Članci IN MEDIAS RES br. 11

V Uz šesti simpozij Filozofija medija (2016)

 

 


inmediasresno11malo

 6(11)#11 2017

 

UDK 82-343:791“19/20“
Prethodno priopćenje
Preliminary communication
Primljeno: 30.12.2016.

Fulvio Šuran

Sveučilište “Juraj Dobrila” u Puli, Hrvatska
Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

S one strane dobra i zla: B A T M A N

Puni tekst: pdf (595 KB), Hrvatski, Str. 1633 - 1654

 

Sažetak

 

Ovo se izlaganje bavi mitskom strukturom koja se skriva u popularnim filmovima o Batmanu, počevši od njihovih zlatnih godina pa sve do danas. S time da je naglasak na epskoj kategoriji koja nije sasvim mitološka, ali koja od nje preuzima mnoge karakteristike. Naročito danas kada, čak i više od književnosti, ep (žanrovski) osvaja i filmove i televiziju. Radi se, naime, o filmovima i o TV serijama koje sadrže neke zajedničke stilske i strukturalne elemente: snažan osjećaj stvarnosti, kompleksna narativna struktura, popularan stav, fantastični elementi, dubiozan heroj pun tamnih strana i suštinski mračna vizija stvarnosti koja skriva krhku nadu. Bitno je tu, međutim, shvatiti ima li, i to neovisno o veličanstvenim masovnim scenama, i ponešto materijala koji pripada tradicionalnoj zapadnoj epici. Ovdje će se, i to neovisno o povijesnim činjenicama, pokušati shvatiti koristi li se izraz „ep” ispravno kada se na umu imaju filmovi kao što su ciklus Petera Jacksona „Gospodar prstenova”, „300” Zacka Snydera i posebno trilogija „Vitez tame”, gdje se Čovjek-šišmiš, odnosno Batman, pretvara u Viteza tame.

 

Ključne riječi: Batman, Catwoman, Gotham City, Joker, Penguin, Tim Burton, film, ep, herojski lik, pad, epos.

 

 

S one strane dobra i zla: B A T M A N

 

Živi kao da je došao taj dan. Nije društvo to koje treba voditi i spasiti junaka, već upravo suprotno. I tako svaki od nas sudjeluje u vrhovnoj probi – nosi križ Otkupitelja, ne u slavnim trenucima velikih pobjeda svog plemena, već u tišini svog očaja”. F. Nietzsche

 

U ovome radu namjera je prikazati mitsku strukturu koja se „skriva” unutar popularnog filma, počevši od njegovih zlatnih godina pa sve do danas. Središte mog „prodiranja” je ep koji, iako suštinski nije sasvim mitološki, u sebi nosi i neke značajne elemente mita. I to pogotovo danas kada se ep, više od književnosti, sve više uvlači u filmove i televizijske serijale, a da o tetovažama i ne govorimo.

Razloge zbog čega, i to upravo danas, ep sadržava sve adute potrebne za obnavljanje okcidentalnog čovjeka moguće je uvidjeti u sociološkim teorijama koje proučavaju odnos publike, a to znači i svakoga od nas, i suvremenih medija[1]. Osobito imajući na umu suvremeno doba koje je na sve opsežniji, mogli bismo reći i totalitaristički, način obuhvaćeno medijskim oblikovanjem stvarnosti koji krizu identiteta što je suvremeni čovjek proživljava potencira povezujući se na događaj 11. rujna. Filmovi i TV serije te vrste, koji se na posredan ili neposredan način zasnivaju na mitskoj strukturi, posjeduju ujedinjavajuće stilske i strukturalne elemente: snažan realizam, kompleksnu narativnu strukturu, populistički stav, fantastične elemente, junaka punog dvojbi i tamnih strana, i sve to unutar suštinski mračne vizije stvarnosti i beznađa u pogledu bliže budućnosti. Apokaliptično stanje osnaženo je veličanstvenim masovnim scenama zahvaljujući upotrebi najboljih tehnika CGI[2], koje to s lakoćom i omogućuju. Sve je to omogućilo scenaristu i redatelju upotrebu elemenata koji pripadaju zapadnoj epskoj tradiciji – (i to grčkoj, rimskoj, keltskoj, germanskoj, ali ne i slavenskoj, ako se izuzme Čudotvorni mač iz pedesetih godina prošlog stoljeća) – dajući novi smisao mitološkim junacima svih meridijana, koji od pamtivijeka pripadaju kolektivnoj svijesti čovjeka i u sebi nose sve elemente kako uništavača tako i spasitelja.

Međutim, naš cilj ovdje nije iskoračiti na putu desakralizacije povijesnih činjenica, nego pokušati razotkriti koristi li se izraz ep[3] u svom ispravnom značenju u filmovima poput ciklusa (trilogije) Gospodar prstenova[4] Petera Jacksona, 300[5] Zacka Snydera ili, što se našeg slučaja tiče, trilogije Dark Knight[6] gdje se Čovjek-šišmiš od Batmana pretvara u The Dark Knight; kao i otkriti pripadaju li ovi filmovi  „makrožanru” poznatome kao new international epica (novi međunarodni ep) u koji ulaze filmovi poput Inception[7], Vhalalla Rising[8]i Into the wild[9]i drugi. Radi se, naime, o filmovima u kojima lik junaka ili likovi junaka dominiraju jer – nema epa bez junaka.

 

Lik junaka

Analiza junaka zaslužuje više pažnje od onoga što nam je ovdje dopušteno iskazati. Zbog toga ćemo se usredotočiti samo na neke njegove prepoznatljive osobine: junak je onaj tko se zbog nekih njemu svojstvenih osobina (polubožanske naravi ili nadnaravne moći, snage ili vještine) razlikuje od običnog čovjeka nadvisujući se do razine koja pristaje klasičnim bogovima.[10] Treba, međutim, reći da postoji i neka differentia specifica. Na primjer, nasuprot usamljenom srednjovjekovnom vitezu, kao što je Sir Gawaina, koji je uvijek u potrazi za velikim djelima radi potvrđivanja vlastitog junaštva, rimski je junak primjer građanske vrline – uzora koji treba slijediti. Neovisno o mogućim razlikama – jesu li oni u potrazi za slavom, Svetim gralom ili se samo pokušavaju vratiti doma nakon dugotrajnog rata ili prosvjetljujućeg puta – njihova su djela uzvišena i zbog toga zaslužuju da se prenose i na buduće naraštaje[11] posredstvom epskog pjevanja kao najizravnijeg izraza herojske glorifikacije. Epsko se pjevanje, međutim, u mnogome razlikuje od epike: dok je prvo naracija slavljeničkog tipa, epike je složenija i posjeduje sposobnost dovođenja u pitanje onoga i ono što se slavi; prvo je uglavnom kratka kompozicija koja ne dodaje, ne obogaćuje i ne proširuje priču nekim dodatnim elementima koji publiku potiču u daljnjem slušanju i u prekoračenju već ispričanog; nasuprot tome, temeljna odrednica i osobina epa, i to neovisno o sadržaju same priče, je razvoj osjećaja, kreacija i oblikovanje likova, što priči omogućuje neprekidnu evoluciju i širenje. Na taj način pustolovine preobražavaju junaka što omogućuje i naizgled statičnom junaku da doživi preobražaj.

U tom su smislu Campbellova proučavanja mita suštinska u razumijevanju junakovog puta: Mitološki junak po izlasku iz svakodnevne kolibe ili dvorca biva odmamljen, odvučen, ili pak svojevoljno odlazi do praga pustolovine. Ondje susreće sjenovitu prisutnost koja stražari nad prolazom. Junak može poraziti ili udobrovoljiti tu silu i u kraljevstvo mraka ući živ (bitka s bratom, bitka sa zmajem; žrtva, čini), ili ga suparnik može pogubiti, pa će sići u smrti (komadanje, razapinjanje). Prešavši tako prag, junak putuje svetom neznanih no čudnovato bliskih sila, od kojih mu neke strogo prijete (ispiti), a neke mu daju čarobnu pomoć (pomagači). Kad stigne u nadir mitološkog ciklusa, on prolazi vrhunsko iskušenje i zadobiva nagradu. Pobjeda se može prikazati kao junakovo spolno sjedinjenje s božicom-majkom sveta (sveti brak), priznavanje od strane oca-tvorca (pomirba s ocem), vlastito obogotvorenje (apoteoza), ili pak – ako su sile ostale neprijateljski nastrojene prema njemu – kao njegova krađa dobrobiti po koju je došao (krađa nevjeste, krađa vatre); u biti je riječ o širenju svijesti, a time i bitka (prosvjetljenje, preobrazba, sloboda). Konačno djelo jest povratak. Ako su sile blagoslovile junaka, on sada polazi pod njihovom zaštitom (izaslanik); ako nisu, on bježi pred potjerom (preobražajni bijeg, bijeg preko prepreka). Na pragu povratka transcendentalne sile moraju se zadržati; junak se vraća iz kraljevstva strave (povratak, uskrsnuće). Dobrobit koju donosi obnavlja svijet (eliksir)[12]. Epska se pjesma usredotočuje samo na djelić tog putovanja[13], što čini preobražaj junaka manje izražajnijim i jasnijim, naročito onome tko nije upoznat s cjelinom mita; nasuprot tome stoji prepričavanje cijelog putovanja, kao što je to u slučaju Beowulfa, čime preobražaj postaje očitiji, odnosno vidljiviji.

 

Junak između raznolikosti i konstantnosti

Ono što ustvari karakterizira junaka je, kao što piše Jung, činjenica da je njegov ljudski karakter pojačan do nadnaravne granice.[14]

Junak, da bi to postao, mora imati i svog oponenta, suparnika koji, kao u slučaju Gilgameša i Enkidua, može također biti junak. U većini se slučajeva između njih uspostavlja zaseban, natjecateljski odnos, što čini da izazov postaje srž priče (kao epos izazova[15]). Dvoboj je zapravo uobičajeni topos žanra i najbolji prikaz herojskog življenja. U kolektivnoj mašti koja danas prevladava najuobičajeniji lik junaka je onaj osamljenog pojedinca – oličenje vitezova srednjovjekovne romantične tradicije, koja će se na Zapadu nastavljati s usamljenim jahačem vestern filmova, ali i na Istoku s japanskim samurajima.

Junak može imati i pomagače ili pripadati nekoj družini koja je podređena nekakvom uzvišenom interesu. Tada se govori o eposu suradnje,[16] primjer je Robinova suradnja s Batmanom, ali i negativni junak (vidi gotičkog Drakulu B. Stokera) može imati pomagača[17].

Joseph Campbell[18] u monomitu o junakovom putovanju pokazuje da junački životni ciklus karakteriziraju mnogi elementi koji se ponavljaju u svim mitovima, uz neke kulturne i vremenske varijacije[19], ovisno o tome je li njegova sreća trajnija od kulture porijekla, jer su kulturni okvir i prijenosna sredstva priče elementi koji zahtijevaju stalnu obradu herojskog lika[20].

 

Campbell i njegov „Junak s tisuću lica"[21]

Proučavajući priče i mitove o junakovom svijetu, Campbell je otkrio da svi u osnovi sadržavaju istu priču ispričanu na tisuću različitih načina i s beskrajnim varijacijama. Sve naracije slijede drevne mitološke modele i sve priče mogu biti uključene u terminima junakovog putovanja.[22]

Sa znanstvenom preciznošću on je usporedio nekoliko stotina kratkih priča i plemenskih legendi i postupno otkrio shemu, opću radnju, jedan „monomit” zajednički svim tim pričama, junačko putovanje u devetnaest faza koje su prisutne u cijelosti ili djelomično u svakom mitu.

Za njega je tema junakovog putovanja univerzalna i bezvremenska: putovanje mitološkog junaka može se odvijati u fizičkoj, materijalnoj dimenziji, ali njegovo značenje uvelike nadilazi puku fizičku provedbu. Ustvari, putovanje je unutarnjeg tipa, put do dubina vlastite duše, duž kojega se treba sukobiti s mračnim snagama i otporima koji se moraju nadvladati da bi se uskrsnule davno zaboravljene moći prosvjetljenja, stavljajući ih tako na raspolaganju svijetu.

Devetnaest je stupnjeva koje Joseph Campbell uviđa i koji karakteriziraju junakovo putovanje:

  1. Dnevni okoliš
  2. Zov u pustolovinu
  3. Odbijanje zova
  4. Natprirodna pomoć
  5. Prijelaz prvog praga
  6. Utroba kita (junaka proguta nepoznato i on se smatra mrtvim)
  7. Put probe/iskušenja
  8. Susret s božicom
  9. Žena kao zavodnica
  10. Pomirba s ocem
  11. Apoteoza
  12. Posljednja blagodat
  13. Odbijanje povratka
  14. Čarobni bijeg
  15. Izvanjska pomoć
  16. Prijelaz praga povratka
  17. Povratak
  18. Gospodar/Vladar dvaju svjetova
  19. Sloboda življenja

Radi se o shematskom dijagramu koji neminovno vodi do kanonske sheme pustolovine i obreda prijelaza drevnih vremena: prvih šest stupnjeva može biti uključeno u općenitije vrijeme odlaska ili razdvajanja, dok sljedeći, od sedmog do dvanaestog, čine stupnjeve inicijacije, i konačno, posljednjih sedam predstavlja povratak.

Campbellova je studija jasni dokaz da sve priče koje prate ljudski život već tisućama godina dolaze iz istog mitskog korijena, utječući na bajke, priče i romane na kojima su se izgradili i naši identiteti pojedinaca i zajednice.

Što se suvremene književnosti tiče, Jorge Luis Borges[23] mit svrstava u četiri ciklusa: opsadu, povratak, potragu i žrtvovanje. Prva se dva ogledaju u Ilijadi i Odiseji, treći u kronikama o zlatnom runu i Svetom gralu, a četvrti u Attisovom, Odinovom i Kristovom mučeništvu. Budući da je većina Borgesovih navoda preuzeta iz epa, ne smije nas iznenaditi ako se savršeno uklapaju unutar epskog konteksta, kao što je to bilo i s mitom.

Što se Batmana tiče, nas ovdje zanimaju samo neki od elementa junačkog života koji se nalaze u svim tradicijama. A oni su:

  1. Djetinjstvo[24];
  2. Drugovi pustolovina[25];
  3. Ljubav[26];
  4. Smrt[27].

Ep se zapravo može podijeliti i u dva glavna tematska ciklusa: „rat” i „putovanje ili lutanje”, jer se u sklopu putovanja nalazi i „povratak” i „potraga”. Ponekad se radi i o putovanjima koja se odvijaju kroz nezemaljske dimenzije (Hada, zagrobnog života); potraga se ponekad odvija na kopnu, ponekad na moru. Radi se o najčešćoj tematskoj razdiobi, ali i najintuitivnijoj i lako upotrebljivoj u svojoj predmetnoj kategorizaciji.

 

Revizija klasičnog junaka

Ono što karakterizira moderni ep je prisutnost kulturno jasnog herojskog lika s kojim se gledatelj može i poistovjetiti, jer je i on prožet slabostima, nesigurnostima i dvojbama oko mogućih djelovanja koja opterećuju suvremenog zapadnog pojedinca[28]. Likovi su prožeti modernim nijansama koje ih spajaju, podložni su promjenama i spušteni na humaniju razinu[29], neovisno o svojoj kulturnoj tradiciji. Tamna strana njihove ličnosti čini ih stvarnijima i bližima publici[30].

Suvremeni junak uronjen je u nepredvidljivi svijet koji je u stalnoj evoluciji. Pritom se ne izostavlja zadovoljenje univerzalne, mitološke[31] potrebe za junaštvom koju svatko od nas nosi duboko u sebi. Rješenje toga je prizivanje herojskog doba u skladu s pravilima paralelnog svijeta. Golden age (1938.-1951.) suvremenog epa odvija se kroz učestale preobražaje koji vode do silver agea (1956.-1971.) poznatog i pod sloganom „super junaci sa super problemima”.[32] Načelo humanizacije heroja stripa zapravo je dovelo do toga da i oni podliježu starenju i smrti.[33]

Pedesetak godina nakon vrhunca spomenutog zlatnog doba / golden agea, potreba za junakom koji je bliži publici učinila je da žanr dosegne svoju konačnu narativnu obradu[34], uključujući i junaka stripova, polazeći od najnaprednijih faza silver agea i njegovih revizionista u liku koji nas ovdje najviše interesira – Batmanu.

 

Vogler i herojska struktura u filmskom jeziku

Svjetskom dominacijom masovne komunikacije književnost gubi na važnosti i sve više ima sekundarnu ulogu, i to posebno razvojem i nametanjem filma u obliku spektakla.

Film se u XX. stoljeću pojavljuje kao lingua franca, kao komunikativno sredstvo sposobno da fascinira publiku kroz priče, zamjenjujući tako knjige u ulozi stvaratelja fantastičnih i nestvarnih svjetova. Zahvaljujući sposobnosti da poklanja snove jer pruža čovjeku priliku bijega od svakodnevice, film zna povući mase ljudi koji se uranjajući u neku drugu stvarnost preobražavaju u nekog drugog.

U osnovi se film temelji na naraciji, na scenariju koji sadrži osnovne elemente priče koja se potom realizira pred kamerom. Upravo se te priče neprestano povezuju i s onom matricom legende o kojoj Campbell opsežno govori. No otkriće povezanosti između analize junakovog putovanja i strukture filmskih scenarija zasigurno pripada Christopheru Vogleru.

Vogler je bio „lektor” scenarija u mnogim holivudskim studijima, a tijekom karijere imao je priliku približiti se mnogim bajkama i legendama različitih kultura. Bio je odlučan odgonetati tajnu dobrog scenarija i, kada se 1985. godine upoznao s Campbellovom knjigom Junak s tisuću lica, postalo mu je jasno junakovo putovanje. Naime, pronašao je „alate drevnog umijeća pripovijedanja” i, zajedno s njima, glavni element koji se nalazi u podlozi scenarija uspješnih holivudskih filmova kao što su Ratovi zvijezda i Bliski susreti treće vrste, otkrivši u njima one univerzalne elemente koje je Campbell uvidio u mitovima. U tim filmovima bilo je nešto što je ljudima potrebno. Radilo se o pričama utemeljenima na putovanju junaka koje svakoga fasciniraju jer proizlaze iz kolektivne podsvijesti i odražavaju univerzalne brige.

Vogler, da bi pojednostavio Campbellovu shemu, u Hollywoodu je 1985. godine prilagodio mitskog junaka potrebama scenarista i filmskoj sceni uopće. Radi pojednostavljenja, Campbell je smanjio broj stupnjeva s devetnaest na dvanaest i opisao ih u memorandumu na sedam stranica, što je postalo obavezno štivo za rukovoditelje sektora razvoja u Walt Disney Corporation, gdje je Vogler i radio. Uskoro je Voglerov rad postao svima pristupačan. Vogler je 1993. godine memorandum razvio u knjizi pod naslovom Putovanje pisca koja je postala obavezna literatura za sve scenariste početnike. U njoj se Junak s tisuću lica obrađuje u svjetlu suvremenog pisanja scenarija: put je zanimljiv i povezan s razvojem zapadne klasične scenografije.

Stupnjevi koje junak prevladava nose konstrukciju isprepletenosti utemeljenu na sukobu, borbi i pobjedi, a ti elementi karakteriziraju svaki valjani scenarij.

Struktura tog putovanja sastoji se od sljedećih dvanaest etapa:

  1. Običan svijet: junak je opisan i prikazan u svom uobičajenom svijetu, u svojoj svakodnevici, kako bi se stvorio snažan kontrast s novim nadnaravnim svijetom, u koji će brzo morati ući ili upasti;
  2. Zov pustolovine: junaku je dano da riješi jedan problem, izazov ili pustolovinu koju treba izvršiti. Ova faza pojašnjava osobine uloga s kojim se junaka mora suočiti: ulaskom u tu nadnaravnu dimenziju junaku je zabranjen povratak u prijašnju, uobičajenu dimenziju;
  3. Odbijanje poziva: radi se o uobičajenoj ljudskoj slabosti, strahu, jer se osoba mora suočiti sa strahom od nepoznatog.
  4. Susret s učiteljem: prihvaćajući poziv, junak dolazi u dodir s nekim izvorom mudrosti ili pomoći prije negoli krene na put, kao poticaj koji junaku daje snagu da prihvati izazov.
  5. Prijelaz prvoga praga: tu je junak u potpunosti posvećen izazovu, on prevladava strah i počinje djelovati. To je korak koji se mora učiniti u vjeri, što dovodi junaka u nadnaravni, neuobičajeni svijet priče iz kojeg nema povratka.
  6. Probe, saveznici, neprijatelji: prelazeći prvi prag, junak se susreće s novim izazovima i iskušenjima, upoznaje saveznike i neprijatelje i počinje učiti pravila tog nadnaravnog svijeta. U toj se etapi junak konfrontira s čuvarima praga, čiji je zadatak da stave junaka u iskušenje.
  7. Približavanje skrivenoj pećini: junak stiže do granica opasnog mjesta gdje mora pronaći čarobni predmet koji će mu omogućiti da prijeđe i drugi prag. Radi se o fazi pripreme i osmišljavanja strategije kako bi prevladao ne samo moćnije čuvare, nego i vlastite otpore i strahove.
  8. Vrhovna proba: trenutak kada junak doživljava obrat sreće suočavajući se sa svojim najvećim strahom, s mogućnošću umiranja. Radi se o trenutku u kojemu junak mora umrijeti ili se suočiti s neizbježnim trenutkom istine, što će ga neminovno i preobratiti da bi se mogao vratiti.
  9. Nagrada: junak dolazi u posjed onoga što ga je i navelo na putovanje – spoznaje svog pravog identiteta.
  10. Put povratka: naglašava odluku povratka u običan svijet, a to znači i suočavanje s novim opasnostima, kušnjama i iskušenjima.
  11. Uskrsnuće: predstavlja vrhunac filma, prikazuje junakovu obnovu koja se odvija posredstvom posljednje probe, prije povratka u običan svijet. Junak dokazuje svoj preobražaj u novo biće imuno na bilo koju napast koja ga je prethodno zarobila.
  12. Povratak s eliksirom: junak se vraća u običan svijet noseći sa sobom neko blago ili učenje iz nadnaravnog svijeta.

Te su Voglerove faze i danas temelj brojnih uspješnih filmova, i to ne samo onih koji su u izravnoj vezi s mitom o junakovom putovanju, jer većina je suvremenih filmova u većoj ili manjoj mjeri odraz tog puta. Redoslijed tih faza nije uvjetan, neke, odnosno jedna ili više faza mogu izostati. Može se također dogoditi da su raspoređene i različito od klasične osnovne sheme, ne gubeći zato na učinkovitosti. Važan je kondenzat, skup vrijednosti sadržanih u tom modelu: elementi tipičnog putovanja su simbolički prikazi univerzalnih iskustava života i mogu se promijeniti prilagođavajući se svakoj novoj priči i potrebama društva na koje se oni odnose.

Zahvaljujući suvremenim filmovima, vječna tradicija mitova i priča pronašla je plodno tlo i najprirodniji način da se i dalje prenosi i na mlađe generacije. Filmska se publika i dalje nastavlja „empatički” boriti s junakom s tisuću lica. Iako je junak preobražen u različite likove, svaki put kada unatoč mnogim neuspjesima i naizgled nepremostivim preprekama na kraju ipak dolazi do spoznaje i do preobražaja, to kod publike stvara osjećaj cjelovitosti i zadovoljstva, jer, junakova priča i dalje je putovanje, i to ne samo fizičko, nego i putovanje uma, srca ili duha. U svakoj priči junak raste i mijenja se, prelazeći iz jednog načina bivanja u drugi. To su emocionalna putovanja koja znaju očarati publiku čineći priču zanimljivijom i poučnom.

 

Batman kao hibridni junak
(analiza Batmana kao filmskog junaka našeg vremena)

Tko je Batman[35]? Maskirani ulični pravednik ili osvetnik koji ne posjeduje nikakve nadnaravne moći: danju imućan poduzetnik Gotham Cityja po imenu Bruce Wayne, a noću Čovjek-šišmiš, pravednik-kriminalac, koji se na nelegalni način bori protiv kriminala i luđaka koji se kreću njegovim gradom.

Batman je proizvod crtača Boba Kanea (1939. godine), koji se u oblikovanju lika koristi elementima pulp i noir kulture, iz koje preuzima noćne i gradske atmosfere, ali i drugih književnih žanrova narodne tradicije.

Maskirani vitez ustvari je hibridno oličenje Zorroa, Čovjeka sjene, Sherlocka Holmesa, Tarzana i, naravno, svog stripovskog prethodnika Supermana[36]. Neki ga čak povezuju i s grofom Monte-Cristom, kao i s drugim velikim književnim osvetnicima. Razlog se nalazi u tome da njegova žeđ za pravdom ne izvire iz osjećaja uzvišene dužnosti, nego prvenstveno iz želje za osvetom[37]. Ima i povezanosti sa srednjovjekovnim vitezovima koje tradicija oslikava kao plemenite i osamljene, od kojih preuzima svoje drugo ime – Vitez, kao i s Millerovom slikom koja ga prikazuje na konju. Tom nazivu nadodan je i pridjev mračan/Dark, oslikavajući noćnu prirodu lika tog problematičnog junaka, koji ponekad poprima i zastrašujuće osobine.

Što se samog junaka tiče, primijetit će se da i Batman u sebi odražava neke od spomenutih konstanti klasičnog herojskog lika:

  1. pripadnik je višeg društvenog sloja (njegovi su roditelji bili zaštitnici, gospodari Gotham Cityja);
  2. odgojio ga je dvorski upravitelj Alfred, koji mu je zamijenio roditelje nakon njihove kobne smrti kad je bio dijete;
  3. šišmiši, koji ga okružuju, daju mu tajanstvenu auru i do te mjere su povezani s njegovim likom da su postali simbolom njegovog maskiranog identiteta, poput, na primjer, Odinovog gavrana; šišmiš, kao viteški grb, oličenje je Batmana i građani Gothama podižu ga prema nebu da bi pozvali u pomoć Čovjeka-šišmiša u trenutku kada se jedino on može suprotstaviti zlu koje gradska vlast ne može spriječiti.

 

Batman Tima Bartona

Važna prekretnica toga lika događa se tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća kada superjunaci poput Daredevila, ali i sam Batman, prolaze kroz ruke tzv. revizionista[38].

Rađa se tako Batman: Godina prva (Batman: Year One)[39], Franka Millera (1987.). Radi se o nanovo obrađenim Batmanovim počecima, onakvima kakvima ih mi danas poznajemo, gdje su pulp osobine, koje su uvelike utjecale na njegovog izvornog tvorca Boba Kanea, pojačane i povezane sa surovim realizmom.

U The Dark Knight Returns[40] Čovjek-šišmiš potpuno je uronjen u najtmurniju dimenziju životne depresije: Batman je tu bolestan i star.

Godine 1988. izlazi The Killing Joke[41] Alana Moorea i Briana Bollanda, koji Jokera preoblikuju u Batmanovog suparnika. Tu Joker i Batman nisu ništa drugo nego dva maskirana luđaka.

Na osnovi tih albuma (posebno The Killing Joke[42]), 1989. godine Tim Burton snima i svoju verziju Batmana[43], koja se znatno udaljava od estetičkog pristupa prethodnih televizijskih serijala i filmova[44] o Supermanu. Ovdje Batman, nadgledan od izvornog tvorca Boba Kanea, spaja utjecaje novih stripova s ponovo otkrivenom klasičnom tradicijom, i to kroz osobni stil režisera[45]. Imamo već formiranog lika u četrdesetim godinama, bogatog i introvertiranog, naviknutog na svoj dvojni život.

Na samom početku filma Batman spašava obitelj napadnutu pri izlasku iz kina[46] u gradu Gotham Cityju[47], čiji je on branitelj. To je prljavi grad maglovitog izgleda i kolijevka kriminala, jer ga službene institucije učinkovito ne brane. Cijela arhitektura grada pod snažnim je utjecajem ekspresionističke kinematografije[48] i uključuje različite stilove iz prve polovice dvadesetog stoljeća, kao što je futurizam, upadljiv kroz moderne monumentalne građevine oblikovane u gotičkom miljeu, stvarajući tako osjećaj bezvremenosti. Naime, samo ime Gotham implicira gotiku, ali ne u izvornom značenju nadvisivanja prema nebu i svjetlu, nego u njezinoj suprotnosti, kao srozavanje prema ulicama i kanalizacijama, prikazujući ga uronjenog u vječnu tamu ljudske podsvijesti. To je grad u kojemu svako mjesto, svaka zgrada i stan u sebi sadržavaju, odražavaju i oslikavaju osobnost likova koji ga nastanjuju. Likovi su, kao i sam grad, izvan svih normalnih mjerila i snažno ekspresionistički[49]. Istražujući tako pogledom detalje Ville Waynea, kao grada uopće, shvatit će se, i to više nego kroz izreke ili dijalog, Batmanovo duhovno stanje koje je kaotično i puno sjena. Oni se, naime, poistovjećuju.

Dovodeći do krajnjih posljedica slike izvornog stripa, one u filmu poprimaju sva obilježja mračne gotičke arhitekture, jednu vrstu gargoylea. I ne samo to.

Gotham City je svijet u malom, dovršen ekosustav iz kojeg njegovi likovi nikada ne izlaze. Zapravo, ondje nema ni oznaka nekog izvanjskog svijeta. Radi se stoga o savršenom herojskom razdoblju, u obliku neodređene epohe – mjesta u kojem junak može započeti i dovršiti svoje pustolovine bez ikakve povezanosti sa stvarnošću, uključujući i vlastito propadanje. Iako je i tu Batman u samom naslovu filma, naracija više prostora pridaje liku Jokera, njegovom nastajanju i preobražaju. Batman se tu pojavljuje po suprotstavljanju, kroz epos izazova, omogućavajući gledatelju da upozna, shvati junaka i poistovjeti se s njim, jer bez zla dobrota ne bi bila zanimljiva. U našem slučaju, bez „zlobnog” negativca ne bi se primijetila svijetla osebujnost „dobrog” negativca. Tu se, dakle, radi o dvojici suprotnih, ali u sebi komplementarnih i tijesno povezanih likova. To je neka vrsta međuovisne geneze.

Tijekom filma dolazi se do šokantnog otkrića: Joker je zapravo ubojica Batmanovih roditelja, odnosno krivac za traumu koja je Brucea Waynea dovela do toga da postane kriminalni, nezakoniti (ili, bolje, izvanzakonski) branitelj pravde. Ali i Batman ima tu svoju krivnju. Naime, on Jockera od običnog kriminalca pretvara u monstruma zbog pada u kiselinu.

Oni su slični i po tome što su obojica maskirani, dakle drugačiji od drugih, iako su različiti po suprotnim osobinama. Naime, dok Batman, poput Zorroa, svoj maskirani identitet skriva i od najmilijih, Joker koristi i televizijske medije da bi propagirao svoj imidž[50]. Joker je, za razliku od Batmana, narcisoidno opsjednut vlastitom maskom koju tumači kao neku vrstu prosvjetljenja u negativnom smislu te je zato kiselinom želi otisnuti na svačije lice. Dakle, to je neka vrsta preobražaja jer, za razliku od Batmanove maske, ona ne pokriva lice, nego se s njim poklapa – ona je on.

I u filmu iz 1992. godine, u Batman se vraća, gdje je autorov doprinos još izraženiji, villain, freacks su ti koji upravljaju naracijom. Tu su Penguin i Catwoman pravi protagonisti. S jedne strane imamo složeni, dramatični lik šizofrenične Seline Key (tj. Catwoman), a s druge tragičnu figuru zlobnog Penguina, kriminalca koji izlazi iz kanalizacije kao oličenje svih marginaliziranih anonimusa koji potječu iz nižih slojeva društva.

S estetskog gledišta, to su dva izrazito karikaturalna lika, koji, iako kriminalci, kod gledatelja znaju potaknuti i poneko sažaljenje i suosjećanje, što je izazvalo i podosta negativnih reakcija nekih američkih roditeljskih udruga.

U tom se filmu lik Seline Key umnogome razlikuje od tradicionalnog lika. Ona je obična, beznačajna i sramežljiva tajnica koju šef baca s krova nebodera, ali se čudnovato spašava preporodivši se u ludu Ženu-mačku.

Dok obična i beznačajna tajnica Selina nije privlačna Čovjeku-šišmišu, preobražavajući se u Catwoman poprima osobine srodne duše (neka vrsta jina i janga), što još jednom pokazuje da je Batman komplementaran onima protiv kojih se bori[51]. To postaje još eksplicitnije u prizorima maskiranog plesa u Shreckovom domu[52], gdje su jedini bez maske Catwoman i Batman koji inače nose maske. Je li to znak da su zapravo jedino oni normalni?

Unatoč njihovoj složenosti treba još jednom istaknuti da se radi o nestvarnim likovima, koji su uronjeni u svijet papirnate noćne more. Tome uvelike pridonosi i tmurnost Gotham Cityja, koji, već od samog početka filma, nije prikazan iz perspektive mračnih uličica, tj. s površine, nego iz perspektive kanalizacije, tj. najmračnijeg nivoa, gdje susrećemo i upoznajemo odbačeno dijete iz visokog društva koje će, s razlogom, poprimiti sve osobine negativca (Penguin).

Taj uvijek prisutan odnos između visine i nizine, pada i leta je ono što dijeli dobročinitelja od zlikovca.

Naime, ono što Batmana razlikuje od njemu sličnih kriminalaca je činjenica da se unatoč svojoj problematičnosti i padu uvijek uspijeva podići, izviriti i letjeti nad gradom, kao gospodar Gothama, dok su zlikovci i dalje vezani za podzemlje i u vječnome padu.

Padati, kao što je bio slučaj u prvom filmu, označava silazak u „drugu dimenziju”, u dimenziju ushićenja i ludila (pada i Selina s nebodera preobražavajući se u Catwoman, pada Joker u kiselinu pretvarajući se u monstruma, pada novorođenče i izvire Penguin, pada mladi Bruce Wayne i rađa se Batman). Da bi se donekle shvatio Burtonov pristup toj problematici pada, amblematičan je dijalog između Batmana i Jokera na kraju filma The Killing Joke. Scena se odvija na vrhu tornja – nebodera: Batman: Ne mora završiti baš ovako, ne znam što je uništilo tvoj život, ali tko zna, možda sam i ja kroz to prošao, možda ti mogu pomoći. [...] Joker: Ne, žao mi je, ali ... ne. [...] Haha! Znaš, smiješna je ova situacija, podsjeća me na jedan vic. Dva tipa u ludnici jedne noći odluče da su umorni živjeti u ludnici i da će pokušati pobjeći. I tako se popnu na krov i, s druge strane, vide nebodere grada na mjesečini, prema slobodi. Prvi skoči do obližnjeg krova, ali njegov se prijatelj [...] ne usudi napraviti taj skok jer [...] se boji da će pasti. Tada prvom sine ideja i reče mu: Hej! uzeo sam svjetiljku sa sobom! Posvijetlit ću ti prostor između dviju zgrada, tako ćeš mi se pridružiti hodajući na snopu svjetlosti!” No drugi odmahuje glavom i kaže: [...] Što misliš da sam lud? Misliš da ne znam da ćeš je ugasiti kad budem na pola puta.” Haha! ... Batman: Haha! [53]. U osnovi su njih dvojica doživjeli sličnu traumu, samo što je jedan od njih ne želi prevladati odlučujući tako pretvoriti sav svoj očaj u ludilo, no na kraju krajeva ni Batman nije ništa drugo nego luđak.

Tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća snimljena su dva idealna nastavka čiji je redatelj dizajner Joel Schumacher (misli se na Batman Forever[54] i na Batman i Robin[55]), koja su podosta povezana s Burtonovim filmovima po korištenju iste scenografije dovođenjem do ekscesa, kao i po arhitekturama režima dvadesetog stoljeća. Eksces je tu razlikovno obilježje i u oblikovanju samih likova: kičasto i karikaturalno, tipičan tzv. camp stil, karakteriziran jakom autoironijom tipičnom za devedesete godine prošlog stoljeća.

U Schumacherovom filmu vizija onog svijeta i likovi koji ga nastanjuju dovedeni su do kristalizacije: trošenje likova pokušava se spriječiti kroz statičke i ponavljajuće formule koje ih vode do istrošenja.

Nakon 1997. Batman na neko vrijeme nestaje s filmskih ekrana i nije zamijenjen nekim drugim zamjenskim superjunakom[56].

 

Nolanov The Dark Knight

Tek u novom tisućljeću, kada epska kinematografija nailazi na eksplikativno[57] plodno tlo, izlazi i nova verzija o Batmanu i to u režiji Christophera Nolana. Filozofija filma Batman Begins može se ukratko označiti rečenicom „Ako želiš pobijediti strah moraš postati strah”, koja se duboko razlikuje od prethodnih verzija o tom superjunaku[58].

Režiser svoju naraciju započinje od nulte točke, bez ikakve povezanosti s prethodnim verzijama, koje govore o junakovim pustolovinama (reboot), zasnivajući se prvenstveno na stripovima revizionista kao Batman: Year One (Batman: godina prva) i The Man Who Falls (Čovjek koji pada) Denisa O'Neila i Dicka Giordana. Nolanova je izričita namjera stvoriti epsku sagu utemeljenu na Batmanu[59].

Značajna novina je da Nolanov Vitez tame (The Dark Knight) prvi put napušta svoj grad, živi i putuje Azijom i završava svoju pustolovinu u Europi, gdje se i povlači.

Osobina je, dakle, junaka novog milenija da nisu toliko povezani s teritorijem, gubi se povezanost s nacionalnom državom i teži se imati jedan svjetski sustav.[60] Radi se, dakle, o likovima koji su međunarodnog karaktera, prilagođavaju se različitim teritorijima koji su sve povezaniji, i to ne samo zbog mreže, već i zato što je za sve (ne samo za jednog milijardera kao što je to Bruce Wayne) lako prijeći s jednog kontinenta na drugi. Suvremeni se, dakle junak, kao građanin svijeta s lakoćom može udomiti bilo gdje bez ikakvog doživljaja otkrića.

Nolanova je namjera ostvariti trilogiju koja započinje s Batman Begins, koji govori o nastanku i obuci junaka. Protagonist je tu, i to već od prvih scena, prikazan u drugačijem miljeu od izvorno kanonskog: bradati, prljavi, otrcani i usred nasilne borbe prsa o prsa[61]. I ne samo to, ni mjesto nema nikakve veze s tradicionalnim Batmanovim likom. Brucea Waynea nalazimo u jednom kineskom logoru u ulozi zatvorenika, a ne epskog junaka iz prethodnih filmova. On je, kao običan čovjek, u potrazi za smislom života, identitetom i načinom kako da prevlada svoje strahove.

Strah i pad su i tu temeljni pokretači filma: kroz dugi flashback seže se do „prvog pada” u bunar, kada se dijete Bruce prvi put susreće sa šišmišima – životinjama koje ga od tada plaše i koje će, baš zbog toga, postati njegov simbol; već pri izlasku iz bunara Bruce je poučen prvom od najvažnijih lekcija života – dignuti se: „Znaš zašto padamo? Da bismo naučili ponovo ustati.”[62]

S tim u vezi scenarij razvija dvije temeljne komponente bitne za Bruceov unutarnji put: moć straha i granicu između pravde i osvete. Izvorna namjera je da publika suosjeća ne samo s Batmanom superjunakom, nego i s Bruceom Wayneom kao običnim čovjekom. Cilj je da lik bude zanimljiv i bez kostima: ne pada Bruce Wayne bez razloga tijekom filma nekoliko puta kako fizički tako i metaforički da bi shvatio s kim se bori i što želi postati; radi se o čovjeku koji, padajući u tami/mraku dostiže (svoju) najnižu točku, ali uči kako ustati, griješeći.

U prvom se dijelu filma obrađuju svi tipični trenuci junačke mladosti:

  1.  smrt roditelja,
  2.  odnos s onima koji će ga odgojiti – to nije samo Alfred, nego i Henri Ducard / R'as al Ghula,
  3.  odlazak od kuće i iz domovine,
  4.  uvježbavanje i razvoj velikih osobina,
  5.  konfliktni odnos sa stečenim ocem i
  6.  povratak u Gotham City.[63]

Gotham City je realni grad, grad naše suvremenosti, a ne ad hoc rekonstruiran u studiju, ima lice Chicaga, ležišta američke mafije par excellence, povećavajući na taj način kontradikciju između herojskog lika i stvarnog svijeta (odsutnost herojskog doba). Svi oni prijašnji rekonstruirani elementi koji grad približavaju i donekle povezuju s gotičkom i kreativnom arhitekturom tridesetih godina (primjerice željeznica i Wayne Enterprise) uništeni su već krajem prve epizode. Tako se istočnoj mističnoj dimenziji putovanja, koja karakterizira prvi dio filma, suprotstavlja njegov dolazak u svijet kakav poznajemo u Gotham Cityju. Nolanov Batman proizvod je tih dvaju okruženja koja ga oslikavaju i prikazuju njegovu dvojnu prirodu.

Mnogo mu se puta, tijekom njegovog usavršavanja, ponavlja kako treba postati: simbol, sam strah (nalazimo se tu u području mitologije i arhetipskih slika); s druge strane, lik je krajnje realističan, ima sve ljudske osobine, do te mjere da su čak i njegove fantastične naprave ovdje realne[64]. To je, dakle, lik koji se nalazi u sredini između mitološkog i stvarnog svijeta. Što vrijedi i za zlikovce, koji također ne posjeduju nikakvu nadnaravnu sposobnost ili moć, udaljavajući se tako od prethodnih karikaturalnih likova.

Drugi dio filma obrađuje tematiku dragu Timu Burtonu, tj. onu o maski. Tu se „normalni” život Brucea Waynea, više nego u prethodnim filmovima, pretvara u radikalnu obmanu. Ovdje Bruce Wayne, koji se u svakodnevnom životu pojavljuje kao svjetski biznismen i velikodušni filantrop, nosi i masku viveura kojega ne zanima javni život i problemi koji tište građane Gotham Cityja[65], što će postati još relevantnije u drugoj epizodi, The Dark Knight.

U stvaranju grada nestaje svaki retrò ukus ili ugođaj, imamo ultramoderne nebodere i shopping centre koji su tipični za gradove poput Chicaga ili Hong Konga, gdje po prvi put vidimo Batmana u gostima, što gradu daje sve osobine stvarnosti[66]. To uranjanje u realnost čini ne samo da opasnosti s kojima se junak mora suočiti izgledaju bližima današnjim zbivanjima, nego i njegovo lase faire, nezainteresiranost za probleme koji tište suvremenog čovjeka čini da lik ima dosta sličnosti sa svakim od nas. Osim toga, tematika panike i nereda, kao proizvod zla koje hara gradom, umnogome naznačuje strahove od terorizma koje građani velegradova sve više proživljavaju.

Ako je prvi film bio usmjeren na junaka, ne ostavljajući relevantno mjesto zlikovcima (ako se izuzme R'as al Ghula, kao supstitutivna roditeljska figura), ovdje je odnos s protivnikom presudan, što čini iskorak prema eposu izazovu.

Kao što je i najavljeno na kraju Batman Begins, na scenu stupa Joker, kriminalac čije radnje ne vodi neka unaprijed definirana ideologija, nego djeluje bez ikakvog razloga. Radi se o ludi i zaljubljeniku u kaos, koji plaši baš zbog nepredvidljivosti jer nije normativno-znanstveno određen (negativna osobina „Druge dimenzije”). Taj novi i „problematičniji” strah čini da normirani kriminal, u tom slučaju mafija koja se pojavljuje u prvoj epizodi, ovdje postaje definitivno nadmašen. Zapravo, one podzemne, underground opasnosti, koje su vrijedile za golden age / zlatno doba, pripadaju prošlosti.

Ovdje priliku za izražavanje imaju njegovi potencijalni suradnici koji se pojavljuju već u prvom filmu: Lucius Fox, Alfred, komesar Gordon, ali i novi lik: nepotkupljivi Harvey Dent. Međutim, i među tim pomagačima on i dalje ostaje usamljeni vitez, budući da se njegov tradicionalni prijatelj avantura, Robin, ovdje još ne pojavljuje.

Ključni su likovi Joker i Harvey. Joker nema nikakve sličnosti s Burtonovim likom kao ni s onim iz stripova. Ovdje maska-lice, prema izvornom stripu stvorena kiselinom, postaje isprana i ispadajuća šminka, a osmijeh, karakteriziran neprirodnim položajem flastera iz Burtonovog filma, opredmećuje se u dva vidljiva ožiljka koja se protežu s obje strane usta. Lik je oblikovao crtač Jerry Robinson, a on ga preuzima iz knjige Čovjek koji se smije[67] Victora Hugoa.

Paranoična osobina, koja ga karakterizira poistovjećujući se s maskom, naglašena je već u prvoj sceni u kojoj nosi masku klauna, a ispod nje skriva svoje (pravo) lice – još jednu masku. On je oličenje nerazumnog zla, bez samilosti i poštovanja, njegova je funkcija prikazati najgoru stranu[68] junaka: ekstremno nasilje.

Radi se o granici koja odvaja dobro od zla koju Batman dobro poznaje i koju ne uspijeva uvijek savladati kada se nalazi licem u lice s najmračnijom i zastrašujućom stranom svoga bića. To će dovesti do toga da, za građane Gotham Cityja, simbol pravde postane još jedan od zlikovaca kojih se treba čuvati i koje treba poraziti[69]. Razlog tome je Joker, oličenje samog đavla prevaranta, gospodara kaosa[70], čiji je cilj pridobiti sve na svoju stranu, kao što nas na to podsjeća rečenica koju Joker (Jack Nicholson) opsesivno ponavlja: „Da li ti ikad plešeš s vragom na blijedoj mjesečini?” Suština tog „mračnog” dvoboja na vidjelo dolazi u posljednjoj okladi koja se vodi za spas ili propast Gotham Cityja, gdje se stanovništvo, podijeljeno između običnih građana i kriminalaca, spašava kada svi zajedno odluče stati na stranu dobrobiti grada, dakle u suprotnosti s Jokerovim očekivanjima da će prevagnuti čovjekova zlobna narav.

Kao i u The Killing Joke i u završetku Burtonovog filma, oni su na vrhu tornja/zgrade, gdje Joker tvrdi kako nikad neće ubiti Batmana jer je previše zabavan, ali i Batman shvaća da nikada neće moći definitivno uništiti Jokera[71] budući da je i on sam jedan od beskrajnih lica zla.

Druga je ključna osoba političar Harvey Dent, oličenje pravednosti, poštenja i dobrote. On je, prema Batmanovom shvaćanju, bolji i poželjniji za budućnost Gotham Cityja. Iako je on čovjek koji u odlučnom trenutku pada i pokazuje svu nesposobnost da se ponovo podigne i nastavi[72], Batman ne smatra da je on odgovoran nego da ga je slučajnost dovela do toga. Dent, međutim, pripada onim pojedincima koji nisu sposobni prepoznati i prihvatiti vlastite slabosti i pogreške: jednom ranjen i fizički i psihički, ne uspijeva pozitivno reagirati na Jokerove insinuacije, podliježući ludilu koje će ga preobraziti u negativca Dva lica, još jednog od gorkih Batmanovih neprijatelja. No gradu-domovini, svakoj domovini, treba junak čistog srca, zbog čega će se Batman na kraju i žrtvovati za višu svrhu koje će Dent postati „simbol”. Zbog toga on mora nestati kako bi sjećanje na Denta postala inspiracija za junaka na kojeg se svatko može pozvati[73]. Radi se naime o simbolu, koji Batman, kao stvarni junak, ne može biti.

Ni u trećem poglavlju Batmanovo se ime ne pojavljuje u naslovu, što označuje već spomenuto radikalno odstupanje od tradicionalnog lika kao i povezanost s naslovom Millerove spomenice The Dark Knight Rises, što posjeduje sve osobine evociranja epskog tona i mračne i jezive atmosfere filma.

Prošlo je desetak godina od prethodne epizode i Bruce Wayne, koji se povukao iz društvenog života, stariji je i boležljiv i ne koristi svoj dvojni identitet – Batmanovu masku. Dokaz je to da su u Nolanovoj verziji likovi i okoliš u stalnom razvoju kao, uostalom, i stvarni svijet. Različitije, dakle, od prethodnih verzija[74].

Do promjene dolazi kada se u Ville Wayneu pojavljuje Selina Key alias Catwoman koja se po svemu razlikuje od Burtonove: nema nikakvu nadnaravnu moć, nije psihički nestabilna, nego moderna i samostalna žena koja može zaista postojati. Krađa Catwoman samo je prvi u nizu događaja koji kulminiraju dolaskom metodičnog i nepogrešivog revolucionara Banea u grad, koji u zagušenim prostorima kanalizacije organizira svoju vojsku. I tu zlo izvire i djeluje iz podzemlja, što je tipično kako za stripove tako i za Burtonove filmove. Ovaj put, međutim, iza svega toga stoji politički projekt velikih proporcija, a naš junak, nasuprot zlikovcu koji je fizički i psihički nadmoćniji, nije više mlad i motiviran, dok Banea pokreće duboka vjera i ljubav prema onome u što vjeruje[75]. To čini da depresivni Batman podliježe u sukobu s Baneom i naizgled umire[76]. Ovdje se lik nepobjedivog junaka definitivno raspada ujedinjujući strukturu monomita pokrenutu u prvom poglavlju: junakovo rođenje, pustolovina, smrt, uskrsnuće, neprijateljski poraz, apoteoza, sjedinjenje s božicom. Dok je Gotham City[77] pod opsadom zlikovaca, Bruce ponovo završava unutar bunara-zatvora, koji se, ovog puta, nalazi na nekakvom nepoznatom egzotičnom/mitološkom mjestu, možda negdje na istoku, kao što je to bilo i u prvom filmu. Junak mora u sebi pronaći snagu da bi prevladao i tu novu egzistencijalnu opreku i definitivno izašao iz tame bunara, kao u vrijeme svog djetinjstva. Samo se tako može vratiti novom životu, putem ponovnog uskrsnuća u Batmanov lik i žrtvujući se da bi spasio Gotham City te se popeti u nebo nestajući.

Kraj priče daje nam tri različite i konvergentne solucije:

  1. Gotham je tako spašen i ima svog jakog i stvarnog junačkog lika, ovjekovječenog požrtvovnošću; no budući da se radi o realnom gradu naše suvremenosti, te kao takav predstavlja cijeli svijet, Batman postaje primjer cijelome svijetu;
  2. Batman nije mrtav, nego zajedno s Catwoman[78] živi zasluženi miran život negdje daleko od svoga grada.

U monomitskoj strukturi govori se o braku s božicom, o bajci vjenčanja koje zatvara naraciju: Bruce Wayne se vjenča Selinom Key. Ustvari, taj se odnos s božicom, u svojoj narativnoj strukturi, razvija kroz dva trenutka jer se radi o biću (Selina) dvojne naravi: prva junaka stavlja u nevolju, iskušavajući ga i udaljavajući ga od svog puta; nasuprot tome, druga ga ohrabruje i potiče da nastavi svojim putem. Obe su bitne u formiranju junaka[79].

Selinin lik odražava te dvije duše: prije predlažući junaku bijeg iz okupiranog grada riječima: „Dođi sa mnom, već si sve dao ovom gradu”; kasnije pomažući mu ostvariti misiju. Ona posjeduje i neke komponente koje su karakteristične za tipologiju najrelevantnijih boginja mitologije[80]: kao Žena-mačka tijesno je povezana uz noć i mjesec (Selina); a kao žena od akcije Artemidino je oličenje.

 

3. U konačnici: Batmanovo se naslijeđe nastavlja prelaskom na mladog Robina, budući da se radi o junaku-simbolu koji se može prenositi i svako novo razdoblje ima potrebu za promjenama: Renovatio.

Trilogija se, u gotovo okomitom klimaksu, zatvara na savršeni način, povezujući sva tri dijela naracije do te mjere da je gotovo nemoguće shvatiti, iako uz stalna ponavljanja i flashbackove, narativnu strukturu i značenje trećeg filma bez prva dva, jer se kroz razna poglavlja protagonist razvija i neprestano mijenja približavajući se tako gledatelju, što ga čini stvarnim i prepoznatljivim.

S druge strane, The Dark Knight Rises ne izbjegava pokazati i onaj mitološki dio junaka, i to kroz legendu o paklenom bunaru. Rezultat takvog pristupa je saga koja je u cijelosti usredotočena na junaka i na funkcionalnosti lika za nas, naročito danas u vremenu bez vrijednosti i konture.

Nolan je o svom otvorenom i višestrukom finalu rekao: „Za mene je Vitez tame: Povratak (The Dark Knight Rises) zasigurno i definitivno kraj Batmanove priče koju sam htio ispričati, a otvorenost filma samo je važna tematska ideja koju smo htjeli uključiti u filmu, tj. da je Batman simbol.”[81]

Bitno je to shvatiti jer nakon 11. rujna ne samo gledatelji umjetničke proizvode doživljavaju pod utjecajem suvremenih događaja, nego i autori koji osjećaju dužnost da nešto kažu u tom smislu. Potreba da se živi, da se promatra, da se zauzme stav, da se izrazi snažne osjećaje, da se piše, sve je učestalija u krugu zapadnih intelektualaca. Primjerice, pisci poput Johna Le Carrea, Dona DeLilloa i Slavoja Žižeka u tom pogledu tvrde da se unutar našeg društva prethodnih godina izgubila svaka povezanost sa stvarnošću, što postmodernizam i dokazuje. Ona odražava unutarnju potrebu iskušenja boli u stvarnom osjećaju koji se izražava u ukusu prema katastrofalnim događajima ili nezdravom hiperrealizmu. Stvarnost se manifestira kroz fizički kontakt, u sukobu prsa o prsa, što nestaje iz modernih ratova, što filmovi mogu pružiti, naročito oni epskog karaktera[82].

 


[1]  Henry Jenkins, Cultura convergente, Apogeo, Milano, 2007.

[2]  Computer-generated imagery - specijalni efekti kompjuterizirane grafičke izrade.

[3]  Polazeći od Homera posredstvom nekih nužnih etapa, kao što su Platonava i Aristotelova djela ili suvremeniji Haimsworthovi ili Bowraovi tekstovi.

[4]  The Lord of the Rings – The Fellowship of the Ring, New Zealand/USA, 2001.; The Lord of the Rings – The Two Towers, New Zealand/USA, 2002.; The Lord of the Rings – The Return of the King, Nuova Zelanda/USA, 2003.

