Članci IN MEDIAS RES br. 6

IV Uz četvrti simpozij Filozofija medija (2014)

 

 


inmediasresno6malo

 4(6)#1 2015

 

UDK 316.774:125
Izvorni članak
Original scientific paper
Primljeno: 15.1.2015.

Damir Smiljanić

Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet, Odsek za filozofiju
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ponovno rođenje duha u medijima.
Specifičnost medijalnog obrata u filozofiji duha

Puni tekst: pdf (293 KB), Hrvatski, Str. 828 - 837

 

Sažetak

 

Metafizika je nekada propagirala ideju besmrtnosti onog duhovnog – sada mediji preuzimaju i konkretno provode tu ideju u djelo. Pojam duha se više ne koncipira supstancijalistički, nego procesualistički. Na izazove novih medija prilikom (re)produkcije duha, stoga, na adekvatan način mora odgovoriti današnja filozofija. U tradiciji teorije objektivnog duha postoje uporišne točke za filozofsko promišljanje ovih efekata medija. Ali filozofija mora probiti uske pojmovne okvire postavljene od strane tradicije i krenuti novim putevima konceptualnog promišljanja. U članku će u kratkim crtama biti naznačeno koje transformacije će pretrpjeti poimanje fenomena duha pod utjecajem medija.

 

Ključne riječi: medijalni obrat, filozofija duha, objektivni duh, Hans Freyer, Nicolai Hartmann, besmrtnost.

 

 

Uvod

Već izvjesno vrijeme se u filozofiji i kulturološkim naukama promišljaju konsekvence tzv. medijalnog obrata (medial turn). Mediji se ne uzimaju više samo kao posrednici odnosa između ljudi i svijeta, nego kao one instance koje upravo uspostavljaju i oblikuju taj odnos. Mediji nisu samo spona između subjekta i objekta, nego ono što ih obuhvaća (ono sveobuhvatno, da upotrebim jedan metafizički izraz). Na nivou filozofske samorefleksije to je – prije svega u germanskom govornom području – vodilo do koncepcije jedne zasebne medijalne filozofije (Medienphilosophie), koja nije više samo jedna od mogućih specifičnih filozofskih disciplina, nego koja treba biti fundament ostalim disciplinama.[1] Možda ovo zvuči previše smjelo, ali moja teza bi bila da tako poimana filozofija medija postaje nova prima philosophia (ono što je ranije bila metafizika za okcidentalnu tradiciju).

Nezavisno od toga hoće li ova teza naići na konsenzus ili ne, pretenzija na primat implicira temeljnu refleksiju i obnovu pojmovnog instrumentarija. Pojavljivanje nove discipline ne donosi samo nove pojmove i misaone figure, nego isto tako može, nekad upotrebljavane, tijekom vremena otrcane pojmove prikazati u novom svjetlu i dati im novi smisao. Jedan od takvih pojmova, koji su dugo smatrani metafizičkim, bio je i pojam duha. Od starogrčkih mislilaca preko skolastičkih teologa i novovjekovnih racionalista do predstavnika njemačkog idealizma taj pojam je posjedovao izvjesnu auru koju je, međutim, polako počeo gubiti u posthegelovskoj filozofiji, sve dok u logičkom pozitivizmu nije eliminiran kao besmislena riječ. Ali pojam duha je i u maločas navedenoj tradiciji od Platona do Hegela pretrpio značajne modifikacije. Duh se u metafizici nije smatrao samo nečim subjektivnim, nego i nečim što se nalazi izvan (ljudskog) subjekta – u prirodi i u božanstvu. To je reflektirala upotreba tog pojma kod Hegela: on razlikuje subjektivni, objektivni i apsolutni duh. No, poslije Hegela dolazi do zanimljivog obrata u poimanju onog duhovnog: ono što se zove objektivnim duhom počinje se dovoditi u vezu s materijalnim stvarima, a danas i s medijima.

 

Teorije objektivnog duha

U kontekstu svog filozofskog sustava Hegel je pod objektivnim duhom smatrao one forme duha koje nisu isključivo vezane za individualni duh pojedinca, nego one koje se ostvaruju u mediju društvenosti, kao način realizacije slobode – slobodna volja svoju unutrašnju slobodu dovodi u vezu s vanjskom objektivnošću u vidu partikularnih prohtjeva, vanjskih dobara i međuljudskih odnosa. Tako su forme objektivnog duha kod Hegela: pravo, moralnost, običajnost (u sklopu ove obitelji, građansko društvo, država).[2] Poslije Hegela objektivni duh postaje predmet filozofije kulture. Taj trend nagovještava već Wilhelm Dilthey govorom o objektivacijama života ili duha – smisao ovog pojma se proširuje. Sada sve ono što može biti predmet duha, odnosno u čemu se duh može objektivirati postaje objektivacija tog duha.[3] Ali kod Diltheya – kao uostalom i kod Hegela – teorija objektivnog duha nije sustavno razrađena.

