na individualnom, tako, paralelno, na društveno- političkom planu. Dakle, nasuprot „onih koji promatraju samootuđenje kao 'rezultat neurotičnog procesa'“27 i koji dosljedno „nude psihoanalitičko medicinsko liječenje, promatrajući 'novo kreativno iskustvo prihvaćanja i susreta u toplom, istinski uzajamnom, povjerljivom odnosu između liječnika i pacijenta' kao 'glavni terapeutski faktor'“28 te nasuprot „onih filozofa i sociologa“ „na drugom polu“ „koji, polazeći od degenerirane varijante marksizma nazvane 'ekonomskim determinizmom', promatraju pojedince kao pasivne proizvode društvene organizacije, cijelu društvenu organizaciju kao posljedicu određene organizacije ekonomskog života, a organizaciju ekonomskog života kao jednoznačan rezultat vladajućeg oblika vlasništva“29, Petrović tipični revolucionarni humanizam nadopunjuje promišljanjima kako „“društveni poredak“ nije baš sasvim izvanjski u odnosu na čovjeka“30 te da „kao teorijsku osnovu za ukidanje otuđenja“ trebamo kako „kritičku teoriju društva“ tako i ontologiju i antropologiju s obzirom da je „otuđenje (je) uvijek otuđenje čovjeka“31. Alijenacija stoga, u Petrovićevom razumijevanju, nije ni „činjenica individualne psihologije koja se može prevladati samo na individualnom psihološkom planu, vlastitim moralnim naporima pojedinaca“32, niti pak isključivo društveno- politička činjenica s obzirom da „'postojeći društveni odnosi' (nisu) nešto izvanjsko u odnosu na ono što je čovjek tako da on može persistirati u čistoći svoje prirode kroz društvene uvjete koji se mijenjaju“33. „Praktički revolucionirati postojeće društvene odnose“34 onda znači podstaknuti čovjeka na slobodu i stvaralaštvo kako bi na osobnom i društvenom planu razvijao svoje „kreativne moći“35, „proširivao i obogaćivao (svoju) ljudskost“36, stojeći „na nivou svojih historijski kreiranih ljudskih mogućnosti“37, kroz „slobodno bivstvovanje“, „stvaralačko bivstvovanje“, „historijsko bivstvovanje“, „bivstvovanje kroz budućnost“38 tj. kroz tako istinski razumljenu praksu, pri čemu holističko i humanističko promišljanje može i treba pripremiti teren za ovakav privatni i javni poredak što je temeljna intencija Petrovića i drugih praksisovaca.
U zaključku, na temelju iznesenog, nastojat ću sumirati u čemu je značaj i prodornost Petrovićeve misli. Nasuprot egzistencijalističkim protagonistima Rocquentina39 i Marcela40 koji bivstvuju u solipsističkoj, nihilistički neplodnoj, odnosno nepromišljenoj egzistenciji koji se iscrpljuju i završavaju u pubertetskim identifikacijama služeći tek kao polazišta za filozofsku i egzistencijalnu zrelost, postavljajući se „na plan čovjeka“ i to „u bitnu dimenziju povijesti“41 i društveno- političkog filozofijsko- kritičkog angažiranja i nasuprot tematiziranjima Petrovićeve misli iz tzv. „jugonostalgije“ i naivno- utopijsko- dogmatičnog promišljanja socijalizma ili nekog drugog društveno- političko- ekonomskog poretka kao onog koji sam po sebi može i koji će ponuditi humani i slobodan oblik ljudskog bivstvovanja, Petrović inzistira na holističnom i humanističkom promišljanju koji će „revolucionarizirati“ ponajprije ljudske mozgove, a kojeg prečesto zaboravlja ne samo politika i ekonomija, već i znanosti i filozofija angažirajući se u najrazličitije varijante redukcionističkih „pranja“ mozgova i produciranja otuđenog i poslušnog čovjeka.
LITERATURA:
Gajo Petrović, Čemu praxis, Praxis, Zagreb 1971.
Gajo Petrović, Suvremena filozofija, Školska knjiga, Zagreb 1979.
Gajo Petrović, Filozofija prakse. Odabrana djela I, Naprijed/Nolit, Zagreb – Beograd 1986.
Gajo Petrović, Marx i marksisti. Odabrana djela III, Naprijed/Nolit, Zagreb – Beograd 1986.
Martin Heidegger: O Humanizmu. U: Kraj filozofije i zadaća mišljenja. Naprijed, Zagreb, 1996.
Gabriel Marcel, The Philosophy of Existence. Philosophical Library, New York, 1949.