[5]  300, Zack Snyder, USA 2006.

[6]  Batman – The Dark Knight, Cristopher Nolan, USA, 2008.; Batman – The Dark Knight Rises, Cristopher Nolan, USA, 2012.; Batman Begins, Cristopher Nolan, USA, 2005.

[7]  Inception, Christopher, Nolan, USA 2010.

[8]  Vahalalla Rising, Nicolas Winding Refn, Denmark-GB, 2009.

[9]  Into the wild, Sean Penn, USA, 2007.

[10]  Na toj listi junaka prvi je zasigurno Heraklo, junak par excellence, koji zahvaljujući svojim djelima osvaja I Olimp.

[11]  Prema Mauriceu Bowru: Prvi su grčki filozofi pripisivali određeni položaj ljudima koji žive za akciju i za čast koja iz akcije proizlazi. [...] Čovjek koji traži čast i sam je dostojan časti. C. M. Bowra, La poesia eroica 1, La Nuova Italia, Firenze, 1979., str. 1.

[12]  Joseph Campbell, Junak s tisuću lica, Biblioteka Argo, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, studeni 2009., str. 253-254.

[13]  Na primjer, Odiseja prepričava samo junakov povratak kući.

[14]  Carl G. Jung, Psicologia dell’archetipo fanciullo», u Carl G. Jung i Kàroly Kerènyi, Prolegomeni allo studio scientifico della mitologia, Boringhieri, Torino, 1972, str. 128.

[15]  Ruggero Eugeni, Feeling together. A Semiotic Analysis of Star Trek (J.J. Abrahams, Usa, 2009), intervencija u filmu in the post media age – XIII International film and mediastudies conference in Transylvania, 22- 23 listopada 2010. Uwww.docenti.unicatt.it

[16]  Ibidem.

[17]  Dean A. Miller, The epic hero, Johns Hopkins University Press, Baltimore-London, 2000.

[18]  Prema Campbellu, život junaka gotovo uvijek mora proći kroz ove stadije: tajanstveno rođenje; komplicirani odnosi s obitelji (siroče, loš otac, itd.); povlačenje iz društva, posebno obrazovanje (često uz pomoć nadnaravnog vodiča); povratak u društvo kojemu nosi i svoje spoznaje ili darove, često je to oružje koje samo on/ona može upotrijebiti.

[19]  Psihoanalitičke teorije Josepha Campbella i Jungove orijentacije imat će veliki utjecaj na filmsku produkciju i to naročito na onu iz osamdesetih godina. U tome će zasigurno veliku zaslugu imati i za scenariste uporabni tekst Chrisa Voglera: Putovanje junaka (Chris Vogler, Il viaggio dell’eroe, Dino Audino, Roma 2002.; Joseph Campbell, Junak s tisuću lica, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2009.)

[20]  Herojski, dakle, lik prolazi kroz sve poznate pripovjedne oblike – mit (Heraklo), bajku (princ), ep (Ahilej), viteški roman (Sir Gawain), kazalište (Henrik V.), operu (Siegfried), roman i feljton ili/i sapunicu (D'Artagnan) – kojemu također pripada i književni žanr od kojega preuzima ime, tj. herojsku fantastiku (Conan), strip (Batman) i film (James Bond), TV serial (dr. Kilder ili dr. House), kao i videoigre (Lara Croft), obnavljajući se i prilagođavajući potrebama publike. Kao što se, uostalom, i danas događa.

[21]  Op- cit.

[22]  Cambell je od mita učinio svoje područje istraživanja i iskustva te ga temeljito proučio, uključivši i bajke braće Grimm, kao i razne legende o gralu, grčke i rimske mitove, biblijsku i uopće religijsku narativu.

[23]  J. L. Borges, L’Oro delle tigri, Adelphi, Milano, 2004.

[24]  Junak se rađa od roditelja koji su s jedne strane božanske naravi (Ahilej, Eneja, Heraklo) ili plemenitog podrijetla. Zbog smrti svojih roditelja ili zbog nekih posebnih događaja često ga odgaja neki zamjenski polubožanski roditelj (Heraklo) i to daleko od domovine ili od dvora kojem pripada po rođenju (Siegfried, Paris, Artur); posvojitelji mogu pripadati i ljudskoj vrsti, fantastičanim bićima ili životinjama (Romul, Edip). Nije neuobičajeno da on ne zna ništa o svom podrijetlu. Može biti jedini sin (Eneja, Siegfried) ili imati braću prepoznatljivih obilježja (Romul i Rem). Odnos s biološkim ocem može također biti konfliktan ili odsutan, tada zamjenska uloga jednog ujaka ima veliku važnost (Tristan i kralj Mark). Junak također rano očituje svoje izuzetne kvalitete (Heraklo).

[25]  Njegovi pratitelj su životinje (Perzej i Pegaz), obično konji, psi ili vukovi, ali može biti i ptica grabljivica, mačka, zmajevi. Radi se o bićima s kojima junak ulazi u simbiozu i koji postaju simbolom junaka. Kad odlazi u neku pustolovinu, ponekad je sam (Parsifal), ali može također otputovati s partnerom ili partnericom (Erec i njegova supruga Enide).

[26]  Iako postoje mnogi usamljeni junaci, većina ih ima mnogo ljubavnih avantura (Sir Gawain, Heraklo) i gotovo se svi, prije ili poslije vjenčaju, ili barem u životu susretnu svoj dominantan ženski lik (Tristan i Izolda).

[27]  Smrt junaka uvijek je važno poglavlje, ali rijetko se dogodi na prirodan način, uglavnom je iznenadna, i to prouzročena nekakvom vanjskom silom (Ahil) ili se sam junak žrtvuje u ƒjednoj’ posljednjoj velikoj akciji (Beowulf).

[28]  Ruggero Eugeni, Il destino dell’epos (Prvo poglavlje), u Il Cinema della convergenza, uredio Federico Zecca, Mimesis, Sesto San Giovanni (Milano), 2012., str. 151-164.

[29]  Radi se o istom procesu provedenom u Gospodaru prstenova o kojemu nećemo ovdje govoriti.

[30]  Junakova se humanizacija pokazuje kao izuzetno težak zadatak zbog opasnosti da postane trivijalna budući da se brisanjem veličine jednog lika riskira uništenje samog eposa. Naime, neki nedostaci zasigurno mogu povećati značenje junakovih akcija, ali ga nesposobnost može samo izbristi.

[31]  Zapravo su evolucija, starenje, smrt i tragedija jednog lika oni elementi koji ga približavaju publici. Saga, dakle, otkriva onaj narativni oblik koji će se pokazati najpogodnijim za našu suvremenost.

[32]  Tu se misli na Marvelove stripove (Spider-Man i X-man), koje je Stan Lee pokrenuo šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

[33]  Treba reći da su revizionisti iz sedamdesetih i osamdesetih, poput Franka Millera i Alana Moorea, učinili još jedan važan korak u tom smjeru.

[34]  Michail Bachtin, Epos e romanzo u Estetica e romanzo, Einaudi Torino, 1979.

[35]  Što se tiče Batmana kao junačkog lika: Gino Frezza, Potenza caosmotiche, mutazioni dell’eroe tecnologico tra fumetti e cinema digitale, str. 272., u Metamorfosi del mito classico nel cinema, uredio Gian Piero Brunetta, Mulino, Bologna, 2011.

[36]  Gianni Canova, L’alieno e il pipistrello. La crisi della forma nel cinema contemporaneo, Bompiani, Milano, 2000, str. 101.

[37]  Bob Kane, La leggenda di Batman, Dc Comics, 1940.

[38]  Nakon pregleda bezbroj materijala o Batmanu u DC uredima, Nolan i Goyer odlučili su se povezati uglavnom sa sljedećim tekstovima: Čovjek koji pada (The Man Who Falls), Dennisa O'Neila i Dicka Giordanoa iz '89. (Radi se o Bruceovim lutanjima i obuci širom svijeta nakon što napušta Gotham City.); Batman: godina prva (Batman: Year One) Franka Millera koji obrađuje početke osvetnika na jasan način, i dugog Halloween Jepha Loeba i Tima Salea, kojeg Miller nastavlja produbljujući mafijaški rat u Gotham Cityju i preobražaj okružnog tužitelja Harveyja Denta u Dable-Face.

[39]  Frank Miller David Mazzucchelli, Richmond Lewis, Batman Anno uno, Lion, Novara, 2014.

[40]  Frank Miller, Batman: il ritorno del Cavaliere Oscuro, La Repubblica, Roma, 2005.

[41]  Alan Moore, The killing Joke, in Bob Kane, Batman, Panini, Roma, 2003.

[42]  Ibidem.

[43]  Batman, Tim Burton, USA 1989.

[44]  Stil televizijskog serijala u Spanuovom tekstu definiran je kao camp.

[45]  Kao što on sam kaže: Ovo je film koji sam želio napraviti i vjeran je duhu prema kojemu sam u svom početku i odlučio ostvariti ga. On je nešto novo i originalno, a ne kopija nečega što je ranije učinjeno. Posjeduje svoju vlastitu dušu koja se pojavljuje i na ekranu. (Tim Burton, intervju Alanu Jonesu u Designing the Legend, u Cinefantastique, tomo. 20, br.. 1./2. studeni 1989. u Ivi, str. 62.).

[46]  U toku filma uvidjet će se da je ovaj prvi dio snažno povezan s počecima junaka i važniji je nego što se čini na prvi pogled.

[47]  Treba reći da je prikaz grada najdojmljiviji element Burtonovog filma, koji je dizajner Anton Furstao u potpunosti izgradio unutar studija. To je jedan od najvećih holivudskih kinematografskih setova još od vremena Mankieviczeovog filma Cleopatra (1960. godine).

[48]  Vidi Metropolis Fritza Langa, Njemačka,1927. godine, i projekte grada budućnosti koji su izloženi na izložbi "Futurama" tijekom Svjetskog sajma u New Yorku, 1939.

[49]  Kao što tvrdi i Burton, likovi filma su toliko ekstremni da sam osjetio važnost da ih se stavi u posebno za njih stvorenu arenu [...] (Film architecture. Set designes from Metropolis to Blade runner, Batman,, uredio D. Noiman, Prestel, Munich- New York, 1976., str. 163 u Federico Pagello, Grattacieli e Superuomini, Le mani, Recco (GE), 2010., str.124.).

[50]  Iz čega proizlazi izuzetno negativna vizija medija.

[51]  Ustvari Catwoman, privučena Batmanom, smatra da „su takozvani normalni ljudi ti koji te uvijek razočaraju. Psihopati me nikako ne plaše. Oni su od kreveta do krevetića‘. I ovdje još jednom imamo odnos s različitim (posebice kroz atrakciju izazova koji se stvara između njih) što razjašnjava i tko je zapravo Batman, jer tom prigodom i Bruce prvi put skida masku, i to baš ispred Seline-Catwoman, izjavljujujući: „Mi smo jednaki, Selina, dio nas je dobar, a dio zao.‘

[52]  Shrek, ime bogatog gradonačelnika, znači čudovište. Ustvari, radi se o čovjeku koji se skrivajući iza normalnosti pokazuje daleko monstruozniji od onih koji su poznati kao takvi.

[53]  The killing Joke Alan Moore, Brian Bolland in Bob Kane, Batman, Panini, Roma, 2003, str.172-173.

[54]  Batman Forever Joel Schumacher, USA - UK, 1995.

[55]  Batman e Robin Joel Schumacher, USA - UK, 1997.

[56]  I to sve do Batman v Superman: Dawn of Justice Zacka Snydera. Film je izašao u ožujku 2016. istovremeno u Europi i SAD-u, i to i u 3D, IMAX 3D, 4DX i 70mm. Film su kritičari uglavnom negativno vrednovali zbog razvoja naracije i prekomjerne uporabe vizualnih efekata, ali hvaleći njegov vizualni izgled i razne uspjele performanse Afflecka i Gadota. I tu Batman, kao i u predhodnim verzijama, sebe definira kao kriminalca.

[57]  Smallville, USA, 2001-2011.; X-men, Brian Singer, USA, 2000.; Spider-man, Sam Raimi, USA, 2002.; Daredevil, Mark Steven Johnson, USA, 2005.

[58]  Salviano Miceli, Christopher Nolan, Sovera, Roma, 2008., str.70.

[59]  Genesis of the Bat, dokumentarni film koji među posebnim sadržajima ima i Batman Begins, SAD, 2005.

[60]  Ruggero Eugeni, La redifinizione del popolare nella società delle reti u: amsacta.unibo.it. ƒPojave vezane za digitalizaciju komunikacije sada izgledaju neraskidivo povezane s globalizacijom; u tom smislu mnogi autori tumače suvremeno doba u svjetlu dual dijalektike: s jedne strane lokalne i globalne, a s druge fizičke i digitalne. Uređaj koji artikulira tu dvostruku dijalektiku povezujući ta dva područja je mreža: globalno društvo, kao što je korištenje digitalnih komunikacijskih mreža. [...] Ljudi gube svaku lokalnu konotaciju: narodi i njihove kulture pripadaju različitim narodima i rasama i prepoznaju se po jakim procesima estetizacije vlastite društvenosti.‘

[61]  Što se tiče implicitnih značenja borbe prsa o prsa vidi esej Slavoja Zizeka Benvenuti nel deserto del reale: cinque saggi sull’11 settembre e date simili, Meltemi, Roma, 2002.

[62]  Waynov otac – Linus Roache, Batman begins.

[63]  Koji se, osim kroz duge flashbackove, pojavljuje tek naknadno, četrdeset i pet minuta nakon početka filma.

[64]  Među Batmanovim napravama najzanimljiviju i najupečatljiviju promjenu u tom pogledu doživljava Batmachine. Vidi: Salviano Miceli, Christopher Nolan, Sovera, Roma, 2008, str. 86.

[65]  Završna rečenica tužiteljice Rachel Wood sugerira da je pravo lice Brucea Waynea onaj maskirani čovjek, označavajući tako kraj mladenačke faze njegovog života. S ovom se rečenicom predviđa neizbježna promjena koja će se dogoditi u drugoj epizodi, gdje dolazi do napuštanja unutarnjeg konflikta između dviju personifikacija junaka: Bruce, zahvaljujući prvoj avanturi, napokon shvaća da su on i Batman jedno.

[66]  Želimo ispričati jednu mnogo veću priču, jednu priču u gradu ili priču o gradu. [...] Ako želiš osvojiti Gotham, moraš joj dati težinu, uzdisaj, dubinu. Na taj se način moraš nositi s političarima i medijskim figurama. Sve je to dio tkanine koja okružuje jedan grad. (Intervju Christopheru Nolanu, 12. srpanj 2007. u http://www.ign.com/.).

[67]  Kod Victora Hugoa dječak je žigosan ožiljcima kako bi postao dio putujućeg cirkusa, ustvari osmijeh skriva veliku patnju, poput mnogih Batmanovih likova, u mnogim je stripovima povezan s cirkusom.

[68]  Ključna scena je ona nasilja/zlostavljanja što ga Batman čini Jokeru.

[69]  Salviano Miceli, Christopher Nolan, Sovera, Roma, 2008, str. 87.

[70]  Neki ljudi žele samo vidjeti kako svijet gori, Michael Caine-Alfred- u Batman –Vitez tame.

[71]  Bez mene ne bi znao što činiti. A ja bez tebe ne bih se zabavljao. Eto zašto se nikad nećemo ubiti, Heat Ledger-Joker u Batman –The Dark Knight.

[72]  Kao što Joker reče: Uzeo sam branitelja Gothama i doveo ga na našu razinu. Ludilo djeluje kao gravitacija, dovoljno je samo malo gurnuti. (Ibidem)

[73]  Kao što je navedeno u posljednjim Batmanovim rečenicama: Jer ponekad, istina nije dovoljna. Ponekad ljudi zaslužuju više. Ponekad ljudi imaju potrebu da njihovo povjerenje bude nagrađeno. u Batman - The Dark Knight.

[74]  Salviano Miceli, op. cit.

[75]  Što se tiče Baneovog lika i implikacije sa suvremenošću vidi: Slavoj Zizeck, The politics of Batman uwww.newstatesman.com,kolovoz2012.; Ted Johnson, Blockbusters can’t escape politics, uwww.variety.com, srpanj 2012.

[76]  Preuzima se slika gdje zlikovac razbija Batmanova leđa samo jednim udarcem. U Chuck Dixon, Greham Nolan, La vendetta di Bane, Mondadori, Milano, 2012.

[77]  Ovdje je još jednom naglašena veza između junaka, zajednice i regije.

[78]  Vidi: The dark knight rises production notes, uhttp://www-deadline-com.vimg.net.

[79]  Wu Ming 4, L'eroe imperfetto, Bompiani, Milano, 2010.

[80]  Carl Gustav Jung i Karoly Kereny, Prolegomeni allo studio scientifico della mitologia, Boringhieri, Torino, 1972.

[81]  Za mene The Dark Knight – Povratak je na specifičan i definitivan način kraj priče o Batmanu koju sam htio ispričati, a otvorena priroda filma jednostavno je važna tematska ideja koju smo htjeli uključiti u filmu, tj. da je Batman simbol. To može biti bilo tko, nešto što je bilo vrlo važno za nas. Neće se svi Batmanovi obožavatelji nužno složiti s ovim tumačenjem filozofije lika, ali za mene sve se povezuje sa scenom u privatnom jetu između Brucea Waynea i Alfreda, u Batman Begins, gdje sam pronašao da je jedini način da se izvede vjerodostojna karakterizacija čovjeka koji se pretvara u Batmana samo ako se postavlja kao nužan simbol. Vidio je sebe kao katalizator promjene i, stoga, radilo se o privremenom procesu, možda petogodišnji plan, koji je trebao biti primjer da na simboličan način potiče dobre iz Gothama da ponovo preuzmu svoj grad. Za mene, da bi ta misija bila uspješna, mora završiti, dakle to je za mene kraj, i kao što sam rekao, svi otvoreni elementi povezani su s tematskom idejom da Batman nije bio važan kao čovjek, jer je nešto više. On je simbol i simbol nastavlja živjeti." http://movieweb.com/movie/the-dark-knight-rises/christopher-nolan-interview/(slobodan prijevod). Treba također reći da se struktura poistovjećuje s onom posljednjeg poglavlja Harry Potter i Darovi smrti, (Harry Potter and the Deathly Hallows).

[82]  Slavoj Žižek, Benvenuti nel deserto del reale: cinque saggi sull’11 settembre e date simili (Dobrodošli u pustinji realnosti : pet eseja o 11 rujna i sličih datuma), Meltemi, Roma, 2002.

 

Literatura:

Campbell, Joseph, Junak s tisuću lica. Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2009.

Canova, Gianni, L’alieno e il pipistrello. La crisi della forma nel cinema contemporaneo. Milano, Bompiani, 2000.

Jenkins, Henry, Cultura convergente. Milano, Apogeo, 2007.

Jung, Carl G., i Kerènyi, Kàroly. Prolegomeni allo studio scientifico della mitologia. Torino, Boringhieri, 1972.

Miller, Dean A., The epic hero. Baltimore-London, Johns Hopkins University Press, 2000.

Miller, Frank; Mazzucchelli, David; Lewis, Richmond, Batman Anno uno. Novara, Lion, 2014.

Parent-Altier, Dominique, Introduzione alla sceneggiatura. Torino, Lindau, 1997.

Vanoye, Francio, Sceneggiatura. Forme, dispositivi, modelli. Torino, Lindau, 1997.

Vogler, Christopher, Il viaggio dello scrittore: la struttura del mito per autori di racconti e sceneggiatori. Roma, Dino Audino Editore, 1992.

Žižek, Slavoj, Benvenuti nel deserto del reale : cinque saggi sull’11 settembre e date simili. Roma, Meltemi, 2002.

 

Beyond Good and Evil: B A T M A N

 

Abstract

 

The report focuses on the mythical structure hidden within the popular movies from its golden times to the present days. More specifically, it deals with the epic, which, although not being exactly mythology, possesses many of its characteristics. Nowadays, it is the epic the one invading both the big and the small screen, even more than the literature. This occurs through movies and TV series that are joined by their stylistic and structural elements: strong realism, a complex narrative structure, a popular attitude, fantastic elements, a struggling hero full of dark sides, and a gloomy vision of reality hiding a slight hope. Within this framework, it is important to understand if, beyond the grandeur of the massive scenes, there is indeed some material belonging to the traditional western epic. Here, without entering into the merits of history, we will try to find out whether the term „Epic” is used properly when talking about movies like: The Lord of the Rings series by Peter Jackson, 300 by Zack Snyder especially the Dark Knight trilogy, where the one only known as Batman becomes the Dark Knight.

 

Key words: Batman, Catwoman, Gotham City, Joker, Penguin, Tim Burton, cinema, epic, heroic figure, fall, epos.

 

 


inmediasresno11malo

 6(11)#12 2017

 

UDK 159.954:5-047.42
Prethodno priopćenje
Preliminary communication
Primljeno: 25.01.2017.

Biljana M. Radovanović

Univerzitet u Nišu, Filozofski fakultet
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Eksperiment, imaginacija, mit

Puni tekst: pdf (418 KB), Hrvatski, Str. 1655 - 1667

 

Sažetak

 

U ovom radu nastojat ćemo dovesti u vezu eksperiment, imaginaciju i mit. To će biti izvedeno u tri koraka. U prvom koraku će se govoriti o kreativnosti, imaginativnosti znanosti, imajući na umu presudnu ulogu mašte u postavljanju znanstvenih hipoteza. U drugom koraku analizirat ćemo odnos eksperimenta i imaginacije, odnosno važnost imaginacije za osmišljavanje i konstruiranje eksperimenta. Danas se u prirodnim znanostima obavljaju veoma složeni eksperimenti. Međutim, u slučaju kada se eksperiment ne može izvesti, taj proces se može kreirati i simulirati uz pomoć modernih medija, poput kompjutera. Osim prirode stvarnih eksperimenata, pozabavit ćemo se i problemom misaonih eksperimenata. U trećem koraku promatrat ćemo odnos znanosti i mitologije, odnosno ideju znanosti kao mita, uključujući i odnos eksperimenta i mita.

 

Ključne riječi: eksperiment, imaginacija, znanost, mit, misaoni eksperiment, hipoteza, kompjuterska tehnologija.

 

 

1. Imaginativnost znanosti – ili zašto je znanost kreativna

Pojam imaginacije označava: maštu, fantaziju, sposobnost zamišljanja, a također umjetničku uobrazilju (o čemu ovom prilikom nećemo govoriti). Imaginacija je oduvijek bila sastavni dio procesa znanstvenog istraživanja. Ona mora postojati prilikom formuliranja znanstvene hipoteze na osnovi koje se izvodi odgovarajući eksperiment. Osnovna ideja od koje polazimo u ovom tekstu jest da znanstvenika u istraživačkom procesu ne vode, u prvom redu, pravila normativne metodologije nego mašta i imaginacija, kao i da je put znanstvenog rada kreativan u svim svojim fazama. [83]

Započet ćemo podsjećanjem na jednu poznatu pozitivističku razliku u filozofiji znanosti. To je distinkcija između konteksta otkrića i konteksta opravdanja.[84]

Kontekst otkrića uključuje konkretne društvene, povijesne, političke, osobne i epohalne promjenljive procese i okolnosti u kojima znanstvenik stvara i dolazi do svojih ideja i hipoteza. Kontekst opravdanja podrazumijeva postupke i sredstva kojima znanstvenik opravdava i testira teoriju, kada je ona već ustanovljena, u potrazi za daljnjim dokazima i empirijskom evidencijom koja bi je dodatno potkrijepila i potvrdila.[85]

Važnost konteksta otkrića ističu: sociologija, psihologija i ekonomija znanosti. Psihologija znanosti upravo polazi od uvjerenja da je znanost kao ljudska djelatnost proizvod čovjekove kreativnosti i individualnih duhovnih snaga i osobenosti. Na osnovi inspiracije, ,,trenutnog bljeska” i vizije dolazi se do nevjerojatnih i genijalnih otkrića.[86] Područje znanstvenih izuma i inovacija je carstvo slobode i mašte. Velika znanstvena otkrića su rezultat kreativnog rada znanstvenika – genija. Stoga, struktura i principi na kojima znanost počiva govore više o stremljenjima i nastojanjima koja vode čovjeka u namjeri da izgradi adekvatan sustav znanja, a manje o zakonima stvarnosti na koju se ti principi odnose.

Kontekst otkrića tiče se onog ličnog, subjektivnog i osobenog, i u tom smislu nije moguće podučiti nekoga na koji način bi trebalo doći do rješenja, ideje ili hipoteze, takvog recepta, nažalost, nema. Postoji velika diskrepancija između pravila koja normativna metodologija propisuje kako bi se pri istraživanju trebalo raditi i toga kako se u konkretnim povijesnim prilikama i okolnostima stvarno postupa i radi. Povijest znanosti svjedoči da se do znanstvenih hipoteza dolazilo na najnevjerojatnije načine: slučajno, neobičnim asocijativnim nizom,[87] greškom ili kao rezultat traženja ili testiranja neke druge pojave ili činjenice. Metodologija sistema, reda i pravila ne daje algoritam, recept koji bi nam neizostavno i direktno ponudio rješenje znanstvenog problema. Ukratko, hipoteze nisu rezultat postupno izvedene i organizirane sistematične misli. Kao što Karl Raimund Popper u svojoj knjizi Logika naučnog otkrića pokazuje – logika znanstvenog otkrića ne postoji, kao što nije moguća ni racionalna rekonstrukcija toga procesa. Svako otkriće sadrži određene iracionalne elemente i treba stvaralačku imaginaciju i intuiciju. (Popper 1973: 61–66)[88]

I upravo je Popperova kritika logičkog pozitivizma dovela do toga da se u filozofiji znanosti učvrsti stav kako se znanstvene teorije ne izvode direktno iz iskustva. Pri smišljanju i formuliranju znanstvenih teorija pretpostavljaju se i smjelo nagađaju hipoteze, a zatim i izlažu kritici, sučeljavanju i provjeri. Poznat je Hempelov [Carl Gustav Hempel] stav da se znanstveno istraživanje mora bazirati na heurističkoj hipotezi. Hempel u knjizi Filozofija prirodnih nauka kaže: ,,Prelazak od podataka na teoriju iziskuje stvaralačku imaginaciju. Naučne hipoteze i teorije ne izvode se iz opaženih činjenica, već se smišljaju da bi ih objasnile.” Promatranju u znanosti mora prethoditi određena, heuristički plodna, hipoteza na osnovi koje će biti organizirano prikupljanje podataka i koja će voditi tok budućeg istraživanja. Proces postavljanja znanstvenih teorija, tj. put od iskustva do formuliranja adekvatne i plodne znanstvene teorije, uvjetovan je mogućnostima inventivnog pronalaženja i smišljanja heuristički plodne hipoteze. Znanstvene teorije se ne izvode iz iskustvenih činjenica, nego se slobodno postavljaju u namjeri da se ove činjenice povežu, protumače i objasne. (Hempel 1997: 26) [89]

Michael Polanyi polazi od uvjerenja da mi raspolažemo mnogo širim kompleksom znanja nego što možemo pretpostaviti. Određene prešutne pretpostavke koje se nalaze u osnovi naših argumenata i implicitna misaona aktivnost našeg duha dovode nas do određenih lucidnih zaključaka, a da često ni sami nismo svjesni načina na koji smo formirali otkrića. Ta prešutna dimenzija znanja se očituje u mogućnosti da prepoznamo i riješimo neki problem, a da tome nije prethodio racionalan slijed koraka. Tu prešutnu aktivnost duha nazivamo intuitivnim uvidom, slutnjom, iznenadnim lucidnim razumijevanjem. (vidjeti: Polanyi 1966) Polanyi smatra da se u znanosti istraživači rukovode estetskim kriterijima, budući da pri značajnim izborima posreduje emocionalni moment. Iz tog razloga pri otkriću je presudna imaginacija, a intuicija kreativno integrira naslućene ideje do kojih je došla imaginacija. Racionalno objašnjenje znanstvenih otkrića nije moguće. (vidjeti: Polanyi 1981)

Imre Lakatos napominje da je smjer znanosti prvenstveno određen čovjekovom stvaralačkom imaginacijom, a ne mnoštvom činjenica koje ga okružuju.[90] Pri tome će stvaralačka imaginacija naći svjedočanstva koja mogu potkrijepiti i onaj program koji se čini ,,najapsurdnijim”, ako postoji dovoljan motiv da se traga za tim potkrepljujućim svjedočanstvom.[91] Potraga za novim potvrđujućim činjenicama opravdana je čak i kada samo na osnovi svojih fantazija i snoviđenja znanstvenici poduzimaju potragu za novom evidencijalnom građom koja bi potvrdila njihove zamisli. (Lakatos 1970: 187–188)

Da ne bude nesporazuma, ovim se ne želi čitava kreativnost znanstvenika svesti na njegovu imaginaciju. U procesu nastanka znanstvenih hipoteza i teorija svakako važnu ulogu ima i školovanost istraživača, zatim intenzitet usredotočenosti na dani problem, interakcija s drugim istraživačima itd. Ali sam čin nastanka hipoteze, trenutak kada ,,sine rješenje”, pripada stvaralačkoj mašti.

Danas se do te mjere naglašava uloga društva u procesima financiranja i organiziranja znanstvenih istraživanja da se zanemaruje važnost individualne inicijative znanstvenika koji uočava problem i osmišljava puteve njegovog rješavanja. Izbor i sagledavanje problema kojim će se znanstvenik baviti također zahtijeva inventivnost, osobnu angažiranost, a često i upornost, smjelost i odvažnost. Mnogi problemi nisu bili uočeni sve dok ih genijalnost znanstvenika nije uzela u razmatranje.[92] No, treba priznati da principi znanstvenog procjenjivanja, koje propisuje zajednica, u znatnoj mjeri utječu na trenutak osobne angažiranosti pri odabiru i vrednovanju problema.

Mogućnost da neki problem riješimo na više načina upravo potvrđuje tezu o kreativnim i osobenim temeljima na koje se može postaviti znanstvena recepcija stvarnosti. Čak i kada znanstvenici pokušavaju usmjeriti rast i razvoj znanosti kroz kontrolu procesa znanstvenog istraživanja i limitirani izbor problema, nije moguće kontrolirati ni predvidjeti sve one posljedice koje mogu proizaći iz dobivenih rezultata znanstvenog istraživanja i njihove dalje primjene.

Imaginacija, mašta i inventivnost upućuju na originalnost kao bitnu odliku znanstvenog rada. U svim oblicima djelovanja i stvaranja u kojima mašta igra presudnu ulogu (u umjetnosti pogotovo) iz inventivnosti se rađa originalnost i osobenost. Michael Polanyi napominje da se originalnost tehničkih izuma (koji pretendiraju na to da dobiju naziv patenata) i znanstvenih otkrića procjenjuje stupnjem iznenađenja koje njihov pronalazak ili saopćenje izaziva među znanstvenicima. Neočekivanost otkrića se najčešće poklapa s njegovim sistematskim značenjem, ali to ne mora biti slučaj. Otkrića koja su ingeniozna i neočekivana mogu izazvati ogromno iznenađenje, a da nemaju veće sistematsko značenje jer ne uzrokuju značajne promjene, pomicanja ili obrte u danom znanstvenom području (npr. otkriće planeta Neptuna je bilo veliko, ali ne možemo govoriti o nekim bitnim konsekvencijama koje je ono u znanstvenim krugovima izazvalo). (Polanyi 1988: 253)

Veliki znanstvenici u povijesti su se borili za ostvarenje svojih uvjerenja i teorijskih rješenja imajući kao otežavajuće okolnosti ne samo ograničena sredstva i primitivna pomagala nego i neprikosnovenost crkvenih učenja i uvriježenih predstava o svijetu i životu. Iako je znanost tijekom stoljeća svoj identitet formirala odbacujući naslijeđena učenja i tradiciju, ona se danas u društvu izgrađuje čvrsto uspostavljajući autoritet svog načina tumačenja i objašnjenja procesa i događaja. Da bi spriječila djelovanje političkih i religijskih autoriteta u područje svog rada, ona mora uspostaviti neprikosnovenost i vrijednost svog autoriteta kako bi osigurala samostalnost i nezavisnost provedenih istraživanja. Autoritet znanosti u biti njeguje originalnost upravo kao što tu vrstu osobenosti njeguje i priželjkuje umjetnost. Ali i u znanosti kao i u umjetnosti originalnost uvijek izrasta na naznakama, smjernicama i temeljima koje su postavili prethodnici. ,,... Kopernik i Kepler su rekli Newtonu gdje da pronađe otkrića, nezamisliva njemu samom.” (Polanyi 1988: 262–264)

Inventivnost smišljanja hipoteze zahtijeva i pronalaženje relevantnih i plauzibilnih rješenja. U eri u kojoj se podržavaju i financiraju najčešće samo ona istraživanja koja se čine isplativim s obzirom na trenutne i važeće tokove znanstvenog rada, i s obzirom na prepoznate društvene interese, inventivnost znanstvenika se ne ogleda samo u formuliranju adekvatne teorije nego i u pronalaženju one koja bi među potencijalno odgovarajućima bila najvjerojatnija.[93] Međutim, povijest znanosti često pokazuje da je inzistiranje na onim znanstvenim rješenjima kojima je nedostajala potkrepljujuća evidencija vodilo do plodnih i pobjedonosnih otkrića koja su otvarala nove puteve razvoja znanosti i značajno mijenjala tok povijesti pojedinih disciplina.[94]

 

2. O eksperimentu i imaginaciji

Eksperiment je jedan od tradicionalnih načina prikupljanja znanstvenih činjenica. Međutim, u modernoj znanosti on nije samo jedan od načina dolaska do relevantnih podataka i stjecanja novih spoznaja, nego i metoda provjere valjanosti znanstvenih hipoteza, kao i postupak kojim se odlučuje između konkurentskih teorija. U tom smislu, on je postao suštinski dio moderne znanstvene metode, dok je u antici i srednjem vijeku imao ulogu samo ilustracije teorija. U novom vijeku on postaje glavno sredstvo za formiranje objektivnog znanja o svijetu.

Eksperiment podrazumijeva ljudsku kontrolu uvjeta pod kojima se odvija neki proces ili nastaje neka pojava. To je aktivno postavljanje pitanja prirodi, za razliku od pasivnog načina prikupljanja podataka i stjecanja saznanja karakterističnog za znanstveno promatranje – metoda koja je bila dominantna u antičkoj i srednjovjekovnoj znanosti.

Razmotrit ćemo u kojim je sve fazama eksperimentalnog rada prisutna i neophodna imaginacija.

 

1. Najprije, u procesu kreativnog znanstvenog rada potrebno je smisliti hipotezu, imati ideju, tj. pretpostaviti probno rješenje znanstvenog problema. Smišljanje hipoteze zahtijeva moć imaginacije, sposobnost da se razmatrana problematika sagleda detaljno, da se zamisli mogući cjelovit pristup problemskoj situaciji kao i da se dade efikasno i plodno objašnjenje. Domišljatost je prijeko potrebna naročito u trenucima kad stara teorija počinje pokazivati degenerativni karakter. Mogućnost da se formulira bolja teorija direktno ovisi o sposobnosti znanstvenika da kreativno traga za novim objašnjenjima i dubljim teorijskim uvidima. U situacijama kada se dugo pokušava pronaći odgovarajuća teorija, kao i kada znanstvenici grčevito nastoje spasiti staru teoriju, potrebno je smjelo i odvažno pristupiti novim teorijskim obradama iskustva.[95]

Probno rješenje kao takvo nužno iziskuje provjeru, odnosno testiranje hipoteze. Iz postavljene hipoteze izvode se određena predviđanja, odnosno deduciraju se moguće posljedice koje se eksperimentalnim putem dalje provjeravaju.

 

2. U sljedećoj fazi potrebno je smisliti način provjere hipoteze koju je znanstvenik imaginativno uveo u igru. Provjera može biti direktna, pasivnim promatranjem, ili indirektna, eksperimentom. U drugom slučaju neophodno je osmisliti tok i prirodu eksperimenta kojim se hipoteza provjerava. Ne smije biti pogreške u tome što eksperiment ispituje, koju tezu testira i jesu  li dobiveni rezultati u direktnoj vezi s eksperimentalnom pretpostavkom. Priroda i složenost eksperimenta ovise o vrsti pojave koja se ispituje kao i raspoloživosti, upotrebljivosti i dostupnosti ostalih znanja i tehnika.

U eksperimentalnim uvjetima najčešće se podražava situacija koja se već javlja u prirodi, ali se djelovanje procesa koji djeluju u danim okolnostima kontrolira i varira radi ispitivanja i provjeravanja učinka samo određenog faktora. Međutim, neki eksperimenti kreiraju situacije koje se javljaju samo u laboratorijskim uvjetima dajući nam mogućnost da sagledamo pozadinu i prirodu pojava koje nam u stvarnim okolnostima nikada ne bi bile vidljive.

Ovdje skicirana dva stupnja u procesu znanstvenog rada stoje u nadležnosti samog znanstvenika. Pri tome, na drugom stupnju imaginacija se direktno tiče eksperimenta.

 

3. U suvremenoj znanosti, posebno u nekim njenim disciplinama poput fizike, izvođenje eksperimenata često podrazumijeva konstrukciju i izgradnju veoma složenih tehničkih uređaja. U tim okolnostima potrebno je da znanstvenici surađuju i s inženjerima i tehničarima raznih profila koji će pomoći da se osmisli, projektira i napravi komplicirana znanstvena aparatura kojom se upravo predložena hipoteza eksperimentalno može provjeriti. Dakle, taj dio posla ne rade samo znanstvenici.

Primjera radi, posljednjih godina svi mediji su pratili uzbudljivu priču oko detekcije elementarne čestice nazvane Higgsov bozon, ili popularnije Božja čestica, u CERN-u. Božja čestica je konačno detektirana 2012. godine. Tako je i šira javnost saznala više o veličini i složenosti uređaja koji su se tom prilikom koristili i koliko je čitav projekt bio skup. U takvim eksperimentima sudjeluju tisuće znanstvenika i inženjera iz mnogih zemalja, članica te europske znanstvene institucije. U ovom slučaju, dakle, imaginacija se tiče osmišljavanja, konstrukcije i proizvodnje aparature i umnogome je u nadležnosti eksperata za tehniku.

 

4. Četvrta faza podrazumijeva kreativan čin interpretacije i razvrstavanja dobivenih eksperimentalnih rezultata i njihovog inkorporiranja u objedinjenu teoriju kojom se neki problem rješava. U navedenom primjeru detektiranja Higgsovog bozona ima se u vidu općenitija teorija poznata pod nazivom Standardni model elementarnih čestica, za koju je postojanje Božje čestice bio važan test.

Ova faza podrazumijeva i razlikovanje dobivenih podataka od rezultata koji su produkti upotrebe i korištenja eksperimentalne aparature. Detektiranje dobivenih eksperimentalnih rezultata nije samo čin očitavanja nego i kreativan način interpretativnog odnošenja u kojem pojave bivaju kvalitativno i kvantitativno predstavljene. U tom smislu eksperimenti ne samo da usavršavaju naš način spoznavanja, nego i mijenjaju i oblikuju naš pogled na svijet.

 

2.1. Eksperiment i novi mediji

Svrha eksperimenta je da testira određenu hipotezu u nastojanju da je dokaže ili opovrgne.[96] Tijekom izvođenja eksperimenta zaustavlja se, kontrolira ili zanemaruje utjecaj različitih determinanti na ispoljavanje danog procesa i testiraju se učinci samo određenog ispitivanog faktora. Od pojave eksperimenta u antici pa do informatičke revolucije ništa se značajno na planu prirode i toka izvođenja eksperimenta nije promijenilo. Tehnički razvoj u proteklim stoljećima doveo je samo do toga da aparatura kojom se eksperiment izvodi bude unaprijeđena i usavršena. Eksperimenti su postali složeniji, ali je njihova suština ostala ista. Danas se u mnogim prirodnim znanostama izvode veoma komplicirani i skupi eksperimenti.

Međutim, u kompjuterskoj eri ne samo da je izvođenje eksperimenta, kao što je slučaj u navedenom eksperimentu u fizici elementarnih čestica, postalo složenije u odnosu na razdoblje klasične fizike, nego se nešto u samoj suštini eksperimenta promijenilo. U slučaju kada se eksperiment iz nekog razloga ne može izvesti, istraživani proces se može kompjuterski simulirati. Najčešći razlozi koji nas sprečavaju da izvedemo eksperiment proistječu iz: vremenskih, prostornih, sigurnosnih, ekoloških ili financijskih ograničenja te pristupamo određenim kompjuterskim simulacijama njegovog izvođenja. Može se u cjelini i detaljno zamisliti, programirati i provesti tijek izvođenja eksperimenta i tako dobiveni rezultati mogu se dalje koristiti i obrađivati. Simulacija eksperimenta, razumije se, kao osnovu ima imaginaciju, maštu, zamišljanje. Mogućnost da se, od početka do kraja, tok izvođenja eksperimenta kreira u idejnom smislu i da se u virtualnim uvjetima zaista izvede osmišljen pokus i testira eksperimentalna pretpostavka, predstavljaju značajan pomak i revoluciju u načinu upotrebe eksperimenta u znanstveno-istraživačke svrhe.

Eksperiment predstavlja formiranje umjetnih uvjeta u prirodnom okruženju, a informatička era otvara prostor za simuliranje procesa odvijanja eksperimenta u virtualnom svijetu. Novi mediji i virtualno kreirana stvarnost napravili su revolucionarni pomak u razvoju eksperimenta kao metode. Moć imaginacije se realizira u mogućnosti i sposobnosti ostvarenja zamišljenog.

 

2.2. Misaoni eksperiment

Imaginacija je ključni faktor procesa znanstvenog istraživanja. Ona je na djelu od postavljanja znanstvene hipoteze, na osnovi koje se smišlja odgovarajući eksperiment, pa do izvođenja samog eksperimenta. Ali, podsjetimo da osim stvarnih eksperimenata postoje i tzv. misaoni eksperimenti.[97] Njihova uloga u znanosti je velika. Suština misaonog eksperimenta je u tome da se zamisli određena situacija i da se izvedu moguće konsekvencije iz ovakvog stanja stvari, kao i da se eventualno pretpostavi suprotna situacija i posljedice koje u tom slučaju mogu uslijediti.[98]

U razdoblju od antike pa do novog vijeka razlika između realnih i imaginarnih eksperimenata nije bila posebno naglašena. Tek od XVII. st. postaje presudno da eksperiment mora biti konkretno i do kraja proveden. Tok izvođenja eksperimenta mora demonstrirati njegovu dokaznu snagu. Rezultati eksperimenta moraju biti ponovljivi, provjerljivi, očigledni, dostupni i javni.[99]

Međutim, ima eksperimenata koji se ni u principu ne mogu izvesti. Na primjer, zamislimo eksperiment koji zahtijeva da u svemiru postoji samo jedno jedino tijelo. Tu se podrazumijeva uklanjanje svih ostalih tijela, što je načelno neizvodljivo. Mada nije moguće izvesti takav eksperiment, moguće je zamisliti njegov tok i izvođenje. Dakle, to su eksperimenti koji se izvode samo u mislima, u glavi. S druge strane, možda je u principu moguće izvesti neki eksperiment, ali na danom stupnju tehnološkog razvoja to još nije izvodljivo te se i u tim slučajevima pribjegava misaonom eksperimentu.[100]

Misaoni eksperimenti su poznati još od antike, od pitagorejca Arhite (iz V.-IV. st. pr. n.e.) pa do danas, ali su posebno važni u modernoj fizici. Slavni su misaoni eksperimenti Galileja, Newtona, Maxwella, Einsteina, Heisenberga, Schrödingera i drugih fizičara. Nastajanje temeljnih teorija suvremene fizike, teorije relativnosti i kvantne mehanike prožeto je nizom misaonih eksperimenata. Ovi su pak, naglasimo to još jednom, od početka do kraja stvar imaginacije. Drugo je pitanje u kojoj mjeri tako zamišljeni eksperimenti reproduciraju stvarne procese ili pojave u prirodi, odnosno koliko unapređuju naše znanje o prirodi, u što ovdje ne možemo ulaziti.

 

3. Znanost, eksperiment, mit

Kuhnov stav da u razdoblju kad vrijedi normalna znanost, u kojem dominira jedna paradigma, znanost zadobiva dogmatski karakter, Paul Feyerabend proširuje na sliku cjelokupne prirode znanosti govoreći da je dogmatizam suštinska karakteristika znanosti i da ona ne bi mogla postojati, takva kakva jest, bez te svoje osobitosti. (Feyerabend 1987: 291)

Znanost je najagresivnija i najdogmatskija religiozna institucija, reći će Feyerabend. Po njegovom uvjerenju, ona je samo jedna od mogućih formi mišljenja, nikako najbolja ili najracionalnija. Razlog zbog kojeg se ona čini superiornom je u tome što njene stavove i interpretativne obrade iskustva podržava ideologija koja stoji u njenoj osnovi i što su je u prošlosti mnogi prihvaćali a da nisu preispitali njena polazišta i pretpostavke. Znanost je nadvladala konkurentske oblike mišljenja, a da pri tom nije dala uvjerljive dokaze o svojoj vrijednosti. Vladavina moderne znanosti nad njenim protivnicima rezultat je dominacije sile, a ne argumenta. Stoga, kao što se u prošlosti desilo odvajanje crkve od države, tako je potrebno odvojiti znanost od države. (Feyerabend 1987: 287–288)

Stanovište da bi se znanost trebala rukovoditi metodološkim pravilima je pogubno jer previđa složene fizičke i povijesne uzroke koji uvjetuju znanstvenu promjenu. Sva metodološka pravila imaju svoja ograničenja i pogrešno je zastupati ideju o njihovoj sveopćoj vrijednosti. Njegujući uniformnost mišljenja, znanstveno znanje je danas mnogo bliže religijskom vjerovanju nego što se u znanstvenim krugovima i među filozofima znanosti to želi priznati, tvrdi Feyerabend. Znanost i mit su mnogo sličniji nego što se pretpostavlja. Razlike su uzgredne i lokalne i lako se mogu promijeniti u sličnosti. Značajne diskrepancije koje se mogu uočiti tiču se različitih namjera, a ne drugačijih metoda znanosti i mita. Želeći istaknuti sličnost mita i znanosti, on analizira studiju Robina Hortona ,,Afrička tradicionalna misao i zapadna nauka” i dijeli njegov zaključak da su znanost i mit slični po tome što nastoje izgraditi teorijske konstrukcije na širim osnovama od onih na kojima se nalaze zdravorazumska objašnjenja. Međutim, on odbacuje Hortonovo mišljenje da se znanost i mit formiraju na različitim načelima, da mit nije zasnovan na refleksiji i spekulaciji i da ima samo pragmatičnu ulogu. Feyerabend tvrdi da je u znanosti, kao i u mitu, skepticizam minimalan i da nije usmjeren na temeljna vjerovanja koja se, u ovim sistemima, smatraju neprikosnovenim. I za znanost, kao i za mit je karakteristično odbacivanje, ignoriranje i negiranje mogućih pobijajućih konkurentskih učenja i ideja. (Feyerabend 1987: 289–290)

Michael Polanyi u tekstu ,,Naučna država: njena politička i ekonomska teorija” sugerira kako je način organiziranja znanstvene zajednice sličan obliku organiziranja političkih grupacija. Znanstvenu državu čine istraživači i znanstvenici. U nastojanju da riješe određene probleme, oni međusobno surađuju. Doprinosi svakog od njih, pojedinačna otkrića i uspjesi, važni su za napredovanje i tok rada svih ostalih znanstvenika, jer se u skladu s provjerenim i potvrđenim rezultatima usmjeravaju i organiziraju daljnji napori i pothvati. Ako bi informacije o dostignućima prestale biti javno dostupne, to bi dovelo do zastoja u razvoju znanosti. Sve to navodi na zaključak da se aktivnosti znanstvenika spontano koordiniraju i usklađuju. Polanyi takav način suradnje naziva koordinacijom međusobno usklađenih nezavisnih napora. Svaki znanstvenik radi samostalno i samoinicijativno, ali svoja dostignuća nadovezuje i usklađuje s prethodnim rezultatima i ostvarenjima. Za znanost je karakteristična metoda vjerovanja, ne metoda sumnje. Pri tome važnu ulogu igra ne samo autoritet znanstvenog mišljenja nad laicima (kroz kontrolu sustava obrazovanja, izdavanje udžbenika, časopisa i tekstova koji prezentiraju znanstvene rezultate), nego i autoritet pojedinih istaknutih znanstvenika nad svojim kolegama. (Polanyi 1988: 249–255)

Ako se pogledaju udžbenički prikazi povijesti znanosti, pojedine epizode ili prijelomni momenti u povijesti su idealizirani. Često se sadržaji iz povijesti znanosti predstavljaju kao legendarne epizode u kojima se veliča herojstvo i slobodarski duh znanstvenika pa pojedini segmenti iz povijesti zadobivaju aureolu i mitski idealiziranu sliku. Boris Kožnjak navodi i razmatra ozbiljne indicije, i povijesnu građu koja ide tome u prilog, da stvarna povijest nije išla onim tokom kojim se stvari pripovijedaju i prikazuju u povodu tri događaja u povijest znanosti – Galilejev eksperiment s tijelima u slobodnom padu, Michelson-Morleyjev eksperiment s eterom, i Youngov i Foucaultov eksperiment sa svjetlošću. Na osnovi analize spomenutih situacija on zaključuje kako između mita i znanosti ima podosta sličnosti i podudarnosti. Pripovijedanje o ovim događajima u povijesti znanosti je znatno uljepšano, pojednostavljeno i idealizirano. Ovakva slika povijesti znanosti predstavlja idealtipsko prikazivanje, a ne stanje stvari koje odgovara realnim povijesnim činjenicama i događajima. Budući da je struktura mita u biti dogmatska i da mit nema samo funkciju idealiziranja prošlosti nego i pružanja modela za buduće aktivnosti, idealiziranjem epizoda iz povijesti u većoj mjeri otvaramo prostor za dogmatsko promatranje i prosuđivanje suvremenih znanstvenih istraživanja i eksperimenata. (Kožnjak 2013: 33–47)

Stavovi o sličnosti znanosti i mita se odnose i na eksperiment kao suštinski dio metode moderne znanosti. Postpozitivistička filozofija je dovela u pitanje status eksperimenta koji je u logičkom pozitivizmu bio najznačajniji put dolaska do znanja. Stanovište da distinkcija opažajno/teorijsko nije oštra ugrozila je status empirijskog svjedočanstva, a time je posredno utjecala na vrijednost eksperimenta i eksperimentalnih rezultata za formuliranje i testiranje teorija. Vrhunac relativiziranja uloge eksperimenta i pouzdanosti eksperimentalno dobivenih podataka je uvjerenje da se u laboratorijskim uvjetima pojave ne ispituju nego stvaraju i konstruiraju.[101] Iako se priznaje utjecaj instrumenata na dobivene podatke, pri eksperimentalnim provjerama moguće je razdvojiti dobivene podatke od mogućih odstupanja i pogrešaka. Osamdesetih godina XX. st. pojavio se pokret nazvan novi eksperimentalizam osmišljen s ciljem da se vrati vrijednost i povjerenje koje je eksperiment nekada imao u znanosti. (vidjeti: Kožnjak 2013)

Ovdje bih, na kraju, željela upozoriti na okolnost da se sve empirijske znanosti vezuju za posebnu vrstu iskustva – to je ponovljivo i u tom smislu intersubjektivno provjerljivo, što će reći objektivno iskustvo. U takvo iskustvo spada, razumije se, i eksperiment. Postoje, međutim, i neponovljiva i u tom smislu neprovjerljiva iskustva, kao što su ona u religiji, umjetnosti i slično, koja u tom smislu ostaju izvan interesa empirijske znanosti. Nije li ovo ograničavanje znanosti na ponovljiva i provjerljiva iskustva također dio jedne mitologije?

 


[83]  Ističući kreativnost znanstvenih učenja NelsonGoodman je u svojoj knjizi Činjenica, fikcija i predviđanje[Fact, FictionandForecast]naglasio značajnu sličnost između stvaranja i oblikovanja umjetničkih djela i čovjekovih teorijskih konstrukcija kojima se stvaraju svjetovi. (vidjeti: Goodman 1955)

[84]  Povlačenje razlike između konteksta otkrića i konteksta opravdanja se vezuje za HansaReichenbacha koji je ovu tezu opisao i razradio u djelu Iskustvo i predviđanje[ExperienceandPrediction], mada se ova razlika u određenom obliku javlja i kod ranijih teoretičara. Kontekst otkrića podrazumijeva pitanje nastajanja, porijekla i stvaranja teorija, a kontekst opravdanja se tiče njihovog vrednovanja i potvrđivanja. (vidjeti: Reichenbach 1952)

[85]  U vezi s ovom tematikom je pitanje da li je proces znanstvenog otkrića iracionalan ili on dozvoljava mogućnost racionalnog razumijevanja i tumačenja. U tom smislu određeni filozofi, prije svega logički pozitivisti, smatrali su da bi se filozofi znanosti trebali ograničiti na proučavanje konteksta opravdanja, tj. na analizu načina na koji se obavlja testiranje i provjeravanje teorije koja je već prihvaćena, budući da to čini znanost racionalnom djelatnošću, a da bi se problemom znanstvenog otkrića trebali baviti psiholozi, sociolozi i povjesničari znanosti.

[86]  Jokić [Aleksandar Jokić] spominje kako se ova nagla, iznenadna, rješenja nazivaju i „eureka iskustvo” ili ,,aha iskustvo”, i navodi da su do svojih otkrića na ovaj način došli značajni znanstvenici: Friedrich August Kekulé, Sir Isaac Newton i Jules Henri Poincaré. (Jokić 1996: 48)

[87]  Belgijski organski kemičar Kekulé je otkrio prstenastu strukturu molekula benzena C6H6 nakon što je sanjao zmiju koja je svojim tijelom načinila prsten i grizla sebe za rep. Shodno ovome, šest atoma ugljika raspoređeni su u rogljevima šesterokutnog prstena, a za svaki atom ugljika vezan je po jedan atom vodika.

