HAMLETOV GOVOR GLUMCIMA (treći čin, drugi prizor)
Autor: Sead Alić
Molim vas, stranački kolege, kada se obraćate javnosti, govorite onako kako sam vam ja pokazao: ne govorite iz dubine duše - riječi treba da vam klize s jezika. Jer ako budete vikali izbacujući iz sebe emocije, neku nepotrebnu i neumjerenu strast, svi će lako razotkriti da iza toga stoji neki vaš osobni interes, a ne predstava kao iluzija.
U svakoj želji da uvjerite javnost, u toj strasti koja vas može obuzeti pri pomisli što je sve u igri, morate pokazati mjeru koja će to ublažiti, morate se praviti boljim nego što jeste. Ne smije se u vama razigrati nesputana radost zbog privilegija u kojima svakodnevno uživate kao glumci, radost zbog onoga što ste do sada privatizirali i što još možete zaraditi. Vi ste glumci i to morate biti i u Saboru i izvan njega.
Ne vičite po Saboru ili pred građanima. Pustite to protivnicima. Njih je najlakše pobijediti njihovim uvjerenjem da su u pravu. Neka oni viču, neka oni surfaju po valovima strasti. Gledatelji takve odmah prepoznaju kao one koji nešto jako žele, a ako netko nešto jako želi, to je samo znak njegove slabosti.
Ne zaboravite nikada da ste vi glumci i da govorite tekst koji je za vas priređen. Vi govorite ono što je za vas napisano. Da sam htio dernjavu i viku, angažirao bih bubnjare pa bih ih kao nekada dobošare poslao u narod da prenose moje poruke. To radi glupa opozicija. Mi imamo svoje ljude u javnom servisu, a oni vam, sigurno se sjećate, uvijek sugeriraju da budete mirni u studiju. Nije to slučajno.
Tekst izgovarajte tako da svima izgleda da mislite dok ga govorite. Pravi glumac se i prepoznaje po tome što je tako naučio tekst da svima izgleda kako ga u tom trenutku smišlja. Možete u svoje govore ubaciti i poneku zgodnu lokalnu izreku, ali ne pretjerujte. Govorite onako kako je za vas napisano.
I ne mašite odviše rukama. U svakoj bujici, buri ili, da tako kažem, vihoru strasti morate pokazati mjeru koja će to ublažiti. Vi niste pravednici - vi glumite pravednike. Vi niste borci za istinu - vi eventualno možete glumiti borce za činjenice, dobrobit svih, domovinu, istinu. A sve to loše se odrađuje ako se maše rukama.
Mene vrijeđa do dna duše kad vidim nekog našeg glumca kako u dronjke kida neku strast. To je, stranački moji kolege - prejeftino. Puno su veće stvari u igri. Ta neobuzdana ponašanja ostavite opoziciji. Ona će nam pomoći da i najjeftinija publika dođe na svoje a nas ostavi da idemo putem koji je zacrtan programom.
No, naravno, ne mislim da trebate biti pitomi. Od vas tražim jako malo, a to je da izgledate razumno, odnosno da izgledate tako kao da razumijete stvari koje govorite. To ćete pak postići ako ne mašete previše rukama, ako vas ne navuku na ledinu strasnog dijaloga ili dijaloga ostrašćenih. Ne mašite dakle neuvjerljivo rukama jer će vas razotkriti. Govorite onako kako gestikulirate, a gestikulirajte tek toliko da se vidi da ste disciplinirani glumci. Vidjeli ste kako sam ja umjeren u svakom svom nastupu. Kad svi očekuju moj bijes, emocionalnu reakciju, neku strast, ja, sasvim suprotno, nastupim blago, umjereno i to ljudima naravno izgleda kao politički korektno sučeljavanje s neistomišljenicima. To što vi i ja znamo što iza svega stoji i što je sve u igri, to je druga stvar. Mi moramo igrati timski inače cijela predstava propada (što bi značilo da moramo vratiti pare publici). Naši pravi interesi ne smiju isplivati na površinu. Ne smiju doći do izražaja u igranjima naših uloga.
Vidjeli ste, kad su neki od naših izišli samo na trenutak iz svojih uloga i počeli se hvaliti nekretninama, nije im bilo spasa. Morali smo ih otpisati. Optuženi su i za ono što su učinili i za ono što nisu. I samo zahvaljujući vezama naše uprave s pravosuđem uspijevamo odugovlačiti s njihovim pritvaranjem, odnosno zatvorskim kaznama.
Cilj glume bio je uvijek, a i danas jest, da javnosti posluži kao ogledalo. Svaka predstava koja želi zabaviti svoju publiku simpatičnija je ako u njoj ima više kradljivaca, intrige, dramaturgije straha i sličnih fenomena nego vrline. Koga u predstavi interesiraju ljudi s vrlinama?
Drugo, mi moramo javnosti dati do znanja da ima i luđih, i pokvarenijih, i sebičnijih, i lažljivijih od te iste javnosti. Mi ludosti publike pružamo ogledalo da vidi koliko je jadna u uživanju u komadima kakav je naš. Ali ako ludost traži ludost, mi smo tu da joj pomognemo dobiti to što želi. Uostalom, tako piše u programu predstave.
Sjetite se da su kroz Sabor prolazili glumci koji su rigali vatru, glumci koji su glumili borce za istinu, traktoristi, bageristi, vozači i generali. I sjetite se, ako se nisu držali pravila predstave, morali su napustiti kazalište. Oni jesu možda i više od nas jamili, ali mi smo ostali u igri. Nema dakle smisla hvaliti se, rikati, bljuvati vatru. S njima se publika nije mogla identificirati. Umjesto da takvi budu zna se gdje, oni su takvi bili u predstavi. Neuvjerljivo iskreni i iskreno neuvjerljivi.
I na kraju, još jedno, ono najvažnije. Ne govorite više nego što je za vas napisano. To govorim zato što u našim redovima još uvijek ima mangupa koji bi sve dali za slavu, koji soliraju, uništavaju predstavu, a zna se jako dobro da je u svemu ovome najvažnija - iluzija koju kod publike stvara predstava.
foto ilustracija: Glas Slavonije
More Joomla Extensions