Ono što su propustili Hegel i Dilthey, uspio je među prvima učiniti njemački sociolog Hans Freyer svojom Teorijom objektivnog duha (1923). Podnaslov djela već ukazuje na transformaciju same tematike: u svom „Uvodu u filozofiju kulture“ (tako glasi podnaslov) ovaj sociolog (!) daje novo određenje objektivnog duha i daje pregled njegovih različitih formi. Za Freyera je posebno važno da se duh objektivira u „materijalnim tvorevinama“. On objektivacijama duha prilazi sa semiotičke točke gledišta: one imaju znakovni karakter, što znači da se njima upućuje na nešto – dakle, one imaju smisao. (Tu se vidi bliskost s Diltheyevom pozicijom.) Freyer razlikuje tri tipa objektivacije duha. Prva objektivacija tiče se odnosa svijesti i predmetnog svijeta; on se služi i Diltheyevim pojmom „predmetnog shvaćanja“. „Stojimo pred činjenicom da je predmetni svijet, kojeg u djelima predmetnog shvaćanja pronalazimo kao u sebi zatvoren sklop, poprište imanentnih relacija između smisla i znaka: pojedinačni dijelovi i djelomični sklopovi tog predmetnog svijeta mogu postati smisleni sadržaj znakova.“[4] Druga objektivacija se tiče karaktera radnji koje s jedne strane mogu imati izražajnu vrijednost, a s druge da budu nosioci objektivnog smisla. Nekome mogu pokazati put nesigurnim, drhtavim, energičnim, mlitavim, brzim pokretom ruke – trenutno duševno stanje i karakter determiniraju način pokazivanja, ali nezavisno od toga svaki pokret rukom ukazuje na pravac prema nekom cilju – to je njegov objektivni smisao. „[U] prikazujućoj kretnji se putem druge objektivacije znak izdvaja iz procesa svoje geneze, on se iskristalizira, postaje ‚objektivan‘: objektivan nosilac objektivnog smisla.“[5] Tek u trećoj objektivaciji se znak u potpunosti emancipira od konteksta svoje geneze – tako što biva objektiviran u nekom materijalu. „Treći objektivacijski korak se, dakle, sastoji u odvajanju znaka od vlastitog tijela. Općenitije i točnije izraženo: on se sastoji u tome da se znak, vanjski nositelj smisla, izdvaja iz tijeka izvodilačkog akta i poprima čvrstu formu trajnog sastava.“[6] Neki arhaični znak kao što je zabrana prilaska nekom teritoriju tako ispunjava trostruki uvjet: kao prvo on ima objektivno značenje (referira na neko stanje stvari), zatim taj smisao nosi u sebi, tako da nije neophodno da bude prisutan onaj tko je taj znak prvobitno postavio kako bi se razumio njegov smisao, te naposljetku opstoji u nekom materijalnom obliku, što znači da se osamostalio i da mu nije potrebna aktualizacija od strane aktera koji se kao prvi služio tim svrhovitim znakom.

Freyer daje klasifikaciju oblika objektivnog duha. On razlikuje pet osnovnih formi: obličje [Gebilde], sprava [Gerät], znak [Zeichen], socijalna forma [Sozialform] i obrazovanje [Bildung]. Ovdje nas posebno zanima kategorija sprave. Njegova definicija te kategorije kaže nam sljedeće: „Sprave su one forme objektivnog duha čiji smisleni sadržaj čini sastavni dio jednog svrhovito uređenog djelatnog sklopa.“[7] Ako se za primjer uzme slučaj kada netko pije vodu – onaj tko pije vodu može se poslužiti odgovarajućim sredstvima kako bi zadovoljio svoju potrebu. Jedan od tih slučajeva je upotreba čaše koja je u određenom vremenskom trenutku supstituirala upotrebu šake kojom se zahvaćala voda. Karakter sprave je parcijalan i posrednički (Freyer kaže apstraktno: vektorski, a ne centrično izgrađen). Objekt, koji fungira kao sprava ima sljedeće odlike: „[O]n jest i prema svom smislu ostaje u biti samo dio, on nije dovoljan samom sebi, nego želi biti ponovo uključen u cjelinu radnje kako bi joj služio. On uvijek ukazuje izvan sebe, nikad nije obličje s hermetičnim značenjskim sadržajem. Nego zahtijeva ispunjenje svojih smislenih intencija posredstvom pridolazećih upotrebnih djela.“[8] Nekada je potrebno mnogo posredničkih koraka, kako bi sprava bila napravljena (primjer: ako hoću izraditi čašu od drveta, moram pronaći metal, ovaj pak tako obraditi da bude šiljat i oštar, zatim napraviti dršku, uglaviti oštricu u nju i onda obrađivati komad drveta time što ću iskopati šupljinu itd.). Upotreba sprava tako počiva na složenoj seriji radnji i pokreta. To navodi Freyera na antropološku tezu: „Čovjek je životinja koja ide zaobilaznim putevima.“[9] Kategorija sprave može dobivati različit smisao u ovisnosti o konkretnoj svrsi: može biti oruđe, oružje, aparat, stroj itd. Jedna od mogućnosti varijacije instrumentalnog karaktera sprave, koju Freyer ne spominje, a koja je od važnosti za našu tematiku, jest medij – postoje sprave koje služe kao mediji. Ali ako uzmemo pojam medija u širem smislu, onda sve one forme sprava, koje su maločas spomenute, mogu biti podvedene pod pojam medija. Jesu li onda pojam sprave i medija identični, ako ih poimamo u Freyerovu smislu? Postoji jedna ključna razlika – funkcija medija nije samo posredujuća. Ona se može osamostaliti i sama biti povod za diferencijaciju i produkciju (novog) smisla. I ono što medij kao sprava proizvodi (ono na što on ukazuje izvan sebe) može zaokružiti cijeli djelatni proces i zahvatiti samu spravu u sebe. Tako filmski projektor, jedna tehnička sprava, projicira na projekcijskom platnu filmsku sliku, ali on nije samo dio koji bi se mogao zamijeniti, nego je bitni, sastavni dio samog filma – oni zajedno čine jednu suvislu cjelinu, jedan smisleni sklop.