[88]  Daljnji razvoj ideja u filozofiji znanosti vodit će do uvjerenja da je i kontekst opravdanja, a ne samo kontekst otkrića, podložan utjecaju iracionalnih i subjektivnih faktora, o čemu govore Feyerabend, Polanyi i dr.

[89]  Od šezdesetih godina XX. st., u korigiranoj verziji logičkog pozitivizma, odnosno u logičkom empirizmu, kada je u pitanju kontekst otkrića, počinje se zastupati hipotetičko-deduktivna metoda, dok se indukcija primjenjuje u kontekstu opravdanja postavljene teorije.

[90]  Paul Karl Feyerabend će se složiti s Lakatosem da smjer razvoja znanosti ovisi o stvaralačkoj imaginaciji, a ne o svemiru činjenica. (Feyerabend 1987: 182–183)

[91]  Lakatos navodi da je dobar primjer koji ilustrira ovakvu situaciju u znanosti Newtonov princip gravitacijskog privlačenja (tijela se uzajamno privlače s velikih udaljenosti). Christiaan Huygens, Gottfried Wilhelm Leibniz i mnogi drugi znanstvenici su njegovo učenje okarakterizirali kao apsurdno i opskurno. Bilo je čudno jer su se istraživanja i proračuni koji bi trebali ići u prilog ovoj tezi zasnivali samo na tom pretpostavljenom principu, a ne na nekoj dodatnoj izvjesnosti. Lakatos smatra da je empirijski uspjeh neke teorije često stvar sreće, a pri tome ako su znanstvenici maštovitiji veća je vjerojatnost da će njihov istraživački program imati empirijsko potkrepljenje i uspjeh. (Lakatos 1970: 187)

[92]  Larry Laudan ističe da su mnoge činjenice i pojave bile poznate i prije nego što su postale predmet razmatranja znanstvenika, ali su dobile znanstveni status tek kada su postale relevantne za rješavanje nekog znanstvenog problema. (Laudan 2001: 52–55)

[93]  U svojoj knjizi Personal Knowledge Michael Polanyi analizira eksperiment koji je izveo i iznio u javnost lord Rayleigh. Eksperiment dokazuje da kada atomi vodika udare u metalnu žicu oni na nju prenose energiju i do stotinu volti. Iako nitko od kolega nije mogao naći zamjerku i grešku u samom toku izvođenja eksperimenta, rezultat koji je saopćen nije ulijevao povjerenje. Zaključci koji su izvedeni na osnovi eksperimentalnih provjera činili su se neplauzibilnim, stoga eksperiment nitko nije ni želio ponoviti te ga je znanstvena javnost ignorirala. (Polanyi 1958: 276)

[94]  Galileo Galilei je podržao Kopernikovu teoriju koja je bila suočena sa značajnim anomalijama, jer je usprkos brojnoj kontraevidenciji vjerovao da je istinita. Nastojao je naći nove činjenice koje bi podržale teoriju, koristeći teleskop mijenjao je prirodu iskustva, modificirao značenje izvjesnih pojmova i uvodio nove principe. Na taj način, domišljanjem i stvaralačkom imaginacijom, ali i manipulacijom, pokušao je stvoriti novu vrstu iskustva.(Feyerabend 1987: 150–151) Znanost je napredovala zato što su zanemarene važne činjenice, a na hipotezi se do kraja inzistiralo. Kasnija istraživanja su potvrdila opravdanost Galilejevog vjerovanja u ispravnost Kopernikove teorije.

[95]  Nekada kreativno rješenje problemske situacije predstavlja upravo promjenu značenja osnovnih pojmova znanosti, kao što je bio slučaj kod formuliranja specijalne teorije relativnosti. Naime, Albert Einstein je osnovnim teorijskim pojmovima njutonovske fizike dao novo značenje. S idejne strane specijalna teorija relativnosti je već bila pripremljena prethodnim radovima Hendrika Antoona Lorentza, Poincaréa, kao i negativnim ishodom Michelson-Morleyjevog eksperimenta. Postpozitivistički filozofi znanosti (a posebno Тhomas Samuel Kuhn) inzistiraju na tome da revolucije u znanosti donose promjene kategorijalnog aparata, da mijenjaju značenja temeljnih pojmova kojima se opisuje i objašnjava svijet i da su stoga teorije koje su razdvojene revolucijama neusporedive.

[96]  S obzirom na to da tok zaključivanja u znanosti pri provjeri određene hipoteze prati pogrešku afirmacije konsekvensa, a da argumentacija iz Duhem-Quineove teze pokazuje kako u znanosti nema odlučivog opovrgavanja budući da se u holističkom sustavu znanja ni jedna teza ne može testirati izolirano, nijedna znanstvena hipoteza ne može biti niti dokazana niti zauvijek odbačena. Stoga će Pierre Duhem tvrditi da u znanosti nije moguć krucijalni eksperiment, jer eksperiment ne može nikada opovrgnuti jednu izoliranu teoriju, nago samo skup teorija. (Duhem 1985: 64–70)

[97]  Hans Christian Ørsted, danski fizičar i kemičar, prvi je upotrijebio latinsko-njemačku kovanicu Gedankenexperiment (1812.). Mnogo kasnije, ErnstMach je, uspoređujući misaono (imaginarno) i realno izvođenje istog eksperimenata, zahtijevao od svojih studenata da mu adekvatno objasne razlike u rezultatima (ako se pojave) realnog, fizičkog eksperimenta u odnosu na prethodno izveden misaoni eksperiment. Engleski termin thoughtexperiment je kasnije nastao, pri prijevodu Machovih spisa na engleski jezik.

[98]  U prilikama u kojima se pojavljuju kontradiktornosti i apsurdnosti nakon ovih pretpostavljenih suprotnih okolnosti očito je da misaoni eksperimenti, kroz zamišljanje problemske situacije, često potvrđuju ograničenost i osobenost trenutnih teorijskih konceptualizacija stvarnosti i predočavaju granice naših misaonih modela svijeta.

[99]  Budući da su eksperimenti koji se danas izvode prilično skupi i komplicirani teško je organizirati njihovo ponavljanje. Transparentnost, na kojoj se zasniva objektivnost i istinitost dobivenih podataka, nije u ovakvim uvjetima uvijek omogućena.

[100]  Galilej je, da bi dokazao zakon slobodnog padanja, pribjegao misaonom eksperimentu. Tek je Evangelista Torricelli uspio u uvjetima vakuuma provjeriti njegov zakon. U povijesti znanosti je čuvena razmjena argumenata misaonih eksperimenata Newtona i Leibniza. Newton je misaonim eksperimentom dokazivao postojanje apsolutnog prostora, a Leibniz njegovo nepostojanje.

[101]  Ovdje po strani ostavljamo raspravu o konstruktivističkoj prirodi znanja, o tome da su teorije pa čak i činjenice stvar kreacije i konstrukcije u znanstvenim krugovima i laboratorijima. Rasprava o konstruktivističkoj prirodi znanstvenog znanja samo uzgredno ističe kreativnu i stvaralačku poziciju znanstvenika i istraživača, a u biti stavlja naglasak na konstruiranoj i uvjetovanoj, a time i proizvoljnoj prirodi znanja. Spomenut ćemo samo nekoliko djela koja se bave ovom tematikom. Bruno Latour i Steve Woolgar u svom djelu Laboratorijski život: Konstrukcija znanstvenih činjenica [LaboratoryLife: TheConstructionofScientificFacts] iznose i obrazlažu tezu da se u laboratorijima pojave ne otkrivaju nego izmišljaju i konstruiraju. (vidjeti: Latour, Woolgar, 1986). Sličnu tezu iznosi i Andrew Pickering u knjizi Konstrukcija kvarkova [ConstructingQuarks], kao i Goodman u djelu Načini stvaranja svijeta [WaysofWorldmaking] koji tvrdi da se činjenice ne pronalaze, nego konstruiraju i fabriciraju. (Goodman 2014: 99–214). Peter Galison u knjizi Kako se eksperimenti završavaju [HowExperimentsEnd] naglašava da nas instrumenti mogu do te mjere varati da nam prikazuju i predočavaju pojave koje realno ne postoje. (vidjeti: Galison 1987)

 

Literatura:

Duhem, P., „Fizikalna teorija i eksperiment”, u: Sesardić, N. (prir.), Filozofija nauke, Nolit, Beograd 1985., 61–98.

Feyerabend, P., Protiv metode, Veselin Masleša, Sarajevo 1987.

Galison, P., How Experiments End, University of Chicago Press, Chicago 1987.

Goodman, N., Fact, Fiction and Forecast, Bobbs–Merrill, Indianapolis 1955.

Goodman, N., Načini stvaranja sveta, Mediterran Publishing, Novi Sad 2014.

Hempel, K., Filozofija prirodnih nauka, Plato, Beograd 1997.

Jokić, A., Aspekti naučnog otkrića, FDS, Beograd 1996.

Kožnjak, B., Eksperiment i filozofija, KruZak, Zagreb 2013.

Lakatos, I., ,,Falsification and the Methodology of Scientific Research Programmes,, in Lakatos, I., Musgrave, A., (eds.), Criticism and the Growth of Knowledge, Cambridge University Press, Cambridge 1970., 91–195.

Latour, B., Woolgar S.,Laboratory life: The Construction of Scientific Facts, Princeton University Press, New Jersey 1986.

Laudan, L., Progres i njegovi problemi. Ka jednoj teoriji naučnog rasta, Institut za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, Beograd 2001.

Pickering, A., Constructing Quarks, University of Chicago Press, Chicago 1984.

Polanyi, M., Personal Knowledge, Routledge & Kegan Paul, London 1958.

Polanyi, M., The Tacit Dimension, Doubleday, New York 1966.

Polanyi, M., ,,The Creative Imagination”, in Dutton, D., (ed), The Concept of Creativity in Science and Art, The Hague, Nijhoff 1981., 91–108.

Polanyi, M., ,,Naučna država: njena politička i ekonomska teorija”, u: Gligorov, V., Kritika kolektivizma, Filip Višnjić, Beograd 1988., 249–267.

Popper, K., Logika naučnog otkrića, Nolit, Beograd 1973.

Reichenbach, H., Experience and Prediction, University of Chicago Press, Chicago 1952.

 

Experiment, Imagination, Myth

 

Abstract

 

This paper is an attempt to connect experiment, imagination and myth, in three steps. The first step talks about the creativity, imagination of science, having in mind the crucial role of imagination when setting up scientific hypothesis. The second step analyzes the relationship between the experiment and imagination, i.e. the importance of imagination in conceiving and constructing the experiment. Natural sciences of today perform some incredibly complex experiments, however, in situations where the experiments cannot be done, the process can be created and simulated using modern mediums, such as computers. Apart from the nature of real experiments, the problem of thought experiments is looked into. The third step is concerned with the relationship of science and mythology, i.e. the idea of science as myth, including the relationship of experiment and myth.

 

Key words: experiment, imagination, science, myth, thought experiments, hypothesis, computer technology.

 

 


inmediasresno11malo

 6(11)#13 2017

 

UDK 654.9:304.9
Pregledni članak
Review article
Primljeno: 26.12.2016.

Katarina Šmakić

Poljoprivredni fakultet Univerziteta u Beogradu
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Pandorina kutija novih medija

Puni tekst: pdf (359 KB), Hrvatski, Str. 1669 - 1676

 

Sažetak

 

Starogrčki mit o postanku ljudi pripovijeda o kutiji koju je Pandora donijela čovječanstvu, a u kojoj su se nalazila brojna zla. Naime, u grčkoj mitologiji Pandora (grč. Πανδώρα, Pandốra) je prva žena koju je Zeus dao ljudima zajedno s kutijom svih zala, a za kaznu Prometeju koji je ukrao vatru. Mit o čarobnoj kutiji se nastavlja, otkriće televizije, kao čarobne kutije informiranja, raspirivanja mašte i njenog utjecaja na populaciju, zatim kompjuterski ekran, displeji na raznim aparatima koje koristimo, sve nabrojeno postaje vrlo važno za čovječanstvo. Razvoj kompjutera i novih medija kreće u otprilike isto vrijeme, jer su upravo kompjuterski i medijski strojevi bili neophodni za funkcioniranje modernih masovnih društava. Mogućnost prosljeđivanja tekstova, slika i zvukova masovnom auditoriju bila je od suštinske važnosti, kao i osiguranje istovjetnosti ideoloških uvjerenja. Rad se bavi promišljanjem utjecaja tehnologije novih medija na stvaranje nove društvene logike, gdje upravo tehnologija novih medija djeluje kao ostvarenje savršene utopije idealnog društva sastavljenog od „jedinstvenih” pojedinaca.

 

Ključne riječi: Pandorina kutija, novi mediji, tehnologija novih medija, razvoj novih medija, utopija.

 

 

Digitalni mediji i online komunikacija neodvojivi su dio svakodnevice većine stanovništva u razvijenim zemljama, pa je gotovo nemoguće povjerovati da do prije samo tri desetljeća takva tehnologija nije postojala. Omladina je socijalna grupa koja najčešće koristi digitalne medije, a prisutnost raznih oblika digitalnih medija (društvene mreže, vebsajtovi, igrice i ostalo) poboljšava komunikacijske vještine i društvenu povezanost. Usvojene tehnologije i njihove aplikacije nerazdvojni su dio socijalne interakcije među omladinom, koja ne promišlja kritički nove tehnologije i njihovo korištenje, jer su one neizostavni dio njihovog odrastanja i inkorporirane su u njihov način razumijevanja kao nešto logično i prirodno te je kritičko sagledavanje često izostavljeno nedostatkom potrebe za njim, zatim nepostojanjem adekvatnog obrazovanja koje prati razvoj i korištenje novih tehnologija, kao i neimanjem vremena koje bi bilo posvećeno toj temi. Ogromna količina sadržaja koju pružaju digitalni mediji, lakoća dobivanja informacija iz raznoraznih repozitorija i pristup informacijama nikada u ljudskoj povijesti nisu bili dostupniji. U knjizi Jezik novih medija[102] Lev Manovič formulira prvu sistematsku teoriju novih medija i mapira nove medije shodno njihovoj organizaciji te ujedno daje odgovore na pitanja – što su novi mediji, promišljajući različite razine novih medija, od njihovog prikaza, operacija koje obavljaju, iluzija koje stvaraju i formi koje posjeduju; on, također, pozicionira nove medije u relacijski odnos s drugim područjima kulture, a ključna je ideja njegovog razmatranja da se ispita utjecaj digitalne revolucije u vizualnoj kulturi, koristeći teoriju i povijest kinematografije kao konceptualnu istraživačku leću.[103] Lev Manovič vidi svijet iz perspektive „postkomunističkog subjekta” i zazire od novonastalog demokratskog potencijala interneta i novih medija, nudeći zamjenu pozicije utopijske euforije za jedan izbalansiraniji pogled, a kombinira akademsko i primijenjeno iskustvo i teorijska oruđa iz humanističkih znanosti (povijest umjetnosti, književna teorija, medijske studije, socijalna teorija) i računarsku logiku. Manovič razvija metodu takozvanog „digitalnog materijalizma” kao sredstva otkrivanja nove logike kulture. Ključni koncept ili esencijalna alatka za razumijevanje suvremene stvarnosti po Manoviču jest baza podataka. Nova Pandorina kutija ili, drugim riječima, nova digitalizirana realnost, kreirana unutar World Wide Weba čini da se svijet pojavljuje kao beskonačna i nestrukturirana baza podataka, slika, tekstova te stvara potrebu da se unutar njega razvija vlastita etika i estetika. Baza podataka definira se kao antiteza narativu, kao naša glavna metoda kulturnog izražavanja koja organizira prikupljanje čak i pojedinačnih stavki, ali sa sviješću o njihovoj univerzalnoj važnosti. Ako ovu logiku primijenimo i na starije kulturne artefakte, bilo koji ikonografski sistem može se smatrati bazom podataka koji omogućava i osigurava generacije i generacije pojedinačnih, specifičnih narativa. Kao posljedica toga, baza podataka se pojavljuje kao meta ready-made, s potencijalom da destabilizira okamenjene oblike i ideje i ostvari, ili materijalizira, sistem beskrajnih mogućnosti. Povijest istraživanja iz oblasti komunikacije i informacijske pismenosti ukazuje na kredibilitet kao na višestruki koncept s dvije primarne dimenzije koje podrazumijevaju stručnost i istinitost. Opseg informacija koje su dostupne putem digitalnih medija dovodi u pitanje njihovu istinitost i stručnost, što proizlazi iz velikog broja informacija i njihovog širenja, kao i same percepcije tih informacija. Digitalno okruženje pruža mogućnost da svatko, bez obzira na godine i stručnost, može biti autor velikog broja informacija, što svakako dovodi do pitanja kredibiliteta, jer elektronske prezentacije mogu postavljati sadržaje bez prethodne recenzije ili pregleda uređivačkog tima, čime se pravi paralela sadržaja digitalnih medija s mitom o Pandorinoj kutiji. Starogrčki mit o postanku ljudi pripovijeda o kutiji koju je Pandora donijela čovječanstvu, a u kojoj su se nalazila brojna zla. Naime, Pandora (grč. Πανδώρα, Pandốra) je u grčkoj mitologiji prva žena koju je Zeus dao ljudima zajedno s kutijom svih zala, a za kaznu Prometeju koji je ukrao vatru. Mit o čarobnoj kutiji se nastavlja, otkriće televizije, kao čarobne kutije informiranja, raspirivanja mašte i njenog utjecaja na populaciju, zatim kompjuterski ekran, displeji na raznim aparatima koje koristimo, sve nabrojeno postaje vrlo važno za čovječanstvo. Razvoj kompjutera i novih medija kreće u otprilike isto vrijeme, jer su upravo kompjuterski i medijski strojevi bili neophodni za funkcioniranje modernih masovnih društava. Mogućnost prosljeđivanja tekstova, slika i zvukova masovnom auditoriju bila je od suštinske važnosti, kao i osiguranje istovjetnosti ideoloških uvjerenja. Za razliku od tradicionalnog izdavaštva, gdje se informacije filtriraju i pregledavaju ih urednici, većina digitalnog sadržaja nema tu vrstu filtriranja te se ne možemo osloniti na reputaciju autora ili konkretan izvor samog sadržaja. Ne postoji univerzalni standard koji bi propisali uređivači te se digitalne informacije mogu lako mijenjati, pogrešno tumačiti, plagirati ili lažno navoditi.[104] Ubrzo nakon što je problem uspostavljanja kredibiliteta u online okruženju uočen i pošto je istinitost informacija koje se nalaze na mreži dovedena u pitanje, napravljeni su brojni pokušaji da se korisnici digitalnih prezentacija obuče i istreniraju za prepoznavanje kredibiliteta izvora iz kojega dolaze informacije. Međutim, sama vjerodostojnost i stručnost izvora koji nam isporučuje informaciju zasniva se isključivo na kompetencijama recipijenta. Definicije kredibilnosti veoma su specifične kada se apliciraju na informacije u digitalnoj sferi, s obzirom na višestruke modalitete informacijskog sadržaja na mreži (elektronske prezentacije, socijalne mreže, platforme, diskusije, komentari itd.). Socijalna psihologija tretira kredibilitet kao perceptivnu varijablu, tj. kredibilitet nije objektivno vlasništvo izvora ili djelić informacije; to je subjektivno prihvaćanje recipijenta; s druge strane, informacijska znanost vidi kredibilitet isključivo kao kvalitetu informacije u domeni koliko je korisna, relevantna, točna i kreirana za specifičnu upotrebu. Ključna razlika u definiranju kredibiliteta je tome da psihologija i komunikologija imaju tendenciju fokusirati se na kredibilitet izvora, dok se informacijska znanost fokusira na kredibilitet poruke ili informacije, što svakako ne daje jasnu definiciju kredibiliteta.[105] Pojam „digitalna pismenost” javlja se kao rješenje u obliku kritičkog promišljanja online sadržaja.

Kredibilitet informacija nam ne ostavlja mogućnost spoznaje manipulativnog karaktera same informacije ili pak njenog propagandnog djelovanja. Opći je zaključak da uspješna može biti ona propaganda koja uspijeva uskladiti kognitivne i afektivne elemente. Nijedna od ove dvije logike nije sama po sebi efikasnija, kao što ni jedna bespogovorno ne štiti od manipulacije: korištenje logike u propagandi ne jamči prihvatljivost, čak ni istinitost poruka, a ni korištenje „afektivne logike” ne znači neizbježno manipulaciju. Ako je za manipulaciju bitna namjera propagandista da prevari, obmane, onda u tom cilju može biti korištena „afektivna logika”.[106] U prirodi je čovjeka da se opire promjenama, tako da u dodiru s drukčijim mišljenjem i vjerovanjima čovjek brani svoje stavove. Svaki stav u sebi sadrži emotivnu funkciju, tako da propagandist upravo može utjecati na željeno ponašanje djelujući preko stavova, tj. njihovim proučavanjem, poznavanjem i plasiranjem.

Propaganda djeluje što je više moguće u domeni simboličkog diskursa, a recipijent treba da primi kratku poruku kako bi je što bolje percipirao, tako da je redukcionizam jedno od osnovnih pravila propagande. Simbol možemo definirati kao znak posebne vrste, koji ima sposobnost da izrazi čitav splet ideja i koji ima posebnu vrijednost za određenu grupu ljudi, posebno značenje za recipijenta, i može proizvesti očekivanu reakciju. Simbol može imati više sadržajnih vrijednosti, kao i različita značenja među različitim grupama ljudi. Propaganda teži kontroli nad značenjem simbola i pokušava usmjeriti interpretaciju njegovog značenja. Podloga simbola se ne bazira samo na onome što je njegova vrijednost, nego na osjećaju koji on budi. Po mišljenju Slavujevića, postoje referencijalni simboli i simboli koji se koriste u politici.[107] Referencijalni simboli nastaju za potrebe ekonomije komuniciranja, dok se u politici koriste u cilju prenošenja i formiranja određenog emotivno-afektivnog stava prema označenom. Za razliku od referecijalnih simbola, simboli koji se koriste u politici sadrže, prenose i oslobađaju iz kolektivne svijesti ono što je potisnuto i nesvjesno.

U demokratskom društvu čovjek je slobodan, a tu slobodu mu omogućava obaviještenost i mediji koji društvo čine transparentnim; demokratsko društvo je komunikacijsko, a vjeruje se kako su ljudi sposobni da dekodiraju manipulaciju. I upravo zalaganjem za to da su manipulacija, propaganda i dezinformacija ono što pripada prošlosti, dolazimo u zabludu i postavljamo pitanje je li demokratsko društvo imuno na njih? Treći argument, po Philippeu Bretonu, jest priznavanje „blagih” manipulacija koje se koriste bez neke veće važnosti, koje publika prihvaća s humorom, a u cilju prezentiranja proizvoda na tržištu.

Tu se pretpostavlja da auditorij prepoznaje metajezik i manipulacijski diskurs pa se to onda ne može podvesti pod kategoriju prave manipulacije, jer publika je u stanju odmah dekodirati takve sadržaje. Upravo je uvjeravanje da smo imuni na takve sadržaje prvi stupanj u procesu manipulacije, a to je uvjeravanje sugovornika u njegovu slobodu izbora i mišljenja. Unatoč svim pokušajima da se utječe na čovjeka sadašnjice, pretežno se prezentira činjenica da je u demokratskom društvu čovjek slobodan. U dobu kada se borimo protiv nasilja, bilo koje prirode, treba imati na umu da su i blage manipulacije oblik nasilja i da su ljudi u prošlosti isto tako mislili kako su imuni i da zastupaju svoju slobodnu volju i stavove kada su se rukovodili propagiranim idealima. Analiziranje opravdanosti manipulacije dovodi do opisa i mogućnosti razlučivanja je li manipulacija opravdana i legitimna ili nije. Ako u vremenu transparentnih medija i slobode štampe određenu vijest okarakteriziramo kao manipulaciju dolazimo do mogućnosti da se takav pokušaj nazove cenzurom.

Problem leži u davanju definicije normativnih kriterija za manipulaciju i jasno izraženim pretpostavkama o tome ima li je ili nema u određenom medijskom sadržaju. Ovakav pristup možemo podvesti pod nemoguću misiju jer su saznanja koja treba da prate takvu definiciju u velikoj mjeri zahtjevna i treba ih sagledati iz različitih uglova kako nijedna strana ne bi bila oštećena, kao i da bismo došli do konačne istine, do koje je zbog velikog broja medijskog sadržaja različitih tipova nemoguće doći. Ako pod manipulacijom podvedemo čin djelovanja silom, tj. lišavanje slobode onih nad kojima se ona provodi, onda se ona kao takva podrazumijeva kao neljudska i etički neopravdana. „[...] najbitnija, možda i jedina strategija manipulacije je u što je moguće većem ograničavanju čovekove slobode da raspravlja ili se usprotivi onome što mu se predlaže. Ta strategija mora biti neprimetna, jer bi se inače razotkrio pokušaj manipulacije. Od proračunatosti koja karakteriše manipulaciju i od strategije koju preduzima, važnija je činjenica da se ona skriva od publike. Metode manipulacije moraju, dakle, biti maskirane.”[108] Breton napominje da se poruka u toku čina manipulacije konstruira u saznajnoj ili afektivnoj razini tako da zavara, uvede u zabludu i uvjeri u nešto što nije točno, a takva poruka je uvijek laž.

Prvi korak manipulacije jest uvjeravanje auditorija u vlastitu slobodu; u većini slučajeva nismo svjesni manipulacije, ali i taj oblik manipulacije koji se koristi smatra se „ne tako snažnim”, dok se auditorij smatra dovoljno obrazovanim i svjesnim takvih manipulacijskih metoda. I ako pođemo od stanovišta da je auditorij dovoljno svjestan da, na primjer, određena reklama nudi zavodljivo tijelo mlade djevojke kako bi prodala svoj proizvod i da će zbog takvog afektivnog spoja većina kupiti taj proizvod, onda bismo mogli kazati da je to u redu, jer ide u korist ekonomije tržišta. Znači li to da je neophodno postojanje dvostrukih etičkih standarda kada je u pitanju manipulacija radi prodaje proizvoda i manipulacija radi, recimo, pridobivanja biračkog tijela? Ako za potrebe određene političke kampanje iskoristimo stavove djece i to javno prikažemo, to će javno mnijenje svakako kritizirati i takav medijski sadržaj bit će uklonjen. Ali ako u reklami za igračke prikažemo djecu kako se divno igraju i time utječemo na brojne mališane da od roditelja traže te igračke, onda je to u redu. U oba slučaja radi se o manipulaciji djecom kako bi se postigao cilj, ali je li i drugi slučaj etički opravdan? Je li neophodno imati uspostavljen sustav normi koje bi jamčile slobodu i je li to moguće u digitalno doba u kojem se nalazimo? Godine 1948. Norbert Wiener uvodi novu disciplinu koju je nazvao znanost o komunikaciji – „kibernetika”. Pod utjecajem teorija koje su nastale u okviru te discipline došlo je do brojnih drugih kao što su informatika, umjetna inteligencija i ostalo, a među tehnikama nastalim pod utjecajem znanosti o komunikaciji ističe se neurolingvističko programiranje (NLP). Jedan od tvoraca te tehnike navodi da je uz njenu pomoć razvijen niz obrazaca ljudskog savršenstva, naročito kada se odnosi na komunikacijske sheme, jer su otkrivene posebne sposobnosti i njihove karakteristike zahvaljujući kojima najkomunikativniji postižu svoje ciljeve.

Tehnike neurolingvističkog programiranja su uvijek iste, bez obzira na to da li se primjenjuju u psihoterapiji, prodaji, pregovorima ili se radi na osobnom razvoju.[109] Te tehnike pokazuju da je moguće mijenjati tuđe ponašanje bez svjesnog sudjelovanja te osobe, bez rasprave i rasuđivanja. Razvijanjem te discipline i tehnološkim napretkom sve više se potencira ideja instrumentalizacije čovjeka koja sve više utječe na suvremenu kulturu. Utjecaj tehnologije novih medija direktno se odnosi na stvaranje nove društvene logike, gdje upravo tehnologija novih medija djeluje kao ostvarenje savršene utopije idealnog društva sastavljenog od „jedinstvenih” pojedinaca. Zbog mogućnosti da sami budete autor medijskog sadržaja i da imate mogućnost stvaranja „publike” za svoj sadržaj vi ste ušuškani u medijski posredovanom prostoru moći i u vlastitom cyber svijetu, njegujući svoj ego koji je zahvaljujući ovom posredovanju usmjeren u pravcu poželjnog ponašanja potrošača, a koje Illouz naziva „emotivnim kapitalizmom”.[110] S jedne strane, takav jedinstveni pojedinac hrani svoj ego putem novih medija, ušuškan u tehnički medijaliziran prostor gdje vodi vlastite borbe, daje vlastite prikaze i društveno je angažiran, dok je, s druge strane, nemoćan da se izbori s kapitalističkom mašinerijom koja je projektirala svijet kakav danas poznajemo, svijet koji je izašao iz Pandorine kutije.

 


[104]  Metzeger J. Miriam, Making Sense of Credibility on the Web: Models for Evaluating Online Information and Recommendations for Future Research, University of California, Santa Barbara, Department of Communication, Ellison Hall, Santa Barbara, CA 93106-4020, JOURNAL OF THE AMERICAN SOCIETY FOR INFORMATION SCIENCE AND TECHNOLGOY – Novembar 2007, DOI:10.1002/asi.

[105]  Metzger J. Miriam, Flanagin J. Andrew. “Digital Media Youth and Credibility”, Cambridge Press, 2008.5–28.doi: 10.1162/dmal.9780262562324.005.

[106]  Slavujević, Zoran, Politički marketing, Fakultet političkih nauka, Čigoja štampa, Beograd, 2005, str. 62.

[107]  Isto.

[108]  Breton, Filip, Izmanipulisana reč, Klio, Beograd, 2000., str. 24.

[109]  Isto, str.165.

[110]  Illouz Eva, Cold Intimacies, The Making of Emotional Capitalism, Oxford, and Malden, MA: Polity Press, 2007.

 

Literatura:

Adorno, Teodor, Minimamoralia, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad.

Altbach, P., “The dilemmas of ranking”. International Higher Education, 42, 2006.

Bernays, Edward, Propaganda, 1928., str. 134. Posjećeno 10. 12. 2012. na http://wikispooks.com/w/images/1/1f/Propaganda.pdf.

Breton, Filip, Izmanipulisana reč, Klio, Beograd, 2000., str. 24.

Bubonjić, Mladen, „Sajber svet kao alegorijska paradigma nove civilizacije”, u: Časopis za upravljanje komuniciranjem, broj 17, godina V, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu, Beograd, 2010.

Eysenbach G., Kohler C. (2002., March 9). How do consumers search for and appraise health information on the world wide web? Qualitative study using focus groups, usability tests, and in-depth interviews. British Medical Journal.

Gone, Žak, Obrazovanje i mediji, Klio, Beograd, 1998.

Illouz Eva, Cold Intimacies, The Making of Emotional Capitalism, Oxford, and Malden, MA: Polity Press, 2007.

Jaspers, Karl (2003.), Ideja univerziteta, Beograd: Plato.

Jaspers, Karl, Filozofska autobiografija, Bratstvo i jedinstvo, 1987., Novi Sad, 1987.

le Bon, Gustave, Psihologija gomila, Globus, Zagreb, 1989.

Manovich, Lev. 2001. The Language of New Media. Massachusetts: MIT.

Manovič, Lev. 2001. Metamediji. Beograd: Centar za savremenu umetnost.

Manovič, Lev. 2015. Jezik novih medija. Beograd: Clio.

Metzeger J. Miriam, Making Sense of Credibility on the Web: Models for Evaluating Online Information and Recommendations for Future Research, University of California, Santa Barbara, Department of Communication, Ellison Hall, Santa Barbara, CA 93106-4020, JOURNAL OF THE AMERICAN SOCIETY FOR INFORMATION SCIENCE AND TECHNOLGOY – Novembar 2007, DOI:10.1002/asi.

Metzger J. Miriam, Flanagin J. Andrew. “Digital Media Youth and Credibility”, Cambridge Press, 2008.5–28.doi: 10.1162/dmal.9780262562324.005.

Radojković, Miroljub, „Mediumsindrom”, Protocol, Novi Sad, 2006.

Radojković M., Miletić M., Komuniciranje, mediji i društvo, treće izdanje, Učiteljski fakultet, Beograd.

Slavujević, Zoran Đ, Politički marketing, Fakultet političkih nauka, Čigoja štampa, Beograd, 2005.

 

Pandora’s Box of New Media

 

Abstract

 

The ancient Greek myth about the origin of the people tells the story of box that Pandora brought to the humankind, the box full of numerous evils. The Pandora (Gr. Πανδώρα, Pandốra) in Greek mythology is the first woman that Zeus gave people with a box of all evil, and that was the punishment for Prometheus who stole fire from the Zeus. The myth of the magic box continues, the discovery of television as a magic box of information, box that stirrs up the imagination and its impact on the mass society, then the computer screen, also displays of various devices we use, all of the above became of great importance for humanity itself. The development of computers and new media involving at about the same time, due to the fact that they are necessary for the functioning of modern mass societies. The possibility of forwarding of texts, images and sounds to mass audiences was essential, as well as providing the identity of the ideological beliefs. The paper deals with impact of new media technologies to create a new social logic, where the technology of new media acts as the realization of a perfect utopia of an ideal society composed of “unique” individuals.

 

Key words: Pandora’s box, new media, new media technology, development of new media, utopia.

 

 


inmediasresno11malo

 6(11)#14 2017

 

UDK 316.774:314.15Appadurai, A.
Stručni rad
Professional paper
Primljeno: 14.02.2017.

Dejana Nešić

Fakultet političkih nauka u Beogradu
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Domaće i strano kao konstrukti imaginacije
u svetu virtuelnog komuniciranja

Puni tekst: pdf (319 KB), Hrvatski, Str. 1677 - 1688

 

Sažetak

 

Rad se bavi odnosom domaćeg i stranog koji je strukturiran novom društvenom snagom imaginacije u deteritorijaliziranom, globalno umreženom svijetu. Obrazloženje je utemeljeno u teoriji prekida Arjuna Appaduraija (2011), koja razmatra medije i migraciju kao svoje glavne elemente i istražuje njihovo združeno djelovanje na rad imaginacije kao konstitutivne osobine postmoderne subjektivnosti. Masovne migracije i sredstva komunikacije obilježavaju postelektronski svijet tako da prizivaju rad imaginacije, jer kontekstualiziraju i strukturiraju naše predodžbe nudeći nove izvore za zamišljanje sepstva i zamišljene svjetove. Uz premještanje stanovništva, veliki i složen repertoar slika i narativa, gledateljima širom svijeta, koji ga doživljavaju i transformiraju, nudi elemente za eksperimente samooblikovanja na osnovi zamišljenih scenarija života ljudi koji žive na drugim mjestima. Mediji su fantazmatsko mjesto ukrštanja domaćeg i stranog i pomažu da se izgrade narativi o Drugom i protonarativi o mogućim životima kroz pojačanu društvenu snagu imaginacije.

 

Ključne riječi: domaće, strano, imaginacija, virtualno komuniciranje, mediji.

 

 

Na početku svoje knjige Mreže bez uzroka – Kritika društvenih medija Garry Lovink iznosi tezu da je nekada internet mijenjao svijet, a da danas svijet mijenja internet (Lovink, 2011:1). Sve intenzivniji ekonomski, politički i kulturni procesi globalizacije praćeni su globalnom umreženošću zahvaljujući ogromnom tehnološkom napretku u području sredstava digitalnih komunikacija, kojom je ostvarena mogućnost globalnog komuniciranja, čiji sve djelotvorniji subjekti jesu građani pojedinačno ili okupljeni u neformalne grupe – virtualne zajednice na internetu. Steven G. Jones napominje da virtualno komuniciranje definira naše svakodnevne aktivnosti tako da one ovise o besprijekornom funkcioniranja naših komunikacijskih tehnologija i od naše sposobnosti da ih razumijemo (Jones, 2001).

Sudari i susreti domaćeg i stranog neotuđivi su sastojak interneta i njemu svojstvene virtualne komunikacije, u kojima je prisutna “postojana erozija odnosa između prostornog i virtualnog susedstva, izazvana snagom i oblikom elektronske medijacije” (Appadurai, 2011: 281). U svijetu manje centraliziranih oblika lojalnosti i transnacionalnog povezivanja, u kojem multikulturalnost i međukulturno komuniciranje nisu izuzetak nego pravilo, domaće i strano postaju isprepletani u realnom, ali i u virtualnom. Nestor Garcia Canclini govori o prelaženju puta od “društava rasutih u hiljade seoskih zajednica s tradicionalnim, lokalnim i homogenim kulturama do velikog urbanog plana s heterogenom simboličkom ponudom koju obnavlja stalna interakcija između lokalnih, nacionalnih i transnacionalnih komunikacijskih mreža” (Canclini, 2012: 569). Značajna činjenica je i ona na koju ukazuje Arjun Appadurai – da je “proizvodnja lokalnosti više nego ikada ispunjena protivrečnostima, destabilizirana kretanjem ljudi i izmeštena nastankom novih vrsta virtualnih susedstava” (Appadurai, 2011: 294).

Virtualna kultura nije sputana je idejama prostorne granice i teritorijalnog suvereniteta. Manuel Castells iznosi tezu da je “zajednička kultura globalnog umreženog društva, kultura protokola komunikacije koji omogućavaju komunikaciju između različitih kultura, i to ne na osnovu zajedničkih vrednosti već na osnovu toga što dele vrednost komunikacije” (Castells, 2014: 63). Castells ovo objašnjava činjenicom da je nova kultura sačinjena od procesa umjesto od sadržaja, odnosno da je globalna kultura zapravo kultura komunikacije kojoj je komunikacija svrha. Kultura umreženog društva je kultura protokola komunikacije između svih kultura svijeta, u kojoj je riječ o otvorenoj mreži kulturnih značenja koja, po Castellsu, jedino mogu postojati paralelno, ali tako da istovremeno utječu jedno na drugo i oblikuju jedno drugo, upravo na osnovi spomenute razmjene. Castells identificira njegova četiri kulturna obrasca: konzumerizam, umreženi individualizam, kozmopolitizam i multikulturalizam (Castells, 2014). Riječ je o procesu u kojem svjesni društveni akteri različitog porijekla nude svoja sredstva i uvjerenja drugima očekujući isto zauzvrat, ali ujedno očekujući i sudjelovanje u svijetu sačinjenom od različitosti, čime će se okončati pradavni strah od drugog. Virtualna kultura ili kako je Castells naziva, “kultura umreženog individualizma” (Castells, 2014: 161) nalazi omiljenu platformu u raznovrsnom univerzumu masovne samokomunikacije, odnosno u internetu, bežičnoj komunikaciji, online igrama i digitalnim mrežama kulturne proizvodnje, mijenjanju poznatih sadržaja i distribuciji. To, prema Castellsu, ne znači da je internet isključiva domena individualizma. Internet je komunikacijska mreža i kao takva je i instrument za difuziju konzumerizma i globalne zabave, ali i kozmopolitizma i multikulturalizma. “Kultura umreženog individualizma može na najbolji način da se izrazi u komunikacionom sistemu koji karakterišu autonomija, horizontalno umrežavanje, interaktivnost i ponovno kombinovanje sadržaja u okviru inicijative pojedinca i njegovih mreža” (Castells, 2014: 161). Korisnici tamo mogu djelovati kao medijska publika, ali mogu i sudjelovati i biti autori, govornici, državnici, eruditi. U svojoj knjizi Biti digitalan Nicolas Negroponte je još 1995. godine predvidio da će doći vrijeme kada će medijska publika imati mogućnost kreiranja vlastitog izbora poruka i sadržaja koji je interesiraju (Negroponte, 1995), i tako zaobići tzv. “čuvare kapija” i “kreatore dnevnih redova” u medijima (Radojković, Stojković, Vranješ, 2015: 158). U globaliziranom, multikulturalnom svijetu koji karakteriziraju različiti kulturni obrasci, protokoli komunikacije odnose se na praksu i podršku organizacijskim platformama koje omogućavaju razmjenu značenja između kulturnih polja globalnog umreženog društva. Raznovrsne kulturne obrasce u okviru kojih se organizira komunikacija u globalnom, digitalnom dobu našeg svijeta karakterizira suprotstavljenost između globalizacije i identifikacije (stranog i domaćeg), kao i tenzija između individualizma i komunalizma, što je povezano s kulturnim identitetom, jer pojedinac može potjecati iz individualističkih ili kolektivistički orijentiranih zajednica u kojima zajedništvo ima prioritetnu vrijednost, odnosno mi ima prednost nad ja. Nove tehnologije zasnovane na umrežavanju predstavljaju kanal za globalnu razmjenu lokalnih kulturnih manifestacija. “Globalni digitalni komunikacioni sistem nije zasnovan na difuziji jedne dominantne kulture odozgo prema dole. Raznovrstan je i fleksibilan, a sadržaj poruke je otvoren, u zavisnosti od specifičnih konfiguracija” (Castells, 2014:173). Jones smatra da je virtualni prostor socijalno konstruirano i rekonstruirano mjesto (Jones, 2001). Konstruirano je uz pomoć simboličkih procesa koje pojedinci i grupe započinju i na kojima rade. Drugi autor navodi da je virtualni prostor dio kolektivnog kulturnog pamćenja, da je on popularna kultura i naracija njenih žitelja koja ih podsjeća tko su, da je prostor za razonodu i rad, ali i arena moći – korisnici cyber prostora i komunikacija djeluju svaki dan na pretpostavci da se tiranija geografije može prevladati u ovom prostoru. On je iznova osmišljena javna sfera društvene, političke, ekonomske i kulturne interakcije. Za mnoge korisnike on je prostor vitalnosti i pripadanja koji ima kvalitetu otvorenosti (Fernbak, 2001).

U pokušaju definiranja odnosa domaćeg i stranog moglo bi se poći od fenomenološkog stanovišta na kojem počiva sintagma Bernharda Waldenfelsa o “drugom kao mom dvojniku”, gdje “stranost usred mene otvara puteve za stranosti drugog” (Waldenfels, 2010: 91). Naime, stranost drugog se neizbježno konstituira na tlu “sfere vlastitog” i “unutar i sa sredstvima vlastitog” (Hua I, 131 prema Waldenfels, 2010). Stranost drugog se onda jednom za svagda izvodi iz vlastitog. Drugo se razotkriva kao alter ego, ili kao drugo Ja (Waldenfels, 2010). Također, drugi je neophodna pretpostavka komuniciranja, jer da bi komuniciranje bilo moguće mora postojati drugi obdaren sviješću i sposobnošću da primi i protumači informaciju. Da bi se shvatila nužnost postojanja drugog za proces komunikacije valja se pozabaviti drugim koji je to na izrazit način, tj. strancem i osobitostima koje nastaju u komunikaciji s njim, gdje je zapravo riječ o interkulturnom komuniciranju, u kojem sadržaji i forme individualne i kolektivne svijesti na bitan način određuju domašaj i kvalitetu komunikacijskog procesa. U drugome, odnosno strancu, može se prepoznati svoj, odnosno u svome se može prepoznati drugi. Istovremeno relativiziranje sebe i drugog, odnosno prepoznavanje sebe u drugome i drugog u sebi, u osnovi je interkulturnog komuniciranja. (Stojković, 2002). Claude Levi-Strauss je tvrdio da se društvenost svodi na razmjenu i da se tijekom civilizacijskog procesa uzastopno širi pojam drugog (Levi-Strauss, 1966). Dva su bitna aspekta za razmatranje statusa drugog o kojima govori Waldenfels. “Drugost ili stranost drugoga javlja se u formi pathosa, specifične strane afekcije” (Waldenfels, 2010: 92) ili događaja, “koji na sebi nosi karakteristike stranosti u odnosu na Ja, pre nego što je pripišemo onome ko ju je prouzrokovao”(Waldenfels, 2010: 95). Waldenfels objašnjava da se osjećamo pogođeni drugima prije nego što smo došli do toga da pitamo tko su i što znače njihova izražavanja. Drugi aspekt je sadržan u činjenici da “nisam afektovan od drugog ja ili drugog subjekta zato što se on od mene razlikuje, već od strane nekoga ko mi je jednak, pa ipak neuporediv” (Waldenfels, 2010: 93). Kao što u realnosti naše prirodno tijelo protječe kroz skalu blizine i daljine, tako nam i u virtualnom komuniciranju naše socijalno tijelo više ili manje pripada prema naizmjeničnoj blizini ili daljini u odnosu na druge. Vlastito i strano isprepletani su jedno u drugom, dok se svako od nas upušta u preplitanje društvenih odnosa. Ono što zapažamo, osjećamo i kažemo prepleteno je s onim što drugi zapažaju, osjećaju i kažu. Mi smo, tijekom svakodnevne razmjene poruka, bilo s neposrednom okolinom ili kada smo online, istovremeno u ulozi primatelja i čuvara vlastite kulture. S druge strane, upoznajući druge kulture u prilici smo da pravimo svjesne izbore i pokušamo sagledati druge na način koji je drugačiji od našeg, a svojstven njima. To osvježava i razumijevanje naše vlastite kulture, jer omogućava da je sagledamo na novi neočekivan način (Stojković, 2002). I u virtualnom komuniciranju, usprkos odsutnosti, vlastito tijelo bi se moglo okarakterizirati kao polustrano tijelo koje ne samo da je opterećeno stranim intencijama, nego i požudama, projektima, navikama, afektima i bolovima koji potječu od drugih. Poznato je da je virtualna komunikacija lišena socijalnih stega, jer je oslobađanje od inhibicija jedna od osobitosti kompjuterske komunikacije (Jones, 2001) zbog čega su sukobi u internetskom prostoru česti i suroviji u odnosu na ponašanje u osobnim kontaktima, a potječu iz neslaganja vlastitih pogleda korisnika na ključne vrijednosti poput slobode govora, poštovanja drugih i različitih viđenja idealne zajednice. Može se zapaziti da sukobi nastaju kao rezultat personalnog i društvenog identiteta svakog pojedinca koji ulazi u online komunikaciju kao kulturno heterogeni sudionik interkulturnog komuniciranja, gdje odsustvo zajednice iskustva čini komunikacijski dis-kontinuum vidljivim. U takvoj međugrupnoj ili čak međukulturnoj relaciji, reference prostora, vremena, sjećanja i društvene pripadnosti ne samo da su različite nego su često i s one strane svijesti sudionika u komunikaciji i kao takve u interpersonalnoj i interkulturnoj komunikaciji mogu dovesti do neslaganja i odsustva sporazumijevanja (proces poznat kao identity negotiation koji se odvija u kontaktu onih pojedinaca, grupa, pa i čitavih društava koji imaju različite identitete; uspješno međukulturno komuniciranje[111] u koje su uključeni komunikacijski obrasci, širi kontekst i kultura sudionika, pretpostavlja razumijevanje tih procesa) (Stojković, 2002). “Specifično američka svojstva interneta kao što su upotreba engleskog, tehnički razvoj i vrednosni sistem korisnika strukturišu njegovu upotrebu širom sveta” (Jones, 2001:11). Intrapersonalna stranost koja podrazumijeva preuzimanje jezika od drugih da bi se komuniciralo poprima crte interkulturne stranosti. Waldenfels smatra da nikome nisu u potpunosti pristupačni vlastiti osjećaji i poticaji, vlastite jezične forme i vlastite kulturne navike, jer nitko ne pripada vlastitoj kulturi bez ostatka. Tako iskustvo stranog ne znači samo da nas strano susreće. Ono rezultira i time da i samo iskustvo postaje strano. “Čovek nije gospodar u svojoj kući” (Waldenfels, 2010: 92), kad bi to bio, on bi se mogao držati podalje od stranog i nelagodnog te pobjeći u pribježište odomaćenog. Kao što interpersonalna stranost započinje intrapersonalnom, tako i interkulturna započinje intrakulturnom stranošću (Waldenfels, 2010).

Pitanje međukulturnog komuniciranja i odnosa domaćeg i stranog u svijetu virtualne kulture kao transnacionalne svakako je povezano s prirodom lokalnosti u globaliziranom, deteritorijaliziranom svijetu. Otud ćemo se za ispitivanje odnosa domaćeg i stranog baviti proučavanjem odnosa lokalnog i globalnog. Appadurai lokalnost definira kao “strukturu osjećanja, osobinu društvenog života i ideologiju situirane zajednice” (Appadurai, 2011: 281). Gidens ukazuje na to da se u uvjetima fantazmagoričnog mjesta, definiranog usponom modernosti, kojim je prekinuta veza između prostora i vremena, uspostavljaju odnosi između “odsutnih” jedinki (Gidens, 1990:28), koje ne komuniciraju licem u lice. To znači da lokaliteti bivaju oblikovani kroz veoma udaljene društvene utjecaje, tj. da prirodu i strukturu lokaliteta čine udaljeni odnosi. Važnost razdvajanja prostora i vremena za odnos lokalnog i globalnog je u tome što je ono dovelo do oslobađanja od ograničenja lokalnih običaja i postupaka, a također do nastanka modernih organizacija, takvih da su zahvaljujući svojoj iskorijenjenosti u stanju povezati lokalno i globalno na način nezamisliv u tradicionalnim društvima, čime utječu na živote milijuna ljudi (Gidens, 1990:29-30). Tako društveni odnosi bivaju izvučeni iz lokalnih konteksta interakcije i ponovo strukturirani u okviru “neodređenog protezanja vremena-prostora” (Gidens, 1990:30) i to je upravo način funkcioniranja globalne kulture umreženog društva omogućene konvergentnim online tehnologijama. U gustom tkanju lokalnog i globalnog unutar procesa hibridizacije kultura postoje fluidni i višestruki identiteti uvjetovani kako mogućnošću njihovog kreiranja zbog odsustva tjelesnog u virtualnom svijetu, tako i modelima, koje nabraja Appadurai, a to su osobe koje čine naš pomični, medijalizirani svijet – turisti, izbjeglice, imigranti, prognanici, gastarbajteri, ilegalni stranci, transnacionalni intelektualci, znanstvenici i druge pokretne grupe, pa bivamo suočeni s drugačijim funkcioniranjem realnosti i fantazije na širem planu (Appadurai, 2011). Spomenuti autor navodi primjer muškaraca i žena iz indijskih sela koji sada ne misle samo o odlasku u Punu ili Madras, nego i o selidbi u Dubai i Houston. Globalizacijski tokovi o kojima govori Appadurai, tzv. etnolici kao pokretni krajolici osoba koji predstavljaju suštinsku osobinu svijeta, uklopljeni su u medijalike – složen repertoar slika svijeta i narativnih prikaza dijelova stvarnosti koje mediji stvaraju. Etnolici utječu na politiku nacije i ponovno promišljanje tradicije kao domaćeg, proživljenog iskustva koje se iznova strukturira u kolektivnom pamćenju. Medijalici, onima koji ih doživljavaju i transformiraju, nude niz elemenata na osnovi kojih se može sačiniti scenarij zamišljenih života, kako njihovih vlastitih, tako i ljudi koji žive na drugim mjestima. Oni su fantazmatsko mjesto ukrštanja domaćeg i stranog i pomažu da se izgrade narativi o Drugom i protonarativi o mogućim životima. Appadurai ističe da mediji stvaraju zajednice koje nemaju osjećaj mjesta i da se danas ključni identiteti i identifikacije samo djelomično vrte oko tla i mjesta. Svijet u kojem živimo zasnovan je na neukorijenjenosti, otuđenosti i psihološkoj distanci između pojedinaca i grupa, na jednoj strani, i fantazija o elektronskoj bliskosti na drugoj (Appadurai, 2011). Ukratko, Appadurai zapaža da elektronski mediji i masovne migracije obilježavaju današnji svijet na taj način da prizivaju imaginaciju, što predstavlja ključnu problematiku kulturnih procesa u današnjem svijetu. Ova dva glavna elementa Appaduraijeve teorije prekida združeno djeluju na rad imaginacije, konstituirajući na taj način modernu subjektivnost. Nova društvena snaga imaginacije u suvremenom svijetu je u tome da se putem nje po prvi put ostvaruje takva društvena praksa koja predstavlja vid pregovaranja između pojedinca i globalnih mogućnosti. Zbog toga što se i gledatelji i medijske slike i senzacije neprestano kreću stvaraju se specifične nepravilnosti. I slike i gledatelji izmješteni su iz tokova lokalnog, državnog ili regionalnog prostora. Zapravo živimo u svijetu u kojem, s jedne strane, lokalno postaje globalno, dok s druge globalno postaje lokalno. Granice domaćeg i stranog su na taj način zamršene. Raznovrsni primjeri globalnog kao jedne vrste delokaliziranog, nečega što je strano svima, a u isto vrijeme postaje domaće i blisko svima, mogu se naći u kulturnoj produkciji čija su simbolička značenja sadržana u industriji zabave i dokolice. Primjeri koji se odnose na industriju filma i reklame neraskidivi su dio medijalika o kojem govori Appadurai i ilustracija su kompleksnosti kreiranja identiteta u svijetu gdje se obrisi kulturnog, ali i individualnog identiteta transnacionalno generiraju posredstvom medijalizirane stvarnosti, ali i posredstvom Mreže kojom se informacije, slike o udaljenim predjelima i ljudima i vijesti o Drugom i drugačijem, slobodno kreću čineći sastojak svakodnevice. Jedan od autora navodi takav primjer: “Telenovele najbolje mogu da se razumeju kao kulturni proizvodi koji se mogu lokalizovati, i koji su univerzalno privlačni i prevazilaze globalne mreže kapitalističkih kulturnih interesa. Ružna Beti služi kao primer za to kako naizgled domaći proizvod u stvari ima urođeno globalno poreklo. Ono što je u njemu globalno nije samo univerzalno privlačna priča koja podseća na Pepeljugu već i raznovrsni putevi uvoza i izvoza ove priče, kao i globalno povezana struktura korporacija koje su uključene u proizvodnju i distribuciju Ružne Beti. Bilo da se zove Beti, Lisa ili Jasi, i bilo da govori španskim, nemačkim, hindi ili engleskim jezikom, Beti služi kao prozor kroz koji se može sagledati industrija telenovela ne na način kontra protoka kulture, s juga na sever, već kao globalna mreža kulturnog sadržaja s lokalnom i globalnom privlačnošću” (Miller, 2007: 1, prema Castells, 2014:158). Slično, Pick Ayer daje primjer koji je ilustracija mješavine i uklopljenosti lokalnog i globalnog u deteritorijaliziranom svijetu. Prikaz ljubavi Filipinaca prema američkoj muzici uvjerljivo svjedoči o postojanju hiperrealnosti u okviru globalne kulture, pojačane činjenicom da su izvođenja takvih numera češća na Filipinima nego u Americi i da su vjernija od originala (Ayer, prema Appadurai, 2011). Međutim, drugi momenti njihovog života odudaraju od svijeta u kojem su nastale te pjesme, što odražava vjernost domaćim kulturnim obrascima koji su povezani sa socijalizacijom u primarnom okruženju. Također, transnacionalni pokret borilačkih vještina naročito u Aziji, posredovan filmskim industrijama Hollywooda i Hong Konga, ilustrira načine na koje dugotrajne tradicije u srži lokalnog iskustva, preoblikovane tako da zadovolje fantazije mlade populacije, stvaraju nove kulture muškosti i nasilja koje sa svoje strane pothranjuju nasilje u nacionalnoj i međunarodnoj politici (Appadurai, 2011). Put od globalnog prema lokalnom do ponovnog uspostavljanja tog istog lokalnog na globalnom nivou dokaz je kompleksnosti ukrštanja domaćih i stranih obrazaca u kulturnoj praksi putem transnacionalne komunikacije i medijatizacije stvarnosti. Globalno reklamiranje je ključna tehnologija za širenje mnoštva odabranih kreativnih i kulturnih ideja potrošačkog djelovanja i često za svoje namjene koristi strategije pozajmljivanja elemenata lokalnog imaginarija da bi se globalno prihvaćeni brendovi, poput Coca-Cole, Marlboro cigareta, Ballantines viskija, univerzalnog jeansa, lanca brze hrane McDonald's, Starbucks kave i drugih, učinili specifičnim i različitim za konkretne potrošače te tako ti strani proizvodi bivaju široko prihvaćeni i “odomaćeni” na lokalnim tržištima širom svijeta.