Petrović, Gajo, hrv. filozof (1927 – 1996), vodeći predstavnik tzv. zagrebačke filoz. škole okupljene oko časopisa Praxis, čiji je glavni i odgovorni urednik bio od osnivanja do ukidanja. Studirao u Zagrebu, Lenjingradu (St. Petersburg) i Moskvi, stručno se usavršavao u Londonu, New Yorku, Berkeleyu; Kölnu, Freiburgu i dr. Od 1950. djelatan na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, od 1969. red. prof. za logiku, spoznajnu teoriju i ontologiju. Gostujući profesor na desetak američkih i europskih sveučilišta, dobitnik nekoliko domaćih te brojnih inozemnih priznanja (među ostalime 1990. počasni doktor Sveučilišta u Strassbourgu). Djela su mu prevođena na sve svjetske kao i na druge strane jezike. Radikalno antidogmatski usmjeren, P. je, najvećim dijelom na tragu Marxa, ali i koristeći misaonu tradiciju anglosaksonske i kontinentalne filozofije (napose Hegelovo i Heideggerovo mišljenje) razvio originalnu koncepciju filozofije prakse, koju je u kasnijim djelima produbio, imenovavši je mišljenjem revolucije. Pod revolucijom ne podrazumijeva samo korjenitu promjenu društva, koja ukida sve oblike eksploatacije, nego i promjenu čovjeka, kojom se ukida samootuđenje, ali i kozmičku promjenu kojom se stvara jedan bitno drukčiji modus «bivstvovanja, slobodnog stvaralačkog bivstvovanja koje je različito od svakog ne-ljudskog, protu-ljudskog i još-ne-posve-ljudskog bivstvovanja». U tom smislu revolucija je «najviši oblik bivstvovanja, samo bivstvovanje u svojoj punini» ili «bivstvovanje u svojoj biti». Sve su dosadašnje revolucije dio otuđene prethistorije čovječanstva, te su stoga kontaminirane krvoprolićem i nasiljem (paradigmatično u staljinizmu i njegovim izdancima), a istinska revolucija kao radikalna negacija cijele neljudske klasne povijesti čovječanstva treba predstavljati nešto principijelno novo, razvijanje ljudske stvaralačke snage koje korjenito eliminira nasilje i okrutnost. Takva revolucija «igra odsudnu igru u konstituiranju povijesti kao oblika bivstvovanja u kome se samo bivstvovanje pokazuje u svojim najbogatijim mogućnostima». Važna su i njegova razmatranja pluralnosti (ali ne i relativnosti) istine.
Djela: Engleska empiristička filozofija (1955), Filozofski pogledi G. V. Plehanova (1957), Logika (1964), Od Lockea do Ayera (1964), Filozofija i marksizam (1965), Mogućnost čovjeka (1969), Philosophie und Revolution (Filozofija i revolucija, 1971), Čemu Praxis (1972), Socialismo e filosofia (Socijalizam i filozofija, 1976), Mišljenje revolucije (1978), Suvremena filozofija (1979), Praksa/Istina (1986), Marx i marksisti (1986), Prolegomena za kritiku Heideggera (1986), U potrazi za slobodom (1990). Lit: N. Lobkowitz (ur.), Marx and the Western World (1967), G. S. Sher, Praxis. Marxistic Criticism and Recent Socialist Yugoslavia (1977), V. Golubović, S Marxom protiv Staljina (1987), G. Flego (ur.), Zbilja i kritika (2001), V. Golubović, Filozofija kao mišljenje novog (2006).
1 Martin Heidegger: O humanizmu, str. 158.
2 Gabriel Marcel: The Philosophy of Existence, str. 2.
3 Gajo Petrović, Filozofija prakse. Odabrana djela I, str. 134.
10 Gajo Petrović, Čemu praxis, str. 175.
11 Gajo Petrović, Filozofija prakse. Odabrana djela I, str. 86.
14 Ibidem, str. 146., 147.
23 Gajo Petrović, Suvremena filozofija, str. 350.
24 Gabriel Marcel: The Philosophy of Existence, str. 57.
27 Gajo Petrović, Filozofija prakse. Odabrana djela I, str. 170.
32 Gajo Petrović, Marx i marksisti. Odabrana djela III, str. 367.
33 Gajo Petrović, Filozofija prakse. Odabrana djela I, str. 283.
39 protagonist Sratreovog romana „Mučnina“
40 protagonist Camusovog romana „Stranac“
41 Martin Heidegger, O humanizmu, str. 175.
|