Korak dalje od Freyera u elaboraciji ideja teorije objektivnog duha otišao je Nicolai Hartmann u svom djelu Problem duhovnog bitka (1933). Slično kao i kod Freyera radi se o uvodu u jednu specifičnu filozofsku subdisciplinu – ovog puta u filozofiju povijesti. U ovoj opsežnoj knjizi Hartmann pokušava ujedno udariti temelje teoriji duhovnih nauka.[10] On razlikuje tri forme duha: personalni, objektivni i objektivirani duh. Mogli bismo ih opisati i kao individualni, kolektivni i opredmećeni duh. Nas ovdje zanima posljednja forma duha koja odgovara trećoj objektivaciji duha kod Freyera. Živi, povijesni duh koji se realizira u određenom vremenskom trenutku objektivira se u određenim obličjima (on ih „otpušta iz sebe“), oblicima koje odlikuje poseban način opstojanja, drukčiji od bivstvovanja samog duha koji ih je proizveo.[11] Objektivirani duh je izašao iz domene živog duha, bio on individualan ili kolektivan. Ne radi se više o živom duhu, to nije „povijesno realni, nego onaj duh koji je samo u svojoj uobličenosti kao takvoj postao stabilan“.[12] Budući da on može odvojeno od živog duha voditi zasebnu egzistenciju, on „nadživljava“ i „traje duže“ od personalnog i objektivnog duha. Bitak objektiviranog duha je irealan, otuda objektivacije duha opredmećene u nekom materijalu obitavaju u zasebnoj sferi koju ne dotiče tijek povijesti. Ali budući da je te objektivacije proizveo živi duh, on na izvjestan način i dalje živi u njima, čak i kad sam više ne postoji (odnosno njegov nosilac). Pa ipak, objektivacijama duha je potreban živi duh barem onih koji ih recipiraju (čitatelji, gledatelji, slušatelji itd.), jer ih on iznova aktualizira. Objektivirani duh se javlja u različitim formama različitog trajanja. Tako je već obični govor jedna vrsta objektivacije misli, ali ona nije u potpunosti samostalna – potreban je govornik (također i slušatelj). Bez njegovog (njihovog) prisustva ne može biti ni govora. Hartmann navodi dva razloga zašto neke objektivacije traju duže od drugih: značaj sadržaja tih objektivacija i kvaliteta materijala u kojem se ti sadržaji objektiviraju. Tako situacija kao okvir (raz)govora daje značaj izgovorenoj riječi koja je sama po sebi efemernog karaktera. S druge strane, kada se riječ zapiše – svejedno na koji način – ona postaje neovisna o govornom kontekstu i može ubuduće biti pročitana i može je razumjeti neki drugi živi duh, čak i više stoljeća kasnije. To ne znači da je ona nepropadljiva, jer sam materijal može biti uništen, npr. spaljen, ako je papir u pitanju. Ali ipak ostaje izvjesna perzistentnost kao obelježje tako objektivirane riječi.

U sklopu svojih razmišljanja Hartmann formulira „opći zakon objektivacije“: „[S]vaki objektivirani duh, shvaćen kao cjelovito obličje, u svojoj biti je dvoslojan, dvostruko obličje; a oba sloja u njemu su po svom načinu bivstvovanja heterogeni. Čulno-realni sloj egzistira nezavisno od shvaćajućeg duha, ali duhovni sadržaj, koji je fiksiran u njemu – pozadinski sloj cjelokupne slike – egzistira samo ‚za‘ nekog shvaćajućeg duha.“[13] Dakle, materijalni medij, u kojem se duh objektivira, čini prednju stranu fenomena objektivacije duha, a duhovni sadržaj, koji biva reaktualiziran u nekom novom (živom) duhu, sačinjava njegovu pozadinu. Samim time je okarakteriziran i specifičan modus bivstvovanja objektivacije duha naspram shvaćajućeg duha: „Ona ne poseduje po-sebi-bitak, nego samo za-njega-bitak.“[14] Tako shodno stanovištu kritičkog realizma[15] „novi ontolog“ Hartmann razrješava „aporiju“[16] koju pronalazi na polju teorije objektiviranog duha, naime, problem kako naizgled nesuvisla materija, u kojoj je oblikovan neki sadržaj, dobiva smisao – posredstvom aktivnosti drugog živog duha koji recipira taj sadržaj. Održavaju li se, recimo, samo slova nanesena mastilom na papir, odnosno crtež uklesan u kamen ili pak opjevan u nekom epu, odnosno svijet oslikan na zidu? Svakako da je neophodna operacija razumijevanja, jer bez nje slova na papiru ili urezi u kamenu ne bi imali nikakvo značenje. Sredstva, kojima se fiksira smisleni sadržaj, neophodna su, ali nisu dovoljna – jer bez razumijevanja (ponovnog spoznavanja) nema aktualizacije smisla. Potrebno je da objektivaciji duha pristupi živi (povijesno realni) duh, da bi se njen smisao mogao realizirati. Otuda se radi o trijadičkoj relaciji: jedan živi duh (1) objektivira neki smisleni sadržaj u određenom materijalu (2) koji se pojavljuje nekom novom živom duhu (3) kako bi bio ponovo „oživljen“ u njegovoj interpretaciji.[17]

Koju korist teorija medija može imati od Hartmannove teorije objektiviranog duha? Upravo se o medijima može reći da na paradigmatski način predstavljaju trijadičku relaciju o kojoj govori ovaj teoretičar objektivnog duha. Mediji doslovno posreduju između nositelja živog (personalnog, a posebno kolektivnog) duha istog, ali također i različitog vremena, oni su mjesto u kojem se dodiruju dva duha (mada se mogu i razići, što znači da je moguće i pogrešno razumijevanje ili čak nerazumijevanje od strane recipirajućeg duha). Time se pokazuje dvostruki status medija: oni trebaju nosioce personalnog ili objektivnog duha između kojih posreduju, ali oni postoje nezavisno od njih u vidu nekog materijalnog supstrata. Mogli bi stoga reći da su u ontičkom pogledu samostalni, ali u epistemičkom nesamostalni (Hartmann ide korak dalje i smatra da je i njihov bitak nesamostalan, da je samo bitak-za-druge – ali to je već za dublju diskusiju.) Mediji su ujedno most između dva različita vremena ili doba – čitajući Shakespeareove drame ulazimo u duhovni svijet poznog 16. stoljeća, gledajući Picassovu sliku ili gledajući neki Eisensteinov film osjećamo nemiran duh previranja ranog 20. stoljeća. Iako nam se taj duh čini nepristupačnim – jer on nije više živ, točnije: njegovi nositelji – mi razvijamo senzibilitet za prikazani smisao zahvaljujući moći našeg (živog) duha da se preko medija „uživi“ u tvorevinu ranijeg duha. Mediji su transmiteri smisla, također i utjelovljeni duh.

 

Medial turn u filozofiji duha.