Licklaider & Taylor napisali su u jednom eseju iz 1968.: “Život će biti srećniji za online pojedince zato što će ljudi s kojima se najintenzivnije saobraća biti više birani na osnovu zajedničkih interesa i ciljeva nego na osnovu slučajne blizine (...) komunikacija će biti djelotvornija i produktivnija, te tako i ugodnija” (Licklaider & Taylor, 1968: 31, prema Jones, 2001: 22). Domaće i strano mogu se problematizirati i kroz pitanja: Tko smo mi kada smo online? Osiguravaju li društvene online formacije ono što želimo u običnom životu: prijateljstvo, ljubav, zajedništvo, komunikaciju, ostvaruju li se na Mreži moralni ideali koje tražimo između sebe? Je li, dakle, naš virtualni identitet jednak našem vlastitom identitetu ili je on pozajmljenica identiteta stranih našem vlastitom? Je li uopće riječ o istinskoj komunikaciji koja podrazumijeva potvrđivanje sebe i priznavanje drugog, ali i priznavanje sebe od strane drugog, ako je riječ o fluidnom, promjenljivom identitetu? Ilustrativna je Jonesova tvrdnja da su zajednice na Mreži zamišljene više kao paralelno nego kao serijsko udruživanje ljudi, što znači da one nisu sastavljene od ljudi koji su nužno povezani, makar interesom, nego prije od ljudi koji se tijekom izvjesnog vremena kreću u istom smjeru. Oni možda čitaju iste knjige, provode neko vrijeme u “istim prostorijama za ćaskanje”, gledaju iste veb stranice, zapravo imaju iste interese i zamišljaju sebe dijelom većih grupa, prije svega dijelom grupe “korisnika interneta” i podgrupa u okviru nje, ali ipak, biti online je “vrijeme kad je čovek sam, a ipak u društvu” (Jones, 2001:34). Jones smatra da internet posjeduje dvostruki potencijal. Mogao je stvoriti zajednicu kakvu smo nekad imali i tako nas okupiti i učiniti zajednicu boljom. Također, trebalo je da stvori zajednicu oslobođenu stega prostora i vremena i tako nam da slobodu da se udružimo s drugim ljudima ne obazirući se na geografsku i vremensku udaljenost. Bila bi to zajednica stvorena iz komunikacije prije nego iz stanovanja i postojanja koji ne garantiraju komunikaciju. Pokušaji da se obnove shvaćanja zajednice kakva su postojala u ranijim civilizacijama zasnivaju se na tome da se sada umjesto stanovanja javlja prepoznavanje – postoje drugi poput nas i oni znaju za nas (Jones, 2001). H. Rheingold definirao je virtualnu zajednicu kao društveni skup koji nastaje kada dovoljno ljudi vodi javne diskusije dovoljno dugo i s dovoljno ljudskog osjećaja da stvori mreže ličnih odnosa u cyber prostoru (Rheingold, 1993). Svi više nego ikad tragaju za identitetom, ali dok smo nekada identitet tražili u okruženju, danas smo skloni da manipuliramo okruženjem, koristimo ga kao oruđe za stvaranje svog identiteta. Internet je takvo oruđe. Granica cyber prostora je neograničena, a internet proširuje mogućnosti društvene pokretljivosti. Cyber prostor je društveni prostor, jer su ga konstruirali ljudi. Jones zapaža da on ujedinjuje tradicionalne mitske priče o progresu i jake moderne porive za samoostvarenjem i osobnim razvojem (Jones, 2001). Komunikacija u isti mah učvršćuje naš identitet i čini ga promjenljivim i pokretljivim. Rheingold naglašava da u komunikaciji putem kompjutera komuniciraju persone ili identiteti koji nisu sasvim u suglasnosti s identitetom osobe koja ih koristi na mreži (Rheingold, 1993). U kompjuterski posredovanoj komunikaciji naše riječi postaju sekundanti, naše drugo ja, čije živote slijedimo dok se krećemo od jedne poruke do druge. Naše drugo ja logira se da bi vidjelo reakcije. Internet je diskontinuirani narativni prostor. Ruskoff ga opisuje kao “tihi svijet, u kom se svaki razgovor kuca na tastaturi. Da bi ušao u nj, čovek napušta i telo i mjesto, i postaje biće sačinjeno od reči” (Ruskoff, 1994:35). On je prostor diskurzivne interakcije, u kojem nema specifične represivne moći koja postavlja granice, niti produktivne moći koja stvara nekakvu veliku naraciju ili poželjan diskurs. Jedini oblik kontrole nalazi se u granicama koje stvara diskurs i članovima koji stvaraju diskurs. To je izmišljeni prostor gdje naracije ne samo da zaokupljaju naše vrijeme dok ih čitamo, pišemo i zamišljamo nego nam istovremeno stavljaju do znanja da vrijeme nije prazno, već prepuno aktivnosti i iskustava koje smo mu dodijelili. Online korisnici zamišljaju sebe kao dio zajednice zasnovane na vlastitom čitanju naracije. U mjeri u kojoj osigurava nove oblike javnog prostora cyber prostor nam daje mjesta za izražavanje. Na mreži imamo mogućnost da lako nađemo zajednice čiji su interesi u skladu s našima, ali i da sebe preoblikujemo, poprimimo različite osobnosti za različite zajednice i okruženja, da iskusimo više takvih prolaznih trenutaka konvergencije. Oni koji posećuju tematske forume na Usenetu dobivaju dokaz da se osjećaju kao grupa i da im te poruke “pripadaju”, stvarajući inverziju moći i svojine tradicionalne zajednice. Osjećaj slučajne povezanosti koji nam donosi internet uvjerava nas da “mi” (domaći) i “oni” (strani) ipak imamo nešto zajedničko i da moramo otići “tamo nekud” (Jones, 2001: 33). Riječ je o zajednici koja pripada članovima grupe, više nego oni njoj. Osjećanje identiteta ne izvodi se samo iz poistovjećivanja njenih članova s grupom, nego i iz njihovog shvaćanja identiteta te grupe. Beniger (1987, prema Jones, 2001:32) ih naziva “pseudozajednicama”, koje podrazumijevaju integraciju raznorodnih grupa putem masovne komunikacije i masovne proizvodnje. Internet ima svoju “svakodnevnost”, svoje navike, rituale i običaje i ima onih koji barem djelomično, a možda i potpuno, nalaze interakciju i osjećaj pripadnosti svojstvene zajednici za kojom tragaju u nekim interakcijama kada su “online”. Appaduraieva (2011) “zajednica osjećanja” je grupa koja zajednički zamišlja i osjeća. Transnacionalna i postnacionalna bratstva jesu zajednice koje su iznjedrili masovni mediji i koje u sebi okupljaju raznovrsna lokalna iskustva u sferi ukusa, zadovoljstva i politike. Međutim, u njihovom uzajamnom križanju stvorena je mogućnost prelaska s kolektivne imaginacije na translokalnu društvenu akciju. “Uloga elektronskih tehnologija u demokratskim pobunama u Kini, Istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu 1989. godine omogućili su komunikaciju preko lokalnih i nacionalnih granica. Novi oblici elektronski posredovane komunikacije počinju da stvaraju virtualna susedstva, koja više nisu određena teritorijom, pasošem, porezom, izborima, već pristupom softveru i hardveru koji su potrebni za povezivanje s velikim međunarodnim kompjuterskim mrežama” (Appadurai, 2011: 290). Ta elektronska susjedstva su svojevrsne zajednice, koje razmjenjuju informacije i mnijenjaju i grade veze u mnogim oblastima života, od filantropije do braka.

Etnicitet koji je nekada bio smješten u okviru nekog lokaliteta sada je postao globalna sila koja prelazi granice države i nacije (Appadurai, 2011). Konvergencija prostora koju je donijela tehnologija i različiti sistemski utjecaji rearanžiraju aktualne i zamišljene prostore oko kojih se formira identitet, a lokalitet provodi u praksu. Na globalnom nivou, građani razvijaju veze istovremeno s globalnim i lokalnim identitetima, često uvjetovani da razvijaju identitetske narative kompatibilne s različitim kulturama. Javljaju se novi socijalni blokovi čiji su komunalni, plemenski i nacionalni korijeni pokidani voljnom i nevoljnom migracijom i emigracijom. Riječ je o globaliziranim dijasporama u deteritorijaliziranom svijetu i dijasporskim javnim sferama koje postaju dio kulturne dinamike gradskog života u većini zemalja. Istovremeno, mediji mijenjaju društveni kontakt sa svijetom metropole, već olakšan drugim kanalima. Kablovski gledatelji nacionalnih televizijskih emitera i slušatelji nacionalnih javnih radijskih servisa, kao i korisnici koji pristupaju nacionalno proizvedenom online sadržaju imaju mogućnost da se dijasporski ujedine oko vlastite domovinske kulture (Morley, 2000). Imigranti obično nisu geografski bliski i upravo im internet omogućava da ostanu u kontaktu s bližnjima i sa svojom etničkom zajednicom. Imaginacija, koja vezuje članove jedne elektronske grupe, razvija se iz zajedničkog pamćenja istog mjesta porijekla odakle potječe većina korisnika. Osjećanje zajednice zasnovano je na pripadanju postojbini odakle svi potječu, što je povezano s lokalnim, kao i na osjećanju novog prostora koji je stran i u kojem je pitanje pripadanja uvijek problematično. Kako je postojbina sada nedostupna, prostor interneta kooptira da pronađe društvo koje je bilo dostupno na prvotnom mjestu stanovanja. Internet povezuje individuu s domaćim terenom gdje je prvotno socijalizirana. Zbog novih oblika elektronske medijacije dijaspore se mijenjaju. Appadurai (2011) navodi nekoliko primjera vezanih za indijsku dijasporu. Indijci u Sjedinjenim Državama su putem digitalnih medija u direktnom kontaktu s događajima u postojbini, Indiji, a ti dijalozi stvaraju nove oblike udruživanja, razgovora i mobilizacije u njihovim “manjinskim” politikama u Sjedinjenim Državama. Mnogi od onih koji su putem elektronskih sredstava najagresivnije umiješani u indijsku politiku istovremeno su uključeni u dijasporske politike u gradovima i regijama Sjedinjenih Država. Također, mobilizacija indijskih žena protiv obiteljskog nasilja i suradnja progresivnih indijskih grupa s istomišljenicima zainteresiranim za Palestinu i Južnu Afriku pokazuju da ta virtualna elektronska susjedstva nude Indijcima nove puteve za sudjelovanje u proizvodnji lokalnosti u gradovima i predgrađima u kojima žive kao američki učitelji, inženjeri i poduzetnici. Na angažman Indijaca u Sjedinjenim Državama u politici multikulturalizma u SAD snažno utječe njihova umiješanost u zapaljivu politiku njihovog zavičaja, grada, obitelji u Indiji kao i na drugim mjestima gdje njihovi indijski rođaci i prijatelji žive i rade – u Engleskoj, Africi, Hong Kongu i na Bliskom istoku. Autor naglašava da ono što se pojavilo nije naprosto suprotnost između prostornog i virtualnog susjedstva, nego značajan novi element u proizvodnji lokalnosti. Također, deteritorijalizacija stvara nova tržišta za filmske kompanije i putničke agencije koje niču iz potreba raseljenog stanovništva za domovinom. Globalni tok slika, vijesti i mnijenja sada omogućuje političko i kulturno znanje koje dijasporeunose u svoja prostorna susjedstva. Elektronska medijacija zajednice u dijaspori stvara složenije, disjunktnije i hibridnije osjećanje lokalnog subjektiviteta (Appadurai, 2011). Ovi primjeri su slikovit prikaz toga kako elektronske i virtualne zajednice utječu na proizvodnju lokalnosti u današnjem svijetu.

Domaće i strano svakako su povezani s procesima enkulturacije i akulturacije. Appadurai govori o rušenju monopola autonomnih nacionalnih država zahvaljujući djelovanju elektronskih medija i transnacionalne mobilizacije (Appadurai, 2011). Faks, elektronska pošta i drugi oblici kompjuterske komunikacije stvorili su nove mogućnosti transnacionalne komunikacije koje često izmiču neposrednom nadzoru nacionalne države i velikih medijskih konglomerata. Ova komunikacija ima potencijal da omogući razdvojenim, a društveno heterofilnim korisnicima da razmjenjuju informacije asinkrono i da premoste prostorne, vremenske, perceptivne i psihološke granice. U postelektronskom svijetu imaginacija igra veoma značajnu ulogu. Ona, iako ima svoje preteče u prošlosti, ima sasvim novu društvenu snagu, jer je sadržana u svakodnevnim mentalnim procesima običnih ljudi u mnogim društvima. Prema Appaduraiju, to se najprije vidi u načinu na koji premještanje stanovništva i sredstva komunikacije kontekstualiziraju i strukturiraju naše predodžbe (Appadurai, 2011). Takva bujnija imaginacija zbog selidbi definira konstrukte i vizije budućnosti. Ljudi koji mijenjaju mjesto boravka napuštajući svoje okruženje obilježeno lokalnim, zahvaljujući imaginaciji, koja ih projektira u budućnost, zamišljaju nove načine života kroz medijski prezentirane scenarije. Imaginacija u sebi sadrži sjećanje na prošlost i u njemu sadržana iskustva vezana za procese enkulturacije u domaćoj sredini i želju za budućnošću koju će uokviriti procesi akulturacije u dodiru sa stranim kulturama. Imaginacija kao osobina kolektiva – dio onoga što omogućuju masovni mediji kao sredstva zajedničkog čitanja, kritike i zadovoljstva, postaje pokretačka snaga moguće translokalne društvene akcije na većini kontinenata gdje migracija i masovni mediji zajednički grade novi smisao globalnog i lokalnog. Globalizacija ne implicira nužno, pa čak ni često, amerikanizaciju ili homogenizaciju, nego različita društva na različite načine usvajaju građu modernosti. Pitanje civilizacijskog Drugog povezano je s tim kako se lokalno pojavljuje u svijetu globalizacije i kako globalne činjenice dobivaju lokalni oblik. Jer sama globalizacija, usprkos težnji ka razvoju globalne, homogene kulture, jest neravnomjeran proces koji potiče vezivanje za lokalitete i fragmentaciju. U doba globalnog komuniciranja opstaje težnja ka vezivanju za specifičnosti i razlike koje odlikuju domaće. Međutim, dok s jedne strane bivamo navođeni da povezujemo obrasce promjena sa sve širim univerzumima interakcije, s druge smo strane vođeni unutra, ka kulturnim sklonostima i stilovima koji mogu biti čvrsto uglavljeni i u lokalne ustanove i u povijest lokalnog habitusa. Globalno umreženo društvo karakterizira kontrapozicija između logike globalne mreže i afirmacije velikog broja različitih sepstava (Castells, 2010). Ključno pitanje jest sposobnost ovih specifičnih kulturnih identiteta (sačinjenih od materijala naslijeđenog od jedinstvenih povijesnih okolnosti, a potom prerađenog u novom okruženju) da međusobno komuniciraju (Tourraine, 1997, prema Castells, 2014).

 


[111]  Međukulturno komuniciranje podrazumeva interaktivnu situaciju u kojoj se razvija proces razmene simbola u kojem se pojedinci iz dve ili više različitih kultura sporazumevaju dolazeći do zajedničkih (shared) značenja. Kultura označava pripadanje grupi čiji članovi poseduju iste vrednosti, norme i grupnu tradiciju (nacija, etnička grupa ili grupe koje odlikuje osobena npr. rodna ili lokalna kultura) (Stojković, 2002).

 

Literatura:

Appadurai, A. (2011). Kultura i globalizacija. Beograd: XX vek

Jones, S. (2001). Virtualna kultura: Identitet i komunikacija u kiber-društvu. Beograd: XX vek

Fernbak, Dž. (2001). Pojedinac u kolektivu: Virtualna ideologija i realizacija kolektivnih principa, objavljeno u: Steven Jones, Virtualna kultura: Identitet i komunikacija u kiber-društvu. Beograd: XX vek

Canclini, N. G. (2012): Hibridne kulture, prikrivena moć, objavljeno u: Jelena Đorđević, Studije kulture: Zbornik, Beograd, Službeni glasnik

Castells, M. (2014). Moć komunikacija. Beograd: Klio

Lévi Strauss, C. (1966): Divlja misao. Beograd: Nolit

Lovink, G. (2011): Networks Without a Cause – A Critique of Social Media, Polity Press: Cambridge

Morley, D. (2000). Home Territories: Media, Mobility and Identity, London: Routledge.

Negroponte, N. (1995): Biti digitalan. Beograd: Klio

Radojković, M., Stojković, B., Vranješ. A. (2015): Međunarodno komuniciranje u informacionom društvu. Beograd: Klio

Rheingold, H. (1993): The Virtual Community: Home steading on the Electronic Frontier. Reading: Addison-Wesley.

Rushkoff, D. (1994). Cyberia. SanFrancisko: HarperSanFrancisko.

Stojković, B. (2009): Mreže identiteta. Godišnjak Fakulteta političkih nauka, god. III, broj 3, str. 355-364.

Stojković, B. (2002): Identitet i komunikacija. Beograd: Agora, Fakultet političkih nauka u Beogradu, Čigoja štampa

Waldenfels, B. (2010): Osnovni motivi fenomenologije stranog. Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci – Novi Sad

 

Domestic and Foreign Structured by Imagination in the World of Virtual Communication

 

Abstract

 

This paper deals with the relationship of domestic and foreign, which is structured by new social power of imagination in a deterritorialized, globally networked world. It is grounded in the theory of disjuncture by Arjun Appadurai which deals with media and migration as the main elements and which examines their united action in the work of imagination as a constitutive feature of the postmodern subjectivity. Mass migration and means of communication mark the post-electronic world in that way that they evoke imagination, since they contextualize and structure our notions, offering new sources of imagining oneself and imaginary worlds. With the relocation of the population, a large and complex repertoire of images and narratives offers elements for experiments of the layout to viewers around the world which are based on fictional scenarios of lives of people living in other places. The media are a phantasmal place of crossing domestic and foreign, and they help build narratives about the Other and the proto-narrative of possible lives through enhanced social power of imagination.

 

Key words: domestic, foreign, imagination, virtual communication, media.

 

 


inmediasresno11malo

 6(11)#15 2017

 

UDK 316.744:613.86-045.23
Stručni rad
Professional paper
Primljeno: 26.12.2016.

Iris Jerončić Tomić

Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Stigma – mitovi i predrasude depresivnog poremećaja – uloga
videa kao medija u psihoedukaciji
(Boli me – video za promociju mentalnog zdravlja)

Puni tekst: pdf (205 KB), Hrvatski, Str. 1689 - 1693

 

Sažetak

 

SZO navodi depresiju kao četvrti zdravstveni problem. Godine 2020. bit će drugi i najveći uzrok radno-socijalnog nefunkcioniranja.

      

Stigmatizacija je negativno obilježavanje, marginaliziranje. Negativna je, znak srama i diskreditacije. Uobičajeno je uvjerenje kako su osobe s mentalnim smetnjama nasilne, nepredvidljive i agresivne.

      

Kratki filmovi, videa jasnih poruka s malo riječi i bogatstvom neverbalnih znakova izvrstan su izbor za psihoedukaciju mladih. Neverbalna komunikacija složena je od pokreta i poza, izraza lica, položaja tijela do tona glasa, koristimo je za izražavanje emocija, stavova i osobina ličnosti. U oglednom videu posebna pažnja usmjerena je prenošenje poruke izrazom lica. Manjak osobnosti izbjegnut je time što je prenose medijski prepoznatljive osobe s mogućnošću identifikacije.

      

Želja nam je naglasiti važnost primijenjenog medija u promociji zdravlja i promjeni stavova kod mladih ljudi.

 

Ključne riječi: mentalno zdravlje, depresivni poremećaji, stigmatizacija, psihoedukacija, film i video.

 

 

Gledajući filmove zamišljamo ili doživljenim iskustvom promatramo „drugačije” ljude oko nas, one koji se bore s unutarnjim silama, nečim teško opisivim – onim što su ljudi nekad objašnjavali „urocima” ili „namjernom slabosti duha”. Na temelju različitih iskustava sredine u kojoj odrastamo i živimo stekli smo sliku o duševnoj bolesti i ljudima s mentalnim smetnjama. Često su te slike obilježavajuće, stigmatizirajuće, kao u filmskim klasicima „Let iznad kukavičjeg gnijezda” Miloša Formana ili „Psiho” Alfreda Hitchcocka. Današnja filmska ostvarenja otklanjaju neznanje i strah u ljudi različitih sredina glede mentalnih bolesti. Oslikavaju nam kako izgleda život iz perspektive osoba s autizmom ili mentalnom retardacijom – „Kišni čovjek” Barryja Levinsona i „Forrest Gump” Roberta Zemeckisa, kako se iza halucinatornih doživljavanja shizofrenih bolesnika mogu skrivati visoki intelektualni kapaciteti – „Genijalni um”, film Rona Howarda o nobelovcu Johnu Nashu. U filmu „Još uvijek Alisa” Richarda Glatzera utjelovljen je lik osobe oboljele od Alzheimerove bolesti, kojoj se zbog demografskog starenja stanovništa i s tim povezane učestalosti te bolesti u suvremenom društvu posvećuje posebna znanstvena i preventivna pažnja (1).

Svjetska zdravstvena organizacija imenuje depresiju kao četvrti najveći zdravstveni problem s učestalosti od 3,6-6,8 % u općoj populaciji. Procjenjuje se kako će depresija oko 2020. biti drugi svjetski zdravstveni problem i najveći uzrok radno-socijalnog nefunkcioniranja obitelji (2,3). U Hrvatskoj ima 200.000 osoba s različitim oblicima depresivnog poremećaja (4). Broj osoba s depresivnim poremećajima kontinuirano se povećava. U Hrvatskoj su psihički poremećaji vodeća grupa poremećaja prema danima bolničkog liječenja, a po broju hospitalizacija u radno aktivnoj dobi su na drugom mjestu. Od svih psihičkih poremećaja, depresivni poremećaji su po broju hospitalizacija i po broju dana provedenih na bolničkom liječenju na trećem mjestu. Na suicid kao na moguće rješenje svoga teškog stanja pomišlja 75 % depresivnih bolesnika, 10-15 % i provede taj čin (5). Epidemiološki podatci ukazuju na važnost prepoznavanja i što ranijeg liječenja mentalnih poremećaja, naročito depresije. Posebnu pažnju treba usmjeriti prema mladim osobama kako bi se bolest na vrijeme prepoznala, adekvatno liječila i spriječilo njeno ponovno javljanje. Pred mladim ljudima je aktivni radni vijek i čitav život sa svim svojim zadatcima. Očuvanje i osnaživanje psihološkog potencijala za nošenje sa svim iskušenjima važno je za pojedinca i njegovu kvalitetu života kao i za čitavu zajednicu (6).

Stigmatizacija osoba koje boluju od psihičkih bolesti je negativno obilježavanje, marginaliziranje, klasificiranje kao manje vrijednih i izbjegavanje zbog te bolesti (7). Danas stigma ima negativno značenje i predstavlja znak srama i diskreditacije osobe. Stigma je društveni, medicinski i etički problem. Stigmatizacija je sveprisutna i uobičajeno je uvjerenje da su psihički oboljele osobe nasilne, nepredvidljive i agresivne. Komponente stigmatizacije su: etiketiranje, stereotipiziranje, separacija, emocionalne reakcije, gubitak statusa i diskriminacija (7). Stigma zatvara krug diskriminacije i socijalne isključenosti osoba s mentalnom bolešću. Većina bolesnika liječi se u zajednici i negativni stavovi zajednice ostavljaju znatne posljedice na bolesne i njihove obitelji (8). Posljedice stigme su nezaposlenost, često neriješeno stambeno pitanje, manjak samopouzdanja i slaba socijalna podrška. Te su posljedice prepreka u liječenju i oporavku bolesnika (7,8). Stigma negativno utječe i na odnose unutar obitelji bolesnika te umanjuje socijalne interakcije pokušajem skrivanja bolesti od drugih. Velik broj ljudi sa smetnjama, iz straha od stigmatizacije, ne odlazi liječniku, oporavak je zbog toga dulji, klinička slika složenija, recidivi učestaliji, terapijska suradljivost slabija (9). Giorgianni (10) navodi kako se i danas, u razvijenim i nerazvijenim zemljama, stigmatizirane osobe osjećaju zarobljene između osjećaja srama i neodobravanja društva, što znatno umanjuje njihovu kvalitetu života i mogućnost oporavka.

Metode borbe protiv stigme su: psihoedukacija s pružanjem točnih informacija o bolesti, kontakt s oboljelima kako bi se stekla iskustva koja mogu mijenjati negativne stavove te suprotstavljanje nepravednim postupcima prema duševnim bolesnicima i prema njihovoj diskriminaciji (11).

Film predstavlja moćan alat u psihološkom radu koji se sve češće koristi u psihoedukaciji. Sve što se događa oko nas i čemu su naša osjetila izložena ostavlja tragove na našoj svijesti i mijenja ju. Za vrijeme gledanja filma u mozgu se odvijaju različiti procesi zahvaljujući njegovoj neuroplastičnosti. To potvrđuju filmovi na koje većina gledatelja reagira istim, snažnim emocijama. Gledanje pobuđuje potrebu za komentiranjem, dijeljenjem iskustva s drugim gledateljima i ponovnim gledanjem (12). Video posjeduje izuzetnu komponentu postavljanja osobe u centar zbivanja. Zbog dostupnosti i jeftinoće izvedbe video može biti uključen u svaki segment edukacije te vrlo snažno djelovati u korekciji uočenih pogrešaka na snimljenom materijalu (12). U masovnoj komunikaciji nam pomaže prilikom prijenosa informacija, u rušenju uvriježenih stavova i formiranju novih. Kratki filmovi, videa jasnih poruka s malo riječi i bogatstvom neverbalnih znakova prihvatljiv su izbor za psihoedukaciju mladih. Prenošenjem jednostavne poruke u masovnoj komunikaciji uporabom neverbalne komunikacije djelujemo na nesvjesno kod gledatelja.

Sustav neverbalne komunikacije složen je od pokreta i poza, od izraza lica, položaja tijela u prostoru do tona glasa (13). Neverbalnu komunikaciju koristimo svakodnevno za izražavanje emocija, pokazivanje stavova i ocrtavanje osobina ličnosti. Tri navedene funkcije potenciraju poruku oslikanu u uratku. Na ovaj kratak način izbjegnuta je zamka pretjeranog, neoblikovanog izlijevanja podataka te uspješno prenesena poruka koja je nakon gledanog videa svima jasna. U oglednom videu posebna pažnja usmjerena je prenošenje poruke izrazom lica. Ljudsko izražavanje emocija je univerzalno i svi ljudi na isti način izražavaju i tumače emocije za šest glavnih emocionalnih ekspresija: srdžbu, iznenađenje, strah, gađenje, sreću i tugu (14). Na ovaj svima razumljiv način izraženim emocijama je potaknut snažan doživljaj kod gledatelja.

Manjak osobnosti izbjegnut je time što poruku prenose medijski prepoznatljive osobe s mogućnošću identifikacije. Time je stvorena mogućnost identifikacije, izbjegnuta ekskluzivnost i naglašena poruka kako se bolest može pojaviti u svačijem životu, kao što Forrest Gump (1) navodi majčine riječi: „Život je kao bombonijera. Nikada ne znaš što ćeš dobiti.”

Video, kao i film, često koristimo poput sredstva za ilustraciju edukativnih sadržaja. Iako kratak, nema manju važnost u suvremenoj edukaciji u odnosu na tridesete godine dvadesetog stoljeća i rane filmske uratke Foto filmskog laboratorija Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar”. Želja nam je da na primjeru videa „Boli me” udruge studenata Medicinskog fakulteta u Zagrebu CRO MSIC za promociju mentalnog zdravlja naglasimo važnost ovog medija u promociji zdravlja i promjeni stavova glede mentalnih bolesti kod mladih ljudi.

 

Literatura:

Mentalno zdravlje na filmu – Hommage Oscaru http://www.stampar.hr/hr/mentalno-zdravlje-na-filmu-hommage-oscaru, Pristup: 30. 12. 2016.

Gruber EN. Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude – živjeti s duševnom bolešću. Popovača: Udruga za unapređenje duševnog zdravlja i kvalitete života duševnog bolesnika i njegove obitelji «Sretna obitelj»; 2007., str. 22-4.

Thornicroft G, Rose D, Kassam A, Sartorius N. Stigma: ignorance, prejudice or discrimination. Br J Psychiatry. 2007.; 190:192-3.

Nacrt prijedloga nacionalne strategije razvoja zdravstva 2012. - 2020. www.hrt.hr/fileadmin/video/49._-_1.pdf, Pristup: 30. 12. 2016.

Milačić-Vidojević I, Dragojević N. Stigma i diskriminacija prema osobama s mentalnom bolešću i članovima njihovih porodica. Specijalna edukacija i rehabilitacija. 2011.; 10(2):319-37.

Wahl OF, Harman CR. Family views of stigma. Schizophr Bull 1989.; 15:131-9.

Crisp AH, Gelder MG, Rix S, Meltzer HI, Rowlands OJ. Stigmatisation of people with mental illnesses. Br J Psychiatry 2000.; 177:4-7.

Depresija i distimija - Mentalno zdravlje http://www.mentalnozdravlje.ba/uimages/pdf/depresija.pdf, Pristup: 30. 12. 2016.

Mikkonen, J., & Raphael, D. (2010). Social Determinants of Health: The Canadian Facts. Toronto: York University School of Health Policy and Management. http://www.thecanadianfacts.org/, Pristup: 30. 12. 2016.

Vukušić Rukavina, Tea (2011) Razvoj mjernog instrumenta za procjenu stigmatizacije duševnih smetnji u tiskanim medijima. Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu. http://medlib.mef.hr/1470/1/Vukusic-Rukavina_T_disertacija_rep_1470.pdf, Pristup: 30. 12. 2016.

Brajković Ksenija (2015) Stigmatizacija psihijatrijskih bolesnika od strane učenika medicinskih škola. Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu. https://repozitorij.mef.unizg.hr/islandora/object/mef%3A660/datastream/PDF/view, Pristup: 30. 12. 2016.

Odnos filma i gledatelja - Djeca medija www.djecamedija.org/?p=2653, Pristup: 30. 12. 2016.

Neverbalna komunikacija http://www.pfst.unist.hr/~mila/autorizirana_pred/.../predavanje3.ppt, Pristup: 30. 12. 2016.

Medijska kultura https://issuu.com/skafetin/docs/medijska_kultura_lekcije, Pristup: 30. 12. 2016.

 

Stigma: The Role of Video in Psycho-education
(“It Hurts Me” - Video for the Promotion of Mental Health)

 

Abstract

 

The WHO appointed depression as the fourth major health problem. In 2020, will be the second largest world health problem and the biggest cause of labor and social non-functioning. Stigmatization, classification as a less valuable person isolates individuals. Stigma is a sign of shame and discredit with a negative connotation. It is common belief that people with mental disabilities are violent, unpredictable, and aggressive.

      

Short films, videos, a clear message in a few words and a wealth of non-verbal cues are an excellent choice for psycho-education for young people. Non-verbal communication is a complex set of movements and poses, facial expressions, body postures. These non-verbal cues also include the tone of voice and voice expressed emotion, attitudes, and personality traits. In the experimental video special attention is on transmission of messages from the human face. From the study, the lack of personality was avoided by transferring the message to the youth by a recognized figure in the media and then the participants emphasized the possibility of identification.

      

We hope to emphasize the importance of applied media in health promotion and change attitudes among young people.

 

Key words: mental health, depressive disorders, stigmatization, psychoeducation, film and video.

 

 


inmediasresno11malo

 6(11)#16 2017

 

UDK 32-042.3:316.744(497.16)
Stručni rad
Professional paper
Primljeno: 16.12.2016.

Miomir Maroš

Univerzitet Adratik Bar, Crna Gora
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Mitomanija u izvještavanju medija u Crnoj Gori

Puni tekst: pdf (275 KB), Hrvatski, Str. 1695 - 1702

 

Sažetak

 

Polarizirano izvještavanje dominantnih medija u Crnoj Gori posljedica je povijesne potrebe za veličanjem vladara, odnosno njegovih oponenata, ali i bipolarnosti zasnovane na podjeli na prozapadno orijentirane Crnogorce i, na drugoj strani, tradicionalno proistočne Srbe. Nakon nezavisnosti Crne Gore ranije uspostavljena dihotomija na suvereniste i unioniste, zamijenjena je podjelom na dio javnosti koji je uz vlast i na one koji su njezini kritičari. Tako su opredijeljeni i mediji – TV stanice, novine i on-line portali.

      

Istraživačko pitanje je ono može li se od takvih medija očekivati da služe javnosti te da ispravno brinu o kulturnom i povijesnom identitetu, posebno javni servis TVCG, čija je to zakonska obaveza.

      

Na primjerima diskursa tiskanih medija i novinarskog „uklona“ TV stanica, bit će ispitivano izvještavanje koje generira ideološka matrica.

 

Ključne riječi: mediji, polarizacija, diskurs, novinarski uklon, mitsko izveštavanje.

 

 

UVOD

Novinarstvo u Crnoj Gori, koje je službeno počelo s listom „Crnogorac“ u doba kneza Nikole 1871. godine, imalo je već u prvim godinama i desetljećima odlike polariziranog izvještavanja. Gospodar koji se počeo oglašavati kroz svoj tisak pojavio se i nakon prvog lista, koji je trajao dvije godine, s novim izdanjima („Glas Crnogorca“, „Cetinjski vjesnik“, „Ustavnost“, „Slobodna riječ“...). Opozicija se suprotstavila svojim glasilima, posebice tijekom usvajanja Ustava 1905. godine („Narodna misao“) i prilikom borbi za samostalnu ili ujedinjenu Crnu Goru. U periodu Drugog svjetskog rata partizanskom tisku bio je suprotstavljen kvislinški i onaj koji je podržavao neprijatelja. Period socijalizma odlikovalo je uniformno izvještavanje koje u jednopartijskom sustavu nije omogućavalo slobodno javno iznošenje drugačijeg mišljenja, a pogotovo ne kroz medije.

Dugi period uniformnog novinarstva, koji je trajao skoro pola stoljeća, prekinut je devedesetih godina prošlog stoljeća pojavom višestranačja, koje je donijelo promjene i u medijima. One su, u smislu postizanja ravnoteže između suprotstavljenih strana, tekle vrlo sporo. U vrijeme velikosrpskog, ratnohuškačkog novinarstva (s državnih medija – RTCG i „Pobjeda“), koje je bilo prethodnica i podrška nečasnim ratnim potezima prema susjedima, takvim medijima su se suprotstavili oni u manjini – nezavisni tjednik „Monitor“ te radio stanica „Antena M“, kao i partijski list „Liberal“. Njihovo izvještavanje većinom se doživljavalo kao hereza, a vrijeme je pokazalo da je to bilo mirnodopsko, na profesionalnim principima zasnovano novinarstvo. Godine nakon rata na prostoru bivše Jugoslavije donijele su značajne promjene, a naročito nakon suprotstavljanja tadašnje crnogorske vlasti (1997) beogradskom režimu Slobodana Miloševića. Tada najjasnije dolazi do podjele na procrnogorsko i prosrpsko izvještavanje, na ono kojem je sveta ideja nezavisne i međunarodno priznate Crne Gore i drugo koje zagovara ostanak u zajednici sa Srbijom, tzv. unionističko izvještavanje. Neslužbeno, kampanja za referendum o samostalnosti Crne Gore održan 21. svibnja 2006. godine počela je mnogo ranije (već od 2000. godine), ali su državni mediji – RTCG i list „Pobjeda“ u tome bili nedosljedni, afirmirajući ideju independista u skladu s orijentacijom i potezima vlasti prema Beogradu i međunarodnoj zajednici (Zapad je gotovo do kraja bio u osnovi očuvanja Jugoslavije, tj. zajedničke države Srbije i Crne Gore, a crnogorska vlast često je morala balansirati). Godine nakon referenduma održale su postojeću podjelu, polarizaciju i konfrontaciju, naročito u pogledu identitetskih pitanja koja prate državu, poput jezika, crkve i himne. No u novije vrijeme, posljednjih godina, brišu se nacionalne podjele i mediji tabore zauzimaju na osnovu podjele – za ili protiv vlasti, a u skladu s tim je i podjela na medije koji su zagovornici Đukanovićeve politike i na one koji su njegovi oponenti. Pojedine situacije u kojima je dolazilo do verbalnih obračuna te sudskih procesa između vlasti i medija ukazale su na činjenicu koja postoji i danas – da su vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista i njenim koalicijskim partnerima jača opozicija kritički nastrojeni mediji nego političke opozicijske strukture. Opet su se mediji, kao i na početku tiskanog novinarstva, podijelili na one koji su „za“ i one druge, koji su „protiv“ gospodara, tj. vlasti.

 

TEORIJSKA OSNOVA

Mit ne mora biti lažan, ali je svakako (polu)izmišljen, jer nije u korelaciji s onim što je iskustveno ili znanstveno dokazano. Autori navode da je mit onoliko istinit koliko je vjerovanje u njega blisko određenom vrijednosnom, kulturnom i etičkom obrascu, odnosno sustavu nekog društva ili države. „Suština mita nije u tome da li se nešto zaista desilo, nego da li se nešto moglo desiti/dešavati, pa ako je odgovor potvrdan, još uz to u skladu sa teleološkim aktivizmom grupe, onda je i moguće i istinito. „Mit je, dakle, istinit jer je djelotvoran, a ne zato što nam daje činjenične podatke” (Armstrong, 2005:17).[112]

Polarizirano mitomanijsko izvještavanje svoje korijene vuče iz političke mitologije. Cilj političkog mita najčešće je potreba da se u obračunu političkih snaga u jednom društvu, u nedostatku pravih argumenata iz sadašnjosti, posegne za podjelama iz prošlosti. Tu dolazi do sukoba tradicije i revolucije, dogmatika i heretika, te sukoba između sila dominacije sa snagama demokracije i ljudske autonomije, a nasuprot njima je težnja za ukidanjem moralnih rascjepa i pokušaj da se politička zajednica uspostavi kao koherentan poredak.

Priroda mitova od najstarijih vremena je, navodi Matić, da se „obrazuju kao suprotnosti ili binarne opozicije“, pa se usporedo s bogovima, u paganskim religijama, nalaze i njihovi antipodi, bogovi zla. Kada nije moguće naći odgovore na urgentna društvena stanja, napominje ovaj autor, mitske projekcije se daju u negativnim formama i dodaje: „Stvaranjem antisimbola u kojima se urgentna situacija povezuje s djelovanjem „neprijatelja“ (izvanjskog ili unutrašnjeg), mogu se ostvariti brzi i neposredni mobilizatorski učinci. Pritom se negativnim mitskim obrascima, neprijateljima ili vođama suprotstavljenih grupa, pripisuju najteža negativna svojstva i odlike, ili se njihov lik iskrivljuje u raznim pravcima i prikazuje u grotesknim oblicima...“[113]

No, šire gledano, tvrdi Lou, mi usvajajući pogled na svijet, u stvari, usvajamo ideologiju. „Prihvaćajući to kako su predstavljeni drugi oko nas (naročito u medijima i u školi) mi se ugrađujemo u slike svijeta koje su nam na raspolaganju. Otuda slijedi da nam ideologija nije nametnuta. Mi aktivno nastojimo da se interpeliramo u kulturno okruženje...“[114] Iz toga slijedi, po Althusseru, da preuzimamo određeni vid „kodiranja realnosti“.

Potrebno je napomenuti da je upotreba binarnih opozicija u analizi kulturnih fenomena jedna od najvažnijih karakteristika strukturalizma, poglavito kod Claudea Lévi-Straussa, navodi Stuart Hall, u knjizi „Mediji i moć“, te se zalaže za dekonstruktivistički postupak, koji ne teži ukidanju tih suprotnosti „jer bi to prema Derridau bilo zapravo perpetuiranje istih formi koje se deklarativno žele dekonstruirati. Taj postupak je previše usmjeren na brisanje granica između binarnih suprotnosti, čime se dovodi u pitanje hijerarhija koju suprotnosti već impliciraju.“[115]

Medijski mitovi neosporno su politički mitovi, navodi Miletić, i podsjeća da je suština politike kao ljudske aktivnosti – potvrđivanje i ostvarivanje određenog interesa. Pored uobičajene mitomanije u izvještavanju, stvoren je mit da se u postojećem sustavu snaga može stvoriti oaza nezavisnih i slobodnih medija, što je po ovom autoru – politička artikulacija manihejskog poimanja slobode nastala u blokovski podijeljenom svijetu tijekom druge polovine XX. stoljeća, koja polazi od novinarstva kao „sedme sile“. No, to je samo po sebi floskula, odnosno utopija idealista. Miletić nastoji pomiriti dva stanovišta – sociocentrično i medijacentrično. Sociocentrično je ono koje smatra da su mediji kanal za mitove koji odražavaju odnos snaga u društvu, dok medijacentrično stanovište tvrdi da su mediji u novije vrijeme dio društvene strukture, te oni sami uvelike stvaraju vlastite mitove. Ta sublimacija bi izgledala ovako: „Međuzavisnost implicira da su masmediji i društvo u stalnoj interakciji i da utiču jedni na druge. Mediji (kao kulturna industrija) odgovaraju na zahtjeve društva za informacijama i zabavom i, u isto vreme, stimuliraju inovacije i doprinose mijenjanju socijalno-kulturne klime, koji proizvode nove zahtjeve u masovnom komuniciranju” (McQuail, 1994:63). Utoliko je u interesu politike, organiziranih subjekata političkog života u suvremenosti, da glorificiraju značaj medija u suvremenom društvu... da bi u beskrajnom kontinuumu medijskih sadržaja, kojim je narkotiziran čovjek suvremenosti, mogli nastati novi politički mitovi, kao jedan od uvjeta funkcionalnog ustrojstva i održanja društva u novim povijesnim okolnostima.“[116]

 

MITOMANIJA U CRNOGORSKIM MEDIJIMA

Sve je više zastupljena metoda u analizi medijskih tekstova analiza narativa koja otkriva kako narativ u medijima funkcionira (objašnjava uzroke i posljedice događaja i aktivnosti), kako se politička i društvena pitanja pretvaraju u medijski sadržaj (uvid u djelovanje moći) te se na taj način može pratiti evolucija medijskih sadržaja, a samim tim i političkih, odnosno društvenih promjena. Gillespie, M. i Toynbee, J. imaju tri pristupa narativnoj analizi, te je vide kao: poseban način kombiniranja dijelova pri stvaranju cjeline (koja često otkriva jednostavnu binarnu strukturu), kao dinamički proces komunikacije i smislene konstrukcije (informacija se dijeli, zadržava ili odlaže i nas to navodi da vršimo određene kognitivne aktivnosti: da izvodimo zaključke, da pretpostavljamo što je sljedeće što će se dogoditi) i kao socijalnu reprezentaciju (ispitivanje njezinog šireg socijalnog, političkog ili ideološkog značenja).[117]

Mieke Bal razliku između priče i fabule zasniva na razlici između slijeda događaja i načina na koji su ti događaji predstavljeni. U okviru definiranja naratologije, Bal uvodi pojam fokalizacije, jer se predstavljanje događaja uvijek događa u okviru određene vizije. Fokalizacija je odnos između vizije i onoga što se vidi, takozvana. pripovjedačka perspektiva.

„Važno je samo identificirati tko smo mi, a tko su oni, te nalazimo li se na istoj ili na suprotstavljenim stranama. Pritom je također važno ustanoviti kome je pripisana pozicija moći – nama ili njima, jer ovisno o tome jedni će biti smješteni u narativ žrtve, a drugi u narativ uspjeha, drugi će biti neprijatelji i prevaranti, drugi će biti naša kočnica, drugi će biti 'krivi za sve'.“[118]

Naracija je, dakle, dinamički element, način oblikovanja, uređivanja (na primjer, izbor naslova) i prezentacije vijesti. Narativni pristup, za razliku od tradicionalnog razumijevanja plasmana vijesti gdje se one doživljavaju kao informacije, uključuje sistem simbola, metafora, mitskih struktura i drugih riječi i oblika prenesenog značenja koji su prisutni u vijestima (Car, 2008). Nezavisno od toga žele li vijesti informirati ili zabaviti, one pripovijedaju o onome što se zbilo, pa je zato narativ važno definirati kao okosnicu medijskog teksta, razlikujući fabulu (što se dogodilo) i priču (interpretacija fabule).

Izvještavanje vodećih crnogorskih listova „Pobjeda“, „Vijesti“ i „Dan“ analizirano tijekom proljeća 2014. i jeseni 2015. godine za vrijeme lokalnih izbora i protesta prosvjeda jasno je pokazalo svrstavanje, i samim tim, polariziranje na medijskoj sceni.  

„Vijesti“ i „Dan“ su u proljeće 2014. afirmirali opoziciju, otkrivajući navodne izborne manipulacije vlasti, dok je „Pobjeda“ bila doslovno Đukanovićev bilten. Kada su u istom periodu pisali o aferama u Crnogorskoj komercijalnoj banki i Telekomu, „Pobjeda“ i „Vijesti“ su se stavili u uloge tužioca, odbrane ili sudaca, ovisno o tome s kojim su akterima familijarno ili interesno povezani. U izvještavanju o NATO-u i Crnoj Gori kao aspirantu za integracije, „Pobjeda“ je izvijestila afirmativno, a „Dan“ posve negativno, dok su u odnosu prema ulozi Rusije zamijenili strane. „Vijesti“ su koliko-toliko realno prikazale proces pridruživanja NATO savezu.

U vrijeme prosvjeda Demokratskog fronta, u jesen 2015., ta je polarizacija značajno radikalizirana te je koherentno provedena bipolarna podjela na „mi“ i oni“. „Dan“ i „Vijesti“ su u uličnim protestima oporbe vidjeli priliku za smjenu na izborima nesmjenljive vlasti, naslovima i tekstovima sami animirali prosvjednike, dok je „Pobjeda“ u tome prepoznala rusko-srpsku zavjeru protiv Crne Gore zbog pristupanja NATO-u i pokušaj destabilizacije države.

Kad je riječ o elektroničkim medijima, u istom periodu javni servis Televizija Crne Gore i najgledanija privatna televizija Vijesti su, pokazuje analiza orijentacije prema subjektu novinarskih priloga, iskazale ne tako jasan pristran stav kao novine. Iako je TVCG afirmirala vlast, a bila protiv prosvjeda oporbe, a televizija Vijesti bila na drugoj strani, to je manje provođeno kroz novinarske priloge, a više kroz generalne najave informativnih emisija, goste u studiju, te najave voditelja dnevnika. Ipak, možemo konstatirati da je to najčešće bio neutralna devijacija, koja je imala negativnu tendenciju u odnosu na stranu kojoj nije naklonjen medij.

Zanimljivo je da u analiziranim medijima nismo tijekom istraživanih razdoblja uočili dekonstrukciju binarnih opozicija u smislu da se brišu razlike između njih, niti su druge informacije uspjele relativizirati uspostavljenu polariziranost, odnosno konfrontaciju između provladinih i antivladinih medija.

 

ZAKLJUČAK

Mitologizacija medija i mitomanijsko izvještavanje u Crnoj Gori koje uzrokuju polariziranost i konfrontaciju, uzrokovani su dubokom političkom podijeljenošću u državi i društvu na zagovornike i protivnike vlasti. Mediji su ovisni o politici, a novinari od uredničkih garnitura koje provode medijske politike u odnosu na očekivanja moćnika o kojima ovise i nemaju mogućnost da se profesionalno bave svojim poslom.

„Usprkos pridodavanju konotacija, novinari i nastavnici nisu uključeni u proces stvaranja novih ideja. Njihov posao je „dvostupanjsko komuniciranje“ – populariziranje, naturaliziranje i širenje tuđih ideja.“[119]

To je stanje već duže u balkanskim okvirima. Krši se pritom dobro poznati ideal novinarstva pri kojemu se sluša i druga strana. „Na žalost naše strane, tj. pozicija i opozicija, toliko su se udaljile u političkim svađama da je prvi uvjet da uđete u jedan od tih tabora da potpuno začepite uši za argumente protivničke strane... Masovni mediji, stoga, padaju, kao žrtve opisanog političkog konteksta, jer se ni oni ne mogu posvetiti osnovnom zahtjevu: čujmo i drugu stranu. Nezaobilazna je nužnost odrediti od kojeg to momenta, od koga datuma, prošlost mora ići tamo gdje joj je mjesto – u sjećanje ili zaborav…”[120]

Prof. Radojković rješenje za problem postojećeg, mitološkog izvještavanja vidi u oslobađanju masovnih medija kako bi mogli ponuditi novu sliku svijeta i nov kulturni kod, što je njihov plemeniti zadatak i uvijek otvorena mogućnost.

Međutim, na “imaginarnom Balkanu” (termin Marije Todorove po istoimenoj knjizi), teško se uskoro može očekivati oslobađanje i ponovna profesionalizacija medija, ako već ustvrdimo da su nekada bili profesionalni. Jedino bi potpuno uključivanje u euroatlantske integracije i zadovoljavanje medijskih kriterija razvijenih zemalja donekle uspjelo popraviti imaginarnu medijsku sliku, s ekrana i portala, kao i iz novina. Stabilizacija društveno-političkih prilika u Crnoj Gori i podizanje ekonomske razvijenosti, sigurno bi doprinijeli da mediji budu profesionalniji te svoj fokus s konfrontacije na “mi” i “oni”, presele k građaninu i izvještavaju o temama koje su njemu bitne, te osim dominantno informativnog, program, odnosno novinske stupce, obogate edukativnim, kulturnim i zabavnim sadržajima.

 


[112]  Miletić, M., 2007, “Mitovi o medijima i savremene političke mitologije”, Časopis za upravljanje komuniciranjem, Novi Sad-Beograd, Protokol-FPN, str. 27

[113]  Matić, M., 1993, “Mit (politički)“ u „Enciklopediji političke kulture, Beograd, Savremena administracija, str. 683

[114]  Lou, E., 2013, “Mediji i politički proces”, Beograd, Fakultet političkih nauka – Čigoja, str. 165

[115]  Hol, S., 2013, „Mediji i moć“, Beograd, Karpoš, str. 157

[116]  “Miletić, M., 2007, “Mitovi o medijima i savremene političke mitologije”, Časopis za upravljanje komuniciranjem, Novi Sad-Beograd, Protokol-FPN, str. 43

[117]  Gillespie, M. i Toynbee, J., 2006, ”Analysing Media Texts “ NY: Open University Press, 79-117

[118]  Car, V. (ur.), 2015, „Mi i oni kroz medijske naočale“, , Zagreb-Beograd-Sarajevo, Kuća ljudskih prava, Kuća ljudskih prava i demokratije, PRAVA ZA SVE, str. 8

[119]  Lou, E., 2013, “Mediji i politički proces”, Beograd, Fakultet političkih nauka – Čigoja, str. 172

[120]  Radojković, M., 2006, „Medijum sindrom“, Novi Sad, Protocol, str. 92-93

 

Literatura:

Car, V., 2015, „Mi i oni kroz medijske naočale“, Zagreb-Beograd-Sarajevo, Kuća ljudskih prava, Kuća ljudskih prava i demokratije, PRAVA ZA SVE

Gillespie, M. i Toynbee, J., 2006, ”Analysing Media Texts“ NY: Open University Press

Hol, S., 2013, „Mediji i moć“, Beograd, Karpoš

Lou, E., 2013, “Mediji i politički proces”, Beograd, Fakultet političkih nauka – Čigoja

Matić, M., 1993, “Mit (politički)“ u „Enciklopediji političke kulture, Beograd, Savremena administracija

Miletić, M., 2007, “Mitovi o medijima i savremene političke mitologije”, Časopis za upravljanje komuniciranjem, Novi Sad-Beograd, Protokol-FPN

Radojković, M., 2006, „Medijum sindrom“, Novi Sad, Protocol

 

Mythomania in Media Reporting in Montenegro

 

Abstract

 

Polarized reporting of the most dominant media in Mne is a result of a historic necesity to portray rulers as great leaders, or to say his opponents as well, but also it is a result of a bipolarity based on the division between those who are pro western Montenegrins, and those who are traditionaly pro east oriented Serbs.

      

After Mne regained independence a society previously devided on sovereignists and unionists was now devided on those pro and against the regime the later being its main critiques. This is exactly the case with our media division TV stations, newspapers and on-line portals.

      

It is a question worth deeper research of wether this media can be expected to serve the public and wether they could properly reflect and preserve the country’s cultural and historical identity, the TVCG - with its legal obligation to do so-in the first place.