Da se pojam duha i pojam medija mogu dovesti u međusobnu vezu, pokazuju i neke tendencije u sklopu novije filozofije duha (ono što se u anglosaksonskoj tradiciji naziva philosophy of mind). Navest ću ovdje monografiju Matthiasa Vogela Mediji uma (2001). U njoj Vogel zastupa tezu kako se adekvatna teorija racionalnosti može razviti samo na osnovi obuhvatne analize procêsa razumijevanja, a to znači da ona obuhvaća i razumijevanje nejezičnih komunikativnih radnji. Pojam medija se ovdje shvaća šire nego u sociološkim teorijama medija. On se egzemplificira na primjeru estetske komunikacije (pri tome se Vogel poziva na pojam medija kako ga je formulirao američki pragmatist John Dewey). I sama estetska komunikacija se vidi kao dimenzija razvoja racionalnosti. Zato Vogel na kraju svoje knjige može reći: „Mediji su – prema ovdje razvijenom shvaćanju –mediji uma u dvostrukom smislu: Oni su mediji koji nas vode k umu, i oni su ono u čemu se naš um realizira.“[18]

Ovo je samo jedan od novijih primjera potrebe za uvođenjem pojma medija u diskusiju o osnovama teorije racionalnosti (uma). Ali ta teorija, kao i uopće philosophy of mind može  imati koristi od teorije objektivnog duha. Zato je autor predložio da se ona nadoveže na prethodno predstavljene teorije Hansa Freyera i Nicolai Hartmanna. Na koji način filozofija duha može profitirati? Vidjeli smo da u kontekstu rehabilitacije kategorije‚ objektivacija duha‘ i njenog povezivanja s pojmom medija postaje važan pojam sprave ili instrumenta (prisjetimo se upotrebe te kategorije u Freyerovoj teoriji duha). Kako bih naslikao jednu sliku, moram koristiti četkicu, da bih izveo simfoniju, potrebni su mi muzički instrumenti, da napišem knjigu, potrebna mi je olovka ili tastatura osobnog računala. Ovo se može smatrati banalnošću. Ali implikacije upotrebe sprava valja zasebno promotriti. Obično se smatra da je ono najvažnije na duhu dato u vidu nekog smisla ili značenja koji su povezani s određenim znacima. Taj semiotički model znacima dodjeljuje posredničku funkciju (oni posreduju između misli i objekta misli, između onoga što misli ili namjerava jedan subjekt i onoga što shvaća i razumije drugi subjekt). Međutim, u teoriji objektivnog duha je sam sustav znakova (primjer: jezik) samostalan i produktivan – kao tvorevina duha on obitava u prostoru smisla i značenja (mogli bismo čak reći: u svijetu ideja, u popperovskom smislu). Subjekti participiraju svojom mišlju u tom svijetu (Karl R. Popper bi rekao: u „trećem svijetu“). On je autonoman, misao mu se treba prilagoditi.

Iako se i mediji mogu podvesti pod kategoriju sprave, njihov instrumentalni karakter je specifičan. Posebnost medija se sastoji u tome što oni imaju obilježja kako objektivnog, tako i objektiviranog duha. Oni nisu samo proizvod duha, nego i sami ono što proizvodi (objektivira) duh. Danas o duhu ima smisla govoriti samo onda ako se taj duh u nečemu objektivirao (kompjuterskim rječnikom rečeno: ukoliko je memoriran). Mediji služe procesuiranju i memoriranju podataka u kojima se objektivira duh. To što se ovdje služimo kompjuterskom terminologijom nije slučajno, jer se na primjeru sredstava vezanih za kompjutersku tehnologiju može predočiti promjena u poimanju duha. Tako se ljudsko tijelo može smatrati hardwareom, a duh i svi kognitivni procesi softwareom. Duh nije više nešto nevidljivo, nedodirljivo, nematerijalno – on se javlja paralelno s upotrebom određenih (tehničkih) sredstava.

Svojevremeno je Ernst Cassirer promjenu u koncipiranju pojmova, koja se dogodila u domeni znanosti u 20. stoljeću, opisao kao prijelaz sa supstancijalnih na funkcionalne pojmove.[19] U svjetlu medijalnog obrata možemo reći da je duh desupstancijaliziran i funkcionaliziran kao resurs za produkciju i protok informacija o svijetu. Njegova bit više ne leži u onome što se raznim medijima prenosi (u „smislu“ ili „značenjima“), nego u samom prijenosu. Duh nije više neka mistična supstancija skrivena u ljudskom subjektu, nego živ proces u tijeku kojeg se selektiraju, sekvenciraju, opažaju i razumiju suvisli kognitivni sadržaji. Duh nastaje trenutno u aktiviranju određenih medija koji preko opažajnih znakova prenose kodirana značenja koja služe uspostavljanju kontakta s drugim osobama kao potencijalnim participantima u sferi objektivnog duha. Dakle, objektivni duh ne postoji nezavisno od medija, nego se ostvaruje kroz njih.

Kao što je ukratko prikazano, jedan od glavnih teoretičara objektivnog duha, naime njemački ontolog Nicolai Hartmann pravio je razliku između objektivnog i objektiviranog duha: objektivirani duh je onaj duh koji je inkorporiran u tzv. objektivacijama kao neživim entitetima koji imaju smisao. Jedno od obilježja koje on prepoznaje kod objektivacija duha jest njihova perzistentnost, njihova (relativna) otpornost na vrijeme. Objektivirani duh traje duže od živog duha (personalnog i kolektivnog), on o njemu ne ovisi, on ga nadživljava, upravo zahvaljujući njegovoj odvojenosti od duha pojedinaca. To nije neka nova misao jer se i ranije govorilo da djela žive duže od njihovog autora, ali ona dobiva novi smisao, kada se u razmatranje uključi prenošenje duhovnih sadržaja putem medija. Naime, zahvaljujući raznovrsnim medijima moguće je (re)produkocirati sadržaje u različitim vremenima, eventualno i u novim formatima. Duh se u vidu prikazanog sadržaja reaktualizira u novim okolnostima, što se može odraziti i na značenje tog sadržaja, u smislu da dobije neku novu značenjsku nijansu. Transponiranje kognitivnih sadržaja iz jednog medija u drugi je činjenica zanimljiva za teoriju objektivnog duha (primjer: neki prozni tekst se može adaptirati i izvesti u kazalištu ili može biti ekraniziran, zatim se može izvesti u vidu muzičkog djela i sl.). Filmski medij preferira drugačiju stilsku obradu od muzičkog ili likovnog, zato adaptiranje neke teme ili sižea shodno novom mediju za sobom povlači nove zadatke, a njihovo rješavanje u duhu tog medija doprinosi tome da ta tema postane sadržajnija i plodnija. Multimedijalnošću se obogaćuje pogled na svijet.

 

Zaključak

Za kraj ovog priloga ostaje da se otvori jedna perspektiva od antropološkog značaja. Ona se tiče fenomena smrti. Za ranije teoretičare objektiviranog duha je bilo jasno da samo taj duh može opstati u vremenu, dok personalni duh pojedinca, pa čak i objektivni duh čitavih ljudskih kolektiva nestaje zajedno s prestankom tjelesnih funkcija odnosno nestankom tih kolektiva s povijesne scene. (Slično kao i s idejom društva: društvo se održava uprkos brojnim individualnim smrtnim slučajevima.) Možemo otići korak dalje i reći da onda posebno objektivacije duha (ili što je isto: objektivirani duh) ne mogu prestati postojati, barem dok je materijalna baza očuvana (iako – kako je to Hartmann rekao – i ona nekad može biti nagrižena zubom vremena). Ali ono što je važnije jest da oni misaoni sadržaji koji su memorirani u medijima i koji se kroz njih prenose stječu jednu posebnu ontičku kvalitetu kojoj bih dao paradoksalan naziv: aktualna besmrtnost. Što to znači? To znači da su zahvaljujući participiranju u sferi značenja („ideja“) ti sadržaji nepromjenjivi (primjeri: matematički iskazi kao „2 + 2 = 4“, figura Don Kihota koja nije samo literarna, nego ima i tipsko značenje, melodija jedne muzičke kompozicije koja ostaje ista bez obzira na to kojim se instrumentima izvodi itd.), ali oni svoju nepromjenjivost mogu demonstrirati tek onda kada bivaju aktualizirani putem različitih medija. Tako čovjek stvaranjem umjetničkih i drugih djela zaista može transcendirati vlastitu konačnost, budući da u nekom drugom vremenu (a to može biti i nekoliko stoljeća ili čitavo tisućljeće kasnije) njegova djela i ono što je on od svojih misli inkorporirao u njima može biti percipirano i shvaćeno od strane ljudi koji žive u sasvim drugim kulturnim i socijalnim sredinama. Tko razumije misao nekog velikog filozofa ili zanstvenika, na neki način je aktualizirao njegov duh. Ali kao segment u sklopu objektivnog duha, a ne kao kopiju njegovog subjektivnog duha. Samo u simboličnom smislu možemo reći da je kroz novog interpretanta zaživio duh Homerov, Newtonov ili Kantov – nikako u doslovnom. Istina, postoji tradicija prizivanja duhova u sklopu koje ljudi fungiraju kao mediji za primanje poruka iz onog svijeta. Ali mislim da će ubuduće medijalna filozofija duha izaći na kraj s idejom besmrtnosti i bez regresa u okultno mišljenje.

 


[1]  Usp. sada već reprezentativnu publikaciju Stefan Münker/Alexander Roesler/Mike Sandbothe (ed.), Medienphilosophie. Beiträge zur Klärung eines Begriffs, Fischer Taschenbuch Verlag, Frankfurt a. M. 2003.

[2]  Usp. G. W. F. Hegel, Enzyklopädie der philosophischen Wissenschaften III (Werke 10), Suhrkamp, Frankfurt a. M. 1986, str. 303–365 (§§ 483–552).

[3]  Usp. o razlici njegovog pojma objektivnog duha od onog Hegelovog Wilhelm Dilthey, Der Aufbau der geschichtlichen Welt in den Geisteswissenschaften, Suhrkamp, Frankfurt a. M. 1981, str. 180–185.

[4]  Hans Freyer, Theorie des objektiven Geistes. Eine Einleitung in die Kulturphilosophie, zweite durchgesehene und teilweise veränderte Auflage, Verlag von B. G. Teubner, Leipzig/Berlin 1928, str. 23. [Sve citate iz ovog djela s njemačkog preveo autor, D. S.]

[5]  Isto, str. 29.

[6]  Isto, str. 31.

[7]  Isto, str. 61.

[8]  Isto.

[9]  Isto, str. 62.

[10]  To se vidi već iz podnaslova djela. Usp. Nicolai Hartmann, Das Problem des geistigen Seins. Untersuchungen zur Grundlegung der Geschichtsphilosophie und der Geisteswissenschaften, 3., unveränderte Auflage, Walter de Gruyter & Co., Berlin 1962.

[11]  Hartmann pravi razliku između objekcije i objektivacije: u objekciji kao spoznajnom činu nešto postaje objekt za neki subjekt, a ono samo se pritom ne mijenja; u objektivaciji se proizvodi nešto što nije tako postojalo prije tog čina. „U objekciji je živi duh samo prihvaćajući, u objektivaciji je stvarajući.“ (Nicolai Hartmann, Das Problem des geistigen Seins, str. 407.) [Sve citate iz ovog djela s njemačkog preveo autor, D. S.]

[12]  Usp. isto, str. 408.

[13]  Isto, str. 425-426.

[14]  Isto, str. 426.

[15]  U Hartmannovom ontološkom učenju dominira model slojevanja (sloj neorganskog, organskog, duševnog, duhovnog). No, dok živi duh čovjeka biva nošen od svih slojeva, objektivacija duha počiva direktno na sloju stvarstvenog (uglavnom neorganskog). Prirodni slijed bivstvenih slojeva je u objektivaciji „raskinut“ (tako to sam Hartmann kaže). Duhovni bitak ovdje biva direktno nošen od neorganskog sloja. To je ontička specifičnost duhovnih objektivacija.