      

On several examples of the print media discourse and journalist ‘attitude’ , we shell elaborate reporting which is generated by an ideological base.

 

Key words: the media, polarization, discours, journalist ‘attitude’, mythical reporting.

 

 


inmediasresno11malo

 6(11)#17 2017

 

UDK 159.954: 316.774-028.26
Stručni rad
Professional paper
Primljeno: 26.12.2016.

Ana Đurković i Sunčica Jergović

RTS, Beograd

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Imaginacija i moderna audiovizualna forma

Puni tekst: pdf (351 KB), Hrvatski, Str. 1703 - 1713

 

Sažetak

 

Kroz tri epizode serije Arhetip modern bajke, u zagonetnom svetu mašte i stvarnosti pričaju se ozbiljne priče o arhetipovima, simbolima, spoznajama dobra i zla.

      

Urednik:Nataša Nešković

      

Autor: Sunčica Jergovic: scenario i režija

      

Montaža: Ana Đurković

      

Kako pristupiti rasvetljaju pojma mašte i afektivnih činilaca nase imaginacije u nečemu već a priori imaginarnom, po svojoj genetskoj provenijenciji, kao što je filmski prizor, odnosno digitalna slika i zvuk.

      

Ne može se izbeći asocijacija na uvek važeću sintagmu arnhajmovske istine : mass age -massage,: već sam medij je poruka.

      

U osnovnoj i najlapidarnijoj definiciji kadra, od Plaževskog na ovamo, jezikom filma konstituisan pojam kadra (le cadre) je, ipak odabir delića stvarnosti, okvir koji imanentno sadrži individualan čin samim aktom oivičenja slike, tj.njenog deljenja od celine realiteta prikaza, pa tako i može nositi specifičan kod semantičke vrednosti, kada je imaginativan, naravno, po estetičkim kategorijama i evaluacijama.

      

U ovoj vrsti pozitivnog simulakruma, ne može biti bolji segment za aktuelno razmišljanje o granicama imaginacije i istine u savremenim medijima, odnosno savremenom globalnom okruženju, od originalne audiovizuelne forme kroz čiju prizmu posmatramo bajku i kao mit i kao imaginaciju te istražujemo njen sveukupni uticaj na ličnost.

      

Sve može biti bajka, čak i lažna, amoralna floskula politizovana političkim lobijima postojećih savremenih zona moći, no ta bajka nema autentiku stvaralačkog čina, niti humanost svog artificijelno-istorijskog entiteta koji je uvek aktuelan i reinkarnativan u etičkom naporu pravog umetnika.

      

Dakle, mi istražujemo u uslovima kreativne stvaralačke slike, modalitetima audiovizuelnog medija, filmskim jezikom, upravo arhetip bajke, koji svojom psihodinamikom uvek egzistira i u koji se sklanja savremeni čovek kada je umoran od laži i simulacija u kojima, čak i nesvesno učestvuje tokom svog globalnog postojanja . Lekoviti napor umetničkog delovanja menja granice istina i otvara portale između različitih dimenzija, te uobličava stvarnost.

      

Arhetip moderne bajke je možda traktat o novim oblicima imaginacije, koji mogu biti prisutni u medijskoj paleti digitalnog sveta savremenog čoveka i koji može pokrenuti njegove pozitivne, maštovite, arhetipske, kreativne psiho energije a sačuvati ga od neistine, osveštavanjem postupka konzumacije medijskih sadržina.

      

Takav autentičan eksperiment smo želeli da predstavimo u ovoj formi, nadamo se i rasvetlimo ovaj pojam i delovanja istog u kolektivnom nesvesnom svih nas, i konzumenata - gledalaca kao i kreativnog ansambla koji je realizovao ovaj projekat.

      

Arhetip moderne bajke nastupa medijski sublimno i savremeno , iako arhaičnim česticama podiže naš afektivni tonus.

 

Ključne riječi: bajka, žanr, mit, arhetip, imaginacija, serijal Arhetip moderne bajke.

 

 

Sve može biti bajka, pa i lažna, amoralna floskula kreirana u političkim lobijima postojećih (suvremenih) zona moći, no takva bajka nema autentičnost stvaralačkog čina niti humanost svog artificijelno-povijesnog entiteta koji je aktualan i reinkarnativan u etičkom naporu pravog umjetnika.

Istražujući u uvjetima kreativne stvaralačke slike i modalitetima audiovizualnog medija, pokazalo se točnim da je upravo arhetip zaklon u koji se sklanja suvremeni čovjek kada je umoran od laži i simulacije, a nešto najljekovitije jest bajka, koja svojom psihodinamikom uvijek egzistira.

Vlada mišljenje da se bajke čitaju tri puta u životu: prvi put ih čujemo pred spavanje, pričaju ih odrasli, u doba kada smo još uvijek nepismeni, ne poznajemo slova i samo gledamo slike i slušamo; dugi put kada se opismenimo čitamo najljepše i one najzanimljivije, kojih se sjećamo i koje nas interesiraju; a treći put je to kada dobijemo svoju djecu i počnemo ih čitati naglas.

U žanrovskom smislu, bajka je književni žanr u kojemu se stvarno i nestvarno prepliću, gdje ne postoji razlika između toga dvoga, ali promatrano znanstveno bajka je prije svega imaginacija manifestirana u priči i pisanju jednog naroda ili neke grupe ljudi i možemo reći da predstavlja kolektivno sanjanje te grupe ljudi.

“Jedna od određujućih osobina bajki, kao oblika fantastične književnosti, je postojanje neverovatnih pojava u njihovim sadržajima. Ove pojave i događaji su podrazumevajući -  niti uznemiravaju, niti čude, niti plaše glavnog junaka. Iznenadno pretvaranje princeze u žabu ili postojanje Baba Jagine jezive kuće, preživljavanje Crvenkape u stomaku vuka ili večiti san... sve su to fenomeni za svet bajki potpuno uobičajeni.”[121]

“Cvetan Todorov (Tzvetan Todorov), filozof i književni teoretičar, bajke je smatrao pravcem fantastične književnosti koji je nazvao čudesan (za razliku od fenomena čudnog u književnosti). Svet čudesnog je podrazumevajući za junaka, on susreće vile, veštice, čarobnjake, patuljke; životinje mu pomažu, priroda i likovi se transformišu, nestaju, iznenada se pojavljuju... Čudesno u bajkama junak objašnjava natprirodnim uzrocima, odnosno prihvata postojanje natprirodnog, dok je junak fantastične književnosti, koju Todorov sistematski klasifikuje, začuđen ili čak prestravljen neobičnim događajima i neuspešno pokušava da ih razume racionalnom determinisanošću.”[122]

Bajke se razlikuju od mita i potrebno je napraviti malu distinkciju. Mit teži prikazati neke sakralne stvari koje trebaju biti shvaćene kao konačna i apsolutna istina.

“Uz to je mit, ukoliko i literatura, pre svega usmena reč, izraz kultura bez pisma, sa njihovim verovanjima 'mitskog karaktera', to jest religioznim predstavama o vezama, kako bi ih mi danas nazvali, prirodnih i natprirodnih pojava, vrlo često spojen sa ritualom, drugim rečima, više-manje mađijskom tehnikom pridobijanja sklonosti 'natprirodnih' sila. Otud se danas izučavanje mitologije oslanja pre svega na etnologiju, nauku o ostacima ranih kultura naroda bez pisma.”[123]

Profesorica Pešikan Ljuštanović kaže da je Vuk upravo bajkama postavio osnovu srpskog književnog jezika. “Međutim, treba znati, mi se polako i sigurno udaljavamo od tog jezika i od tih priča. Ako danas pomenete Pepeljugu, među studentima srpske književnosti, a pogotovo mimo njih, nikome neće pasti na pamet Vukova Pepeljuga koja se zove Mara, koja ide u crkvu a ne na bal, čija se majka pretvara u kravu, što je refleks nekih prastarih verovanja vezanih za vezenje i tkanje, nego pre svega Peroova Pepeljuga, koja je poslužila kao osnov za crtani film.”[124]

Bajke su bile u velikoj mjeri način da se ustanove neke odlike nacionalne kulture, da se ta kultura dokaže. U XIX. st. nastaje Zbornik bajki. Charles Perrault je napravio zbirku bajki i pripisao je svom devetnaestogodišnjem sinu. Međutim, braća Grimm objavljuju bajke s jasnom pretenzijom da predstave njemački duh i ostatke njemačkog mita. Oni su vjerovali da je bajka nekakav ponarođeni refleks starih mitskih predstava. Vuk je zapisivao bajke i narodne priče pod velikim utjecajem braće Grimm.

Za mit se može reći da je bliži svijesti nekog naroda i da su njegovi arhetipski motivi vezani više za životne probleme u nekom razdoblju toga naroda pa ga je zato lakše tumačiti.

“Frojdova teza da je 'mit sačuvan ostatak iz infantilnog društvenog života naroda, a da je san mit individue', omogućila je mnoge prodorne analize, mada mi se čini da je njegovo shvatanje da se ključ mitologije nalazi u neurozi, da je mit neurotična kompenzacija želje, preterano jednostrano...ništa zdravije od zdrave želje. Po Levi-Strosu, mitovi su izraz determinisanog funkcionisanja ljudskog duha, što je bar donekle prihvatljivo.”[125]

Po Jungu, naše kolektivno nesvjesno sastavljeno je od instinkata i arhetipova. Arhetipovi su praobrasci ili praslike, točnije rečeno to nisu gotove slike i nisu to gotove predstave, nego su prije dispozicije za određene predstave. Arhetipovi su u suštini urođeni obrasci mišljenja, ali ne samo mišljenja nego i emocija i ponašanja. Dakle, to je nešto što mi nasljeđujemo, nešto što mi imamo prije svakog iskustva i zapravo nam pomaže da neke životno važne događaje koji se ponavljaju bezbroj puta možemo smjestiti u neki kalup, neku shemu.

Dijete se ne rađa kao tabula rasa, nego ima arhetipove koji mu pomažu da ovaj svijet doživi na odgovarajući način.

Arhetipove mi nikada ne možemo neposredno istražiti. Oni su na neki način čak nespoznatljivi. Ali ako ih ne možemo direktno proučavati, mi ih proučavamo zapravo preko nekih manifestacija, izraza i njihovih tragova. Arhetipovi se javljaju u kulturi, u mitovima, mitskim slikama, i tako ih je Jung najprije i otkrio, u nekim religioznim idejama, dogmama, ritualima, i naravno javljaju se u bajkama.

Bajke predstavljaju neke od najstarijih i možda najljepših priča o tome što se zbiva u jednom fantastičnom svijetu, u jednom svijetu koji se bitno razlikuje od ovoga ovdje.

A zašto je bajka toliko utjecajna? Zato što u suštini govori o unutrašnjim preprekama koje čovjek može savladati, o strahovima, o sumnjama, o strepnjama, o strahu od smrti, o svim mogućim strahovima koji nas vrebaju iznutra i jezikom simbola i jezikom slika dotiče kolektivno nesvjesno kao nešto što je zajedničko.

“To je u stvari ta dijalektika da zapravo ako nemamo iskušenje, ako nemamo tu borbu sa zlom mi ne možemo da sazrevamo, tako da vrlo često to nanošenje neke nesreće, ta rana može biti ona blagoslovena rana, dakle rana koja nama pomaže da odrastemo, koja nam pomaže da neke stvari koje ne bi shvatili shvatimo i na neki način ta nesreća može da nas prosto preobrazi. To se dešava u bajkama i ako hoćete zlo tu upravo igra onu ulogu da bude onaj izazov koji će dovesti do te promene. Zamislite nekog ko živi zaista kao ona Trnova Ružica u onoj staklenoj bašti, u dvorcu, potpuno zaštićena. Tu nema sazrevanja. Tek kada se ubola na trn od tada počinje...naravno tu imamo taj neki prvi period latencije 100 godina spavanja, ali ona se tada budi i budi se kao jedna sasvim nova osoba, zapravo kao jedna žena a zaspala je zapravo kao devojčica.”[126]

Bajka u suštini treba da ohrabri dijete koje je malo, nejako, nezrelo da se uputi na neizvjestan, opasan put, da ga ojača da se susretne čak i s onim teškoćama koje naizgled prelaze njegove snage. Bajka mu obećava: bori se, budi hrabar i uspjet ćeš. Suštinski to je poruka bajke o kojoj govori Bruno Bettelheim.

“Bez iskustva koje omogućava slušanje bajki, iskustva dodirivanja vlastitog nesvesnog, komunikacije sa njim, osoba ostaje lišena velikog resursa komunikacije sa samim sobom, ne uspeva da doživi odgovarajuće zadovoljenje nesvesnih procesa, te kao posledica može nastati osećanje da nikada nije potpuna.”[127]

“Karl Gustav Jung je jedanput rekao da su arhetipovi one najjače ideje čovečanstva. I u tom smislu su bajke neka vrsta pedagoških mašina koje decu upoznaju sa tim arhetipovima. I ako malo bolje posmatramo stukturu bajki onda vidimo da se bajke neprestano bave borbom dobra i zla. Možemo reći da je to funkcija bajke da prvi put u život jednog deteta koje je okruženo ljubavlju, dobrotom, koje je na neki način zaštićeno od tog spoljašnjeg sveta se uvodi ideja zla. Znači u tom spoljašnjem svetu postoje neki opasni ljudi, opasne sile, ljudi koji nisu dobronamerni, postoje mame koje ne vole svoju decu, ali da bi cela stvar bila manje traumatična za dete postoji i ono dobro koje uvek na kraju pobeđuje.”[128]

“Kod Junga se ljudska psiha sastoji od dve oblasti: svesne i nesvesne, od kojih je ova poslednja najvažnija, jer sadrži bitne elemente lične i zajedničke istorije ljudi, kao urođeno, nasleđeno od prvobitnog čoveka, kolektivno nesvesno, sastavljeno isključivo od 'arhetipova', koji su neposredno nesaznatljivi, ali se manifestuju kao simboli i slike. Tipične reakcije na osnovne situacije, arhetipovi su u malom broju, ali mogu da proizvedu bezbroj izraza, kako u snovima tako i u maštanjima. Htevši da živi potpuno svesnim životom, moderan čovek je odbacio bolju polovinu svog bića, ono praiskonsko, gde se nalaze arhetipska rešenja njegovih muka.

Na svim nivoima ljudskog iskustva, arhetipovi još uvek daju smisao života i stvaraju kulturne vrednosti...”[129]

“Jedna od značajnih razlika između psihoanalitičkog pristupa bajkama i pristupa analitičke psihologije je što autori uglavnom smatraju da je potrebno izbeći individualizovani pristup bajkama – vezu i identifikaciju slušaoca ili čitaoca sa junacima bajke. Za analitičku psihologiju, sadržaj bajke i njeni junaci nisu poligon za identifikaciju. Junaci bajke su apstrakcije, kao i sva ostala dešavanja u bajci. Treba ih posmatrati kao simbole određenih procesa ili fenomena čovekovog unutrašnjeg sveta, najpre njegovog kolektivnog nesvesnog.”[130]

“Budući da bajka nadilazi kulturne i rasne razlike, može lako migrirati. Jezik bajke, naizgled je međunarodni jezik čovečanstva”, navodi Marie-Louise von Franz.[131]

Ako zaključimo da je bajka čista imaginacija oslobođena značenja, koja je onda svrha bajke, netko bi se mogao pitati. Ako mit ima funkciju koja može biti religiozna, društvena u smislu kao što religija podržava određene stvari u društvu, kakva je onda svrha bajke?

“Iz moje lične perspektive bajka je u stvari sloboda svakog pojedinca koji je član društva da mašta. I onda kroz bajku svi mi imamo slobodu da maštamo. I posebno tzv. 'Narodne bajke', znači one koje nisu delo pojedinačnih autora kao što su poznati Andersen ili braća Grim, nego bajke koje se prenose sa kolena na koleno i koje su građene kao maštanje jedne grupe ljudi o nekim stvarima. I ta bajka je u stvari neki prostor gde mi svojoj imaginaciji i mašti možemo da dopustimo da se onako rascveta, da se razgrana i da joj dopustimo da teče. Mislim da su najteža i najgora vremena ona kada ljudi više ne mogu da maštaju ili kada izgubimo sposobnost da maštamo, da zamišljamo stvarnost, da izmišljamo bajke. E tada je jako lako da od sasvim običnih i prozaičnih stvari iz života da kreiramo heroje i zbivanja, da izmišljamo značenja kojih tu zapravo nema, da nam političari, sportisti ili rok zvezde zauzmu mesta heroja, da nam zbivanja u parlamentu ili na sportskom terenu zamene zbivanja na životnoj pozornici i da onda u tom nedostatku imaginacije ili nemogućnosti da maštamo, počnemo da izmišljamo bajke kojih zapravo nismo ni svesni. I onda živimo bajku koju smo sami kreirali, dakle nismo ni svesni da je bajka, nego da je jedna iluzija običnog življenja. Obično posmatranje bajke u smislu pouke - te neke banalne didaktike u bajkama, to je ono često kada se kaže ta i ta bajka nam govori kako treba biti dobar prema drugim ljudima ili biti čestit u životu, koja pokušava da neke stalne, večne vrednosti očuva u kolektivnom pamćenju nekog naroda, možda to stoji ali mi se ne čini da je to primarna funkcija. Mislim da je primarna funkcija upravo ovde u toj slobodi mašte, u toj slobodi imaginacije, u tome da bajka ne da da zaboravimo da maštamo. I ako posmatramo savremeno doba, možda poslednja jedna velika bajka koje sam ja svestan jeste upravo legendarni Gospodar prstenova.”[132]

Ipak, današnji čovjek, pod utjecajem brzog razvoja tehnike, sve više shvaća da zapravo ne može živjeti bez vrijednosti, ali i da arhetip, ono što u biti čini bajku, ti arhetipski motivi – oni ne nestaju.

“Jedno od pitanja, kada se radi analiza životnog scenarija ili životnog skripta, je upravo da li ste imali neku omiljenu bajku i koja je to bajka. I onda vrlo često vidimo da ako je neko jako voleo Pepeljugu da on kasnije u životu, odnosno ona (jer najčešće je to ona), u kasnijem životu nekako postaje Pepeljuga. Otkrivamo da se odrasla žena poistovećuje sa Pepeljugom i jedan deo života živi život žrtve, a onda se nada da će se pojaviti princ, princ kojeg ona zaslužuje, koji će biti bogat i lep i dobronameran i da će upravo nju izabrati između mnoštva drugih žena i učiniti njen život dobrim. Tako da možemo reći da u svakome od nas postoji jedan deo našeg Ja, koje zovemo 'naše unutrašnje dete', koje bez obzira koliko ko ima godina u  njemu postoji taj dečji deo i aspekt koji je na nivou simbola, arhetipova, na nivou tih najranijih priča sa kojima se neko poistovetio i načina kako živi život.”[133]

Upravo se to dešava u ovoj eri masovne kulture (na način na koji Joseph Turow tumači taj pojam)[134], suvremenoj i postmodernoj, gdje se mitski motivi, bajkoviti motivi sada vraćaju na drugi način i gdje se oni “naseljavaju” u tvorevine masovne kulture, tako da sada imamo romane, priče, filmove, serije o junacima iz bajki koji nam zadaju model po kojem očekujemo “život iz bajke”. U književnosti imamo i znanstvenofantastičnu literaturu gdje se pronalazi čitav niz motiva izravno preuzetih iz bajke, oni su transformirani i modernizirani, ali sada umjesto mitskih bića imamo izvanzemaljce, marsovce, umjesto zmajeva rakete itd. Dakle, ti motivi su arhetipski i itekako živi, ali se manifestiraju na drugi način. I, naravno, ono što ne treba zaboraviti su filmovi. U filmovima, i to u raznim žanrovima filmova, najčešće u ljubavnim filmovima – gdje prije svega imamo matricu bajke.

U prvih šest “najbolje ekraniziranih bajki” po izboru Britanskog Telegrafa spadaju uglavnom Disneyjeva ostvarenja iz prve polovine XX. st.: Snjeguljica i sedam patuljaka (1937.), Pinokio (1940.), Pepeljuga (1950.), Uspavana ljepotica (1959.), Labirint (1986.), Princeza nevjesta (1987.)...[135]

Neke od najljepših filmskih bajki napravljene osamdesetih godina su i animirani Tamni kristal (1982.), zatim Beskrajna priča (1984.) Wolfganga Petersena o mladom ratniku koji sprečava ništavilo da proguta svijet fantazije, tih godina najskuplji njemački film, Istrebljivač (1982.) Ridleyja Scotta koji postavlja ozbiljna pitanja o tome što je čovjek i kako prepoznajemo stvarnost, Legenda (1985.), nominiran za nagradu Oscar, u kojem Tom Cruise i Mia Sara pokušavaju spasiti jednoroga od vladara Tame. Filmska se industrija i u dvijetisućitima vraća na motiv bajke u ostvarenjima Začarana Ela (2005.), Panov labirint (2006.), Zvjezdana prašina (2007.), Začarana (2007.), Princeza i žabac (2009.), Vrlo zapetljana priča (2010.), Ogledalce, ogledalce (2012.), Snježno kraljevstvo (2013.), Zlurada (2014.), U šumi (2015.)...[136]

Serijali najvećih televizijskih i producentskih kuća također su vezani za ekranizaciju bajki, jer ih gledatelji s pažnjom prate i biraju za najbolje, pa tako su osamdesetih to bili Faerie Tale Theatre (1982.-1987.), Wizards and Warriors, CBS (1983.), The Charmings, ABC (1987.) i The Storyteller, HBO (1987.)[137], dok je danas u vrhu serijal Igra prijestolja (HBO) koji je pet puta za redom bio biran za najbolji (ima sedam sezona), slijede ga Twin Peaks, serijal sniman 1990.-1991. u Americi, čiji je nastavak najavljen za 2017. godinu, Once upon a time mreže ABC[138], NBC-ov Grimm, a najavljen je Star Trek: Discovery koji će biti prikazan 2017.[139]

Serijal Arhetip moderne bajke rađen je za ONP RTS 2016. godine pod uredničkom “palicom” Nataše Nešković[140]. Prva epizoda je emitirana 28. travnja 2016. Prvotno planiran kao projekt od tri epizode, količinom snimljenog materijala (i velikim brojem relevantnih sugovornika), nadrastao je taj okvir, pa je dodana i četvrta. Sugovornici u serijalu su bili prof. dr. Žarko Trebješanin, prof. dr. Ljiljana Pešikan Ljuštanović, dr. Zoran Milivojević, Radoslav Zelenović, Milutin Petrović, Vesna Gajović, Emir Salihović, Vlada Petričić, Paulina Manov i mnogi drugi. Tijekom procesa interpretacije bajki u serijalu za autore je bilo neophodno povezivanje svih značenja danog simbola koji se može naći u bajci s onima koja simbol ima i u drugim oblastima – mitologiji, religiji, antropološkim izučavanjima, pjesništvu, filmu, muzici. U toku stvaranja serijala pojavio se ozbiljan problem autorskih prava prilikom puštanja filmskih inserata kao ilustracije pojedinih tema. Tim je u procesu realizacije došao na ideju da se filmskim jezikom kreira autentičan ambijent bajke i pristupilo se izradi potpuno novogenerirane slike i zvuka, izmaštanih, pa potom i stvorenih suvremenim tehnologijama, koji su dopunili onu snimljenu, prethodno vizualno osmišljenu, kostimiranu i prostorno zaokruženu. U tom spoju, audiovizualnim sredstvima došlo se do Anime i Animusa, ženske i muške strane junaka, prikazani su junak (princ) i princeza (zatočenica koja čeka), stari mudrac i čarobnica (simboli Sjenke) kao i životinje pomagači koje predstavljaju naše nesvjesne potencijale koji su nam nadohvat ruke (ptice i krilate životinje koje simboliziraju intuiciju, dok priča o starom drvetu predstavlja psihički rast). Za bajku je karakteristično da je jedan od središnjih, najinteresantnijih, najuzbudljivijih motiva borba dobra i zla. Jer junak se, kao oličenje dobra, susreće s likovima koji su oličenje zla. To može biti maćeha, može biti vještica, može biti zmaj, morsko čudovište i tako dalje. Pojavom poznatih likova u svim tim ulogama pokušali smo prenijeti poruku da to zlo u bajkama nije nešto što je apsolutno, dakle ta Sjenka može biti sve što je u nama nerazvijeno, ono što je iz nekog razloga odbačeno u nesvjesno. Matricom poznatih bajki, također, kreirane su veze koje su ispunile “funkciju bajke”, na način koji je uspostavio Vladimir Jakovljevič Propp, pa su tako sačinjene epizode korespondirale sa samom suštinom bajke, a to je imaginacija.

Suvremeni čovjek je sve uplašeniji. Razvio je tehniku, ali često ne zna što će s njom, ugrožen je siromaštvom, terorističkim napadima ili epidemijama koje teško može suzbiti... Mnogo je toga iracionalnog što čovjek više ne može kontrolirati pa će sve češće shvaćati da mu bez bitnog dodira s onim što daje duhovni život (a to su upravo arhetipski motivi) mašta, san, intuicija – nema opstanka.

 


[121]  Dimoski, Sanja, Čudesno u nama - od bajke do psihoterapije, Treći Trg, Beograd, 2015., str. 5

[122]  Ibid, str. 6

[123]  Petrović, Sreten, uvod, Elijade, Mirča, Sveto i profano, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci; Novi Sad, 2003., str. 6

[124]  Pešikan Ljuštanović, Ljiljana, Arhetip moderne bajke, epizoda 1, RTS, lipanj 2016.

[125]  Petrović, Sreten, uvod, Elijade, Mirča, Sveto i profano, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci; Novi Sad, 2003., str. 13

[126]  Trebješanin, Žarko, Arhetip moderne bajke, epizoda 2, RTS, lipanj 2016.

[127]  Bettelheim, Bruno, The Users of Enchantment The Meaning and Importance of Fairy Tales, 1976., str.75

[128]  Milivojević, Zoran, Arhetip moderne bajke, epizoda 1, RTS, lipanj 2016.

[129]  Elijade, Mirča, Sveto i profano, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci; Novi Sad, 2003., str. 18

[130]  Sanja Dimoski, Čudesno u nama - od bajke do psihoterapije, Treći Trg, Beograd, 2015., str. 18

[131]  Franz Von, M-L., Interpretation of Fairy Tales, Dallas, Texas: Spring, 1970., str. 57

[132]  Salihović, Emir, Arhetip moderne bajke, epizoda 2, RTS, lipanj 2016.

[133]  Milivojević, Zoran, Arhetip moderne bajke, epizoda 1, RTS, lipanj 2016.

[134]  Turow, Joseph, Uvod u masovne komunikacije, Beograd, Clio, 2012., str 32

 

Literatura:

Bettelheim, Bruno, The Users of Enchantment The Meaning and Importance of Fairy Tales, 1976.

Dimoski, Sanja, Čudesno u nama – od bajke do psihoterapije, Treći Trg, Beograd, 2015.

Elijade, Mirča, Sveto i profano, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci; Novi Sad, 2003.

Franz von, M-L., Interpretation of Fairy Tales, Dallas, Texas: Spring, 1970.

Turow, Joseph, Uvod u masovne komunikacije, Beograd, Clio, 2012.

 

Televizijske emisije:

Arhetip moderne bajke, epizoda 1, RTS, lipanj 2016.

Arhetip moderne bajke, epizoda 2, RTS, lipanj 2016.

 

Izvori s interneta:

http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/zanimljivosti/aktuelno.288.html%3A527914-Koje-su-najbolje-ekranizovane-bajke-svih-vremena

http://www,citymagazine.rs/clanak/najlepse-filmske-bajke-iz%20osamdesetih

http://wwwt.thefw.com/fairytale-tv-show

http://www.abc.go.com/show/once-upon-a-time

http://www.serijal.com/izdvojeno/čitatelji-odabrali-najbolje-serije-sezone

http://www.rts.rs/page/tv/sr/story/21/rts-2/2298561/arhetip-moderne-bajke.html

 

Imagination and Modern Audio Visual Form

 

Abstract

 

Through three episodes Archetype of modern fairy tales, the mysterious world of fantasy and reality,tell as a serious story about archetypes, symbols, knowledge of good and evil.

      

Rts editor: Natasa Neskovic

      

Written and directed by: Suncica Jergovic

      

Editing: Ana Djurkovic

      

How to illuminate concept of phantasy and affective factors in our imagination a priori something so imaginary, by their genetic provenance, such as a movie scene, or digital picture and sound.

      

You can not always avoid the association to a valid phrase of arnhajm’s truth: mass age -massage: the medium is the message.

      

In elementary and tersely definition of „the shot“ from Plaževsky film language there is term for „le cadre“, however these are selected bits of reality, immanent frame that contains the individual act of images divided of the continent’s view of reality, handling the specific code of semantic value, when its’s imaginative, of course, by aesthetic categories and evaluations.

      

In this type of positive simulacrum, it can not be better segment for the current thinking about the limits of imagination and truth in contemporary media, and contemporary global environment, than the original audio-visual forms through whose prism we search throught a fairy tale in a same time myth and imagination as well as exploring its overall impact on the personality.

      

Everything can be a fairy tale, even false, amoral platitudes politicized by political lobbies in a contemporary existing power sistems, but this is no fairy tale authenticity in it, or creative act, nor humanity and artificial and historical entity of a man that is always present in the ethical effort of a true artist.

      

So, we are investigating the conditions of creative images, modalities of audiovisual media in film language,and it is the archetype of the fairy tale, which, with its psychodynamics still exists and which is removed when the modern man is tired of lies and simulations during his global existence. Effort of an artistic activity changes the boundaries of true and open portals between the different dimensions and shapes reality.

      

The archetype of the modern fairy tale is perhaps the look on new forms of imagination, which can be present in a range of digital media world of modern man, and it can run it’s positive, imaginative, archetypal, creative psyche energy and preserve it from falsehood, consecrated the process of consumption of media content.

      

Such an authentic experiment, we wanted to present in this form, hopefully clarify this concept and operation of the same in the collective unconscious of us all, and consumers - viewers as and creative team that has implemented this project.

      

The archetype of the modern fairy tale performances media is sublime and modern, although archaic particles lifted our affective tone.

 

Key words: fairy tale, genre, myth, archetype, imagination, Archetype of modern fairy tale series.

 

 


inmediasresno11malo

 6(11)#18 2017

 

UDK 159.954:316.6
Stručni rad
Professional paper
Primljeno: 11.11.2016.

Aleksandra Brakus

Visoka škola modernog biznisa
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Narcis u zagrljaju medija

Puni tekst: pdf (482 KB), Hrvatski, Str. 1715 - 1724

 

Sažetak

 

U radu se preispituje odnos mitologije, imaginacije i medija u današnjem vremenu. Čovjek je oduvijek bio inspiriran božanskim i natprirodnim pojavama. Mitovi postoje u svim civilizacijama i zaokupljaju našu imaginaciju. Od najranijeg vremena čovjek je koristio simbole i mitove da bi izrazio svoje iskustvo stvarnosti, koje nadilazi fizičku realnost koja ga okružuje. Oživljavanje mitskih elemenata putem medija kao što su reklamni panoi, televizija, časopisi i internet dovelo je do uspostavljanja novih odnosa mitologije i imaginacije. Mediji imaju veliku moć i utjecaj na stvaranje vjerovanja, stavova, mišljenja i stilova života. Proučavajući povijest od starih Grka preko Michelangela i renesanse pa do današnjeg modernog doba možemo zamijetiti kako se kroz nju provlači mit ljepote koji stvara novi tip kulture, narcističke kulture. Suvremeno društvo putem medija stvorilo je samodovoljnog „savršenog“ čovjeka – narcisa. Standardi ljepote koji se promiču kroz medije predstavljaju imaginaciju i marketinški trik. Suprotnost imaginaciji jest kritičko mišljenje koje je neophodno da bi nas povezalo s vanjskim svijetom te kako bi se odredila jasna granica između naših fantazija i želja i onoga što dolazi izvana.

 

Ključne riječi: mitologija, imaginacija, mediji, narcistička kultura.

 

 

Utjecaj medija na vjerovanja, stavove i ponašanje ljudi izuzetno je velik. Utjecaj modernih medija više se ne može promatrati osobitošću ovog ili onog društva. Ono što je kod elektroničkih medija bila novina njihov je globalni utjecaj: prvi put u povijesti oni su stvorili mogućnost trenutne komunikacije između bilo koje dvije točke globusa – „globalnog sela“.[141]

Elektronički mediji imaju snažne učinke na karakter vremena i prostora. Televizija i ostali mediji imaju veliki utjecaj na publiku, namećući im standarde i norme ponašanja, to jest što je prihvatljivo a što ne. Jasno je da elektronički mediji oblikuju globalnu kulturu, potpomognuti globalnim kapitalizmom utječu na društva i kulture.

McLuhan[142] se bavio pojmom medija, a već se pri određivanju tog pojma razilazi sa suvremenom teorijom masovnih komunikacija. Medij predstavlja poruku. Osnovno polje teorije je djelovanje medija u uvjeravanju, propagandi, indoktrinaciji, pranju mozgova, a sve to s ciljem da se između tehnike, postupaka kojim će se ta znanja optimalno primijeniti na polju reklamiranja, izbora tehnike, manipuliranja javnim mnijenjem. Dakle, riječ je o izrazito pragmatičnoj orijentaciji“.[143] Polazna je hipoteza da sadržaj poruke koju prenosi medij u velikoj mjeri određuje ponašanje primaoca, utječe na stvaranje stavova i mišljenja te da pospješuje devijantna ponašanja – kao što je narcisoidno.

Masovni mediji pružaju podršku narcističkim snovima o slavi i sjaju i na taj način ohrabruju prosječnog čovjeka da se poistovjeti sa zvijezdama, sve više mu otežavajući prihvaćanje banalnosti svakodnevnog života.

Helenski mit o Narcisu bavi se jednom činjenicom ljudskog doživljaja. Narcis potiče od helenske riječi narcosis, što znači otupjelost. „Narcis je bio sin riječnog boga Kefisa i Leripe. „dok je narcis još bio dijete, prorok Tiresija predskazao mu je da će doživjeti duboku starost ako sebe nikada ne vidi. Narcis je odrastao i postao lijep mladić koga bi zavolio svazko, ali toliko gord i hladan da ga je neki mladi čovjek prokleo da voli ono što ne može postići. Jednoga dana Narcis je sjedio kraj jezera koje je stvorio izvor na brdu Helikonu. Pogledao je u vodu i spazio svoj lik, koji se oslikavao ljepotom kakvu čovjek može samo poželjeti. Neprimjetno počeo je da voli vlastitu sliku, koja očigledno nije mogla da mu uzvrati ljubav. Narcisa je naposljetku zamorila uzaludnost njegove ljubavi pa se pretvorio u cvijet sa žutim i bijelim laticama koji je po njemu nazvan – Narcis.[144]

 

 

Možemo slobodno rećí da se prilagodio svom produžetku i postao zatvoren sustav. Ono što se može vidjeti iz mita je da ljude zasjenjuje svaki njihov produžetak u svakom materijalu koji nije dio njih samih. Mnogi čimbenici ukazuju na to da se mladići zaljubljuju u djevojke u kojima nalaze vlastiti lik. Predrasude naše izrazito tehnološke kulture, i otud narkotične kulture, možda je nagovijestila priča o Narcisu koju odavno tumačimo tako da je njezin smisao da se on zaljubio u samoga sebe, da je uobrazio da odraz u vodi predstavlja narcisa.[145]

Psihološki gledano, mnogo činjenica govori u prilog tome da nas vlastiti produžetak dovodi u stanje otupjelosti. S pojavom i razvojem tehnologije čovjek je produžio izvan sebe novi model središnjeg živčanog sistema. Otupljenost kod Narcisa izazvao je njegov lik, tako običan čovjek promatrajući i upotrebljavajući svoj produžetak u novim tehnologijama, putem medija i društvenih mreža stavlja sebe u narcističku ulogu.

Po riječima psihoterapeuta Ivana Paunovića: „možemo reći da smo svi, u nekom trenutku, okrenuti zdravim narcisoidnim potrebama i narcisoidnim ciljevima – bavimo se slikom o sebi i vlastitom vrijednošću, koja se temelji na zdravom samopoštovanju. Narcisizam, s druge strane, može biti i individualna slika društva i vremena u kome živimo, u kome se bavimo više pojavama, "imidžima", nego suštinom. Na taj način zanemarujemo negativne aspekte sebe i društva.[146]

Suvremeni kritičari novog narcizma koriste ovaj termin za „asocijalni individualizam“, koji uništava suradnju, ljubav, bliskost s drugima. Marketinške agencije i odnosi s javnošću promoviraju važnost stvaranje dobre slike o nama i našim životima.

Suvremeni Narcis vidi svijet kao svoje ogledalo, a izvanjski ga događaji zanimaju samo u onoj mjeri u kojoj odražavaju njegovu vlastitu sliku. Utjecaj na narcistički tip ličnosti je „mehanička reprodukcija kulture, širenje vizualnih i auditivnih slika u „društvu spektakla“. Živimo u vrtlogu slika i odjeka koji zahvaćaju doživljaj i ponovo ga prikazuju usporeno. Život se prikazuje kao niz slika i elektroničkih signala, utisaka koji su snimljeni i reproducirani fotografijama. Suvremeni je život tako revnosno posredovan elektroničkim slikama da ne možemo izbjeći odnositi se prema drugima kao da se njihovo ponašanje – i naše vlastito – snima i istovremeno prenosi nevidljivoj publici ili se pohranjuje za kasnije pomnije ispitivanje. Sve veća upotreba slika uništava naš osjećaj za stvarnost“.[147]

Društvene mreže postale su glavna mjesta na kojima ljudi komuniciraju i na kojima se plasira kultura narcizma. Veliki se broj istraživanja bavi proučavanjem veze između narcizma i ponašanja na društvenim mrežama, izučavajući kako bi one mogle biti proizvod ili doprinos narcisoidnoj kulturi.

Facebook i Twitter najpopularnije su društvene mreže koje omogućuju da kroz postavljanje sadržaja ili slika korisnik postane „poznat“. One su doprinijele promjenama u distribuciji informacija i promoviranju kulturalnih normi društva. Omogućuju svakoj osobi da se samopromovira, informira i postavlja slike, održava kontakte s drugima, stvara svoj imidž i identitet.

Kada se govori o slikama, „selfi“ je trenutno najpopularniji oblik fotografije. On predstavlja fotografiju na kojoj osoba fotografira samu sebe u nekom ambijentu. Oni su popularni širom svijeta i ljudi ih postavljaju na internet. Određene kompanije koriste popularnost selfija da bi promovirali sebe i tako organiziraju nagradne igre u kojim će selfi s najviše lajkova dobiti određenu nagradu.

 

 

Narcizam predstavlja ovisnost osobe o drugima, koji su potrebni da bi izgradio samopoštovanje. Da bi zadovoljio potrebe mora postojati publika koja će mu se diviti. „Njegova očigledna sloboda od porodičnih veza i institucionalnih stega ne daje mu slobodu da bude sam i da se ponosi svojom individualnošću. Upravo obrnuto, ona pridonosi njegovoj nesigurnosti koju može nadvladati jedino videći odraz svog „veličanstvenog sepstva“ u pažnji drugih ili pripajajući se onima koji zrače slavu, moć ili karizmu“.[148]

Pojava selfija samo je dio narcističke kulture i opsesivne samopromocije i stalne potrage za validacijom vlastite vrijednosti. Dijagnoza narcisoidnosti postojala je i mnogo prije pojave medija i društvenih mreža. Ali s njihovom pojavom narcistička kultura sve se više širi, odnosno, pomoću njih dolazi do ekspanzije samopromoviranja i samoljublja. Pojava širenja ovog poremećaja posebno je primjetna kod mlađe populacije, koja najviše koristi društvene platforme. I to je ono zbog čega su psiholozi najviše zabrinuti.

„Paralelno s porastom narcizma, analitičari bilježe smanjenje empatije i altruizma. Drugi ljudi nas zanimaju samo kada želimo da saznamo što misle o nama – da li su nam „lajkali“ sliku ili ostavili neki komentar. Ovaj fenomen, kada prevelika povezanost i bliskost izaziva u ljudima antisocijalno ponašanje, opisao je Frojd. On je to nazvao „ježeva dilema“. Prema njemu, ljudi su kao ježevi tokom zime – moraju da se zbiju jedni uz druge da bi se zagrijali, ali ne smiju da se približe previše, jer će početi jedni druge probadati bodljama“.[149]

Narcizam u ljudima je postojao od pamtivijeka, ali s pojavom društvenih mreža on se brže očituje i sačinjava svakodnevnicu. Ranije je glavni medij bio televizija, i nije svako mogao postati slavan. S pojavom interneta to se mijenja i svako dobiva šansu da postane zvijezda. S pojavom interneta pojavljuje se i novi problem a to je ovisnost od njega, ali psiholozi i tu vide narcizam, jer svaki put kada se postavi nova slika ili komentar očekuje se „lajk“ ili neka reakcija, i to stvara opsesiju i vezanost za društvene mreže.

Ono što se javlja kao najveća opasnost formiranje je lažnog samopouzdanja i očekivanja, koja se u stvarnom svijetu ne ostvaruju.

Velika količina lajkova sakupljenih na društvenim mrežama ne znači da su uspjeli u svojoj namjeri ili da su dobili potvrdu kakvu su željeli u stvarnom svijetu.

Društvene mreže poput Facebooka nude korisnicima pogodnu metodu za održavanje velikog broja slabih veza. Dok održavanje jakih veza obično zahtjeva i podrazumijeva znatno veći utrošak vremena i energije, slabe se veze mogu zadovoljiti isključivo preko društvenih mreža. Facebook omogućuje svojim korisnicima da prate promjene u životima svojih slabih veza pregledavajući njihove objave na svom news feedu te čitanjem informacija koje su objavili na svojim profilima. Načini interakcije koje Facebook nudi su dopisivanje na timelineu, u komentarima, slanje privatnih poruka, komentaranje fotografija i bockanje.[150]

Također, društvene mreže su pogodne za narcise jer korisnici mogu kontrolirati profile, slike, status, komentare, biografije, listu događaja koje posjećuju i popis prijatelja. Na taj način mogu dati iskrivljenu sliku o sebi, a sve to u cilju da bi se prikazali dopadljivim.

„Internet, kao mjesto gdje je najveća koncentracija ljudi na jednom mjestu, u isto vreme možemo stupiti u kontakt sa nekim preko oceana, s nekim u drugoj državi, gradu itd. Samim tim, veća je šansa za iskazivanje poremećaja ličnosti, pogotovo zbog anonimnosti i nedostatka F2F (face to face) komunikacije i interakcije. Na taj način ljudi mogu iskazati druge, ponekad i tamne strane svoje ličnosti, predstavljati se onako kako požele, točnije mogu imati svoj pseudo-, iliti onlajn-identitet. Samim tim, uočljivija je i veća koncentracija narcisa i narcizma kao pojave na društvenim mrežama“.[151]

Koliko je selfi popularan i koliko ga ljudi koriste, govori i činjenica da selfi štap postaje predmet koji nije poželjan i na nekim mjestima je zabranjen. Na primjer, na jednoj plaži u Francuskoj uvedena je zabrana fotografiranja selfija. Posjetioci ove plaže žele privatnost i uživanhe, ne žele da ih tko ometa. Zbog ove zabrane uvedene su patrole policije koja se brine da se ovo pravilo ne prekrši.

„Prilično glasno odjeknula je vijest da Europska unija priprema zakon kojim će se zabranjivati objavljivanje fotografija turističkih znamenitosti, odnosno kulturno-povijesnih spomenika na društvenim mrežama, a to uključuje naročito selfi-fotografije. Ukoliko se usvoji novi zakon, korisnici Facebooka, Instagrama i Twittera će biti tuženi za objavljivanje fotografija s ovakvim sadržajem. Najpopularnija mjesta za fotografiranje su, prema nekim istraživanjima, Eiffelov toranj, Disneyland u Orlandu, Burj Kalifa u Dubaiju, Big Ben u Londonu, Koloseum u Rimu i tako dalje. Smatra se da se dnevno objavi oko milijun ovakvih fotografija, a ljudi koji se zalažu za očuvanje kulturnih znamenitosti smatraju da ovako nastale fotografije potpuno urušavaju istinski značaj tih znamenitosti. Disneylandu Orlandu, u američkoj državi Florida, jedna je od prvih institucija koja je zabranila upotrebu selfi-štapova, posebno na toboganima i drugim atrakcijama parka. Takozvani selfi-štap za sada je zabranjen na nekim prometnim turističkim destinacijama u Londonu zbog straha da bi osoba štapom mogla povrijediti druge posjetioce ili im zakloniti pogled na znamenitost. Također, ulaz u arenu Wembley, O2 arenu i akademiju Brixston, bit će zabranjen svima koji se pojave s "tim uvredljivim štapom".[152]

Proizvođači mobilnih telefona zbog globalne popularnosti selfija promoviraju kvalitetnije kamere radi boljeg selfija. Ovaj trend diktiraju potrošači, a proizvođači telefona otvoreno govore o tome koliko se trude da im omoguće dobar selfi. Ali, s obzirom da se dosta govori o ovom načinu fotografiranja kao o narcističkom i egoističkom, kompanije za proizvodnju telefona smatraju da to i nije dobro za njihov imidž.

Ljudi se žele fotografirati pored kulturnih znamenitosti i to je razumljivo. Oni žele imati uspomenu na neko putovanje, draga mjesta i ljude. Tako da s te strane ne treba biti toliko isključiv prema tim ljudima.

Sve što se radi u životu, treba raditi s mjerom. Tako je i sa selfijima, trebalo bi naći mjeru da ovaj trend ne bi dobio narcističke razmjere.

 

Zaključak

Televizija i novi mediji izuzetno su moćni. Oni su aktivni tvorci stvarnosti. Imperativ gledanosti vodi k tome da se mediji utrkuju pružajući ekskluzivnost. Mediji nas danas informiraju, utječu na naše stavove, vjerovanja i način na koji se ponašamo. Govore nam što je poželjno a što nije. Kako da izgledamo, čime da se bavimo, a ono što je najbitnije, postavljaju standarde uspjeha i lijepog. Daju nam šansu da budemo opaženi.

„Za neke naše filozofe (i pisce) „biti“ znači „biti opažen na televiziji“, to jest, sve u svemu uzevši, da vas novinari primijete, morate „biti“ kako se kaže poželjan sugovornik novinarima (što podrazumijeva mnogo kompromisa i dosluh s njima). Budući da takvi autori nikako ne mogu računati na svoje djelo kako bi opstali u kontinuitetu javnog života, istina je da oni nemaju drugog izbora osim da se što češće pojavljuju na ekranu, pa dakle i da pišu u pravilnim vremenskim intervalima i to što je moguće kraća djela kojima je, kako je primijetio Gilles Deleuze, osnovna svrha da njihovim autorima omoguće česte pozive za sudjelovanju na televiziji. Upravo na ovaj način televizijski ekran je danas i postao neka vrsta Narcisovog ogledala, a televizija mjesto narcisoidne egzibicije.[153]

Helenski mit o Narcisu govori o mladiću koji je zamijenio svoj vlastiti odraz u vodi s nekom drugom osobom. Taj njegov produžetak otupio mu je osjećaj u tolikoj mjeri da je postao ovisnik svog vlastitog produženog ili ponovljenog lika. Tolika otupjelost sputava samo prepoznavanje. Svaki pronalazak ili razvoj tehnologije predstavlja produžetak ili samoamputaciju naših fizičkih tijela. Televizijska slika ima djelovanje koje se mijenja od jedne kulture do druge u skladu s postojećim čulnim odnosima u svakoj kulturi.

Pojam „Idola“ u hebrejskom jeziku veoma je sličan pojmu Narcisa. Promatranjem idola i upotrebom nove tehnologije ljudi se identificiraju s njima. To je način čulnog dovršavanja.

Možemo reći da nove tehnologije predstavljaju samoamputaciju naših organa. „Upravo to neprestano prihvaćanje naše tehnologije u svakodnevnoj upotrebi stavlja nas u narcisovsku ulogu potpražne svjesnosti i otupjelosti u odnosu prema tim slikama naših vlastitih ličnosti.“[154]

Mediji i društvene mreže predstavljaju produžetke koji stvaraju narcisovo ogledalo. Nove platforme omogućavaju svakome da postane „opažen“, da objavi sliku ili komentar. Da uspostavi veliki broj prijatelja koji će reagirati ili lajkati te sadržaje. Opasnost koja je uočena jest da slika ili imidž koji se postiže medijima ne mora odgovarati stvarnoj slici. To je velika zamka zato što predodžbu koju imamo o sebi, koju smo stvorili društvenim mrežama, obično nije realna i tu dolazi do velikih razočarenja.

Možemo konstatirati da narcisoidna kultura dostiže svoj vrhunac. I pored velike povezanosti na globalnom nivou, ljudi su usamljeni i izolirani. Internet i društvene mreže ubrzale su komunikaciju, ali do izražaja dolaze narcisizam i egoizam, a sve je manje ljudske bliskosti.

Otkad je naš središnji živčani sustav produžen, od tada doba nespokojstva i ravnodušnosti. Čovjek po prvi put postaje svjestan tehnologije kao produžetka svog fizičkog tijela. Naš privatni i društveni život  otvoren je za javnost, a i to uvodi potpuno novu kategoriju „društvenog učešća“ u naš život koji dobiva novo ogledalo.

 


[141]  Lorimer R. Masovne komunikacije, Clio, Beograd, 1998, str. 8

[142]  Makluan je rodjen u Kanadi. Na sveučilištu u Manitobi diplomirao je knjizevnost, a u Cambridgeu je doktorirao iz engleske srednjovekovne književnosti.

[143]  Makluan M., Poznavanje opštila, čovekovih produžetaka, Prosveta, Beograd, 1971, str. 9

[144]  Osvajlt S., Grčka i rimska mitologija, Vuk Karadžić, Beograd 1980.

[145]  Makluan M., Poznavanje opštila, čovekovih produžetaka, Prosveta, Beograd, 1971, str. 79

[146]  http://www.novosti.rs/vesti/zivot_+.303.html%3A3435872-Narcisoidne-osobe-Niko-niko-kao-ja

[147]  Lasch C. Narcistička kultura, Američki život u doba smanjenih očekivanja, ITRO naprijed, 1986, str. 54

[148]  Isto str. 11.

[150]  Vitak, J. M., Facebook “friends”: How online identities impact offline relationships. Thesis. Washington D.C.: Georgetown College, 2008, str. 97

[153]  Burdije P., Narcisovo ogledalo, Clio, 2000., str. 28

[154]  Makluan M., Poznavanje opštila, čovekovih produžetaka, Prosveta, Beograd, 1971, str. 84 - 85

 

Literatura:

Burdije P., Narcisovo ogledalo, Clio, Beograd, 2000.

Lasch C. Narcistička kultura, Američki život u doba smanjenih očekivanja, ITRO naprijed, 1986.

Lorimer R. Masovne komunikacije, Clio, Beograd, 1998.

Makluan M., Poznavanje opštila, čovekovih produžetaka, Prosveta, Beograd, 1971.

Marcuse H., Eros i civilizacija, Naprijed, Zagreb, 1964.

Osvajlt S., Grčka i rimska mitologija, Vuk Karadžić, Beograd 1980.

Frojd S., Uvod u psihoanalizu, Matica srpska, Novi Sad, 1969.

Vitak, J. M., Facebook “friends”: How online identities impact offline relationships. Thesis. Washington D.C.: Georgetown College, 2008.

http://www.novosti.rs/vesti/zivot_+.303.html%3A3435872-Narcisoidne-osobe-Niko-niko-kao-ja

http://www.politika.rs/sr/clanak/302308/Pogledi/Selfi-i-digitalna-renesansa-narcizma

http://www.psiholjub.com/nauka/drustvene-mreze-i-licnost/

https://www.topmobilni.rs/dev.php/novosti/selfi-simbol-narcizma-ili-aktuelni-trend

 

Narcis Embraced by the Media

 

Abstract

 

This paper reexamines the present day relationship between mythology, imagination and the media. Man has always been inspired by the divine and supernatural phenomena. Myths exist in all civilizations and have occupied our imagination. From the earliest times man has used symbols and myths to express their experience of reality, which exceeds the physical reality that surrounds it. The revival of mythical elements in the media such as billboards, television, magazines and the Internet has led to the establishment of new relations beetwen mythology and imagination. The media have great power and influence on the formation of beliefs, attitudes, opinions and lifestyles. Studying the history of the ancient Greeks through Michelangelo and the Renaissance, to modern day, pulls the myth of beauty, creating a new type of culture, the narcissistic culture. Modern society through the media has created a self-sufficient “perfect” man - Narcis. The standards of beauty being promoted through the media represent the imagination and marketing trick. The opposite of imagination is critical thinking that is necessary to connect us with the outside world and make ​​a clear line between our fantasies and desires and what comes from outside.

 

Key words: mythology, imagination, media, narcissistic culture.

 

 


inmediasresno11malo

 6(11)#19 2017

 

UDK 316.323.6:366(9)
Stručni rad
Professional paper
Primljeno: 28.10.2016.

Danijela Pantić Conić

Beograd, Srbija
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Američki san kao najpoznatiji globalni mit
modernog potrošačkog društva

Puni tekst: pdf (266 KB), Hrvatski, Str. 1725 - 1731

 

Sažetak

 

“Američki san”, poznata “medijska predstava” modernog doba, svoj prikaz i predstavu pronašao je u svim modernim formama medijskog izraza – holivudskom filmu, reklami, pozorištu, knjigama i emisijama. On nikada do kraja nije jasno definisan i veoma je fleksibilan u svojim idejama i ograničenjima, upravo iz razloga da bi, živeo večno kroz personalizovanu potrošnju, želje i potrebe i da bi postao «mit» – odnosno večita inspiracija medijima u novom digitalnom dobu. Ovakav, moderan, multifinkcionalan mit, slobodan je da menja svoje forme i iskaze u različitim medijima i veoma siguran u svoje pravo da naređuje, vlada, zavodi i inspiriše na narcisoidnost i sveobuhvatnu težnju ka potrošnji. “Multifinkcionalnost” je ključna odlika mitova, medijskih izraza i prikaza, odnosno formi nastalih u digitalnom dobu. Modernan mit o “američkom snu”, takođe je “multifinkionalan” u svom značenju, izrazu, predstavi, iskazu, pa čak i u tumačenju. Posebno je primetna njegova izražena potreba za otelotvorenjem u materijalnom potrošačkom svetu, gde se, takođe može uklopiti u različita tržišna značenja različitih roba ili usluga.