[16]  U onom samorazumljivom ovdje leži ono zagonetno – to je smisao aporije.

[17]  Usp. o ovom tročlanom odnosu isto djelo, str. 450–452.

[18]  Matthias Vogel, Medien der Vernunft. Eine Theorie des Geistes und der Rationalität auf Grundlage einer Theorie der Medien, Suhrkamp, Frankfurt a. M. 2001, str. 399. [Citat s njemačkog preveo autor, D. S.]

[19]  Vidi Ernst Cassirer, Substanzbegriff und Funktionsbegriff. Untersuchungen über die Grundfragen der Erkenntniskritik, Verlag von Bruno Cassirer, Berlin 1910.

 

Literatura:

Cassirer, Ernst, Substanzbegriff und Funktionsbegriff. Untersuchungen über die Grundfragen der Erkenntniskritik, Verlag von Bruno Cassirer, Berlin 1910.

Dilthey, Wilhelm, Der Aufbau der geschichtlichen Welt in den Geisteswissenschaften, Suhrkamp, Frankfurt a. M. 1981.

Freyer, Hans, Theorie des objektiven Geistes. Eine Einleitung in die Kulturphilosophie, zweite durchgesehene und teilweise veränderte Auflage, Verlag von B. G. Teubner, Leipzig/Berlin 1928.

Hartmann, Nicolai, Das Problem des geistigen Seins. Untersuchungen zur Grundlegung der Geschichtsphilosophie und der Geisteswissenschaften, 3., unveränderte Auflage, Walter de Gruyter & Co., Berlin 1962.

Hegel, Georg Wilhelm Friedrich, Enzyklopädie der philosophischen Wissenschaften III (Werke 10), Suhrkamp, Frankfurt a. M. 1986.

Münker, Stefan/Alexander Roesler/Mike Sandbothe (ed.), Medienphilosophie. Beiträge zur Klärung eines Begriffs, Fischer Taschenbuch Verlag, Frankfurt a. M. 2003.

Vogel, Matthias, Medien der Vernunft. Eine Theorie des Geistes und der Rationalität auf Grundlage einer Theorie der Medien, Suhrkamp, Frankfurt a. M. 2001.

 

The Rebirth of Spirit in Media.
The Specifics of Medial Turn in Philosophy of Mind

 

Abstract

 

Once metaphysics propagated the idea of immortality of spirit - nowadays media take on and realize concretely this idea. The concept of mind has to be conceived in a processualistic and not in a substantialistic way. Hence the contemporary philosophy must adequately face the challenges of the new media during the (re)production of mind. In the tradition of the so-called theory of objective mind there are some clues to philosophical observation of these media effects. But philosophy has to exceed the conceptual framework established by traditional thinkers and to break new ground of making concepts. In this paper the author sketches how the conception of mind phenomenon will be transformed under the influence of media.

 

Key words: medial turn, philosophy of mind, objective mind, Hans Freyer, Nicolai Hartmann, immortality.

 

 


inmediasresno6malo

 4(6)#2 2015

 

UDK 004.087:070
Prethodno priopćenje
Preliminary communication
Primljeno: 20.2.2015.

Slađana Stamenković

Fakultet za sport, Beograd
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Novinarstvo i mediji budućnosti – kreiranje identiteta i stvarnosti

Puni tekst: pdf (375 KB), Hrvatski, Str. 838 - 858

 

Sažetak

 

Mediji i novinarstvo su u stalnoj neizvjesnosti uzrokovanoj utjecajem online zajednice. Izvjesna je promjena: kao načina distribucije sadržaja konzumentima, medijskog sadržaja i njegove produkcije. Promjene izazvane metamedijem – internetom mijenjaju poziciju medija na tržištu i osnovnu ulogu novinarstva. Kao odgovor na navedene izazove u SAD-u se još prije nekoliko godina počeo razvijati koncept „poduzetničkog novinarstva“ (entrepreneurial journalism) koji je još uvijek nedovoljno poznat u europskoj javnosti. Računala već pišu vijesti, a stručnjaci za umjetnu inteligenciju u kompaniji Google, predviđaju da će do 2029. računala biti pametnija od ljudi, da će u narednih 15 godina postajati sve inteligentnija i da će moći razumjeti što govorimo, učiti iz iskustva, šaliti se, pričati priče, pa čak i očijukaju. Novinarstvo još uvijek nije pronašlo obrise svog novog identiteta, ali ga dijelom određuju logika brzine, kratkotrajnosti, konkurencije i površnosti. Uloga urednika se drastično mijenja – urednik treba osmisliti viziju, kut promatranja i stvoriti okruženje različitih specijalista koji će zamišljeno provoditi to u djelo. Kako bismo imali veće efekte po oglašivače, od novinara i urednika se očekuje da se ne ponašaju izolirano u odnosu na medijski biznis i da poznaju mehanizme o kojima ovisi hoće li se i kako oglašivači pojaviti u sklopu online medija. Poštujući uređivački integritet, novinari su ti koji bi trebali utjecati na veći angažman čitatelja. Nova profesija u medijskoj sferi je priređivač sadržaja (Content Curation), gdje su od velike koristi novinarska i urednička iskustva. Kompjuterski posredovana komunikacija zamjenjuje stvarnu komunikaciju, a mediji više ne reprezentiraju stvarnost već je kreiraju. U takvim uvjetima mediji više nisu određeni svojim monopolskim ili oligopolskim statusom, već je njihova pozicija na tržištu određena kreiranjem vlastitog identiteta u online okruženju bez granica. Klasični mediji su i dalje u procesu traženja efikasnih poslovnih modela i modela zarade koji će zamijeniti modele koji više ne funkcioniraju. U narednih nekoliko godina kreiranje sadržaja kao oblast bit će okosnica formiranja budžeta kompanija za tri zavisna područja – mediji, marketing i PR. Ignoriranje promjena u medijima i novinarstvu koje se u razvijenom dijelu svijeta pokreću samo znači da neki mediji neće preživjeti, da će neki novinari ostati bez posla ili postati priređivači sadržaja. Promjene kao stalan modus vivendi i u Srbiji i regiji su vidljive kroz promjene u načinu korištenja medija, ali i kroz promjenu strukture mesijskog sadržaja, što je tema istraživanja provedenog za potrebe ovog rada. Za predviđanje budućnosti medija i novinarstva potrebne su činjenice u čijem je odsustvu moguće osloniti se na promišljanja i iskustva razvijenih medijskih zajednica. Jedno je sasvim izvjesno: novinarstvo i mediji neće funkcionirati na način kako je to bilo dosada.