 

Ključne riječi: amerčiki san, mediji, film, reklama.

 

 

„Američki san”, poznata „medijska predstava” modernog doba, svoj prikaz i predstavu pronašao je u svim modernim formama medijskog izraza – holivudskom filmu, reklami, kazalištu, knjigama i emisijama. On nikada do kraja nije jasno definiran i veoma je fleksibilan u svojim idejama i ograničenjima upravo iz razloga da bi, živio vječno kroz personaliziranu potrošnju, želje i potrebe i da bi postao „mit“ – odnosno vječita inspiracija medijima, reklamnoj industriji, pa čak i potrošačima u novom digitalnom dobu. Ovakav, moderan, multifunkcionalan mit, slobodan je mijenjati svoje forme i iskaze u različitim medijima i veoma siguran u svoje pravo da naređuje, vlada, zavodi i nadahnjuje na narcisoidnost i sveobuhvatnu težnju k potrošnji. “Multifunkcionalnost” je ključna odlika mitova, medijskih izraza i prikaza, odnosno formi nastalih u digitalnom dobu.  Moderan mit o “američkom snu”, također je “multifunkcionalan” u svom značenju, izrazu, predstavi, iskazu, pa čak i u tumačenju.  Posebno je primjetna njegova izražena potreba za utjelovljenjem u materijalnom potrošačkom svijetu, gdje se, također može uklopiti u različita tržišna značenja različitih roba ili usluga.

Sam izraz „američki san“ nastao je u literaturi kada je James Truslow Adams, 1931. godine, upotrijebio upravo ove dvije riječi u svojoj knjizi The Epic of America kako bi ilustrirao pravo svih građana Amerike na bolji i potpuniji život. Truslow je vjerovao da svatko može postići bolji, sretniji i bogatiji život, ne samo u materijalnom smislu, već i u duhovnom, društvenom i obrazovnom, bez obzira na povijesni ili demografski kontekst. Američki sanse, tijekom dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća, kroz znatno izmijenjen kontekst, nastavio razvijati u reklami i tiskanim medijima, odnosno sadržajima namijenim srednjem staležu bijelaca, a prije svega mladim bračnim parovima. Ovom se idejom primarno poticala potražnja bankarskih kredita (za stan i automobil), a sekundarno se poticao rast tržišta nekretnina, automobilske industrije i svakodnevne potrošnje (istovremeno su se razvijali velika tržišta na obodima gradova i stvaralo potrošačko društvo). Ideja o američkom snu nastavila je život i na komercijalnoj televiziji, od polovine pedesetih godina XX. stoljeća kada se San integrirao u koncept kupovine i potrošnje kao poticaj građanima da postanu potrošači i podrže razvoj prometnica, turizma, ugostiteljstva, industrije prehrambenih proizvoda i pića, trgovačkih centara i mode.

Sanse razvijao od najviše državne razine, kroz političke i ekonomske poteze. I američki predsjednik Roosevelt  i, najcjenjeniji i najcitiraniji ekonomist tog doba, Keynes (1956), isticali su da je potrošnja zamašnjak ekonomskog razvoja. Revitalizaciju američkog snapo nalogu Vlade SAD-a podržali su svi mediji, a najviše televizija, reklama i film, koji su stvarali predodžbe o idealnom potrošačkom društvu. Američka kinematografija bila je prva koja je pokrivala globalno tržište i koja je, 1914. godine, na ukupnom svjetskom tržištu, učestvovala sa 85% filmova[155]. Američki su filmovi odvjek bili najbolji način promoviranja američke kulture, simbola i snova, a čelnici filmske industrije u Americi, od početka su shvaćali važnost filma u svijetu biznisa i kulture.

Obitelj okružena najnovijim izumima tehnike, tehnologije, industrijskih proizvoda i dizajnirane robe, kao prepoznatljiva slika iz američkih filmova šezdesetih godina prošlog stoljeća, obišla je cijeli svet. Takve scene mogu se vidjeti u filmovima Franka Tashlina s Jerryjem Lewisom u glavnoj ulozi (Cinderfella, Umetnici i modeli) ili filmovima s Marilyn Monroe u naslovnoj ulozi: Kako se udati za milijunaša, Muškarci vole plavuše, Neki to vole vruće i Autobusna stanica. Kako navodi Lasch, tada se slavilo izobilje i blagostanje američkog kapitalizma. U društvu u kojem je san o uspjehu ispražnjen od svakog značaja osim onog u samom pojmu, ljudi nemaju ničega čime bi mjerili svoja dostignuća, pa im za to ostaju tek postignuća drugih, ističe Lasch u djelu „Narcistička kultura“ (Lasch 1986: 67).

Filmski jezik, slike i zvuk, a posebno činjenica da film svojim kodovima i sadržajem može vješto balansirati između kulture i zabave, učinili su ovu umjetnost veoma pogodnom za promoviranje i širenje američke ideologije kroz ideju o američkom snu, pri čemu je ona postala dostupna i lako prihvatljiva svim kulturama, ne samo u Americi, već i u cijelom svetu. Američka kinematografija veoma je precizna u žanrovima koje razvija i konceptualno dosljedna poznatoj, razrađenoj dramaturgiji i postavljenim kodovima i to je jedan od razloga zbog kojih ima milijunsku publiku naviknutu na stereotipe, filmske scenarije, pa čak i zaplete i rasplete koji se gotovo uvijek mogu naslutiti. Filmovi koji promiču američki san, uglavnom promoviraju i uspjeh, stjecanje bogatstva, potrošnju i kroz borbu dobra i zla ili ostvarenje individualnog cilja.

Vestern je u ideju o američkom snu ugradio značenja kao što su: sloboda, bajkovitost, neustrašivost, individualnost i naravno, uspjeh. Od prvih kadrova snimljenih 1888. godine[156], vestern filmovi su njegovali bajkovit pristup hrabrim pojedincima koji su, u ime pravde, od odbačenih, drumskih osvetnika, postali šerifi-čuvari malih zajednica u divljinama američkog kontinenta. Filmske priče veličale su ove pojedince, kopirajući povijesne događaje i život pravih desperada koji su zavodili zakon na američkom tlu. Glavni protagonisti, spretni revolveraši i kauboji, uglavnom su dolazili niotkuda i odlazili u nepoznatom pravcu, naravno, sami. Zlo koje su činili bilo je opravdano željom za osvetom ili potrebom da zaštite nedužne od bandita koji haraju američkim divljim zapadom. U tom praštanju i veličanju pojedinaca spremnih da okaju svoje grijehe i da se bore za više ideale, vide se ne samo korijeni ideologije na kojoj je iznjedrena ideja o američkom snu, već i namjera puritanaca da od Amerike stvore zemlju u kojoj svi imaju jednaku šansu za uspjehom i u kojoj se nikom neće zamjeriti njegovo porijeklo. Dobra djela su put do oproštaja onima koji su se pokajali i to je lajtmotiv ne samo vestern filmova, već i drugih žanrova američke kinematografije. Vestern je više od svih žanrova svima davao šansu, baš kao što i američki sansvima podjednako daje šansu!

Kozmopolitizmu ideje o američkom snu, doprinesli su, dakle filmovi koji su Ameriku prikazali kao zemlju slobode, velikih mogućnosti i lagodnog života. Činjenica je da ni jedna druga zemlja, čak ni sada, u doba medija i komunikacije, nema toliko razvijen sustav potrošnje znakova i značenja, ni toliko jak utjecaj medija i imaginacije na svakodnevni život, kao što ima Amerika. U djelu „Amerika“, Baudrillard ističe da: Amerika nije san, ni realnost. To je hiperrealnost. To je hiperrealnost jer je to utopija koja je od početka proživljavana kao da je ostvarena. Sve je ovdje realno i pragmatično i sve vas navodi na sanjarenje. Može biti da samo Europljanin može vidjeti istinu o Americi kada sam otkrije savršen simulakrum, simulakrum imanentnosti i materijalne transkripcije svih vrijednosti (Baudrillard 1993: 27).

Želja pojedinca da uspije i ostvari svoj san predstavlja univerzalnu ideju koja je, zahvaljujući medijima, smještena u kontekst svemoguće Amerike. Potrošnja u medijskim programima predstavljena je na lak i zabavan način kako bi se osigurao kontinuitet potrošnje i opstanak kapitalističkog modela ekonomske razmjene koje, ekonomski sustav nije uspio nadomjestiti samo stalnom proizvodnjom. Dakle, bila je potrebna imaginacija!

Sedamdesetih godina XX. stoljeća naglašena je potreba za divljenjem, zavođenjem, uspjehom i isticanjem društvenog statusa. Činjenica je da američki san,posle Adamsa, a od nastanka televizije, gubi jasnoću u definiranju i postaje vrlo fleksibilan u idejama, predodžbama i ograničenjima, upravo iz razloga da bi živio vječno kroz personaliziranu potrošnju, želje i potrebe i da bi ostao „mit“, odnosno vječita inspiracija medijima, reklamnoj industriji, a nadasve, potrošačima.

Moderan, multifunkcionalan mit, slobodan je mijenjati svoje forme i iskaze u različitim medijima. Veoma siguran u svoje pravo da naređuje, vlada, zavodi i inspirira na narcisoidnost i sveobuhvatnu težnju k potrošnji. „Multifunkcionalnost” je ključna odlika mitova, kao i medijskih izraza i prikaza. Moderan mit o američkom snu, također je „multifunkcionalan” u svom značenju, izrazu, predstavi, iskazu, pa čak i u tumačenju. Posebno je primjetna njegova izražena potreba za utjelovljenjem u materijalnom potrošačkom svijetu, gdje se također može uklopiti u različita tržišna značenja različitih roba ili usluga.

U modernom, kapitalističkom društvu, pojam „jednakosti” koristi se u raznovrsnim kontekstima koji upućuju na vrijednosti kapitalizma i potrošnje. „Sretniji život” nekada je uključivao mnogo više nematerijalnih sadržaja nego danas jer je čovjek, po prirodi, bio upućen više na ljude i odnose, a danas je više usmjeren objektima, stvarima i onome što ne posjeduje. Prodajući dokolicu, uživanje, ljepotu, dobar ukus, prestiž i popularnost uz svakodnevne proizvode, tvorci reklama smatraju da su potrošaču ova „zadovoljstva” nametnuta kao nagrada zbog uspješne potrage za američkim snom. Međutim, dramatizacijom američkog sna i njegovim pretvaranjem u slikovitu formu, stvaraoci reklame su unaprijed definirali specifična značenja takvih kvaliteta kao što su dobar ukus i uživanje (Marchand, 24; prev. D. P. C).Sreća je, dakle u doba medija i potrošnje, postala prilično „rastezljiv” pojam, no potreba za njom i dalje je veoma izražena. Luksuzne vile, automobili, skupa garderoba i poznati američki brendovi čine imanentni dio slika u većini američkih filmova i televizijskog sadržaja, koji propagiraju američki san, a iz njega se, kako je primijetio Erich Fromm, razvijala i nova američka kultura – kultura imaginacije, konstantno generirajućih želja, mada, istovremeno i površnih emocija i lažnih i lakih predodžbi i zabava.

Po ugledu na vesterne stvarane su razne varijacije žanra, odnosno podžanrovi koji su se snimali u Italiji (špageti-vesterni), Jugoslaviji, pa čak i na Istoku (osterni), usprkos Hladnom ratu. Lijepi pejzaži, rijeke, planine, zalasci i izlasci sunca, zauzimali su bitnu ulogu u američkim vestern-filmovima, mameći gledaoce da uživaju u pogledu na prostranstva koja su asocirala na slobodan život i mnoštvo mogućnosti za naseljavanje.

To je bio početak pokušaja ostvarivanja sna za većinu Europljana koji su se doselili u Ameriku. De facto su i američki san i potrošnja bazirani na istom principu: „obećanja/nagrade” jer nude značenja koja upućuju na sreću i zadovoljstvo, bez obzira na sve druge okolnosti –  znanje, obrazovanje, rad, poreklo itd. U slučaju američkog sna taj minimum zahtjeva najčešće se svodi samo na vjeru u njegovo ispunjenje, a u pojedinim prilikama, zbog religijskih načela i jake protestantske etike, na želju da se iskupe grijesi.

Podržavajući imaginarnost u medijskim prikazima pojmovi „sreća” i „zadovoljstvo” dobili su nova značenja, a zapravo je to samo iluzija ili nejasna percepcija stvarnosti, imaginarnosti, potreba, želja i na kraju, sreće. Semiotika reklame, brendova i značenja koje nosi reklamna industrija izgrađena je na simbolima koji, zapravo, tvore novo imaginarno tržište na komu se gradi društveni sustav. To dakle, nisu samo značenja koja projiciraju mediji, to su nove društvene uloge pojedinca, muškaraca i žena. Nove uloge medija, ne kao kanala komunikacije, već „glasnogovornika” ekonomskog sustava; novac koji je, skoro prestao biti taktilan dobiva nova značenja. S druge strane, potrošnja se, da bi ostvarila ekonomske ciljeve, potakla prodaju i stvorila žudnju za novim stvarima, koristi medije, a mediji koriste imaginaciju, mitove, stereotipe, simbole, znakove i društvene rituale, poput mladosti, ljepote, sreće, individualnosti, stila, uspjeha, dobre atmosfere...

Cijeli taj imaginarni svijet s vremenom se čini važnijim od stvarnog svijeta, koji će uz medije i reklamnu industriju (ili nasuprot medijske stvarnosti) postati težak, sumoran, neprihvatljiv i odbojan. I to je apsurd stvarnosti i moderne imaginacije, no ne i mita. Stvarno se odbacuje zbog imaginarnog, iako imaginarno nikad ne može zadovoljiti, ispuniti i istinski upotpuniti biće, ali stvarno više nije željeno, privlačno, ni sanjano. Stvarnost više nije dovoljna za današnji svijet u kome dominiraju mediji i slike koje se brzo izmjenjuju te se zato stvarnost maskira imaginarnim da bi se lakše podnijela, a imaginarno, iako će to zauvijek i ostati, postaje dominantno u vrijednostima koje nemaju ni korijen ni trajnost, a koje su suštinske za život.

 


[155]  Tapio Varis: The Impact of Transnacional Corporation on Communication, Tampere Peace Research Institute Reports, br. 10, 1975, str. 2 (prema Hermanu i McChesneyju).

[156]  Prve filmove od 10 do 12 minuta snimio je Loise Le Prince.

 

Literatura:

Baudrillard, Jean (1988): America, Translated by Chris Turner, Verso, London – New York;

Baudrillard, Jean (1970): The Consumer Society: Myths and Structures;

Cullen, Jim (2003): The American dream: A shoret History of Idea That Shapead a Nation, Oxford University Press, USA;

Keyens, J.M (1956): Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca, Kultura, Beograd;

Lasch, Christopher (1986): Narcistička kultura, ITRO „Naprijed”, Zagreb;

Lawrence, R, Samuel (2003): Brought to You by Postwar television, Advertising and American Dream, University of Texas Press, USA;

Lipovetsky, Gilles (2008): Paradoksalna sreća, ogled o hiperpotrošačkom društvu, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad;

Marchand, Roland (1985): Advertising the American Dream, Making Way for Modernity 1920-1940, University of California Press, Berkly and Los Angeles,

Morin, Edgar (1979): Duh vremena, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd;

Samuel, R. Lawrence (2001): Brought to You By, Postwar Television Adverising and American Dream, University of Texas Press, Austin.

 

The American Dream as Most Global Myth of the Modern Age

 

Abstract

 

Being a “media show” of the modern age, “the American dream” has found its appearance in all modern forms of the media expression – Hollywood movies, ads, theater, books and TV shows. It is never completely and clearly defined, and is very flexible in its ideas and limitations, so that it could live forever through personalized consumption, wishes and needs, and become a “myth” – that is, an eternal inspiration to the media in the new digital age. This kind of a modern multifunctional myth is free to change its forms and statements in various media, and is very assertive in its right to give orders, rule, seduce and inspire towards narcissism and an overall tendency to consume. “Multifunctionality” is a key characteristics of myths, media expressions and appearances, i.e. forms that came to exist in the digital age. The modern myth about “an American dream” is also multifunctional in its meaning, expression, representation, statement, and even its interpretation. And what stands out is its conspicious need to get materialized in a material consumer world, where it can also fit into various market meanings of different goods and services.

 

Key words: American dream, media, movie, commercial.

 

 


inmediasresno11malo

 6(11)#20 2017

 

UDK 316.744:2-14Debray, R.
Stručni rad
Professional paper
Primljeno: 23.02.2017.

Livia Pavletić

Sveučilište Sjever, Koprivnica
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Medijsko posredovanje Boga

Puni tekst: pdf (296 KB), Hrvatski, Str. 1733 - 1741

 

Sažetak

 

Mjesto i uloga Regis Debraya u stvaranju realne slike o medijima i medijskim posredovanjima – nisu dovoljno poznati u našim filozofsko-medijskim krugovima, odnosno krugovima posebnih teorija medija. Posebno mjesto u njegovom učenju ima njegovo razumijevanje i objašnjavanje tehnoloških pretpostavki za pojavu takvih fenomena kao što je primjerice – Bog. Interesantnost njegovih medijskih analiza posebno je važno u vremenima u kojima se u ima Boga ubijaju ljubi i masakrira humanost. Ideja ovog rada je propitati utemeljenost takvog pristupa, prikazati njegovu metodu i pokušati joj odrediti granice.

      

Regis Debray došao je kao snažno novo uporište u razgovoru filozofije s teologijom, kritičke misli s ideološkim tumačenjima.

 

Ključne riječi: Regis Debray, mediji, medijsko posredovanje, bog, filozofija.

 

 

Mjesto i uloga Regis Debraya u stvaranju realne slike o medijima i medijskim posredovanjima – nisu dovoljno poznati u našim filozofsko medijskim krugovima odnosno krugovima posebnih teorija medija. Na to utječe i nerijetko stavljanje pod isti kišobran svih autora koji na ovaj ili onaj način problematiziraju medije, a koje se smješta među teoretičare koji ne uviđaju pad mišljenja u tehno-znanosti, odnosno neke varijante kibernetičkog postvarenja i otuđenja mišljenja.

Dodatan problem je i široka lepeza tema kojima se Debray bavio. Strogo filozofskom mišljenju, ako se takvim terminom uopće smije govoriti, Debraya je teško obuhvatiti. on je i istraživač tehnike i medija, i umjetnosti, i teologije, i različitih  oblika kulturnog djelovanja, pa čak i teoretičar koji se u mladosti odvažio krenuti u revolucionarne vode i pridružio se Che Guevari. Na mislioca takvih širina teško je primijeniti stereotipe razvijene prije više od dvije tisuće godina. On je mislilac koji živi u našem vremenu i koji pokušava razumjeti aktualno nam vrijeme gledajući kroz prizmu teorijskog instrumentarija.

Jedna od njegovih središnjih tema, a ona ovdje može biti samo otvorena, utjecaj je tehnike i tehničkih pomagala na oblikovanje ljudske svijesti. Točka je to na kojoj se najčešće poskliznu kritičari ovakve orijentacije. Naime umjesto razumijevanja pokušaja da se razumiju utjecaji i pokušaji da se od njih oslobodimo, nerijetko cijela stvar završi u stavljanju u isti koš. Kritika utjecaja tehnologija na ljudsko iskustvo tako završi u kritici te kritike. Debrayu, McLuhanu, Flusselu, Franku Hartmannu i sličnim teoretičarima naprosto se zamjera da su 'prešli na tamnu stranu' odnosno da su postali dio projekta dokidanja tradicionalne filozofije, metafizičkog mišljenja, čovjeka kao prirodnog bića, vremena kulture, umjetnosti i religije, odnosno da podupiru vrijeme u kojemu više nema mjesta za Boga.

Debray na jednom mjestu bilježi:  Riječ je postala muškarac, a ne žena. I sam Sin božji dalje svoje sveto obilježje samo muškarcima.[157] Uvijek i na svakom mjestu Debray propituje utjecaje društvenog konteksta, odnosa u društvima, utjecaja tehnologija i sl.

Stvar je dakle konteksta. Činjenica je da posebno mjesto u Debrayevu učenju ima razumijevanje i objašnjavanje tehnoloških pretpostavki za pojavu takvih fenomena kao što je primjerice – Bog. No to nije nikakvo lijepljenje etiketa ili apstraktno suprotstavljanje religiji ili religijama. Debray kao ozbiljan mislilac koji živi svoje vrijeme, vidi određene fenomene i želi ih promisliti. Ukoliko se pokaže da postoji nešto lažno u svijetu ljudskog razumijevanja/tumačenja Boga, onda to treba odstraniti. Jednako tako, ukoliko postoje određene zakonitosti kroz povijest, a tiču se utjecaja dominantnih tehnika pojedinih vremena na ljudski svijest općenito a onda i svijest o Bogu, Debray želi detektirati moguće pravilnosti u tim utjecajima i pronaći ključeve razumijevanja.

Interesantnost njegovih medijskih analiza posebno je važna u vremenima u kojima se u ime Boga ubijaju ljudi i masakrira humanost. Bog je naime od 'nepokretnog pokretača' ili 'mišljenja mišljenja' dospio u područja marketinških i medijskih ratova. Vjernici su postali navijači, a religijski posrednici oblikovali su se u interesno oblikovane hijerarhije. Činjenica da među njima ima istinskih vjernika ne umanjuje opću sliku koja danas Boga vidi kao sredstvo sukoba a ne onoga koji će ljude izmiriti.

Ideja ovog rada je otvoriti pitanje Debrayevog sučeljavanja Boga s tehničkim svijetom, s dominantnim tehnikama pojedinih vremena, te trasirati put na koji se mišljenje, kako nam se čini, mora odvažiti. Nije naime nikada problem u bogohulnosti odabrane teme. Nema toga što mišljenje neće sagledati u cjelini njegova bića. Problem može biti samo u tome ako se to ne sagleda cjelovito, odnosno ako neki partikularni interes nadjača objektivnost samog mišljenja, pa u rezultatu dobijemo ono što se pro-htjelo ili što je naručeno.

Bitno bi bilo skicirati ideju propitivanja utemeljenost takvog pristupa, prikazati njegovu metodu i pokušati joj odrediti granice.

Treba naravno imati na umu da je nužnost takvog propitivanja određena vremenom u kojemu živimo. Sustavi posredovanja utemeljeni su u tehničkom svijetu, a tehnička paradigma svih znanosti pa i filozofije nadvila se nad suvremenim svijetom. S jedne strane to svodi Boga na instrument različitih, Wittgenstein bi rekao 'igara jezika' a s druge strane tehnička ogoljavanja u pristupu fenomenima omogućavaju prepoznavanje obrazaca mišljenja kao i ponašanja ljudi prema tim fenomenima. U tom smislu neupitna je nužnost propitivanja sučeljavanja Boga i onog tehničkog.

U tom kontekstu gotovo da se ponavlja staro Marxovo pitanje koje bi danas zvučao otprilike ovako: Kako je Bog moguć uz svemirske letjelice koje izlaze iz sunčevog sustava, odnosno u svijetu kibernetike u kojemu se i sama istina pretvorila u pitanje funkcionalnosti.

Svijet podijeljen na religije, svijet u kojemu se po granicama religijskih kultura žele postaviti granice civilizacija (koje je onda jednostavnije uvesti u rat jednih protiv drugih) traži nove pristupe za izlaz iz labirinta u kojemu se trenutno nalazi. Tu se pojavljuje Regis Debray sa svojim pristupom koji nudi otvorenost promišljanja i trasira mogući izlaz. Regis Debray došao je dakle kao snažno novo uporište u razgovoru filozofije s teologijom, kritičke misli s ideološkim tumačenjima.  

 

Jezik

Interesantno bi bilo napraviti paralelu između Heideggerovog tumačenja jezika i Debrayevog pristupa. Mnoge bi teze bile slične, ali one su u slučaju ova dva mislioca iskazane potpuno različitim diskursima. Tako je za Heideggera jezik zapravo kuća bitka, odnosno, tek se kroz jezik i u jeziku bitak otvara čovjeku. S druge strane Debray se 'spušta na zemlju' i propituje to otvaranje bitka prema čovjeku u različitim oblicima i različitim funkcijama jezika.

Jezik je, u mediologiji  Regis Debraya i sinkronijski i dijakronijski prisutan – u transmisiji i u komunikaciji. Jezikom komuniciramo, ali jezikom prenosimo i znanja i iskustva kroz vrijeme, od jedne u drugu generaciju. U tom smislu jezik je „sažeti izraz  kolektivnog pamćenja“.[158] On zapravo omogućuje tu neku posebnu vrstu zajedničke osobnosti koja je zajednička upravo svima onima koji se tim jezikom koriste. Srodnost je to koja se osjeća i kao srodnost sa svima onima koji više nisu živi, a bili su dio zajednice koja se koristila istim jezikom. 

U tom smislu Debray naglašava važnost jezika kao sredstva transmisije, a ne samo svakodnevne komunikacije koja je nerijetko svedena na stereotipe i fraze (da ne govorimo o društvenim mrežama kao snažnom sredstvu ubijanja transmisijske uloge jezika).

Upravo ovo razlikovanje transmisije i komunikacije pokazuje tu kritičku dimenziju Debraya. Nije dakle naprosto riječ o istraživanju funkcionalnosti fenomena jezika. Debray uviđa mogućnost siromašenja jezika i njegovo svođenje na instrument svijeta kojim upravljaju tehničke znanosti i koji se polako pretvara u jedan veliki stroj u kojemu ima sve manje mjesta za ono ljudsko i prirodno. Debray je i sam protiv mekluanovski rečeno 'blablanja' kojemu smo svakodnevno izloženi. Njemu je jasno da je snaga i veličina jezika u tome što tek uz pomoć jezika i pod njegovim krovom (slično Heideggeru) mi možemo transcendirati puke svakodnevne potrebe te kao pojedinačna bića biti dio ljudskoga roda, biti dijelom povijesti uspostavljanja ljudskoga svijeta.

Sjećanje na naše mrtve Debray smatra začetkom označavanja, svojevrsnim jezikom iskazanim kamenom, odnosno kamenim humkama. Da bismo zapamtili gdje su naši bližnji sahranjeni, prije 100 000 godina, smatra Debray, započeli smo postavljati oznake. U tom smislu on slikovito kaže kako je u početku bila kost, a ne riječ, odnosno da „pogrebi predstavljaju naša prva mnemotehnička iskustva“.[159]

Debray želi ući u genezu jezika u kojemu obitavamo. On ne prihvaća zdravo za gotovo činjenicu važnosti jezika. On u korijenima nastanka jezika želi vidjeti i razaznati pa i osvijetliti tendencije koje nas zasipaju svojim konzekvencama danas. No on istovremeno ne vrši tako duboke analize kakve je primjerice vršio Cassirer u svojim analizama odnosa jezika i mita. Debray problem gleda iz perspektive odnosa transmisije i komunikacije i sužavajući problem pokušava na jednom primjeru pokazati moguće mjesto otvaranja labirinta.

Tražeći taj 'sveti gral' odnosa transmisije i komunikacije on ga dakle pronalazi u označavanju groba. Zasigurno je da je osjećaj božanskoga u svom mitskom obliku bio prisutan u ljudima koji su na taj način označavali mjesta gdje su njihovi najbliži pokopani. No Debray se ne osvrće na tu dimenziju. On naprosto inzistira na činjenici da je nešto u tom procesu označeno i da je u tom procesu nastao označitelj.

Čak može se reći da on različito na taj fenomen gleda od Ferdinanda de Saussurea, jer ovdje više nije riječ o unutarnoj strukturi misli koja postoji neovisno o izvanjskom svijetu i njegovoj usporedbi sa znakom, s riječju, pojmom. Debray smatra da je pronašao nešto poput objektivno postojećega izvora, ljudske navike koja je kasnije izrasla u sustave označavanja, a samim tim i povela čovjeka prema predjelima sveprisutnog označavanja, komunikacije, umrežavanja, pa i do svijeta u kakvom danas živimo.

U početku smo dakle pisali nakupinama kamenja, simbolički najavljenom arhitekturom, megalitima, kako kaže Debray. U tom smislu arhitektura je prethodila pismu i na neki način ga najavila: „Arhitektura prethodi pismu, kao što kamen prethodi riječi.“[160]

Na sličan način i trag prethodi znaku. Zapravo mnoštvo oblika činjenja glasa vidljivim prije samoga pisma. Debray navodi australijski chunringas, svitke od brezove kore, vezivanje čvorova starih Inka, glinu Mezopotamije. Sve su to načini da se ono zvukovno i prolazno učini vizualnim i prostornim. Na taj način i manje-više trajnim i manje-više dostupnim i onima koji u tom trenutku ili tom vremenu nisu tu.

Tu se može govoriti i o još jednoj dimenziji. Debray naime piše: „Dvije su crkve: vidljiva i nevidljiva. Poput Kristovog tijela i Crkva ima dvostruku prirodu. Ljudsku i božansku.[161] Tu se otvaraju prostori promišljanja specifičnosti ljudskog medija pisma i onoga što je u pismu kao u tijelu Crkve zatvoreno.

U korijenima je jezika ta potreba da se ovjekovječi ono prolazno, da se misao ukleše u nešto trajno, da se prenese i zadrži; da se podijeli s onima koji nisu tu. Upravo zbog toga Debray citira Hugoa koji u Bogorodičinoj crkvi među ostalima bilježi: „Arhitektura je glavna riznica čovječanstva, u svijetu se nije pojavila niti jedna dublja misao koja nije oličena u građevini, svaka narodna misao i svaki vjerski zakon imali su svoje spomenike, naposljetku, ljudski rod je sve svoje važne misli ispisao u kamenu. A zašto? Zato što svaka misao, bilo vjerska bilo filozofska, teži da se ovjekovječi, zato što svaka misao koja je pokrenula jednu generaciju, hoće da pokrene i drugu i da ostavi traga.“[162]

Onako kako grčka riječ sema u korijenu vuče značenje od nadgrobnog spomenika, na taj isti način semiologija, semafori i slično, predstavljaju znakove koji se na specifičan način kreću oko jezika koji u ljudskoj semiotičkoj dimenziji igra ulogu sunca.

Simbol sastavlja rastavljeno, smatra Debray i potkrepljuje to etimologijom grčke riječi Sumballein.

 

Bog nije tako star...

Bog nije tako star kako se pretpostavlja, smatra Debray i time se suprotstavlja  cijelom nizu mislilaca koji ideju Boga i religijskoga prepoznaju u ljudskim vjerovanjima (od astralne vjere do mnogoboštva i kasnije u jednobožačkim religijama).

Ponovno se događa svojevrsno 'spuštanje na zemlju'. Debray ne ulazi u mitske korijene religijskoga. Obredi i rituali starih plemena nisu mu interesantni. On se koncentrira ne na osjećaj ili doživljaj božanskoga, na vjerski osjećaj u njegovom mitskom ili religijskom obliku. Njega da tako kažemo interesira ideja Boga.

U tom kontekstu on je vrlo daleko od koncepta koji je razvijan primjerice u Schellingovoj Filozofiji mitologije. Kao što je poznato Schelling ljudsku povijest među ostalim vidi i kao povijest napredovanja/otkrivanja Boga. U tom konceptu Bog je prisutan i tamo gdje se ne spominje. Dakle i prije same riječi Bog postojao je u ljudskoj svijesti, u osjećajima, u mitskim pričama, u ritualima, postojao je, u najavi, Bog koji se kasnije objavama predstavio čovjeku, odnosno sišao među ljude.

Debray, što je dosta čudno čak vremenski locira pojavu Boga kao takvoga. On smatra da se Bog pojavio tek u osmom stoljeću prije nove ere i to ne slučajno. Naime, upravo je prema Debrayu, pojava pisma značila pretpostavku pojavljivanja samoga Boga koji se pismom objavio čovjeku.

No, da bi pismo moglo izvršiti svoju funkciju bio je potrebno i nešto poput kanala komuniciranja. Debray to pronalazi u starim karavanskim stazama koji su putovale deve i vrijedni pustinjski putnici (trgovci). Tako je nastalo ono što Debray naziva Vječnim Bogom, dakle, Bogom koji je mogao putovati kroz pustinju ali je jednako tako mogao putovati i kroz vrijeme.[163]

Dakle iz mogućnosti jezika da pronese kroz vrijeme poruku, odnosno da izvrši transmisiju, Debray vidi mogućnost uspostave Boga. Taj njegov stav ima zanimljivih medioloških dimenzija ali i problematičnih teoloških.

Jasno je naime da je tradicija pisma reducirala mnogo toga usmenih kultura i usmenoga svijeta. One zabilježene varijante materijala koji su se stoljećima usmeno prenosili samo su neke od varijanti koje su zabilježene. Veličina usmene kulture bila je među ostalim u stalnoj doradi, dopunjavanju, stvaralačkoj preradi i u meandarskoj varijanti znanja.

Pismo jest donijelo mogućnost da nešto postane trajnim ili barem da se prenese u neko drugo vrijeme. Ako ostavimo po strani je li zabilježena najbolja, najljepša, najtočnija varijanta onoga što se pojavljivalo u meandrima znanja, svejedno ostaje pitanje: Nije li ono zapisano postojalo i prije nego što je bilo zabilježeno u papiru.

Stvari naime od Aristotela nadalje postoje već u svojoj potenciji, dakle i prije nego su realizirane. Kako onda u tom sustavu razmišljanja tvrditi da nešto postoji tek kada je zabilježeno na trajnom ili relativno trajnom mediju? Ne čini li slika pismu ono što je pismo činilo usmenosti?  Debray bilježi: Slika je znak koji predstavlja... i koja može i mora biti interpretirana, ali ne mora biti čitana.[164]

Sigurno je da činjenice na koje ukazuje Debray pripomažu razvijanju ideje Boga i dio napredovanja te ideje. Pitanje međutim s kojim Debray mora izaći na kraj je pitanje: Ne određuje li on fenomen iz uskih okvira sustava medijskog prenošenja.

Ako je transmisija prenošenje iz jednog vremena u drugo; ako je to način ustanovljenja vječnih fenomena (jer je uspostavljen kanal kojim se nešto može protegnuti u vječnost) sasvim je sigurno da taj kanal pomaže razvijanju tog fenomena. Može se čak reći da čak omogućuje realizaciju nečega što je možda do tada bilo prisutno u ljudima samo kao potencijal. No to ne znači da neki fenomen nije postojao i prije mogućnosti njegove realizacije.

Čak bi se mogla postaviti suprotna tvrdnja. I to upravo na temelju mediološkog načina gledanja. Naime, stavljanje na papir nečega što je usmeno prenošeno, odnosno nečega što se s neba spustilo na zemlju, u svakom slučaju znači uspostavljanje nekog pravovjernog, jedino istinitog, kodeksa nečega što je prije toga živjelo u ljudima i što se s generacije na generaciju prenosilo usmeno. U tom smislu jezik odnosno pismo može se pojaviti ne samo kao 'sredstvo zaboravljanja' kako je kod Patona označeno, nego i kao sredstvo uspostavljanja dogme ili u najmanju ruku jedine pravovjerne istine.

 

Jezik kao sredstvo skladištenja

Pismo i papir omogućili su skladištenje. Na nešto što je bilo prije, nije više podsjećalo samo kamenje grobova predaka. To je sada mogao biti zapis o vremenu koji je kao takav pisan i za trenutak u kojemu nastaje, ali i za budućnost. U današnje vrijeme kada se naveliko govori o Big Data (velikim bazama podataka) na koje ćemo se sve više oslanjati, doista razumno izgleda pozivanje na jezik kao sredstvo skladištenja. Jezik i jest prva baza podataka o čovjeku i svijetu u kojemu živi, pa i o mitskim ili nekim drugim bogovima. Same oznake (poput kamenih oznaka grobova) ne omogućuju skladištenje podataka niti prijenos znanja osjećaja, riječi ili onoga što će se danas nazvati informacijom. Pismo je omogućilo skladištenja uvid u koje je donijelo iskustvo novih znanja.

Debray govori o prenosivom Bogu i to je onaj moment koji spaja pismo, tehniku prijenosa, vjerovanje, te prenosivost svetoga mjesta  pretvorenu u svetost papira koji se prenosi odnosno, pisma u kojemu su zabilježena iskustva koja svjedoče o svetim dimenzijama i ljudskom pokoravanju Bogu.

Na sličan način na koji je pismo moglo prenijeti poruku, uskladištiti, odnosno prenijeti doživljaj, osjećaj, naredbu, informaciju, (reducirajući mnoge usmene varijante istoga) na sličan način je Bog kojemu se u pravilu do tada dolazilo postao prenosivim Bogom. Svetost mjesta biva zamijenjena svetošću prenosivog predmeta. Aura proplanka na kojemu se molilo bogu postao je predmet u kojemu je pismom dočarana ta auratičnost odnosno svetost.

Pismo je time zadobilo nešto od onoga što opisuje. Utoliko je doba pisma istovremeno doba snažne religioznosti. To djelomice dokazuje i suvremenost u kojoj religije okrenute slici imaju drukčija kulturološka i civilizacijska mjerila religioznosti svojih sljedbenika. Debraj sugerira: Sve monoteistične religije su ikonofobne u suštini i ikonoklastične na površini.[165]

 

Umnoživost

Svetost također postaje umnoživa, čime se zadire u pitanje autentičnosti te svetosti.  Je li svaki umnoženi primjerak govora o Bogu ili govora samoga Boga jednako svet. Da li su sve objave svih jednobožačkih religija jednako svete. Svetost se u svojoj umnoživosti pokazala kao predmet konkurencije. Naravno ukoliko se ne prihvati Schellingov način mišljenja ili stavovi suvremene religio perennis, dakle orijentacija koje prepoznaju supstancu vjerskoga u svim religijama i svim objavama.

No, činjenica je da svete riječi svetih papira ukoričene u knjige dovode do umnoživih svetih knjiga. Čini li ta dostupnost svete knjige svijet svetijim ili umnoživost sobom donosi i sveprisutnu površnost. Tu se ponavlja također jedna od zakonitosti suvremenih medija da ono što je prihvaćenije od velike publike mora biti na takvoj idejnoj, misaonoj razini da od velikog broja ljudi može biti prihvaćeno. Umnoživost svete knjige umnožilo je broj mjesta na kojima ili u kojima obitava Bog. Istovremeno Bog je postao dio kućnog inventara, dio svakodnevnog života i kao takav počeo polako gubiti dio po dio svoje svetosti.

Molitva u svetom hramu biva zamijenjena obredom čitanja, a samo čitanje postaje oblikom molitve. Ono sveto oslobađa se isključive povezanosti s nekom lokacijom i može oživjeti na bilo kojem mjestu u procesu oživljavanja čitanjem.[166]

To oživljavanje čitanjem podsjeća na Platonovo spoznavanje prisjećanjem. To pak otvara mediološko pitanje karaktera Platonove spoznaje odnosno prirode njegovih ideja. Naime budući da je usmenost dominirala antičkim dobom za očekivati je da će se teško govoriti o 'oživljavanju čitanjem'. Budući da je na djelu usmenost tu se logično pojavljuje spoznavanje prisjećanjem.

Pobjeda kodeksa, dakle knjige, tog prenosivog Boga, značila je, smatra Debray i povijesnu pobjedu kršćanstva i podudara se upravo s rađanjem tehnoloških pretpostavki za ideju prenosivog Boga, odnosno prenosivosti svetosti. A tek smo krenuli...  „Naš alfabet je – piše Debray - postao medijski prilagodljiv. Kao što je pisanje pobjeglo iz knjige, slova se još emancipiraju od svoje osnovice. Od papira prema disku, zidu i ekranu.[167]  Ako su stari jezici i objave bili granice koje su se prelazile ratom, to su i novi suvremeni mediji. Sead Alić nas uvodi u svijest o globalnim medijskim ratovima: „No globalnim ratom s pravom se može nazvati i medijski rat koji svakodnevno otvara nova ratišta i na poprišta ubacuje sve strašnija (lijepo dizajnirana) oružja. O takvom ratu govorimo kada pišemo o povijesnoj paraleli autoritarnosti oca, »Boga-oca«, »svećenika-politi- čara« i »masmedijskog propovjednika« masmedijskog zatvora bez zidova“.[168]

Pitanje odnosa Boga i tehnike, boga i medija, pokazuje se sve važnijim.

 


[157]  Regis Debray: God, An Itinerary, Verso, London, 2004. str. 165.

[158]   Regis Debray, Uvod u mediologiju, Clio, Beograd, 2000. str. 12.

[159]  Regis Debray, Uvod u mediologiju, Clio, Beograd, 2000. str. 35.

[160]  Regis Debray, Uvod u mediologiju, Clio, Beograd, 2000. str. 37.

[161]  Regis Debray: God, An Itinerary, Verso, London, 2004. str.131.

[162]  Regis Debray, Uvod u mediologiju, Clio, Beograd, 2000., str. 38.

[163]  Regis Debray, Uvod u mediologiju, Clio, Beograd, 2000. str. 95.

[164]  Regis Debray, Vie et mort de l image, Gallimard, Paris, 1995., str. 95.

[165]  Regis Debray, Vie et mort de l image, Gallimard, Paris, 1995, str 101.

[166]  Regis Debray, Uvod u mediologiju, Clio, Beograd, 2000. str. 96.

[167]  Regis Debray: God, An Itinerary, Verso, London, 2004. str.70.

[168]  Sead Alić: Globalno ratište i glasovi iz pustinje, Filozofska istraživanja, Zagreb, 2016.

 

The Media mediation of God

 

Abstract

 

The place and role of Regis Debraya in creating a realistic picture of media and media mediation - are not well known in our philosophical media circles, or circles of particular media theories. Particularly in his teaching is his understanding and explanation of the technological assumptions for the emergence of such phenomena as, for example - God. The interest in his media analysis is particularly important in the times when God is killing loving and massacring humanity. The idea of this paper is to ask for the foundation of such an approach, to show its method and to try to determine its boundaries.

      

Regis Debray has come as a powerful new ground in the conversation of philosophy with theology, critical thoughts with ideological interpretations.

 

Key words: Regis Debray, media, media mediation, god, philosophy.

 

 


inmediasresno11malo

 6(11)#21 2017

 

UDK 159.954:654.197
Stručni rad
Professional paper
Primljeno: 25.02.2017.

Mirko Jakovljević

Kolašinske novosti, Kolašin, Crna Gora
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Imaginacija – bitan činilac u radu televizijskog reportera

Puni tekst: pdf (227 KB), Hrvatski, Str. 1743 - 1749

 

Sažetak

 

Rad televizijskog reportera razlikuje se od rada drugih reportera, a najviše po tome što on „razmišlja” slikom. Njegov reporterski osjećaj za temu kojom se bavi zainteresirat će (ili neće) gledatelje da ostanu kraj malih ekrana i odgledaju prilog ili emisiju. Imaginacija je jedan od oblika vizualnog mišljenja, a usmjerena je na stvaranje javnog mnijenja. Imaginacija je i kreacija čovjekova uma, u ovom slučaju televizijskog reportera. U radu se analizira kako imaginacija utječe na gledatelje imajući na umu da sadržaj imaginacije može biti pozitivan i negativan. Traže se odgovori na pitanja gdje je točka dodira realnog i imaginarnog u radu televizijskog reportera, kako kritičko mišljenje autora televizijskog priloga, koje je suprotnost imaginaciji, utječe na rad televizijskog reportera. Kakav može biti i o čemu ovisi umjetnički doživljaj imajući na umu odnos imaginarnog i realnog? Gdje je u svim „televizijskim imaginarnim horizontima” mjesto kritičkom mišljenju koje je suprotnost imaginaciji? Živimo u vremenu kada se malo cijeni sposobnost da se dobro razmišlja zato što je ukorijenjeno stanovište da je to opasno za sve - za one na vlasti, za poslodavce, za novinare… Zato cilj imaginacije nije da se nešto zamišlja. Cilj je da svatko u sebi proizvede određeno iskustvo, doživljaj i počne pravilno razmišljati.

 

Ključne riječi: televizija, reporter, imaginacija, mišljenje.

 

 

„Ako misao nije čista, dolična i dobronamjerna, življenje je uvijek prljavo”! (Epiktet)

 

Uvod

Mišljenje je oblik „mentalnog življenja” i ima karakter i funkciju spoznajnog procesa kojim se dovodi u vezu jedna ideja, misao ili pojam s drugim i ukazuje na njihove međusobne odnose. Odnosno, mišljenje je objektivno (pravilno i istinito) spoznavanje svijeta i ljudi i odnosa među njima. (M. Perović, 346: 2007) Procesi mišljenja vrlo su važni ne samo za funkcioniranje ljudskog mozga u procesu obavljanja određenih poslovnih i drugih radnji, nego su odigrali najvažniju ulogu u postanku i daljem razvoju čovjeka kao svjesnog bića. Ako se sagledaju svi umni procesi koji se odvijaju u toku obavljanja složenih reporterskih radnih zadataka, jasno je da je proces mišljenja od ključne važnosti. Ne treba posebno naglašavati da bez mišljenja nema nikakve uspješne i smislene čovjekove aktivnosti.

Razmišljanje slikom, odnosno vizualno mišljenje jedan je oblik imaginacije koju svakodnevno u obavljanju posla koristi televizijski reporter. Imaginacija se, za razliku od mišljenja kojim čovjek-televizijski reporter pokušava rješavati problem u realnosti, oslanja na kreaciju. A kakva će ta kreacija biti ovisi o tipu ličnosti reportera. Po sadržaju razlikujemo pozitivnu i negativnu imaginaciju. Sve to umnogome ovisi o tome kako i na koji način određenu pojavu u našem slučaju vidi televizijski reporter.

Međutim, imaginacija se tijekom čovjekova odrastanja, školovanja i sazrijevanja ne iskazuje i dovoljno ne potiče. Gotovo da je u obrazovnom sustavu zanemarena. „Nikada škole nisu bile na strani darovitih učenika. Nastavnici ne umeju da ih prepoznaju (otkrivaju samo trećinu darovitih) jer ih posmatraju samo po sposobnosti učenja (zapamćivanja) školskog gradiva, a ne da li umeju samostalno da misle, a roditelji nisu uvek u mogućnosti da im obezbede potrebne uslove za njihov brži i svestraniji razvoj i usavršavanje. Nisu svi odlični učenici i daroviti, jer ih ima i među onima koji ne postižu zapažene rezultate.” (M. Perović, 171: 2007)

Iako je veoma važno kod djece razvijati imaginaciju sa svim njenim karakteristikama, ovdje ćemo na to samo ukazati. Veću, dužnu pažnju, posvetit ćemo onima koji bi već trebali imati razvijene osjećaje za procese imaginacije, pogotovo u toku obavljanja složenih radnih zadataka na poslovima televizijskog reportera.

 

Imaginacija

Moderni, mega, televizijski studiji gdje se proizvode programski sadržaji, telešop emisije koje plasiraju robu, brojni šou formati s predznakom „talk” u nazivu s atraktivnim gostima, ekstravagantni sudionici u „grandovskim” scenografijama, blještava rasvjeta „ukrali” su i za TV ekrane prikovali široku populaciju gledatelja svih generacija. Sebi svojstvenim koketiranjem s gledateljima urednici i producenti trude se da ne demistificiraju svu magiju čarobne TV kutije. Pogotovo u vrijeme kada digitalna tehnologija još nije dostigla svoj vrhunac.

Televizija pretvara svoje pleme u voajere, a svijet transformira u realnost trivijalnog spektakla. Neposrednost, spontanost i iskrenost ostaju bez zaštite. Tako ono što želi najviše dosegnuti biva najviše osporeno. Teško je povjerovati da televizijski program ovog tipa može postati pouzdan rendgen preko kojeg ćemo „pročitati” prirodu onih koji su se našli u kuli od stakla, u javnoj kući bez zidova. Na to su pristali. (R. Božović, 61:2015)

U takvim uvjetima i okolnostima zadatak televizijskih reportera i čitavog produkcijskog tima na terenu prilikom pripreme televizijske priče nije nimalo lak.

Televizija ignorira ono što nije vizualno zanimljivo, kao što su osobno razmišljanje, čitanje, šetnja. Aktivnosti poput kućnih poslova i ćaskanje sa susjedima za televiziju nisu zanimljive. Obaveza je producenata da privuku brojniju publiku. Neke kreativne osobe izmišljaju sadržaje koji nemaju nikakvih dodirnih točaka sa stvarnim životom, dok drugi pokušavaju stvarni život prikazati na zanimljiviji način. (J. Potter, 332: 2008)

Upravo tu dolazi do izražaja kreativnost, a samim tim i imaginacija televizijskog reportera. „Kreativnost se, međutim, uči čak i kada se složimo da je najveći broj stvaralaca verovatno rođen sa nekim nepoznatim i nikad do kraja upoznatim činiocem koji nazivamo - talenat. Kreativnost treba početi razvijati već od ranog detinjstva i uslov za rani početak zavisi od kreativnih roditelja dece kojih je malo. Otud i tako malo istinskih stvaralaca naročito u današnjem svetu.” (V. Jerotić, 220: 2004) Uspješna i gledana TV priča može parirati programu iz „studija” ako je televizijski reporter iskoristio i primijenio znanja stečena u toku rada i ako je razvijao vizualno mišljenje-imaginaciju zasnovanu na osobnim iskustvima, a sve s ciljem da rejting njegovog TV priloga bude bolji od drugih autora, odnosno bude gledan.

Televizijski reporteri mogu zamišljati i pozitivne i negativne ishode događaja o kojem izvještavaju. Ako reporter strepi da će mu finalni, montirani prilog biti loš, da će se na neki način obrukati pred auditorijem, kako urednik prilogu neće dati prolaznu ocjenu, ako se unaprijed plaše da će snimatelj snimiti lošu sliku, loše iskadrirati, tonski snimatelj snimiti loš tonski zapis, a on sam prilikom snimanja izjave sugovornika zauzeti pogrešan stav, imamo primjer negativne imaginacije televizijskog reportera. Negativnu imaginaciju kroz svoje autorske priloge gledateljima nude depresivni televizijski reporteri skloni anksioznosti. Usprkos činjenici da i anksiozne osobe mogu biti talentirani reporteri i mogu imati osjećaj za imaginaciju, nezadovoljni vlastitim životom, opterećeni obiteljskim problemima oni te emocije sa sobom nose i prilikom obavljanja poslovnih zadataka. Preporuka je da televizijski reporter kada ima tzv. loš dan prepusti radni zadatak drugom kolegi. Ne treba zanemariti činjenicu da je imaginacija u izravnoj vezi s emocionalnim problemima. Istraživanja su pokazala da se stanje ličnosti televizijskog reportera kada „upadne” u negativnu imaginaciju može popraviti nabolje. Potrebna je vježba. Dipl. psiholog Vladimir Mišić smatra da imaginacija ima „cilj da stvorite u sebi određenu vrstu iskustva, doživljaja, jer ako ste u stanju da proizvodite željena stanja i pozitivne emocije bićete u stanju da upravljate vašim raspoloženje, motivacijom i mišljenjem, da fokusirate svoju pažnju na unutrašnje iskustvo i doživljaj a ne na analizu”.Prema Mišiću, čovjek u stanju negativne imaginacije (u našem slučaju televizijski reporter, prim. aut. M. J.) treba zamišljati scene, događaje, zamišljati kako se osjeća, obratiti pažnju na detalje scena koje zamišlja i doživljaje koje kreira. Mora režirati vlastiti mentalni film u skladu s temom koju je odabrao, dopuštajući sebi potpunu slobodu i kreativnost. Ako se usprkos svemu dogodi da dođete u stanje negativne imaginacije, a to je stanje prepoznatljive napetosti, brige, treba učiniti iskorak u smjeru podsjećanja vlastitog uma da se opusti i time uz pozitivan naboj dovede do stanja uma u kojem dominiraju pozitivna osjećanja, osjećaj snage i vjerovanje u vlastite sposobnosti. (V. Mišić, 2011:03)

Pozitivna imaginacija karakterizira televizijske reportere koji posao stavljaju u središte svoje životne aktivnosti. Oni rasterećeno idu na posao. Imaju ideje zasnovane na osjećanjima sreće i zadovoljstva. S pripremljenim sinopsisom u košuljici idu na snimanje. Upućeni i pripremljeni za razgovor sa sugovornikom, ili više njih, bit će prepušteni imaginaciji koja će proizvesti da televizijski reporter bude kreativan i kooperativan na terenu, a njegovi doživljaji intenzivniji od uobičajenih, prosječnih. To neminovno dovodi do izdvajanja takvog reportera od prosječnih. Dolazi do stanja kada kod reportera, osim onog ustaljenog, šablonskog informativnog, „eksplodira” i umjetnički doživljaj. „Međutim u kreativnosti se ne sme preterivati, jer žanrovi treba da budu jasni i lako razumljivi svim kategorijama publike, od nepismenih ljudi, preko radnika i službenika, do hirurga i akademika.” (Z. Jeftović, R. Petrović, Z. Aracki, 181:2014)

Takvi autori (ovdje televizijski reporteri, prim. aut. M. J.) mogu se nazvati stvaraocima. Oni vide i doživljavaju svijet, ljude i događaje kroz posebnu prizmu. Objektivnije i jasnije. (M. Perović, 196: 2007) Televizijski reporter je obavezan da strogo vodi računa o tome što je rekao i da svoj stav obrani svojom ličnošću. Veličina jednog reportera ogleda se u trajanju utjecaja njegove emitirane rubrike. Na osnovi iznesenog može se konstatirati da razvijena imaginacija u radu televizijskog reportera utječe na gledatelje. Utjecaj može biti pozitivan i negativan. Najprije ukazujemo na posljedice negativnog utjecaja. Spomenut ćemo, možda i najvažnije, kako se njome udaljuje pažnja gledatelja od namjere reportera da izvijesti javnost o bitnim činjenicama, dok pozitivna imaginacija utječe da gledatelji ostanu uz televizijske prijemnike, budu informirani o ponuđenim programskim sadržajima i zainteresirani za njih.