 

Ključne riječi: novinarstvo, mediji, budućnost, tehnološki razvoj, promjene.

 

 

„The news business should be run like a business. It can and should be analyzed and run like a business. Thinking of news as a business is not only NOT bad for quality, objective journalism, but is PRO quality, objective journalism. A healthy business is the foundation for being able to build high quality products, and to do so sustainably. That includes journalism. Analyzed as a business, the news industry is going through a fundamental restructuring and transformation, for worse and for better.“[20]

 

UVOD

„Novinarstvo se nalazi u epohalnoj transformaciji, važnoj koliko i pronalazak telegrafa i televizije“[21], i pred novim izazovom izbora i kreiranja vlastitog identiteta i načina konstruiranja realnosti. Jedna od perspektiva je sadržana u navedenom citatu u kojem se sugerira da je news business, isto što i svaki drugi biznis, i da je to dobro za kvalitetno i objektivno novinarstvo. Novinarstvo je već doživjelo revolucionarne promjene pod utjecajem razvoja informacijsko-komunikacijskih tehnologija od procesa prikupljanja, produkcije, skladištenja, uređivanja i distribucije. Najčešće se u prvi plan stavlja multimedijalni karakter vijesti do kojeg je dovela promjena osnovnih obrazaca proizvodnje i distribucije. Ciljevi poput produktivnosti, efikasnosti i profitabilnosti u priželjkivanoj ekonomiji obima u medijima potisnuli su tradicionalne novinarske vrijednosti na margine rasprava o transformiranju novinarstva u dio medijskog biznisa. Novinarstvo je inače često tema (ne)stručnih rasprava, ali je u suvremenoj fazi pod većim pritiskom potrebe da se transformira, ukoliko to već nije, u proces obrade i pakiranja materijala, prije nego li je originalno, kreativno i objektivno stvaranje. Ako je transformacija (u biznis) nužna znači li to i da će novi alati i savršenija tehnologija stvoriti savršeno novinarstvo? Tradicionalno novinarstvo inače već dugo koristi nove alate, nove tehnologije, posebno internet kao metamedij koji je ušao u osnove novinarstva još u dvadesetom stoljeću.

U traganju za obrisima odgovora pribjegla sam istraživanju među studentima učiteljskog fakulteta koji se prvi susreću sa sadašnjim digitalnim urođenicima, pokušavajući istražiti njihove medijske preferencijale, odnos prema medijskim sadržajima i prije svega njihovo razumijevanje medija. Kako su mediji dio mirko- i makrosfere, globalni već duže od dva desetljeća, odgovore o budućnosti potražila sam u predviđanjima Jamesa Cantona, futurista koji predviđa pravce razvoja globalnih kompanija, a inače savjetuje predsjednike vlada i direktore 800 najvećih svjetskih kompanija, skicira na osnovi prethodnih pravaca i modela razvoja. Njegova knjiga Ekstremna budućnost zaista pruža brojna predviđanja, koja bar u ovoj oblasti garantira brzinu i neizvjesnost promjena.

 

NOVINARSTVO I MEDIJI U SRBIJI U ONLINE OKRUŽENJU

Mediji i novinarstvo su u stalnoj neizvjesnosti uzrokovanoj utjecajem online zajednice. Izvjesna je promjena: načina distribucije sadržaja konzumentima, medijskog sadržaja i njegove produkcije. Digitalizacija produkcije, distribucije i izlaganja promijenila je sveukupnost medijskog sustava, digitalna konvergencija je uvjetovala konvergenciju medija. Razlog je sasvim jednostavan: jednom kada su masmedijski materijali digitalizirani lako ih je pretvarati u bilo koji oblik. Iako je ovaj proces započet tek pre desetak godina, sada je to svakodnevna rutina u medijima budući da „digitalizacija sadržaja potiče distribuciju u većem broju medija jer zahvaljujući njoj sadržaj postaje višeplatformski skup podataka“ (Turow, 2012:304). Pojam koji je neodvojiv od novih medija – konvergencija, definira se i kao „prepletanje puteva ili kombinacija koja rezultira u transformaciji sve od konvergirajućih tehnologija ili entiteta, kao i u stvaranju nove tehnologije ili entiteta“ (Fidler, 2004:374). Riječ je o interdisciplinarnom pojmu koji povezuje medijsku tehnologiju, industriju, sadržaj i publiku/korisnike, smatra teoretičar medija i masovnih komunikacija Henry Jenkins i dodaje da „kada govorimo o konvergenciji, mislimo na pet paralelnih procesa – tehničku, ekonomsku, društvenu, kulturnu i globalnu konvergenciju“ (Jenkins, 2001:93). Promjene izazvane metamedijem – internetom mijenjaju poziciju medija na tržištu i osnovnu ulogu novinarstva, uz jačanje ekonomskih i političkih pritisaka. Mеdijski monitoring za pеriod travanj – rujan 2014. provеdеn u organizaciji Fondacijе Konrad Adеnauеr, ukazujе na pad profеsionalnosti u srpskim mеdijima, a analitičari su uvjеrеni kako novi mеdijski zakoni nеćе mnogo pomoći da sе to popravi. Tvrdi se da sе mеdiji udaljavaju od svojе osnovnе funkcijе, informiranja građana i približavaju sе tabloidizaciji i biltеnizaciji, odnosno, postaju srеdstvo propagandе. Višе od 90 posto ispitanih u pripremi ovog izvještaja smatra da u mеdijima postoji cеnzura i autocеnzura, 73 posto smatra da mеdiji nе izvjеštavaju objеktivno, 90 posto smatra da nе izvеštavaju analitično, a 95 posto da nе izvjеštavaju kritično. Dio objašnjenja za ovakvo stanje u novinarstvu i medijima Srbije nudi podatak da svaki četvrti dinar u medijskoj zajednici potječe iz državne blagajne.[22] Šеf Dеlеgacijе EU u Srbiji Michael Dеvеnport, smatra da je rješenje novi Zakon o javnom informiranju „koji prеdviđa finaciranjе mеdijskog sadržaja od javnog intеrеsa iz javnih fondova, ali i uspostavljanjе pravila jеdnakih za svе za konkuriranjе za javnе fondovе, Devenport podsjеća kako ćе od lipnja 2015. godinе biti promijеnjеna vlasnička struktura u mеdijima čiji je osnivač vlada ili lokalna samouprava, tе da ćе taj procеs „iz tеmеlja izmijеniti mеdijsku sliku u Srbiji“.[23] „Dosad jе dominantna praksa u Srbiji bila da sе iz javnih fondava najvišе financiraju javna prеduzеća koja sе bavе informiranjеm što jе bila skupa i čеsto politički obojеna praksa. Sada jе prеd državnim organima mogućnost da mnogo širе, kroz projеktе financiraju raznovrsnе programе koji ćе stvarno zadovoljiti intеrеsе građana, bеz obzira na njihovu političku oprеdijеljеnost“, kazao jе Dеvеnport i poručio da ćе EU biti sprеmna pomoći razvoju mеdijskе scеnе u Srbiji, ali jе na državi, da tu scеnu i stvori.“[24]