 

Kritičko mišljenje - suprotnost imaginaciji

Ljudski mozak je biološka suština čovjekovog psihičkog življenja. Iako predstavlja najviši domet evolucije materije i savršen mehanizam, on ne može funkcionirati ako od prvih razvojnih procesa ne prima potrebne informacije iz svog okruženja. Govoreći kompjuterskim jezikom, mozak je „mašinerija”, a misao „program”. (M. Perović, 331: 2007)

Istraživanja ljudskoga mozga sugeriraju na stav da je vanjski svijet samo viđenje svijeta kako ga vidi svatko od nas na temeljima na kojima mozak kreira vlastite slike, filmove, drame, užase, ljubavna i druga osjećanja. Llinas kaže: „Spoljašnji je svet naše viđenje. On se ne događa van nego u našoj glavi. Istina to je san, upravo onakav kakav doživljavate kad zaspite. Moramo gledati, zapažati, aktivno sanjati, jer samo tako možemo veliki svemir strpati u sićušnu glavu. Spremamo ga, stvaramo njegovu sliku i iznosimo ga van.” (Prema Greenfield S., op. cit. str. 75, S. Alić, 133: 2016)

Čini se da informacije koje stižu iz mrežnice oka nisu dovoljne za stvaranje potpunog i opširnog prikaza svijeta. Maštom popunjavamo praznine i pretvaramo iskrivljenu sliku iz očiju u potpuni i ustreptali svijet koji vidimo. (Prema Greenfield S., op. cit, str. 73, S. Alić, 133: 2016)

U košmaru koji prati osjećanje nemoći i fatalnosti čovjek je nesposoban i da vidi stvarnost kako valja i da plodotvorno mašta. Ne uspijeva uspostaviti ravnotežu između sebe i svijeta. Tu više ne funkcionira mišljenje da je čovjek cjelina sa svojom sredinom, sa svojim okruženjem. (R. Božović, 17: 2015)

Najveći problem ljudi i čovječanstva bio je i ostaje nepravilno, pogrešno, nepotpuno, nepouzdano i destruktivno mišljenje. Destruktivna (zla) misao je snažnija od konstruktivne. Nije misao dar prirode ljudima da ih učini svjesnim i razumnim, zadovoljnim i radosnim. Kao i tijelo, misli mogu biti zapuštene, pogrešne, opasne i pogubne. (M. Perović, 341: 2007)

Čovjekov um zadužen je i za analizu realnog stanja sredine u kojoj kao ljudsko biće živi. Taj način mišljenja svakodnevno se koristi i naziva se kritičko mišljenje. Psiholog Vladimir Mišić smatra kako ta vrsta mišljenja služi da nas poveže s vanjskim svijetom, napravi jasnu granicu između naših fantazija i želja i onoga što dolazi izvana. Kritičko mišljenje služi nam da odbacimo sve one informacije koje prema našoj procjeni nisu istinite ili koje nas mogu ugroziti. Na imaginaciju i analitičko (kritičko mišljenje) ne treba gledati kao na dva suprotstavljena oblika mišljenja. Ovdje je riječ o dvije vrste mišljenja s različitim funkcijama. Kao što ne zamišljamo stalno nešto, tako nismo stalno ni analitični i kritični. (V. Mišić, 2011:03)

Televizijski reporter mora znati da nemaju svi gledatelji iste interese. Nekog zanima sport, druge isključivo vijesti… I područje sporta, recimo, kada se radi o zainteresiranosti dijeli na nogomet, košarku, tenis, šah. Zato je pretpostavka da reporter zna kojem se gledateljstvu i kako obraća. To je veoma važno zbog postojanja velikog broja televizijskih emitera. Nemaju svi novinari podjednako razvijenu sposobnost zapažanja. Ona u čovjeku postoji ili je nema. Ne može se naučiti, ali se vježbanjem može popraviti. Čak i veoma savjestan, nepristran novinar-televizijski reporter ne može se pretvoriti u stroj za izvještavanje i interpretiranje događaja. (Z. Jeftović, R. Petrović, Z. Aracki, 226:2014)

Na kraju treba posebno ukazati na sadržaj iskazanog kritičkog mišljenja u autorskom prilogu televizijskog reportera. Pravilno i istinito mišljenje može se plasirati samo ako je čovjek (u našem slučaju televizijski reporter, prim. aut. M. J.) pripremljen i osposobljen da umije „pismeno” misliti, usmjeriti pažnju na ono što postoji i daje povod za razmišljanje. (M. Perović, 347: 2007)

Na pitanje gdje je točka dodira realnog i imaginarnog u radu televizijskog reportera odgovor je - tamo gdje je kritičko mišljenje autora televizijskog priloga, koje je suprotnost imaginaciji. Imaginacija reportera treba da bude pozitivna, da prevladava i utječe na rad televizijskog reportera da, u svojevrsnom jedinstvu suprotnosti kritičkog mišljenja i imaginacije, prenese auditoriju informaciju. Objektivno, točno i pravovremeno.

 

Zaključak

Imaginaciji kao važnom činiocu u ljudskom ostvarivanju kroz rad se u toku odrastanja, školovanja i sazrijevanja čovjeka ne pridaje dovoljna pažnja. Gotovo da se i ne potiče, a u obrazovnom sustavu je zanemarena. Možemo reći da je stanje takvo i u procesu javnog informiranja i kod njegovih sudionika, a naročito kreatora programskih sadržaja i posebno u radu i učinku televizijskih reportera. S druge strane, imaginacija u radu televizijskog reportera direktno utječe na pažnju i zainteresiranost gledatelja. Pozitivno i negativno. U plasiranju pravilnog i istinitog mišljenja televizijski reporter mora pronaći točke dodira realnog i imaginarnog oličene u kritičkom mišljenju. Mora imati razvijenu pozitivnu imaginaciju i biti „osposobljen” da „pismeno” misli, usmjerava javnost na „vrijednosno prihvatljivim osnovama” i daje povod za razmišljanje.

 

Literatura:

Milun Perović, Putopisi života, I. tom, 2007., Draslar partner, Beograd

Milun Perović, Putopisi života, II. tom, 2007., Draslar partner, Beograd

Vladeta Jerotić, Neuroza kao izazov, 2004., JP Službeni list SCG, Ars Libri, Beograd

Ratko Božović, Paradoksi medijske slobode, 2015., Medijska kultura, Nikšić

Vladimir Mišić, /pozitivna-imaginacija/2011/03 http://www.vaspsiholog.com

James Potter, Medijska pismenost, 2011., Clio, Forin, Beograd

Sead Alić, Medij jezika, Filozofija razumevanja, 2016., Medijska kultura, Nikšić

Z. Jeftović, R. Petrović, Z. Aracki, Žanrovi u savremenom novinarstvu, 2014, Jasen, Beograd

 

Imagination as the Important work Factor of One Television Reporter

 

Abstract

 

Work of the television reporter is quit different from the activity of other reporters.i.e mostly diferent how to „thinks” in the manner of picture. His feel for the topic engaged (or not) one reporter against the viewers to stay at the TV screen and to watch the dish or show. Imagination is just one aspect of visual thinking. It is concentrated on the creation and formation of public opinion. Imagination is the creation of human mind as in the case of televisions reporter. The paper analyzes how imagination can be positive and negative. We are looking for answer at the question where is the point of contact between the real and imaginary in the work of TV reporters and how the critical opinion of the author may have influence at the televisions contributions which is opposite of imagination and as such may affect at the operation of a television reporter? What may be of which depends on the artistic experience taking into account the ratio of the imaginary and the real? Where is in all „imaginary television horizons” the place of critical thinking which is the opposite of the imagination? We live in a time when the price of a little ability is to think properly because it is rooted opinion and it may be dangerous for everyone for those in power, for employers, for journalists. Therefore the aim is not that the imagination has to be devise at something by itself. The aim is that each person produces a certain grade of own experience to begin to think correctly.

 

Key words: television, reporter, imagination, thinking.

 

 


II ISTRAŽIVANJE

inmediasresno11malo

 6(11)#22 2017

 

UDK 392-053.2:316.744
Stručni rad
Professional paper
Primljeno: 22.03.2017.

Anamarija Bilan

Filozofski fakultet Zagreb, Odjel informacijskih i komunikacijskih znanosti
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Djeca u društvenim medijima na primjeru
Twitter i Facebook profila Beyonce i Kim Kardashian

Puni tekst: pdf (913 KB), Hrvatski, Str. 1751 - 1768

 

Sažetak

 

Objavljivanjem fotografija djece u medijima krši se njihovo pravo na privatnost, koje je zaštićeno, zajamčeno i regulirano brojnim međunarodnim i hrvatskim zakonima i propisima. Isto tako, objavljivanjem fotografija djece na profilima društvenih mreža, kao što su na primjer Facebook ili Twitter, narušava se pravo na privatnost. U radu će se na analizi dva Facebook i dva Twitter profila – Beyonce Knowles i Kim Kardashian, istražiti u kolikoj mjeri objavljuju fotogfarije djece i narušavaju li na taj način njihovu privatnost. Također će se ispitati koriste li djecu u poslovne svrhe odnosno da li uz fotografije djece reklamiraju neke svoje proizvode ili emisije i slično.

      

Metodom analize sadržaja analizirani su Facebook i Twitter profili dviju ispitanica u razdoblju od 1. siječnja do 22. veljače 2016. godine tijekom kojega su objavile ukupno 459 postova na profilima obje mreže. Analiza je utvrdila da od ukupnog broja „postova“ broj fotografija djece iznosi tek mali dio, ali i da se one koje je objavila Kim Kardashian često koriste i za promoviranje, odnosno reklamiranje nekih proizvoda ili emisija, čime se narušava privatnost djece te se povečava broj „likeova“.

 

Ključne riječi: društvene mreže, Facebook, Twitter, privatnost, djeca.

 

 

Uvod

Strelovit razvoj digitalne tehnologije omogućio je stanovnicima razvijenih zemalja stalni doticaj s masovnim medijima. Ljudi danas uz pomoć smartphona i raznih aplikacija mogu biti umreženi tijekom cijelog dana te u svakom trenutku imati pristup internetu, odnosno nepreglednom broju informacija.

Utjecaju modernih tehnologija i medija nisu izloženi samo odrasli, već i djeca, koja od   samog početka života imaju pristup brojnim medijima i raznovrsnim tehnološkim gadgetima. Aktivnost djece na internetu potvrđuje istraživanje iz 2010. godine prema kojemu su „korisnici u dobi 13-15 godina (učenici osnovne škole) činili treću po redu populaciju koja sudjeluje na Facebooku u Hrvatskoj“ (usp. Kušić, 2010: 106). Istraživanje, koje je provela Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba i Hrabri telefon iz 2013. godine, pokazalo je da su internet i društvene mreže postale vrlo dostupne velikom broju djece (usporedi (www.poliklinika-djeca.hr/istrazivanja ). Volarević i Bebić ističu podatke agencije Drap, koja je u veljači 2013. godine, ustvrdila da je „Aktivnih Facebook-korisnika u Hrvatskoj je milijun i 600 tisuća, odnosno 35,86 % građana, dok je na Twitteru aktivno 52 tisuće građana“ (Volarević, Bebić, 2013: 62).

Osim što su korisnici društvenih mreža, djeca su i objekti na društvenim mrežama jer roditelji često objavljuju fotografije djece na društvenim profilima, čime narušavaju i krše njihovo pravo na zaštitu privatnosti.

U ovom radu će se obraditi na koji su način prikazana djeca u društvenim medijima i to na profilima društvenih mreža Facebook i Twitter.

Svrha rada je istražiti problematiku objavljivanja fotografija djece u društvenim medijima na primjeru profila dviju poznatih korisnica društvenih mreža – pjevačice Beyonce Knowles Carter i reality zvijezde Kim Kardashian West te prikazati na koji način one objavljuju fotografije svoje djece na društvenim profilima Twitteru i Facebooku. Također će se pokušati ustvrditi narušava li se i/ili krši pravo djece na privatnost.

Hipoteza 1: Obje žene često objavljuju fotografije ili videa svoje djece na navedenim društvenim proflima čime krše njihova prava na privatnost.

Hipoteza 2: Kim češće objavljuje fotografije svoje djece od Beyonce. Budući da je dio reality showa pretpostavlja se da češće koristi djecu i društvene mreže kao način samopromocije.

U Hrvatskoj su provedena istraživanja o korištenju društvenih mreža kod učenika osnovnih škola[169], kao i o korištenju društvenih mreža kao izvora informacija u informativnih emisijama[170], ali do sada nije istraženo u kolikoj mjeri roditelji objavljuju fotografije djece na svojim profilima čime krše pravo na njihovu privatnost. Budući da bi se radilo o vrlo kompleksnom istraživanju, za potrebe ovoga rada uzeti su profili dviju poznatih i utjecajnih umjetnica koje na društvenim profilima objavljuju fotografije svoje djece te se na njihovom primjeru htjelo istražiti problematiku kršenja privatnosti djece.

 

Djeca (mladi) i internet

Djeca u Hrvatskoj predstavljaju velik dio korisnika društvenih mreža što potvrđuje i istraživanje koje su 2013. godine provele Poliklinika za zaštitu djece i Hrabri telefon o dostupnost Interneta i Facebooka djeci od 11 do 18 godna i koje je pokazalo da „99 % djece ima pristup Internetu kod kuće ili u školi, 93% ispitane djece i mladih posjeduje Facebook profil, 68% djece i mladih je otvorilo FB profil prije 13. godine, 84% djece i mladih ima pristup Internetu na mobitelu“ (www.poliklinika-djeca.hr/istrazivanja).

Ovo istraživanje jasno ocrtava koliko su današnja djeca u Hrvatskoj izložena internetu i u kojoj ga mjeri koriste. „Mladi ljudi primarno koriste online tehnologije za razgovore s ljudima koje već znaju. Dijeljenje informacija kroz društvene mreže ili instant messengere pojačava vezu povjerenja unutar grupe vršnjaka“ (Marwick, Diaz i Palfrey, 2010; 4).

Može se zaključiti da, što se tiče korištenja interneta i njegove dostupnosti, digitalni jaz među mladim korisnicima gotovo da i ne postoji. Za takvu djecu kažemo da su digital natives odnosno digitalni urođenici. Ovaj termin je još 2001. godine smislio Marc Prensky u eseju „Digital native, digital imigrants“ u kojem je zaključio da

„je jasno da je rezultat ovog sveprisutnog okoliša i cjelokupne interakcije s njim da današnji učenici misle i procesuiraju informacije fundamentalno drugačije od svojih prethodnika. (...) Najkorisnija definicija koju sam našao za njih je digital native (digitalni urođenici). (...) Oni od nas koji se nisu rodili u digitalnom svijetu već su u nekom kasnije dobi u životu postali fascinirani te su usvojili mnogo ili sve aspekte novih tehnologija su digital immigrants (digitalni useljenici)“(usporedi Prensky: 2001; 1- 2).

Kako se vidi iz prethodno napisanih podataka, djeca odrastaju u stalnoj prisutnosti i izloženosti medijima, posebno društvenim medijima, kao što su, primjerice, Facebook ili Twitter. Ali uz to što su aktivni korisnici, često su i sama objekti medija. I dok su se do prije nekoliko godina djeca u medijima uglavnom bila prisutna u novinskim formama, pojavom društvenim mreža, kao što su Twitter ili Facebook, prisutnost djece u medijima se povećala. Prvenstveno jer su upravo djeca korisnici društvenih mreža.

 

Privatnost

Pojam privatnosti u digitalnom vremenu i digitalnim medijima te što je privatnost na on-line društvenim mrežama sljedeće je što će se definirati. Koliko su korisnici svjesni i upoznati s pravilima privatnosti pojedinih mreža i jesu li je se spremni odreći, te u kolikoj mjeri?

Privatnost je definiralo mnogo autora koji se uglavnom slažu da je to „koncept prava da se bude sam, pravo da se kontroliraju informacije o sebi, do toga da se privatnošću smatra svojevoljnim i trenutačnim povlačenjem osobe iz društva“ (uporedi Marwick, Diaz i Palrey, 2010; 6). Autori ističu Solovea i njegovu tvrdnju da se

„mnogi koncepti privatnosti mogu podijeliti u šest glavnih pravaca: (1) pravo da se bude sam, (2) ograničen pristup za sebe ili mogućnost zaštite od neželjenog pristupa drugih, (3) tajnost ili prikrivanje određenih stvari od drugih, (4) kontrola nad osobnim informacijama ili mogućnost za kontrolom informacija o sebi,  (5) osobnost ili zaštita svoje osobnosti, individualnosti i digniteta i (6) intimnost, koja je kontrola nad, ili ograničen pristup nečijoj intimnoj vezi ili aspektu života. (Solove 2002, u Marwick, Diaz i Palrey, 2010; 6).

Osim različitih koncepata privatnosti, stručnjaci su ustvrdili da poimanje privatnosti jako varira s obzirom na dob djece.

„Z. Yan je proučavao kako 5 i 6-godišnjaci, 8 do 10-godišnjaci, te 10 do 12-godišnjaci koncipiraju internet i otkrio je da različite dobne skupine objašnjavaju i razumiju internet na vrlo različite načine. On je naveo da „djeca počinju razumijeti internet kao kompleksan artefakt kongnitivno i društveno između 9 i 12 godina“ (Yan 2005, p.394, u Marwick, Diaz i Palrey, 2010; 25).

Učestalo konzumiranje internetskih medija, posebno društvenih mreža kao što su Facebook i Twitter, dovodi u opasnost od gubitka privatnosti. Naime, korisnici izlažu informacije o svom privatnom životu pišući po zidovima Facebooka, prikazujući videa na YouTubu, objavljujući fotografije na Instagramu.

Ovi trendovi su doveli do toga da su „novije brige oko privatnosti manje fokusirane na privatnost konzumenata, a više su koncentrirane na tajnost, pristup i buduće rizike koje „javni život“ na stranicama kao što je Facebook, MySpace i YouTube predstavljaju za obrazovne institucije, buduće zaposlenje, pedofile i dječju pornografiju“ (Lenhart & Madden 2007; Youn 2009; Schrock & boyd 2008 u Marwick, Diaz i Palrey, 2010; 10).

Autori u svom radu navode podatke iz brojnih istraživanja među kojima je i ono Jones i Soltren u kojem iznose podatke da

„je 74% učenika svjesno Facebookovih opcija za privatnost (Govani and Pashley su citirali 84%), a isti istraživači otkrili su da 89% korisnika nikad nije pročitala pravila privatnosti i 91 % nisu bili upoznati s uvjetima korištenja (Terms of Service). (...) Ipak povećana svijest o postavkama privatnosti ne utječe na pružanje informacija, sugerirajući da nepoznavanje postavki privatnosti nije u potpunosti odgovorno za nevoljkost studenata da ograniče pristup svojim profilima (2007)“ (usporedi Marwick, Diaz i Palrey, 2010; 29, 30).   

Pored djece, koja sama objavljuju svoje fotografije na društvenim mrežama, i roditelji često objavljuju fotografije svoje djece na profilima društvenih mreža. Objavljivanjem fotografija djece roditelji krše pravo djece na zaštitu privatnosti koja su zajamčena brojnim konvencijama, među kojima je i  Konvencija o pravima djeteta Ujedinjenih naroda (usporedi: UN, 1989: rezolucija br. 44/25). Čak je i policija prepoznala problematiku objavljivanja dječjih fotografija na Facebooku, pa su „u Francuskoj preko svojeg Facebook profila upozorili roditelje da prekinu s tom praksom jer time narušavaju francuski zakon o zaštiti privatnosti“ (usporedi: Zimo Dnevnik, 2016)

 

Objektivizacija djece

U literaturi se objektivizacija djece uglavnom veže uz načine na koji su djeca prikazana i sudjeluju u reklamama ili u raznim emisijama. „U posljednjih nekoliko godina djeca su postala i sudionici reklamnih kampanja ili medijskih formata koji nisu primjereni da djecu u njima sudjeluju i koja često nisu namjenjena dječjoj publici već odraslima“ (usp. Shmueli: 2015).

„ Korištenje djece u televizijskim emisjama može dovesti do eksploatacije televizijskih mreža i oglašivača, odražavajući voajerizam koji donosi više gledatelja i kupaca. Neki roditelji su pohlepni za novcem i slavom, za sebe ili svoju djecu, a drugi su spremni platiti gotovo svaku cijenu za rješavanje obiteljskih problema, čak i podvrgavanje obitelji u negativnoj javnoj slavi pažnja snimajući obitelj u svojim najgorim trenucima. Djeca bi trebala izazvati više emocija i identifikaciju, privući publiku, te povećati rejting. Sudjelovanje u takvim emisijama može kod djece proizvesti cijeli niz emocionalnih poteškoća jer se nerijetko djeca pred kamerama moraju nositi s raznim problemima i emocijama. Često su prikazana u nelagodnim situacijama i često ih se ni ne traži za dozvolu za snimanje, čime se, opet, narušava njihovo pravo na privatnost. Sve ovo može dovesti do osjećaja sramoćenja, emocionalne štete i problema s „brzom slavom“ i odbacivanjem“ (usporedi Shmueli, 2015; 293- 306).

Tako su djeca sve češći sudionici reallity emisija, kao što ćemo i vidjeti na primjeru kćeri Kim Kardashian.

 

Brojni likeovi i tweetovi

Prilikom istraživanja korištenja djece kao objekata u medijima analizirani su Twitter i Facebook profile pjevačice Beyonce Knowles Carter te reality zvijezde Kim Kardashian West. Ove dvije žene su odabrane za predmet straživanja jer su bile na listama najutjecajnijih osoba 2015. godine. Beyonce je bila na 21. mjestu od 100 najmoćnijih žena u 2015. godini (www.forbes.com), dok se Kim Kardashian našla na listi 100 najutjecajnijih ljudi u 2015. godine prema listi Timea (www.time.com).

O utjecaju ovih dviju žena govori i broj njihovih sljedbenika na profilima društvenih mreža pa tako Beyonce na stranici na Facebooku (https://www.facebook.com/beyonce/timeline) ima 64.095.742 ukupan broj oznaka „sviđa mi se“ za stranicu. Kod Twitter računa bilo je teško pronaći onaj pravi jer postoji račun Beyonce Knowles https://twitter.com/Beyonce koji ima samo osam tweetova, odnosno poruka koje su uglavnom linkovi na neke humanitarne događaje i svi su objavljeni u 2013. godini. Međutim, ovaj račun ima 14,2 milijuna pratitelja (https://twitter.com/Beyonce/followers). Također postoji i račun Beyonce Web (https://twitter.com/BeyonceWeb/with_replies) koji ima 1053 tweeta i 240 000 pratitelja.  Analiziran je ovaj drugi račun jer su objave novijeg datuma.

Kim Kardashian svoju slavu uglavnom može zahvaliti upravo društvenim mrežama i online medijima i stoga je na njima mnogo aktivnija od Beyonce. Ona na svom Facebook profilu (https://www.facebook.com/KimKardashian/?fref=ts ) ima 27.574.976 ukupan broj oznaka „sviđa mi se“ za stranicu.

Na Twitteru je Kim Kardashian mnogo aktivnija od Beyonce i ima oko 21 000 tweetova i pravu vojsku od 40,6 milijuna pratitelja (https://twitter.com/KimKardashian)[171].

Obje žene na svojim profilima objavljuju brojne informacije vezane uz svoj posao – pjesme, emisiju, o svom izgledu i svojim interesima, a nerjetko objavljuju i fotografije ili videosnimke svoje djece. Naime, i Beyonce i Kim su majke dviju djevojčica, a Kim je početkom prosinca 2015. rodila i sina. Obje majke vole se pohvaliti djecom svojim obožavateljima tako da objavljuju njihove fotografije na svojim profilima.

 

Zaštita djece - zakonski okvir

Brojni međunarodni i hrvatski zakonski akti jamče i štite pravo na privatnost, posebice kod djece. Počevši od

„Opće deklaracije o pravima čovjeka, preko Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda koje na isti način i s jednakom važnošću tretiraju zaštitu prava na obitelj i dom, slobodu, ugled, čast. (...) Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, s dodatnim protokolima, na sveobuhvatan način propisuje i jamči zaštitu djece i ostvarivanje svih njihovih prava. Od hrvatskih zakona Ustav Republike Hrvatske, kao najviši akt države, u članku 35. jamči pravo na zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, Zakon o medijima u članku 7. i 16. jamči zaštitu privatnosti, a posebne odredbe navedene su i u Zakonu o elektroničkim medijima i Zakonu o Hrvatskoj radioteleviziji“ (usporedi Jelavić, 2009, 9-13).

Unatoč navedenim zakonima i konvencijama velik broj roditelja i dalje objavljuje fotografije djece na svojim profilima, bez znanja ili dozvole djece, čime krše njihova prava na privatnost. Naime, društvene mreže su javni prostor i fotografije i/ili bilo kakav drugi medijski sadržaj objavljen na njima može se kasnije upotrijebiti u neke druge svrhe. Dakle postoji mogućnost da netko uzme fotografije njihove djece i zlorabi ih negdje drugdje.

Osim državnih zakonovadnih tijela, zaštitu privatnosti propisuje i strukovno tijelo Hrvatsko novinarsko društvo koje u Kodeksu časti hrvatskih novinara ističe ( HND, 2009) da „je dobrobit djeteta nadređena je javnom interesu. ( HND, 2009: čl. 19. i 20.).

Pored navedenih zakona, u Hrvatskoj postoji još šest zakonskih akata kojima se reguliraju i štite prava djece, a to su Zakon o elektroničkim medijima, Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji, Zakon o sudovima za mladež, Kazneni zakon, Prekršajni zakon i Zakon o obveznim odnosima (Jelavić, 2009: 11-13).

 

Dječja prava – od zakona i konvencija do redakcija i roditelja

Prema navedenim zakonskim regulativama i propisima može se zaključiti da su dječja prava dobro zaštićena i zajamčena. Međutim, postavlja se pitanje kakva je situacija u stvarnom životu? Koliko se ta prava poštuju i koliko su djeca usitinu zaštićena, a posebno, ono što nas zanima, koliko su zaštićena prilikom objavljivanja osobnih podataka ili fotografija u društvenim medijima?

UNICEF je uz MediaWise izdao knjižicu namjenjenu novinarima koji stvaraju medijske sadržaje u kojima su djeca. U njoj ističu da je vrlo bitno da se u

„konvencionalnim vijestima stvari prikažu iz „dječjeg ugla”. Način na koji mediji predstavljaju ili čak ignoriraju djecu može utjecati na odluke koje se donose u njihovo ime i na odnos ostatka društva prema njima. Mediji često prikazuju djecu kao nijeme „žrtve” ili očaravajuća „nevinašca““ (UNICEF, 2005:4).

Navedene smjernice uglavnom se odnose na profesionalne novinare i upućuju ih kako se ponašati i pisati u situacijama u kojima trebaju izvještavati o nekim događajima u kojima su akteri ili objekti djeca. Novinari su prepoznali ovu problematiku pa sugeriraju kolegama kako pisati i na što trebaju obratiti pozornost.

I Ured pravobraniteljice za djecu prepoznao je upravo roditelje kao one koji su često  „odgovorni za ugrožavanje djetetove privatnosti u medijima jer i sami potaknu objavljivanje i otkrivanje identiteta djeteta, želeći tako upozoriti na neprimjereno funkcioniranje, primjerice, dječjeg vrtića, škole, centra za socijalnu skrb, sudova i drugih državnih institucija“ (...)  (Jelavić, 2009: 15).

Maja Flego i ističe da je „upravo kršenje prava na privatnost najčešće prijavljivano Uredu pravobraniteljice za djecu“ (Flego; 2011: 66).

„Otkrivanje djetetove privatnosti na više načina može naštetiti djetetu. Ono može ugroziti njegov razvoj, zadovoljavanje njegovih potreba, sliku o samome sebi, odnos sa socijalnom okolinom. Nažalost, roditeljska suglasnost i/ili djetetov pristanak na medijsko izlaganje nisu uvijek u djetetovom najboljem interesu“ (Gabelica Šupljika, 2009: 31).

Prema riječima Maje Gabelice Šupljike

„identitet se otkriva objavom fotografije, imena, inicijala, podataka o obiteljskim prilikama, osobnoj povijesti ili razvoju, prikazivanjem roditelja, citiranjem djetetovih riječi, prikazivanjem djeteta, govorenjem o njemu. Stoga možemo reći da otkrivanje djetetova identiteta utječe na prikazano dijete, na okolinu, na drugu djecu te na opću sliku o djeci u društvu“ (Gabelica Šupljika, 2009: 21).

Problem zaštite privatnosti djeteta vrlo je delikatan jer novinar mora razmišljati o dobrobiti djeteta dok ga s druge strane „pritišće“ urednik koji želi prodati novinu, odnosno privući pozornost javnosti. Balansiranje između dvije vatre (uredničkog pritiska za većom prodajom i zaštite prava djeteta) nije lako ni školovanim profesionalcima, a kamoli roditeljima.

 

Metodologija

Kao metodologiju za analizu Twiter i Facebook profila koristila se kvalitativna i kvantitativna analiza sadržaja.

„Kvantitativna analiza sadržaja je objektivna istraživačka metoda koja omogućava da se stanovite kvalitativne osobine tekstualnog ili slikovnog materijala izraze u kvantitativnim pokazateljima. Primjena takve analize otkriva razmjerno točne podatke u udjelu promatranih osobina u cjeloj proučavanoj građite umanjuje vjerojatnost impresionističkih i paušalnih ocjena kojima je često izložena kvalitativna.
Kvalitativna analiza ili ne-frekvencijska analiza podrazumijeva više ili manje subjektivno vrednovanje proučavanog sadržaja, a budući da analitički postupak nije čvršće definiran jasnim metodološkim kriterijima, obično se ne smatra „pravom“ znanstvenom metodom. U primjeni kvalitativne analize za izvođenje zaključaka nije bitna učestalost ili intezitet određenih svojstava već samo postojanje ili nepostojanje određene pojave ili svojstva“ (Lamza Posavec, 2013: 96).

Analizirani su Facebook i Twitter profili Beyonce i Kim Kardashian od 01. siječnja 2016. do 22. veljače 2016. godine. U tom periodu se kvantitativno odredilo koliko je koja korisnica profila imala postova i koliko ih često objavljuje. Potom se analizirao sadržaj postova (objava) – odnose li se na posao, zabavu,  obitelj i postovi koji nisu direktno vezani uz njih. Kvantitativno se odredilo koliko je kakvih postova – koliko ih se odnosi na posao, koliko na zabavu, koliko na obitelj i koliko je objava koje nisu direktno vezane uz korisnice.

U analitičkoj matrici izdvojene su fotografije na kojima su prikazana djeca te je kvantitativno određeno koliko je u u analiziranom razdoblju objavljeno fotografija (ili videa) djece. Kako su djeca prikazana? Vidi li im se lice ili su fotografirana s udaljenosti? Znaju li da ih se slika ili ne, odnsno poziraju li u kameru ili ne? Kakav je kontekst fotografije? Jesu li sama ili s roditeljima? Također smo u obzir uzeli i broj likeova i/ili shareova odnosno retweetova koje su dobile fotografije na kojoj su djeca.

Pod fotografije u vezi posla ubrajale su se sve one koje se odnose na poslove kojima se njih dvije bave – dakle promocija nekog albuma, nastupa ili emisije. Međutim, kod Kim Kardashian je bilo problema oko utvrđivanja razlike između privatnog i poslovnog jer se u njenom slučaju posao i obitelj isprepleću, ona je od obitelji napravila posao. Tako da su, kod njenih objava, pod posao uvršene i one objave na kojima su članovi obitelji, ali koje su vezane kao najava emisije ili uz neki proizvod, a pod obitelj isključivo fotografije u kojima je Kim ili članovi njene obitelji.

 

Analiza sadržaja

Kvantitativnom analizom sadržaja utvrđeno je da je Beyonce u analiziranom razdoblju od 1. siječnja do 22. veljače 2015. godine objavila 13 objava na Facebooku i 10 na Twitteru, dok je Kim Kardashian u istom vremenskom periodu objavila 103 posta na Facebooku i 337 postova na Twitteru.

Ovako velik broj objava Kim Kardashian u odnosu na Beyonce potvrdio je očekivanja iznijeta na početku rada. Naime, pretpostavka je bila da će Kim imati više objava budući je karijeru izgradila na reality emisiji, a društvene mreže koristi kao platformu za reklamiranje svog bussiness carstva.

 

Tablica1. Komparativna analiza objava na Facebooku

N= 122 (f )

 

 

Tablica 2. Komparativna analiza objava na Twitteru

N=347 (f)

 

 

Iz tablica 1. i 2. jasna je razlika u broju objavljenih postova koji idu u korist Kim Kardashian. Ova razlika bi se mogla objasniti i činjenicom da je Beyonce prvenstveno pjevačica i glumica, zbog čega je postala slavna, pa u prvi plan na svojim profilima stavlja karijeru, dok je Kim prvenstveno reality zvijezda. Računajući postove objavljene na obje društvene mreže, Beyonce je objavila tek 29 postova, od čega se tek jedan, i to na Facebooku odnosi obitelj, a ostale koristi u poslovne svrhe. Ona društvene mreže koristi uglavnom za najavu nekih nastupa, koncerata, pa se neke objave postovi odnose na nadolazeću koncertnu turneju i slično.

U jednoj objavi na Facebooku – najavi video spota za novu pjesmu Formation, Beyonce je objavila isječak iz videospota u kojem je prikazana njena kći. Djevojčica je u kadru s drugom djecom, gleda u kameru i zna da je snimaju. Ovaj video pogledan je 7.5 milijuna puta i dobio je 278.363 likeova te je 34.673 podjeljen[172]. Ovaj post spada u kategoriju posao jer se ne može izravno zaključiti da joj je to kćer, ali opet, s druge strane, pravi obožavatelji to znaju i moglo bi se reći da je Beyonce na ovaj način zaradila koji like više na račun djeteta.

Jedina objava koja aludira na obitelj u Beyonceinu slučaju jest fotografija sa Superbowla gdje su izdaleka i iz profila fotografirane ona i kći. Na fotografiji se ne vidi jasno lice djeteta koje gleda u majku. Ova fotografija je dobila  932.708 likeova i 16.956 puta je podijeljena[173]. Za usporedbu, drugi postovi Beyonce kojima najavljuje novu pjesmu ili odlazak na Grammy imaju oko gotovo duplo manje likova i dijeljenja.

 

 

Slika 1. Beyonce i kći [174].

 

Dakle, može se zaključiti je fotografija djevojčice jak mamac za brojne obožavatelje. Ipak, Beyonce je tu oprezna i pokazuje svoje dijete iz daleka, te ju ne koristi često za svoju promociju, odnosno reklamu.

Na Twitter profilu nema ni jednu objavu na kojoj je fotografija ili video djeteta.

Kim Kardashian je, s druge strane, stvorila karijeru snimajući reality show sa svojim obitelji Keeping up with a Kardashians. Kim, koja je i prije bila relativno bogata pa i poznata jer joj je pokojni otac bio poznati odvjetnik, zahvaljujući ovom showu postala je još bogatija i još slavnija, a to se dogodilo i ostalim članovima obitelji. Kim se bavi se i modom, udala se za glazbenika Kanyu Westa kojeg također reklamira na svojim društvenim portalima. Imaju svoju web stranicu na kojoj naplaćuje sadržaj, također ima i brojne aplikacije koje je smislila, među kojima su i Kimoji (emotikoni s njenim likom).
Različiti posao i obitelj kod Kim je bilo jako teško jer je njena obitelj njen posao i sve u vezi obitelji prodaje, pa tako i uz fotografije svoje djece stavlja linkove na web stranicu gdje obožavatelji mogu platiti kako bi vidjeli još fotografija ili aludira na neki proizvod ili novi album svoga supruga i slično. Moglo bi se reći da je ona i cijela obitelj hodajuća i živuća reklama. Kim svoje bogatstvo može zahvaliti i društvenim mrežama preko kojih reklamira razne proizvore velikom broju pratitelja.

Ona je u istom razdoblju kao i Beyonce imala ukupno 440 objava, na Facebooku 103, a na Twitteru čak 337 objave. Ako bi se podijelili broj objava na Twitteru (337) s brojem dana koje smo analizirali - 54, dobili bismo da je Kim u prosjeku samo na Twitteru objavljivala 6 objava dnevno. Ukoliko se dodaju i Facebook objave, taj se broj podiže na prosječno 8 objava po danu.

Kimine objave uglavnom se odnose na posao, i to 56 na Facebooku i 263 na Twitteru. Međutim, nas je još zanimalo koliko često Kim objavljuje fotografije djece i koristi li ih kako bi promovirala sebe ili svoj posao.

Objave u kojima prikazuje slike obitelji te djecu su u manjini u odnosu na sveukupan broj objavljenih postova. Kao što je vidljivo iz Tablice 3., Kim je na Facebooku objavila ukupno 19 fotografija koje su vezane uz obitelj, među kojima je na 10 fotografija prikazano dijete ili djeca, dok je na Twitteru objavila 22 fotografije obiteljskih motiva, od kojih 17 fotografija prikazuje djecu. Tablica 3. pokazuje da se u odnosu na broj objavljenih obiteljskih fotografija, fotografije djece čine vrlo visok postotak.

 

Tablica 3. Kvantitativni prikaz odnosa fotografija djece u obiteljskim fotografijama

N= 69  (f)

 

 

Kao što smo već naglasili, Kim koristi društvene medije na vrlo specifičan način jer često koristi obitelj kako bi reklamirala neki posao pa nas je zanimalo koristi li i fotografije ili videa da privuče što veći broj obožavatelja i dobije što veći broj likeova i pregleda, odnosno što bolju reklamu.

Stoga smo provjerili koliko je fotografija na kojoj su prikazana djeca iskorišteno da bi se promovirao neki posao ili su samo fotografije s obiteljskim motivima.

 

Tablica 4. Funkcija fotografije djeteta – promocija posla ili obitelj

N=28 (f)

 

 

Prema Tablici 4. jasno je vidljivo da je Kim Kardashian Facebook profil više koristi kao nekakav obiteljski album gdje su obiteljske fotografije zaista samo prikaz obiteljskog života. Naime, kao što se vidi, od 11 fotografija djece njih 10 se odnosi na obiteljske fotografije gdje je obitelj u nekom zajedničkom druženju. Tek je objavljen jedan kratki video kojim najavljuje emisiju, a u kojoj se vidi malena. Na nekolicini fotografija je prikazana malena North s mamom ili tetama na reviji oca Kanye, ali budući da nije jasno navedeno gdje su ovu fotografiju nismo kategorizirali pod posao već pod obitelj.

Twitter profil, međutim, koristi kao platformu s koje vojsci obožavatelja reklamira svoje proizvode, a za što se koristi i fotografijama obitelji i djece. Kao što se vidi iz Tablice 4. na Twitteru je 11 fotografija djece iskorišteno da bi se reklamirao neki posao, dok je šest fotografija, koje su objavljene, u obiteljskom kontekstu.

Treba naglasiti da je Kim i na Facebooku i na Twitteru objavljuje jednake fotografije, ali na Twiter profilu uglavnom stavlja i linkove te hashtagove odnosno poveznice za svoju web stranicu ili za neke svoje emisije pa smo te fotografije kategorizirali kao posao. Budući da Twitter koristi kao platformu za širenje poslovnog carstva s koje češće šalje promotivne poruke iste su fotografije, uz linkove, dobile potpuno drugi kontekst i funkciju. Više nisu samo prikaz obiteljskog života već uz većinu njih stoji link kojim se reklamira nešto čime se Kim bavi - bilo da je to web stranica, emisija, linija odjeće ili novi album supruga Kanye.

 

Tablica 5.  Prikaz djeteta na fotografiji

N= 28 (f)

 

 

Iz Tablice 5. može se vidjeti u koliko je slučajeva dijete fotografirano iz bliza ili daleka te vidi li se lice ili ne. Kao što je vidljivo iz tablice djeca su uglavnom fotografirana iz blizine i na fotografijama se vidi lice, dakle djetetov identitet nije zaštitćen.

Slučaj na Facebooku i na Twitteru u kojem dijete odbija da ga se fotografira je u biti isti video kojega je Kim objavila u istom danu na dva profila. Radi se o videu u kojem su snimali kćer kako govori da se ne želi više fotografirati te se okreće od kamere. Ovaj video je na Facebooku pogledan 9,1 milijun puta, dobio je 242.235 likeova i podjeljen je 17 008, dok je na Twitteru imao 55000  retweeta i 84 000 likeova[175].

Ove impozantne brojke govore o moći koju jedna fotografija ili video može odaslati u svijet.

Gotovo sve fotografije na kojima su djeca, kao i u slučaju Beyonce, imaju jako velik odaziv obožavatelja i vrlo velik broj likeova ili dijeljenja dalje na društvenim mrežama.

 

 

Slika 2 Dječje ruke [176].

 

Na slici 2. je fotografija koju je Kim Kardashian objavila i na Facebooku i na Twitteru 3. siječnja ove godine. Fotografija prikazuje dvije ručice, aludirajući da su to ruke njene dvoje djece – kćeri North i sina Sainta kako se drže za ruke te je u potpisu stavila rečenicu koju je navodno rekla malena : “On je moj najbolji prijatelj.“

Fotografija je na Facebooku dobila 587.365 likea i 3634 sharea, a na Twitteru 19 000 retweeta i 67000 like.  Ovu smo fotografiju uzeli kao primjer jer ju je Kim prvo objavila u obiteljskom kontekstu, a potom ju je iskoristila i 10. veljače, kad je uz nju stavila link za web stranicu, što smo okarakterizirali kao objavu vezanu uz posao. Tada je fotografija objavljena samo na Twitteru s linkom, te je dobila 1400  retweet i 9700 likeova[177].

Ovo je dokaz kako se posao i obitelj u njenom slučaju isprepleću i još jedna potvrda kako se društvene mreže koriste kako bi se došlo do što veće publike.

 

Zaključak

Istraživanje je osporilo prvu hipotezu da obje žene često objavljuju fotografije svoje djece na društvenim profilima. U slučaju Beyonce Knowles, od ukupno 19 objavljenih postova na obje društvene mreže tek se u dva slučaja može vidjeti njena djevojčica – u isječku videospota i na fotografiji sa Superbowla. U prvom slučaju djevojčica se pojavljuje zajedno s još dvije djevojčice pa nije toliko jasno da se Beyonce “hvali“ djetetom ili na njen račun pokušava doći do više lajkova, već je naglasak na novom videospotu. Druga fotografija se može uzeti kao primjer kojim je Beyonce htjela pokazati kako je i malena prati na svim većim nastupima te je uz nju. Fotografija je imala jako velik odaziv obožavatelja koji su je pogledali ili stavili oznaku sviđa mi se. Ipak, Beyonce uz fotografiju nije stavila nikakav link ili neku drugu poveznicu na neki svoj posao tako da možemo reći da je ova fotografija stavljenja s istom namjerom kako i drugi roditelji objavljuju fotografije svoje djece na Facebook.

Analizirajući profile Kim Kardashian došlo se do podatka od ukupno 440 objava na obje društvena medija, među kojima je i 27 fotografija na kojima se pojavljuju djeca. Ni ovo se u prvu ruku možda ne čini kao velik broj, ali ako se usporedi s brojem od 54 dana kroz koje su postovi objavljivani dobije se prosjek da je svaka dva dana objavila sliku djeteta ili djece.

Analizom je potvrđena druga hipoteza da Kim Kardashian više koristi društvene mreže za samopromociju, ali i da više koristi djecu i njihove fotografije kako bi okupila što već broj obožavatelja i što veću publiku prema kojoj bi mogla plasirati svoje proizvode.

Dakle istraživanje je pokazalo da se velike svjetske zvijezde koriste društvenim mrežama kako bi plasirale i reklamirale sebe ili svoje proizvode, što je posebno naglašeno u slučaju Kim Kardashian. Ona je usavršila korištenje društvenih profila i interneta te modernih tehnologija kako bi što bolje unovčila svoj lik. Na profilima ne reklamira samo sebe već i svoju obitelj, a kao najbolji mamac za obožavatelje pokazale su se fotografije djece. Njihove fotografije su među najgledanijima i najviše djeljenim objava. Objavljujući fotografije na kojima nije zaštićen identitet djeteta, a takvih je, kao što smo mogli vidjeti, više nego onih na kojima se ne vidi lice, obje majke ugrožavaju pravo na privatnost svoje djece.

Doduše, javne osobe imaju manje privatnosti nego privatne osobe, ali to ne znači da treba izlagati djecu još većem medijskom pritisku objavljujući njihove fotografije na brojnim profilima i to, nekad, i protiv njihove volje.

Kao što je obrazloženo u poglavljima Privatnost i Objektivizacija narušavanjem privatnosti djece krše se njihova elementarna prava. Ova djeca možda jesu djeca slavnih roditelja, ali se ne zna jesu li ih upitali žele li i ona sudjelovati u roditeljskoj slavi i poslovnim projektima – reklamiranju nastupa, novih albuma, modnih proizvoda ili novih epizoda reality emisija. Djeca su puno osjetljivija od odraslih osoba i teže se nose s eventualnim problemima koje donose slava i brojni obožavatelji i često se ne mogu nositi s teretom koji slava nosi. Odrastanje u javnosti često se pokazalo kao prevelik teret za djecu koja su kasnije pokazala devijanatno ponašanje (npr. Maculy Culkin, sestre Olsen, Michael Jackson i brojni drugi), bilo da su imali problema s opijatima ili poremećaje u prehrani i slično. Navedeni primjeri devijantnih ponašanja najbolji su dokaz da bi djeca trebala odrastati podalje od kamera pametnih telefona i zidova na profilima društvenih medija kao što su Facebook, Twitter ili Instagram.

 


[169]  usporedi: Kušić, 2010., Poliklinika za zaštitu djece i Hrabri telefon 2013.

[170]  usporedi: Volarević i Bebić, 2013.

[171]  Svi podaci za Facebook i Twitter račune obiju ispitanika uzeti su 23.veljače 2016. godine

[172]  podaci uzeti 23.02.2016.

[173]  podaci uzeti 23.02.2016.

[174]  fotografija reuzeta sa Facebook profila Beyonce

[175]  pogledano 24.02.2016.

[176]  fotografija preuzeta s Facebook profila Kim Kardashian 24.02.2016.

[177]  pogledano 24.02.2016.

 

Literatura:

Flego, Maja (2011), Zaštita prava djece u medijima, u Djeca medija – Od marginalizacije do senzacije, ur: Lana Ciboci, Igor Kanižaj i Daniel Labaš, Zagreb, Matica Hrvatska

Gabelica Šupljika,  Maja  u Zaštita privatnosti djece u medijima - Zbornik priopćenja s tribine, Pravobranitelj za djecu, Zagreb http://www.dijete.hr/Dokumenti/Publikacije/zbornik_mediji.pdf

Jelavić, Mila (2009), u Zaštita privatnosti djece u medijima - Zbornik priopćenja s tribine, Pravobranitelj za djecu, Zagreb http://www.dijete.hr/Dokumenti/Publikacije/zbornik_mediji.pdf

Kušić, Siniša (2010), Online društvene mreže i društveno umrežavanje kod učenika osnovne škole: navike Facebook generacije,  Život i škola, br. 24 (2/2010.), god. 56, str. 103. – 125., Zagreb, file:///C:/Users/Korisnik/Downloads/S_Kusic_Online_drustvene_mreze_i_drustveno_umrezavanje_kod_ucenika_osnovne_skole_navike_facebook_generacije.pdf

Lamza Posavec, Vesna (2013), Metode istraživanja: Anketa i analiza sadržaja, Zagreb

Marwick, Alice E., Murgia Diaz, Diego i Palfrey John (2010) Youth, Privacy, and Reputation, Harvard Law School, Public Law & Legal Theory Working Paper Series Paper No. 10-29

Prensky, Marc (2001), Digital Natives, Digital Immigrants, u On the Horizon, MCB University Press, Vol. 9 No. 5

Shmueli, Benjamin (2015), Children ir Reality TV: Comparative and International Perspectives, 25 Duke Journal of Comparative & International Law, 289-360.

Volarević, Marija, Bebić, Domagoj (2013), Društvene mreže kao izvor vijesti u najgledanijim središnjim informativnim emisijama u Hrvatsoj, Medijske studije, 4. (8). 60-75, Zagreb

Facebook (2016), https://www.facebook.com/beyonce/timeline, pristupljeno 19.02.2016.

Forbes (2015), http://www.forbes.com/power-women/list/#tab:overall, pristupljeno 19. 02. 2016.

Forbes (2015), http://www.forbes.com/profile/beyonce-knowles/?list=power-women, pristupljeno 19.02. 2016.

Howard, Caroline (2015), http://www.forbes.com/sites/carolinehoward/2015/05/26/ranking-the-2015-worlds-100-most-powerful-women/#6a12fa6a5f07, pristupljeno 19.02.2016.

Konvencijom o pravima djeteta Ujedinjenih naroda ( 1989),  rezolucija br. 44/25, http://www.dijete.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=107&Itemid=136&lang=hr, pristupljeno 4.5. 2016.

Kodeks časti hrvatskih novinara (2009) - http://www.hnd.hr/dokumenti, pristupljeno 26.2. 2016.

Narodne novine (2004), http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/311969.html, NN 59/04, pritupljeno, 26.2. 2016.

Poliklinika za zaštitu djece Zagreb (2013.), http://www.poliklinika-djeca.hr/istrazivanja/istrazivanje-o-iskustvima-i-ponasanjima-djece-na-internetu-i-na-drustvenoj-mrezi-facebook-2/, pristupljeno 3.5.2016.

Stewart, Martha (2015), http://time.com/3822676/kim-kardashian-west-2015-time-100/, pristupljeno 19. 02. 2016.

Time (2015), http://time.com/collection/2015-time-100/, pristupljeno 19. 02. 2016.

Twitter (2016),  https://twitter.com/Beyonce/followers, pristupljeno 19.02.2016.

Twitter (2016), https://twitter.com/BeyonceWeb/with_replies, pristupljeno 23.2. 2016.

UNICEF i MediaWise (2005): Mediji i prava djeteta – priručnik koji su za novinare napisali novinari - Napravljeno za UNICEF od strane MediaWise http://www.unicef.org/montenegro/Mediji_i_prava_djeteta.pdf, pristupljeno 26.2. 2016.

UNICEF (1989), http://www.unicef.hr/upload/file/300/150215/FILENAME/Konvencija_20o_20pravima_20djeteta.pdf, pristupljeno 25.2.2016.

Ustav RH (2010.) Pročišćeni tekst - file:///C:/Users/Korisnik/Downloads/Ustav%20Republike%20Hrvatske.pdf, pristupljeno 26.2. 2016.

Zimo Dnevnik (2016), http://zimo.dnevnik.hr/clanak/upozorenje-policije-roditeljima-prestanite-objavljivati-fotografije-vase-djece-na-facebooku---428482.html, pristupljeno 3.3. 2016.

 

Children on Social Media, Twiter and Facebook (profile of Beyonce and Kim Kardashian)

 

Abstract

 

Publishing children’s photos in the media violates their privacy right, which is protected, guaranteed and regulated by numerous international and Croatian laws and regulations. Likewise, publishing photos of children on social network profiles, such as Facebook or Twitter, violates the right to privacy. In this paper it will be researched the extent to which children’s photos are being disclosed and their privacy is being undermined in case of two Facebook and two Twitter profiles - Beyonce Knowles and Kim Kardashian. It will also research whether children are used for business purposes, whether they are advertising some of their products or shows, and so on, with the photographs of children.

      

The content analysis methodology analyzed the Facebook and Twitter profiles of two respondents in the period from January 1 to February 22, 2016, during which they published a total of 459 posts on profiles of both networks. The analysis found that the total number of “posts” shows a small number of photographs of children but also that those published by Kim Kardashian are often used to promote or promote some of the products or programs, which violates the privacy of children and increases the number “like”.

 

Key words: social networking, facebook, twitter, privacy, children.

 

 


III ESEJ

inmediasresno11malo

 6(11)#23 2017

 

UDK 659.16(497.5):338.48
Izvorni članak
Original scientific paper
Primljeno: 18.04.2017.

Jelena Jurišić, Žanina Žigo Kopić i Franka Brajnović

Hrvatski studiji
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Korištenje imidža Republike Hrvatske
u svrhu turističke promocije na istoku

Puni tekst: pdf (520 KB), Hrvatski, Str. 1769 - 1785

 

Sažetak

 

Autorice su provele istraživanje o tome koliko Hrvatska turistička zajednica koristi imidž Republike Hrvatske u svrhu turističke promocije na Istoku, te u radu predlažu komunikacijski plan HTZ-a za spomenuto tržište. Izradi komunikacijskog plana prethodila je web anketa stanovnika Gruzije, Poljske i Tajlanda o Republici Hrvatskoj. Cilj istraživanja bio je otkriti je li cjelokupni imidž Republike Hrvatske na Istoku bolje prepoznat od turističke promocije u kojoj se ističu pretežno prirodne ljepote što jeftinije i bolje promocije na ta, dosad neistražena, tržišta.

 

Ključne riječi: komunikacijski plan, imidž, hrvatski turizam.

 

 

1. UVOD

Bogate prirodne ljepote i kulturna baština čine Republiku Hrvatsku jednom od najpoželjnijih i najljepših turističkih destinacija u svijetu što potvrđuju razni svjetski časopisi i institucije.[178] No, riječ je isključivo o zapadnom tržištu.

U Programu rada Hrvatske turističke zajednice za 2011. godinu kao jedan od glavnih ciljeva strateškog plana navedeno je: „Zadržavanje stečenih pozicija na međunarodnom turističkom tržištu, s posebnim naglaskom na promociju na ključnim primarnim/tradicionalnim zapadnim tržištima, jačanju pozicije na tržištima, tzv. Nove Europe te pozicioniranje na nekim novim europskim i izvaneuropskim tržištima”.[179]

Međutim, postavlja se pitanje što je s Istokom? Čini se kako je ponuda prema tom tržištu zanemarena.

Istraživanje izneseno u ovom radu dio je diplomskog rada i provedeno je 2012. godine. Za istraživanje su korišteni podaci iz 2010. godine jer u vrijeme istraživanja podaci za 2011. godinu još nisu bili dostupni. 

U ovom radu iznijet ćemo prijedlog komunikacijskog plana HTZ-a za Istok, koji će umjesto isticanja isključivo prirodnih ljepota naše zemlje koristiti elemente imidža[180] Hrvatske koji su već prepoznati na tim tržištima. Sve to u cilju što jeftinije i bolje promocije na ta, dosad uglavnom neistražena, tržišta. Do zaključaka koji će nam pomoći u izradi komunikacijskog plana došli smo pomoću ankete provedene u Republici Poljskoj, Gruziji i Kraljevini Tajlandu na neprobabilističkom nasumičnom uzorku.[181]

Specificirani cilj je otkriti je li cjelokupni imidž Republike Hrvatske na Istoku bolje prepoznat od turističke promocije u kojoj se ističu pretežno prirodne ljepote.

 

2. KOMUNIKACIJSKI PLAN

Za svaku djelatnost iznimno je važna upravo planirana i strateška komunikacija koja mora biti prilagođena viziji i misiji određene kompanije, institucije ili organizacije.[182] Svako strateško razmišljanje počinje analizom mikro i makrookoline u kojima organizacija djeluje.

Ovaj rad bavi se analizom istočnog tržišta s posebnim naglaskom na mišljenje potencijalnih turista o imidžu i promociji Republike Hrvatske u spomenutim zemljama. Istraživanje koje je HTZ provela u Poljskoj 2010. godine[183] poslužilo nam je kao podloga za stvaranje prijedloga komunikacijskog plana[184] HTZ-a za razvoj turizma na istočnim tržištima. Poljsku smo odabrali kao zemlju u kojoj HTZ ima predstavništvo te djeluje niz godina, a Gruziju i Tajland kao potencijalna tržišta u kojima se Hrvatska organizirano ne promovira kao turistička destinacija.

Postoji više modela komunikacijskih planova, no u ovoj analizi koristili smo Potterov model od pet elemenata, a to su: problemi, javnosti/interesno-utjecajne skupine, poruka, mediji i vrednovanje.[185]

 

3. ISTRAŽIVANJE IMIDŽA REPUBLIKE HRVATSKE NA ISTOKU

Istraživanje smo proveli metodom ankete koju smo instalirali na mrežnu stranicu i tako je učinili dostupnijom i jednostavnijom za ispunjavanje. Anketa se sastojala od dvadeset i pet pitanja. U svakoj od navedenih zemalja ispitano je nasumičnim odabirom po pedeset informatički pismenih ljudi od 18-35 godina starosti.

U ovom radu pokušali smo istraživanjem doći do saznanja kako Republiku Hrvatsku percipiraju stanovnici istočnih zemalja, odnosno kakav imidž ima u tim područjima. Cilj je bio dokazati da usprkos nedostatku turističke promocije u tim područjima, kao i u većini istočnih zemalja, Hrvatska ima određeni imidž. Temeljem rezultata predložili smo komunikacijski plan HTZ-a za istočna tržišta.

 

3.1. Analiza rezultata

Iako je istraživanje provedeno pojedinačno za svaku državu, rezultate ćemo prikazati zbirno kako bismo na osnovi njih donijeli zaključke za cjelokupno istočno tržište.

Većina ispitanika, 64% spada u dobnu skupinu od 21 do 25 godina. Čak 75% ih je studentska populacija,  22% su mladi zaposleni ljudi, a 3% nezaposleni. Gotovo svi ispitanici, točnije 99% vole putovati. Većina  ispitanika, njih 90%, čula je za Hrvatsku prvenstveno iz osobnih kontakata.

Kao prvu asocijaciju na Hrvatsku većina anketiranih navela je odgovor čisto more (28%), zatim nogomet (19%), potom stari gradovi i kultura (18%) te ništa posebno(15%). Od 9% onih koji su se odlučili za odgovor nešto drugo nijedan nije naveo neku negativnu konotaciju, te možemo zaključiti da Hrvatska na Istoku ima pozitivan imidž. Iako 15% ispitanika ništa posebno ne asocira na Hrvatsku, pozitivne asocijacije ipak su brojnije nego neutralne. Jedan od ispitanika odlučio se za odgovor nešto drugo i to ovako specificirao; „još jedna u nizu turističkih zemalja za odmor“. Ono protiv čega bi se HTZ svakako trebala boriti u promociji upravo je masovni turizam u kojem se sve značajke odredišta gube u svrhu profita.

Ipak, potrebno je skrenuti pozornost na odgovore ispitanika iz Poljske u kojoj se Hrvatska kao turističko odredište promovira preko aktivnosti HTZ-a. Osim što je čisto more prva asocijacija za čak 56,6% ispitanika, sljedeći je odgovor nešto drugo u kojem se specificirani odgovori odnose izričito na turističke sadržaje i destinacije, primjerice Paklenica, dalmatinska obala, kamenite plaže, odlično vrijeme ili jedrenje.

Samo 4% od ukupnog broja ispitanika ne zna na kojem se kontinentu nalazi Hrvatska, što svakako svjedoči o solidnom zemljopisnom znanju ispitanika. Iako se možda neće odmah sjetiti hrvatskih značajki, većina ispitanika smjestit će Hrvatsku u Europu.

Republika Hrvatska smatra se mediteranskom zemljom, ali se nalazi na obali Jadranskoga mora. Međutim, imidž mediteranske zemlje na Istoku je gotovo jednako jak kao i imidž Jadranskoga mora. Prema rezultatima po zemljama jedino su Tajlanđani Hrvatsku smjestili na obale Mediterana s nešto višim postotkom od Jadrana. Španjolska tvrtka THR iz Barcelone osmislila je aktualni slogan Hrvatske turističke zajednice The Mediterranean as it once was, odnosno Mediteran kakav je nekada bio. Sudeći prema odgovorima koje smo dobili na ovo pitanje, slogan je dodatno zbunio potencijale turiste na istočnom tržištu.

Prema odgovoru na pitanje koji je glavni grad Hrvatske zaključak je da je naš glavni grad relativno dobro prepoznat na istočnom tržištu. Međutim, kada usporedimo rezultate po državama, primijetit ćemo značajno opadanje točnog odgovora što smo istočnije. Naime, 90,6% Poljaka zna da je glavni grad Hrvatske Zagreb, kao i 87,5% Gruzijaca, dok je samo 46,7% Tajlanđana odgovorilo točno na ovo pitanje. Iako je u izboru ponuđenih odgovora bilo moguće izabrati i Rim, nitko od ispitanika ga nije odabrao. Iz toga zaključujemo da, bez obzira što ispitanici možda ne znaju koji je glavni grad Hrvatske, svi  znaju da je Rim glavni grad Italije, odnosno da je talijanska dugogodišnja promocija i zanimljiva povijest, prikazana kroz mnoge popularne televizijske svjetske serije i filmove, dospjela do svih krajeva svijeta.

Ispitanicima smo postavili i nekoliko pitanja o poznatim hrvatskim glazbenicima, sportašima i sportašicama.

Na pitanje tko je Maskim Mrvica, 58% ispitanika odgovorilo je pijanista. Uglavnom su svi ispitanici iz Tajlanda znali tko je on. Razlog tomu je njegova popularnost na Dalekom istoku kao i popularnost klasične glazbe u tim krajevima.

 


Slika 1 (odgovori su u %)

 

Samo nekoliko godina nakon povlačenja Janice Kostelić iz skijanja tek svaki četvrti ispitanik zna za jednu od najboljih skijašicu svih vremena. Ili je u ovom slučaju problem što Blanka Vlašić ima puno bolji imidž na Istoku, te ispitanici Hrvatsku podsvjesno povezuju s atletikom daleko više nego sa skijanjem? Hrvatska je zemlja mora i sunca i svi koji su ikad čuli za takvu hrvatsku promidžbu teško mogu našu zemlju povezati sa skijanjem. Nadalje, ono što nam ovakav rezultat još govori jest da je promidžba i popularnost kratkog vijeka te da je potrebno neprestano ulagati u određeni imidž, ako ga, kako osoba tako i država, želi zadržati na svjetskom tržištu.

 


Slika 2 (odgovori su u %)

 

I ovo pitanje je pokazalo kako hrvatska atletika  ima bolji imidž od hrvatskog skijanja. Međutim, ono što je bitno za imidž Republike Hrvatske u svijetu, jest to da ona bude prepoznata kao zemlja vrhunskih sportaša, a hoće li pojedinci zapamtiti imena tih sportaša ili ne, imidžu države ne smeta previše.

U sljedećem pitanju ispitanici su trebali prepoznati grad na slici, a to je bio  Dubrovnik.

To je uspjelo samo polovini anketiranih. Sudeći po tome, Dubrovnik na istočnom tržištu još nije dosegao bolji imidž od Hrvatske. Zaključak kako je Dubrovnik u svijetu danas poznatiji nego Hrvatska, ne samo turistički već i kulturno[186] očito ne vrijedi za zemlje na Istoku jer je Hrvatsku prepoznalo 90% ispitanika, a Dubrovnik tek njih 50%. Jedan od glavnih razloga svakako je nedostatak turističke promocije na Istoku. Rezultati pokazuju kako je ona neophodna ako želimo privući turiste iz tog dijela svijeta, ali i da je prije početka promidžbene kampanje neophodno istražiti to potencijalno tržište.

Republika Hrvatska broji čak 1.244 otoka, od toga 67 naseljenih. Na pitanje koliko Hrvatska ima otoka: 40% ispitanika odlučilo se za ponuđeni odgovor 100-200 otoka, a drugi najčešći odgovor je onaj 20-50 otoka s čak 32%. Dakle, hrvatska razvedena obala u potpunosti je nepoznata potencijalnim posjetiteljima sa Istoka. Republika Hrvatska bi trebala iskoristiti svoj poseban arhipelag u promotivne svrhe, te bi ljepotom svoje obale, otoka, ugodnom klimom i čistim morem pogodnim za jedrenje, uvelike mogla konkurirati bilo kojoj zemlji svijeta.

Na pitanje jesu li kad posjetili Hrvatsku, 14% ispitanika odgovorilo je pozitivno, no od toga 98% Tajlanđana i isto toliko Gruzijaca nikad nije posjetilo RH. Koliko je takav rezultat posljedica udaljenosti, a koliko nedostatka turističke promocije u tim zemljama ne možemo ustvrditi. No u prilog utjecaju turističke promocije na odluku da posjete našu zemlju govori podatak da se  32,7%  poljskih ispitanika odmaralo u Hrvatskoj.

Na pitanje planiraju li posjetiti Hrvatsku u sljedećih pet godina, 57% anketiranih odgovorilo je pozitivno.Većinu sačinjavaju poljski ispitanici, njih 80%. Smatramo kako je ovaj rezultat pokazatelj pozitivnog utjecaja turističke promocije. S druge strane, pozitivno se na ovo pitanje izjasnilo 46% Gruzijaca  i 38% Tajlanđana. S ovim rezultatom na prvu možda možemo biti nezadovoljni, no kada znamo kako je riječ o građanima zemalja u kojima se naša zemlja organizirano ne promovira, svakako s njime možemo biti zadovoljni. Upravo s promidžbenom kampanjom Hrvatska bi mogla potaknuti ove ispitanike, ali i brojne njihove sugrađane da ovu namjeru i ostvare, tim više što Hrvatska na Istoku nije na glasu skupe destinacije. Gotovo polovina ispitanika,  njih 49%, nikad nije čulo ništa o cijenama u Hrvatskoj, dok je 36% smatra destinacijom s pristupačnim cijenama.

Na pitanje jesu li ikada posjetili neku web stranicu s informacijama o Hrvatskoj, 18% ispitanika je naišlo na takve informacije, prvenstveno na Wikipediji. Čak 80% anketiranih odgovorilo je negativno. Ovi rezultati govore o velikoj neiskoristivosti interneta od HTZ-a i Hrvatske općenito, ali i o njegovom velikom potencijalnu za promidžbu hrvatskog turizma.

23% ispitanika se susrelo s nekim promotivnim materijalom o RH, no razlika među državama je očekivano velika. Oko 40% poljskih ispitanika susrelo se s takvim materijalima. Samo po 12% Gruzijaca i Tajlanđana odgovorilo je pozitivno na ovo pitanje, što je zasigurno posljedica izostanka promocija u tim zemljama. To potvrđuje i činjenica da su Gruzijci promotivne materijale o Hrvatskoj vidjeli ili na Youtube-u ili u programu neke ruske televizije. A Tajlanđani su promotivne materijale o Hrvatskoj vidjeli na CNN-u ili u nekom međunarodnom časopisu o putovanjima.

Na osnovi iznesenih i analiziranih rezultata provedene ankete, možemo zaključiti kako je svakako potrebno uložiti mnogo više u promociju Republike Hrvatske na Istoku, što nužno ne znači otvaranje predstavništva HTZ-a u svakoj državi na Istoku. Postoje jeftinije i učinkovitije metode, koje ćemo iznijeti u nastavku ovog rada.

 

4. PRIJEDLOG KOMUNIKACIJSKOG PLANA HTZ-a ZA ISTOČNO TRŽIŠTE

Cilj cjelokupnog istraživanja bio je predložiti efikasan komunikacijski plan HTZ-a za tržišta na Istoku. Predložene akcije za turističku promociju koriste elemente hrvatskog imidža prepoznatog na tržištima Istoka.

 

4.1. Prva faza

Na početku strateškog planiranja potrebno je provesti temeljitu analizu rada organizacije, koja će nam pomoći u izradi strateškog komunikacijskog plana za određeni problem. U ovoj fazi potrebno je dakle sistematično prikupljati informacije o problemima i javnostima koji utječu na rad organizacije.[187]

 

4.1.1. Analiza situacije

HTZ kao nacionalna turistička organizacija mora poraditi na što jeftinijoj promociji na još nedovoljno istražena istočna tržišta.

Zapad se još uvijek bori s financijskom krizom, dok pojedine zemlje na Istoku iz godine u godinu bilježe ekonomski rast.[188] Usprkos tomu, HTZ u svom Programu rada za 2011. godinu kao jedan od glavnih ciljeva strateškog plana navodi: „Zadržavanje stečenih pozicija na međunarodnom turističkom tržištu, s posebnim naglaskom na promociju na ključnim primarnim/tradicionalnim zapadnim tržištima, jačanju pozicije na tržištima, tzv. Nove Europe te pozicioniranje na nekim novim europskim i izvaneuropskim tržištima.“[189] U glavnom cilju strateškog plana ne spominju se istočna tržišta.

Stoga u ovom radu predlažemo strategiju istraživanja novih tržišta te orijentiranja na njih. S obzirom na to da HTZ ima ograničen budžet i ne može prestati djelovati na emitivnim tržištima kao što su Njemačka ili Italija potrebno je osmisliti što jeftinije načine promocije, tj. kreativnu promociju putem društvenih mreža i popularnih portala na kojima se kreće mlada, obrazovana, internetski pismena populacija. Financijska kriza na Zapadu ne mora nužno imati negativne posljedice na hrvatski turizam ako se ova situacija sagleda kao prilika za istraživanje i širenje na nova, dosad zanemarena, tržišta poput onog na Istoku.

Analiza rezultata istraživanja pokazala je da su određeni elementi hrvatskog imidža prepoznati na Istoku dok hrvatski turizam nije, što je rezultat nekorištenja tih  dijelova imidža kao kanala za turističku promociju. Međutim, situacija na Zapadu i odraz na hrvatski turizam trebala bi potaknuti HTZ na djelovanje u smjeru Istoka i to korištenjem upravo onih elemenata imidža koji su na Istoku već prepoznati. 

 

4.1.2. Problemi

Na temelju istraživanja razvidni su sljedeći problemi:

  1. nedostatak dugoročnog plana – Hrvatski turizam 2050. godine;
  2. rizik od imidža destinacije masovnog turizma;
  3. nedovoljna usmjerenost organizacije na potencijalno istočno tržište;
  4. neistraženost velikog i potencijalno unosnog tržišta na Istoku;
  5. neusmjereno komuniciranje poruka, odnosno nedostatak precizno definiranih ciljnih skupina;
  6. odašiljanje nezanimljivih poruka – nedovoljno pažnje usmjereno je na posebnost hrvatske obale i bogatstvo otočnog arhipelaga;
  7. nedovoljno korištenje svjetski poznatih Hrvata i Hrvatica te hrvatskih dostignuća u promociji hrvatskog turizma;
  8. nedostatak dvosmjerne interaktivne komunikacije između organizacije i interesno-utjecajnih javnosti.

 

4.1.3. Analiza organizacije

HTZ je nacionalna turistička organizacija. Osim u Hrvatskoj, djeluje i u svijetu i to pomoću dvadeset i jednog predstavništva u devetnaest zemalja. Prihode ostvaruje na temelju:

  1. boravišnih pristojbi, u skladu s posebnim zakonom,
  2. članarina, u skladu s posebnim zakonom,
  3. od obavljanja gospodarskih djelatnosti sukladno Zakonu i Statutu.[190]

Osim nabrojenih prihoda Hrvatska turistička zajednica može ih ostvarivati iz :

 

državnog proračuna,
dragovoljnih priloga i darova,
imovine u vlasništvu i slično.[191]

 

HTZ ne uživa veliku popularnost u javnosti. Često je izložena javnoj kritici novinara,[192] ali i javnosti na forumima, blogovima i slično.[193] Osobito se kritizira nedostatak dugoročnog plana i ne praćenje trendova novih medija. HTZ je kritiku ipak naposljetku prihvatila i poradila na korištenju društvenih mreža u promotivne svrhe. Aktivnosti HTZ-a, osim na službenim stranicama, mogu se pratiti i putem Facebook profila, Tweetera, Youtube kanala i Foursquera. Osim službene stranice koja je dostupna na čak šesnaest svjetskih jezika, ostali kanali su isključivo na engleskom ili hrvatskom jeziku. Glavni problem je nedostatak komunikacije između organizacije i javnosti koji se može riješiti uvođenjem interaktivne dvosmjerne komunikacije na službenim stranicama i društvenim mrežama.

 

4.1.4. Analiza javnosti

 


Slika 3 - prema Ronald D. SMITH, Strategic planning for public relations,
Lawrence Erlbaum Associates, Publishers MahwahLondon, 2005, str.45

 

Potrošači

U ovu skupinu spadaju svi potencijalni turisti. Pretežno će to na Istoku biti pojedinci, skupine ili obitelji s većom platežnom moći. Potrošači su sve osobe koje se bave jedrenjem, prate sport, kulturu, film ili politiku, posebno oni koji su informatički pismeni, aktivni na raznim društvenim mrežama i u potrazi za odredištem za odmor koje se razlikuje od ostalih turističkih zemalja. Ciljamo na goste koji točno znaju što traže – bilo da je riječ o aktivnom odmoru, sportskim pripremama, seoskom turizmu, jedrenju po obali, vjerskom turizmu ili dvotjednim tečajevima ronjenja. Osnovna karakteristika potencijalnih gostiju je da im se ne žuri na sljedeće odredište. Prosjek godina ove skupine je između 20 i 55, dakle riječ je mlađoj i aktivnijoj populaciji osebujnog životnog stila. Kako bi se odmakla od imidža sunca i mora Hrvatska se treba usmjeriti na razvoj novih, specificiranih ponuda u turizmu.

 

Proizvođači

U ovu skupinu spadaju djelatnici HTZ-a i Ministarstva turizma RH, djelatnici Nacionalnih parkova, Parkova prirode i strogih rezervata, potom veliki lanci hotela i restorana, voditelji kampova i turističkih resorta te naposljetku svi obiteljski ugostitelji i vlasnici smještaja.

Najčešća rasprava o hrvatskom turizmu obično je o tome treba li se Hrvatska usmjeriti na masovni ili elitni turizam.

 

Oni koji omogućavaju

U ovu skupinu spadaju Ministarstvo turizma te nacionalni i lokalni mediji. Stvaratelji javnog mnijenja bili bi poznati Hrvati i Hrvatice koji djeluju na području kulture, sporta ili politike, primjerice Maksim Mrvica, Ana Rucner, Blanka Vlašić, Ivano Balić, Davor Šuker, Goran Višnjić, Rade Šerbedžija, predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović i mnogi drugi.

 

Oni koji ograničavaju

To su sve turističke zemlje u Europi, posebno obližnje mediteranske zemlje slične turističke ponude i međunarodni mediji koji imaju snažan utjecaj na mišljenje javnosti. Treba uzeti u obzir i negativnu stranu novih medija, posebno blogova i društvenih mreža gdje se loša iskustva pojedinaca šire nevjerojatnom brzinom.

 

4.2. Druga faza – strategija

Pomoću strategije organizacija odlučuje što želi postići i na koji način. Svaka strategija sastoji se od dvaju fokusa – akcije organizacije i sadržaja poruka.[194] U drugoj fazi strateškog planiranja odredit ćemo točno što želimo postići na istočnom tržištu i kako do toga doći. 

 

4.2.1. Formiranje ciljeva

Istočno tržište još je neistraženo i zato ćemo predložiti sljedeći generalni cilj: biti prisutan i prepoznatljiv na istočnom tržištu kao turistička destinacija koja obrazovanim pojedincima osebujnog životnog stila nudi odmor potpuno drukčiji od ostalih zemalja Europe.

Potrebno je izraditi strateški komunikacijski plan koji će se fokusirati na pronalaženje što jeftinijeg načina promocije na istočnom tržištu i tako osigurati prisutnost hrvatske turističke ponude na tom tržištu i naposljetku privući što veći broj turista s Istoka.

Odlučili smo se za jeftinu promociju zbog financijske situacije i nepredvidivih rezultata ovog ulaganja. Naime, budžet za ova tržišta nije uključen u strateški marketinški plan HTZ-a, te je promociju potrebno osmisliti na što kreativniji način.

Hrvatska je u Europi izuzetno prepoznatljiva destinacija, no da bi se isto postiglo na svjetskom tržištu te osobito na istočnom, potrebno je uložiti dodatan napor u izgradnji imidža Hrvatske kao turističke destinacije koja se razlikuje od drugih.

 

4.2.1.1. Vizija i misija hrvatskog turizma na istočnom tržištu

Nedostatak dugoročnog plana i primjenjive strategije svakako umanjuje rezultate koje je Hrvatska mogla postići u turizmu u posljednjih deset godina. Vizija hrvatskog turizma na istočnim tržištima u dugoročnom smislu bi bila – ostvariti prisutnost na tom tržištu s imidžom oaze mira, aktivnog odmora, kulture i predaha od potrošačkog društva na obali Jadrana. U viziju bi svakako uvrstili i razvijanje ovakve slike turizma Hrvatske kao pokretača ukupnog hrvatskog gospodarstva koje će pridonijeti boljitku i blagostanju hrvatskih građana.

Popratna misija bila bi - pridonijeti ostvarenju dugoročne vizije hrvatskog turizma. Odnosno, od nadležnih institucija očekuje se da čestim istraživanjima tržišta prate potrebe klijenata i na taj način što bolje prepoznaju prednosti i nedostatke hrvatskog turizma te  na temelju učinkovite promocije i komunikacije stvore imidž Republike Hrvatske koji će se razlikovati od još jedne turističke zemlje na Mediteranu.

 

4.2.1.2. Pozicija

Republika Hrvatska želi se pozicionirati na Istoku kao jedna od top pet europskih destinacija za nautički i ronilački turizam, ekoturizam, seoski, eno-gastro turizam te aktivni odmor uz sve sportske sadržaje. Takvu poziciju namjerava izgraditi u roku od sedam godina inovativnim komuniciranjem putem društvenih mreža, blogova te portala specijaliziranih za putovanja i zanimljive destinacije. Ovakvim pozicioniranjem Republika Hrvatska cilja na samostalne, obrazovane, internetski pismene i svestrane mlade ljude. 

 

4.2.1.3. Specifični ciljevi

Navedeni generalni cilj, možemo izraziti mjerljivim rezultatima:

  1. u idućih pet godina povećati prepoznatljivost Jadranskog mora na istočnom tržištu na 75%, odnosno da 75% nautičara do 55 godina starosti pri istraživanjima tržišta izrazi želju da posjeti Republiku Hrvatsku. Informacije širiti putem Facebooka i Youtubekanala, osnovati grupu ljubitelja jedrenja unutar koje će se postavljati slike i iskustva jedrenja u Hrvatskoj. Evaluaciju izvršiti putem web-ankete na internet stranicama.
  2. u roku od dvije godine povećati broj članova unutar grupe Croatia s 2.300 na 20.000 na internet portalu CouchSurfing.org. U grupu postavljati zanimljivosti vezane uz glazbene festivale, trekkinge, kampiranja i slične sadržaje za studente i zaposlenu mladež. Za godinu dana dosegnuti broj od 3.000 članova u novoj grupi pod imenom How to easily get to Croatia from the East.[195]
  3. u sljedećih pet godina povećati broj ERASMUS i AIESEC stručnih praksi na Istok za 30%. Pomoću njih izvoditi jeftinu i efikasnu direktnu promociju među studentima.

 

4.2.2. Prijedlozi za postizanje prisutnosti i prepoznatljivosti na istočnom tržištu

  1. Provesti detaljnu analizu istočnog tržišta u sljedeće tri godine intervjuiranjem turista s istočnog tržišta saznati na koji način su čuli za Hrvatsku i zašto su se odlučili za posjet. Osim toga potrebno je provesti online ispitivanja. Kriterij za eliminaciju određenih zemalja bio bi BDP po stanovniku i prosječno godišnje kretanje stanovnika te države. Za ova istraživanja koristile bi se besplatne internet stranice, primjerice couchsourfing.org, Facebook i slično. Troškovi istraživanja time su maksimalno umanjeni.
  2. Uvesti dvosmjernu interaktivnu komunikaciju između HTZ-a i svih njezinih javnostina društvenim mrežama i službenoj web stranici tijekom tekuće godine. Cilj je javnostima zainteresiranim za posjet Hrvatskoj pružiti odgovore na određena pitanja i nedoumice s kojima se suočavaju. Troškovi uvođenja dvosmjerne komunikacije su zanemarivi. Evaluacija ove akcije sam je odaziv pojedinaca.
  3.  Financirati snimanje daljnjih 5% jadranske obale za potrebe portala obala.hr. Snimke koristiti u promotivne svrhe te predložiti link za stranicu na Facebook profilu i Youtube kanalu. Evaluaciju rezultata provesti uz pomoć DZZS-a.
  4. Članove grupe AIESEC Croatia i studente koji odlaze na ERASMUS motivirati na što češće odlaske na stručnu praksu na Istok. Evaluaciju obaviti nakon pet godina stipendiranja na Sveučilištu u Zagrebu.
  5. Napisati dugoročni plan hrvatskog turizmagdje se Hrvatska vidi 2050. godine? Izuzetno je važno temeljito ispitati trendove u turizmu, želje klijenata i u skladu s prognozama za budućnost pomno isplanirati u kojem smjeru ići.
  6. Republika Hrvatska svojom turističkom ponudom i privlačnošću ne može nadmašiti Rim, Atenu ili Barcelonu ako u svojoj ponudi ima iste ili slične sadržaje, ali može ponuditi različitost. Smatramo kako Hrvatska neće privući nove ljude uklapanjem u sliku Mediterana kakav je nekad bio jer kad potencijalni gost s istočnog tržišta želi otići na Mediteran odlučit će se za Italiju, Španjolsku, Grčku ili Maltu. Stoga je potrebno naglašavati hrvatsku posebnost nad ostalim zemljama Europe: razvedenost obale s čak 1.244 otoka, čisto more, nezagađenost zraka industrijom, vinske ceste, riblju prehranu, polifono pjevanje, kamene kuće, katoličku vjeru, itd. Hrvatska bi trebala osmisliti nove slogane kojima će poslati poruku različitosti, oaze mira i odmora od potrošačkog društva čiji se negativne posljedice svakodnevno sve više osjećaju. Za odabir slogana predlažemo objavljivanje nagradnog natječaja na Facebook stranicama.
  7.  Hrvatska je zemlja vrhunskih sportaša - Janica Kostelić, Ivica Kostelić, Davor Šuker, Blanka Vlašić, Ivan Ljubičić, Ivano Balić - i može se ponositi svojim sportskim uspjesima. U promociji nautičkog turizma na Istok potrebno je iskoristiti uspjehe mladih hrvatskih jedriličara Šime Fantele i Igora Marenića.
  8. Istraživanjem smo dokazali kako je hrvatski pijanist Maksim Mrvica jako dobro poznat na Istoku. Korištenje njegovog imidža u promotivne svrhe na tom tržištu itekako bi olakšalo pristup potencijalnim turistima. Isto vrijedi i za poznatu violončelisticu Anu Rucner koja je snimila upravo takav  video za HTZ povodom pristupanja Hrvatske EU.
  9. U istraživanju koje smo proveli na istočnom tržištu pokazalo se da su neki od ispitanika za Hrvatsku zainteresirali zbog fotografije, a fotografija je izvanredan način promocije, s obzirom na to da slika govori tisuću riječi.HTZ bi trebala pokrenuti svjetsko natjecanje amaterske fotografije. Prijavnice za natječaj slale bi se putem Facebooka, a stručni žiri izabrao bi oko 100 natjecatelja. Natjecatelje bi slučajnim odabirom poslali u razne dijelove Hrvatske. Fotograf koji pobjedi u natječaju osvojio bi određenu novčanu nagradu, Akcija bi se provodila pod sloganom – Take a shot of your life in Croatia![196]

 

4.2.3. Budžet za predviđene aktivnosti i istraživanje

Izuzmemo li od ovih akcija onu o mijenjanju slogana, koja bi se trebala provoditi na globalnoj razini tijekom pet godina, HTZ bi za sve druge projekte trebala izdvojiti 3,3% od godišnjeg budžeta namijenjenog marketinškim aktivnostima.

 

4.3. Treća faza – Evaluacija rezultata aktivnosti

Strateško planiranje koje je počelo formativnim istraživanjem završava evaluacijom postignutih rezultata, odnosno ponovnim korištenjem istraživačkih metoda.[197]

  1. Uvođenje interaktivne dvosmjerne komunikacije provodit ćemo početkom godine i to koristeći iste kanale kao i za kratki anketni upitnik. Ova istraživačka metoda neće dodatno opteretiti proračun HTZ-a.
  2. Dva puta tijekom pet godina provesti istraživanje na istočnom tržištu o prepoznatljivosti hrvatskih otoka i Jadranskog mora. Koristiti se kratkom online anketom putem društvenih mreža.
  3. Nakon pet godina provesti analizu sadržaja medija.
  4. Svakih šest mjeseci analizirati brojpogleda/views spotova Maksima Mrvice na Youtube kanalu i na službenim stranicama poznatog hrvatskog pijanista.

Na kraju svake godine izložiti rezultate akcija zaposlenicima HTZ-a, a jednom u tri godine rezultate izložiti i hrvatskoj javnosti. Temeljem rezultata prilagoditi komunikacijski plan za sljedeće razdoblje.

 

5. ZAKLJUČAK

HTZ u svom strateškom planu nema aktivnosti vezane za promociju na istočna tržišta. Istraživanje koje smo proveli u tri zemlje na Istoku – Gruziji, Poljskoj i Tajlandu  pokazalo je da HTZ ne koristi ključne elemente hrvatskog imidža u promidžbene svrhe na Istoku, a da je hrvatski imidž usprkos tomu, na Istoku pozitivan te bolje prepoznat od same turističke promocije. Iz priloženog zaključujemo da bi HTZ svakako trebala koristiti imidž koji je na Istoku već prepoznat u svrhu turističke promocije i to na jeftin i kreativan način kao što su neke od aktivnosti koje smo predložili u komunikacijskom planu. Ako se evaluacijom rezultata pokaže da su predložene aktivnosti naišle na veliki odaziv, poboljšale imidž i prepoznatljivost Hrvatske kao turističke destinacije na istočnim tržištima te naposljetku doprinijele većem broju dolazaka turista s tog područja, potrebno je napraviti dugoročnu strategiju i plan koji će u startu obuhvatiti ta tržišta kao potencijalni izvor prihoda i velikog broja dolazaka.

 


[178]  Svjetski priznati časopis National Geographic uvrstio je Plitvička jezera kao jedno od dvadeset najpoželjnijih mjesta za posjetiti u 2011.-oj godini. Američka tv-postaja CNN proglasila je plažu na Paklenim otocima jednom od petnaest najboljih nudističkih plaža svijeta, a  Lonely Planet ju je proglasio petim po redu odredištem svijeta za 2012.-u godinu.

[180]  Rječnik marketinga, Masmedia, Zagreb, 1993., str. 152
Imidž kao marketinški pojam obuhvaća „emocionalnu predodžbu ili sliku o određenom marketinškom objektu: proizvodu (brend, product image), tvrtki (corporate image), osobi (personal image), naciji (national image) i slično, to jest imidž je skup uvjerenja, ideja, stavova, dojmova stereotipa, predrasuda koji o izvjesnom objektu ima subjekt.

[181]  Istraživanje je provedeno dvjema metodama. Prvotno je, metodom intervjua, provedena analiza kampanje HTZ-a u Poljskoj 2010. godine, a potom je web-anketom ispitana informiranost stanovnika Gruzije, Poljske i Tajlanda o Republici Hrvatskoj. Sve to prethodilo je izradi prijedloga komunikacijskog plana Hrvatske turističke zajednice za istočno tržište. Web-anketa provedena je u tri zemlje istoka odabrane slučajnim odabirom. U svakoj zemlji anketom je ispitano 50 sudionika, odabranih nasumičnim odabirom.

[182]  Ronald D. SMITH, Strategic planning for public relations, Lawrence Erlbaum Associates, Publishers Mahwah,London, 2005, str. 8

[183]  ovo istraživanje nije objavljeno u ovom radu

[184]  Komunikacijski plan pisana je izjava o komunikacijskim postupcima kojima će se baviti pojedinac da bi pripomogao u ostvarenju određenih organizacijskih ciljeva, vremenskome okviru za provođenje plana, proračunu, te načinu mjerenja rezultata. Utemeljen je na stvarnim poslovnim problemima s kojima se suočava određena organizacija, te usklađuje komunikaciju o tim problemima s poslovnim ciljevima.

[185]  Lester R. POTTER, Komunikacijski plan – srž strateških komunikacija, Hrvatska udruga za odnose s javnošću, Zagreb, 2008, str. 74

[186]  Usp. Božo SKOKO, Hrvatska – identitet, image i promocija, Školska knjiga, Zagreb, 2004, str. 261

[187]  Ronald D. SMITH, Strategic planning for public relations, Lawrence Erlbaum Associates, Publishers Mahwah, London, 2005, str. 15

[193]  Usp. http://www.forum.hr/showthread.php?t=5064&page=78 (preuzeto 17.4.2012., 11:54)

[194]  Ronald D. SMITH, Strategic planning for public relations, Lawrence Erlbaum Associates, Publishers MahwahLondon, 2005, str. 67

[195]  Kako najlakše doći u Hrvatsku s Istoka?

[196]  Slobodni prijevod – Opali snimak života u Hrvatskoj! Potrebno je istaknuti i da bi slogan išao izričito na engleskom jeziku.

[197]  Ronald D. SMITH, Strategic planning for public relations, Lawrence Erlbaum Associates, Publishers Mahwah,London, 2005, str. 235

 

Literatura:

Lester R. POTTER, Komunikacijski plan – srž strateških komunikacija, Hrvatska udruga za odnose s javnošću, Zagreb, 2008.

Rječnik marketinga, Masmedia, Zagreb, 1993.

Božo SKOKO, Hrvatska – identitet, image i promocija, Školska knjiga, Zagreb, 2004.

Ronald D. SMITH, Strategic planning for public relations, Lawrence Erlbaum Associates, Publishers MahwahLondon, 2005.

http://www.advance.hr/vijesti/dok-se-zapad-bori-s-krizom-istok-biljezi-brz-gospodarski-rast/(preuzeto 21.5.2012., 10:51)

http://business.croatia.hr/Documents/1295/HTZ-Program-rada-2011-29-12-10.pdf (preuzeto 22.2.2012., 13:42)

http://www.forum.hr/showthread.php?t=5064&page=78 (preuzeto 17.4.2012., 11:54)

http://www.netokracija.com/hrvatska-turisticka-zajednica-facebook-twitter-3272 (preuzeto 17.4.2012, 11:48)

Poslovnik o radu NO HTZ 2012; http://business.croatia.hr/hr-HR/Hrvatska-turisticka-zajednica

http://travel.nationalgeographic.com/travel/best-trips-2011-photos/#/16-plitvice-lakes-croatia-national-park_30417_600x450.jpg

 

Using the Image of Republic of Croatia
for the Purpose of Tourism Promotion in the East

 

Abstract

 

The authors conducted a study on how the Croatian National Tourist Board (CNTB) uses the image of the Republic of Croatia for the purpose of tourist promotion in the East, and in the paper the authors propose a communication plan for CNTB for the mentioned markets. A web survey of residents of Georgia, Poland and Thailand on Croatia preceded to creation of a communication plan. The objective of the study was to discover whether the overall image of Croatia at the East is better recognized then its tourist promotion which emphasizes mainly the natural beauty, with the aim of cheaper and better promotion at these, hitherto unexplored markets.

 

Key words: communication plan, image, croatian tourism.

 

 


III ESEJ

inmediasresno11malo

 6(11)#24 2017

 

UDK 342.71(4-6EU)
Stručni rad
Professional paper
Primljeno: 13.04.2017.

Damir Korica

Sveučilište „Alma Mater Europaea“, sjedište Salzburg,
podružnica Maribor, smjer Europski poslovni studij
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Europski vojni savez – da, ali…

Puni tekst: pdf (227 KB), Hrvatski, Str. 1787 - 1792

 

 

U sklopu fakultetske ekskurzije s kolegama sam 12. svibnja 2017. posjetio, između ostaloga, sjedište Europske pučke stranke u Briselu, ulica Rue du Commerce 10. Primio nas je generalni tajnik, poštovani gospodin Antonio López-Istúriz, koji je tijekom svog izlaganja stavio naglasak na tri ključne komponente koje smatra krucijalnim, a prva je uokvirena pojmom „europska nacija“. Naime, po njegovom viđenju, izražena nacionalna opredijeljenost po državama šteti razvoju europske ideje, te stoga sebe smatra „europskim nacionalistom“. Druga bitna komponenta, po mišljenju generalnog tajnika, jest da je globalizam dobar kao idejno rješenje koje doprinosi međusobnom jedinstvu europskih država kao i povezanosti Europe i Amerike. Treća bitna komponenta europskog jedinstva je potencijalni europski vojni savez koji će, prema mišljenju poštovanog gospodina López-Istúriza, omogućiti ravnopravno sudjelovanje uz bok NATO savezu, u onim zemljama u kojima postoje otvorena ratna žarišta. Drugim riječima, poštovani generalni tajnik EPP-a smatra da samo oni koji aktivno participiraju u ratnim djelovanjima, mogu donositi krucijalne odluke i njihova riječ stoga ima težinu.

Ideja europskog jedinstva je plemenite naravi, ali trebalo bi voditi računa kako  svaka europska država ima svoje specifičnosti koje se očituju kroz pristup kulturi, tradiciji, domaćinskim i poslovnim običajima određene zemlje. Kada se govori kako nacionalizmi trebaju odstupiti u ime europskog jedinstva, trebalo bi biti jasniji i jamčiti da to ne znači kako narodi moraju odstupiti od onoga što ih upravo čini onima što oni jesu. Trebalo bi objasniti na koji način će „europska nacija“ predstavljati nadgradnju nacionalnog identiteta. Uostalom, nacionalizam se ne bi trebao miješati sa pojmom šovinizma koji podrazumijeva obezvređivanje pripadnika drugih naroda, nasuprot tome, nacionalizam bi trebao podrazumijevati „zdravi“ patriotizam, odnosno svijest o pripadnosti određenom narodu, kulturi i tradiciji predaka uz istovremeno izražavanje poštovanja prema drugim narodima. Smatram da je rano za kvalifikacije „europske nacije“ sve dok moćne elite europske unije ne pokažu kako iza njihovih riječi dolaze pozitivna djela. Na ovaj način, sa silnom europskom birokracijom, luksuznog života koji omogućuju redovita mjesečna primanja euro-parlamentaraca i zakukuljenošću u svoj svijet obilja, a bez doticaja sa patnjama i potrebama „malih“ ljudi, bespotrebno je nastaviti forsirati „europsku naciju“ jer to dugoročno može dovesti do novih frustracija. Ljudi bi mogli pomisliti kako uz to što teško žive, što su izgubili socijalnu sigurnost koju su nekada posjedovali – a istovremeno ih se uvjerava da im je sada bolje – uz sve to, nametanje „europske nacije“ može dovesti do novog straha od gubitka identiteta predaka, odnosno jedinoga što im je ostalo. Ljudi bi mogli pomisliti kako će kroz prizmu neke novo-izmišljene „europske nacije“, izgubiti svijest o svojim korijenima, odnosno svemu onome što je odredilo određeni način kroz povijesni prostor i vrijeme postojanja. Naprotiv, samo njegovanjem individualnosti, poticanjem kreativnosti pojedinaca – koji i jesu upravo kreativni jer su odrastali kao izdanak određene kulture – može se postići europsko jedinstvo. Naravno, uz prethodno ispunjavanje obećanja političara, odnosno provođenja riječi u djela. Sve u svemu, nema potrebe izjednačavati narode do toga stupnja da postanemo identični jedni drugima. Naprotiv, jedinstvo i jednakost sličnih ili susjednih naroda može se postići samo kroz poštovanje međusobnih različitosti, baš kao što sastavljač različitih „puzlle“ dijelova na kraju sklapa jednu sliku.

Treba spomenuti, u kontekstu gubitka suvereniteta europskih država, da se kao točka na „i“ globalizma postavlja TTIP (The Transatlantic Trade and Investment Partnership[198]) – transantlantski i investicijski dogovor o partnerstvu između Europe i Amerike kojem je cilj, tako kažu, da još više učvrsti prijateljske odnose između europskog i američkog naroda kao i da im olakša život. Međutim, postoji i više nego dovoljno indikacija kako će TTIP pogodovati transantlantskim mega korporacijama koje će na ovaj način prodrijeti duboko u „pore“ svake europske države. Ovaj globalistički međudržavni ugovor zapravo omogućava pravo mega-korporacija iznad prava država, pa tako i iznad prava naroda koji žive u njemu. Kao prvo, europsko javno zdravstvo, edukacijske ustanove i pristup vodnom bogatstvu europskih naroda bile bi dostupno za privatizaciju američkim mega-korporacijama (Bennett, 2014; Williams, 2015); kao drugo, sigurnost korištenja hrane i zaštite okoliša će se smanjiti jer su europske norme konkretnije i detaljnije, a prilagođavanje američkim standardima će utjecati na pogoršanje kvalitete hrane i smanjenje zaštite okoliša (Bebb, 2015; Williams, 2015); kao treće, američka bankovna pravila su stroža i banke imaju veće ovlasti nego u Europi čime bi Europljani bili potpuno nezaštićeni od samovolje banaka (Kaucher, 2015; Syzygysue, 2013); kao četvrto, prihvaćanje američkih pravila će ugroziti privatnost i zaštitu podataka europskih građana jer je sve podređeno ekonomskoj računici (Morozov, 2015; Fernández Pérez, 2015); kao peto, radni standardi i sindikalna prava su niža u Americi nego u Europi, a prihvaćanje nižih standarda rada podrazumijeva slabiju zaštićenost na radu, slabije plaćena radna mjesta i lakše otpuštanje radnika, što sve može dovesti do povećanja nezaposlenosti (Speak, 2014; De Ville, Orbie i Van den Putte, 2016); kao šesto, ovakav dogovor je prijetnja istinskoj demokraciji i slobodama europskih građana. Treba imati na umu da je „jedan od glavnih ciljeva TTIP-a uvođenje investicijskih i državnih spornih sporova (ISDS - Investor–State Dispute Settlement Provision[199]), koje tvrtkama omogućuju tužiti vlade ako njihove politike uzrokuju gubitak dobiti. Naime, to znači da transnacionalne korporacije „mogu diktirati politiku demokratski izabranih vlada“ (Carraher, 2016; Curtis, 2016; Hosford, 2016; Wiseman, 2016). Dakle, globalizacija u smislu širenja tehničkih postignuća kao i bilo koje vrste znanstvenog postignuća je svakako dobro došla kao način razmjene iskustava i učenja novih vještina, ali provođenje procesa globalizacije na ovaj način omogućava agresivan prodor beskrupuloznog kapitalizma čija je jedina svrha gomilanje bogatstva za uzak krug bankarsko-političkih elita te predstavnika mega-korporacija.

Ovakvi projekti mega-korporacija uspijevaju zahvaljujući „izvidnici“ u obliku „neovisnih“ i „slobodnih“ medija. Dok se narodima država plasiraju krilatice o medijima, poput „korektiv demokracije“ i „čuvari demokracije“, vlasnici medija sa velikim tiražama djeluju u dosluhu sa zastupnicima krupnog kapitala. Na primjer, medijski magnat, Rupert Murdoch, preko svojih tiskovina podržavao je svaku vrstu američke agresije, opravdavajući različite imaginarne razloge i ciljeve koji se skrivaju iza „fasade“ uvođenja demokracije. Novinari koji prodaju svoje profesionalne usluge, stoje iza medija koji zastupaju bešćutne imperijalističke interese koji su redovito „zagrnuti demokracijom“, dok se iza igre riječi, u stvarnosti, kriju ekonomski razlozi u vidu naftnih bogatstava, zbog čega je oduzeta sloboda na život narodima Libije, Iraka i Sirije (Séréni, 2013; Cordesman, 2016), ili bogaćenje na temelju rudnih bogatstava, pravi razlog oduzimanja Kosova, usprkos UN rezoluciji 1244 (Flounders, 1998; Politika, 2011), jer uz Albaniju, Kosovo posjeduje „najveće svjetsko neiskorišteno rudno bogatstvo“ (Cohen, 2015). Stoga su američki medijski magnati redovita podrška svakoj predatorskoj politici i opravdanje za svaki nečovječan čin (Nikolaev i Hakanen, 2006, 1. poglavlje).

Kako su i europski mediji u službi vladajućih bankarskih i političkih elita, dokazuje izjava koju je da bivši glavni urednik najvećih njemačkih novina „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ dr. Udo Ulfkotte, pri čemu je priznao da su CIA agenti obučavali njega i ostale novinare kako da lažu i obmanjuju javnost. Između ostalog, zadatak je bio huškati europske narode na rat protiv Rusije, pisati afirmativno o potrebi ratovanja i paziti da se ne kaže bilo što pozitivno o ruskom predsjedniku Putinu, kako bi se formiralo razmišljanje javnosti. Zbog svojih zasluga za čovječanstvo, njemački novinar je „nagrađen“ iznenadnim „zatajenjem srca“ (Hines, 2017; Kaiser, 2017; Krieger, 2017), čime su vladajuće elite sebi zadale „autogol“. Naime, njegovo ubojstvo je priznanje da je govorio istinu i priznanje činjenice kako se nalazimo pod stalnom okupacijom ljudi koje „krasi“ nezasitna pohlepa za novcem i moći.

Djelomično se slažem sa poštovanim gospodinom López-Istúrizom u segmentu u kojem se spominje potreba za formiranjem neke vrste „europskog NATO-a“, ali smatram da potencijalni europski vojni savez treba zadržati formu obrambenog ratovanja, a ne da poprimi ofenzivni karakter. Takva vojna politika, koja bi bila zapravo pandan američkom NATO-u, doprinijeti će novim ratovima, raslojavanju društva i poticanju povijesnih nepravdi. Drugim riječima, ovakav vojni savez bio bi samo konkurencija američkom NATO-u koji je predatarskog karaktera. Takvi vojni savezi zapravo predstavljaju tek privatnu vojsku svjetskih moćnika koji vojnike koriste kao potrošni materijal u gomilanju osobnog materijalnog bogatstva. Naime, Apsurdno je (blago rečeno), kako se istovremeno  priča o „istinskom prijateljstvu“ Europe i Amerike, dok bankarsko-politička elita Amerike (pod starom krinkom uvođenja demokracija i sloboda), otima dijelove Europe kada god zaželi i sve to kako bi se nastavilo akumuliranje kapitala već ionako (pre)bogatih vlasnika mega-korporacija.

U takvim slučajevima bezobzirno se krše davno etablirana međunarodna prava, a u svrhu „višeg interesa“. Međutim, ako su takvi razlozi iznad pojma pravednosti, poštenja i humanosti, sasvim je jasno da je riječ o agresivnoj kampanji privatnih kapitalističkih „mastodonata“, koji se neće libiti oduzeti bilo kojoj zemlji dio njezinog teritorija, slobode i prava na život. Zato prilikom osnivanja Europskog vojnog saveza treba voditi računa da takva vojna mašinerija, koja bi bila „al pari“ sa američkom NATO savezom, od početka zadrži karakter vojno-obrambenog saveza, a ne vojno-ofenzivne plaćeničke vojske u službi ego-manijakalnih interesa moćnika željnih ovladavanja svjetskim bogatstvima.

 


[198]  Transatlantic Trade and Investment Partnership (T-TIP). Više o tome dostupno na: https://ustr.gov/ttip 

[199]  Joseph Stiglitz: Beware of TPP’s Investor–State Dispute Settlement Provision. Više o tome dostupno na: http://rooseveltinstitute.org/beware-tpps-investor-state-dispute-settlement-provision/ 

 

IZVORI:

Bebb, Adrian. 2015. How TTIP undermines food safety and animal welfare. Dostupno na:  http://www.foeeurope.org/sites/default/files/briefing_ttip_food_safety_feb2015.pdf (18. svibnja 2017).

Bennett, Asa. 2014. NHS Not Safe From Private Firms In Controversial TTIP Deal, UK Admits. The Huffington Post, 01. rujna. Dostupno na: http://www.huffingtonpost.co.uk/2014/09/01/ttip-eu-us-trade-deal_n_5747088.html (18. svibnja 2017).

Carraher, Séamas. 2016. TTIP „War on Democracy“. Global Rights, 14. svibnjaj. Dostupno na: http://www.globalrights.info/2016/05/74884/ (18. svibnja 2017).

Cohen, Anna. 2015. Albania and Kosovo with world’s largest mineral untapped wealth. Dostupno na: https://www.linkedin.com/pulse/albania-kosovo-worlds-largest-mineral-untapped-wealth-anna-cohen (18. svibnja 2017).

Cordesman, Anthony. 2016. U.S. Wars in Iraq, Syria, Libya, and Yemen: What Are The Endstates?. Dostupno na: https://csis-prod.s3.amazonaws.com/s3fs-public/publication/160823_Defeating_ISIS_IraqSyriaLibyaYemen.pdf (18. svibnja 2017).

Curtis, Robert. 2016. TTIP. Dostupno na: http://blogs.staffs.ac.uk/law/2016/11/21/ttip/  (18. svibnja 2017).

De Ville, Ferdi, Orbie, Jan i Van den Putte, Lore. 2016. TTIP and Labour Standards. Brussels: European Parliament. Dostupno na: http://www.europarl.europa.eu/RegData/etudes/STUD/2016/578992/IPOL_STU(2016)578992_EN.pdf (18. svibnja 2017).

Fernández Pérez, Maryant. 2015. Data protection and privacy must be excluded from TTIP. Dostupno na: https://edri.org/data-protection-privacy-ttip/ (18. svibnja 2017).

Flounders, Do Sara. 1998. Kosovo: „The war is about the mines“. Dostupno na: http://iacenter.org/folder04/kosovo_mines.htm (18. svibnja 2017).

Hines, Baran. 2017. Reporter Udo Ulfkotte, Who Exposed Governments Creating Fake News War Propaganda, Found Dead, Activist Post, 17. siječnja. Dostupno na: http://www.activistpost.com/2017/01/reporter-udo-ulfkotte-exposed-governments-creating-fake-news-war-propaganda-found-dead.html (18. svibnja 2017.).

Hosford, Paul. 2016. TTIP is a major trade deal for the EU - but TDs aren't allowed take copies of its documents. The Daily Edge, 20. kolovoza. Dostupno na: http://www.thejournal.ie/ttip-tds-not-allowed-take-photos-2933286-Aug2016/ (18. svibnja 2017).

Kasier, Paul. 2017. German Journalist Who Blew Whistle on CIA Media Control Drops Dead at 56, Russia Insider, 16. siječnja. Dostupno na: http://russia-insider.com/en/media-criticism/german-journalist-who-blew-whistle-cia-media-control-drops-dead-56/ri18544  (18. svibnja 2017).

Kaucher, Linda. 2015. TTIP update. Dostupno na: http://www.freecriticalthinking.org/daily-pickings/796-ttip-update (18. svibnja 2017).

Krieger, Michael. 2017. German Journalist Who Spilled the Beans on CIA Media Influence Has Died at 56 of Heart Attack. LibertyBlitzkrieg, 17. siječnja. Dostupno na: https://libertyblitzkrieg.com/tag/udo-ulfkotte-murdered/ (18. svibnja 2017).

Morozov, Evgeny. 2015. What happens when policy is made by corporations? Your privacy is seen as a barrier to economic growth. The Guardian, 12. srpnja. Dostupno na: https://www.theguardian.com/commentisfree/2015/jul/12/ttip-your-data-privacy-is-a-barrier-to-economic-growth (18. svibnja 2017).

Nikolaev, Alexander i Hakanen, Ernest. 2006. Leading to the 2003 Iraq War: The Global Media Debate, New York: Palgrave Macmillan.

Politika. 2011. Rat za kosmetsko rudno blago. Politika, 12. studenog. Dostupno na: http://www.b92.net/biz/vesti/srbija.php?yyyy=2011&mm=11&dd=12&nav_id=557197 (18. svibnja 2017).

Séréni, Jean Pierre. 2013. Rat za naftu. Dostupno na: http://lemondediplomatique.hr/rat-za-naftu/ (18. svibnja 2017).

Speak, Clare. 2014. What does the TTIP really mean for workers? Dostupno na: https://www.equaltimes.org/what-does-the-ttip-really-mean-for?lang=en#.WR1otpLyjcs (18. svibnja 2017).

Syzygysue. 2015. The Pathology of the Rich. Dostupno na: https://think-left.org/category/globalisation/page/19/ (18. svibnja 2017).

Williams, Lee. 2015. What is TTIP? And six reasons why the answer should scare you. The Independent, 06. listopada. Dostupno na: http://www.independent.co.uk/voices/comment/what-is-ttip-and-six-reasons-why-the-answer-should-scare-you-9779688.html (18. svibnja 2017).

Wiseman, Jamie. 2016. Remain or Leave? – Fierce debate expected as SNJ prepares to host special EU debate in Stroud. Stroud News and Journal, 25. travnja. Dostupno na: http://www.stroudnewsandjournal.co.uk/news/14450680.Remain_or_Leave______Fierce_debate_expected_as_SNJ_prepares_to_host_special_EU_debate_in_Stroud/ (18. svibnja 2017).