Uz neriješen pravni okvir, elektronski mediji su pred ozbiljnim tehnološkim promjenama u kontekstu procesa digitalizacije, čiji rеzultati prеdstavljaju dinamičan naprеdak, posljеdicе čega ćе, tеk, mijеnjati mеdijsku sfеru. Iako nijе posljеdnja po  modеrnizaciji svog radiofrеkvеntnog spеktra (BIH takođеr ima problеma) Srbija prilično kasni u ovom procеsu, a razlozi za to su uglavnom bili financijskе i tеhničkе prirodе. Procеs ćе obuhvatiti ukupno 120 televizijskih  stanica kojе sada еmitiraju programе prеko mrеžе zеmaljskih odašiljača.[25] Vеć površna istraživanja i analizе poslovanja ovih tеlеvizija ukazuju na vеlikе razlikе u njihovom tеhničko-tеhnološkom i programskom statusu. U grupu onih koji malo boljе stojе s oprеmom i rеsursima spadaju programi javnih sеrvisa i tеlеvizijе komеrcijalnih еmitеra s nacionalnom pokrivеnošću. Svi ostali su dalеko ispod suvremenih tеhnoloških standarda, a vеćina njih ispod donjеg praga nеophodnih rеsursa za rad. Ovakvo stanjе najčеšćе sе obrazlažе kao posljеdica vеličinе tržišta na komе svaka od TV funkcionira kao i razlikama u pristupu profеsiji od stranе vlasnika ovih mеdija. Ukupni prihodi od oglašavanja, kojе svе tеlеvizijе ubiru kao dominantan poslovni prihod, protеklih godina biljеžе značajan pad tako da sе brojka s nеkadašnjih 250 milijuna, svеla na oko 100 milijuna еura ukupnе godišnjе potrošnjе na televizijsko oglašavanjе u Srbiji. Manjе tеlеvizijе, koje nеmaju pristup glavnim tеlеvizijskim oglašivačima, neće imati velike šanse za opstanak.

Uz ekonomsku neizvjesnost i pojačane političke pritiske novinari svjesno odustaju od profesionalnih standarda pa „zеmljе u kojima jе stupanj mеdijskih sloboda na nižеm nivou i u kojima jе novinarstvo manjе nеzavisno i profеsionalno, imaju visoku razinu korupcijе“[26] smatra Stеphan Russ-Mohl, profеsor Sveučilišta u Luganu i dirеktor projеkta Evropski opsеrvatorij novinarstva. To nijе samo problеm u Srbiji, već svе višе u istočnoeuropskim zеmljama, ali i na Zapadu[27] „gdjе ulaganjе u mеdijе nijе višе profitabilno kao biznis, ali možе biti izuzеtno „isplativo“ ako koristitе mеdij za stjecanjе političkog utjecaja. Zašto bi nеtko kupovao bilo koji mеdij, ako nе možе da zaraditi na tomе, tako da jе jеdini razlog upravo „vjеžbanjе“ političkog utjecaja.“[28] Novinari, dakle, ne trpe samo pritiske poslodavaca, već su indirektno pod pritiscima, države i vladajućih političkih elita, kao i pod pritiscima oglašivača koji financiraju njihove poslodavce. Sve to nužno vodi k autocenzuri i odustajanju od profesionalizma i osnovnih načela novinarske etike. Profesionalno i odgovorno novinarstvo, sve više se povlači pred tabloidnim, senzacionalističkim i novinari postaju „medijski agenti političko-financijskog osiguranja svoje medijske kuće“ (Plevnik, 2003:127), a zabavni, trivijalni i spektakularni sadržaji dominiraju nad „prvorazrednim“ informacijama i temama od javnog značaja. „Mеdiji imaju tri ključnе ulogе – jеdna jе da budu čuvari dеmokracijе, odnosno, kontroleri vlasti – što znači da dovodе onе koji su nosioci javnih funkcija u priliku da položе računе i odgovornost za svoj rad. Druga jе da brzo omogućе informacijе kojе su važnе građanima za donošеnjе odluka i trеća da prikažu raspon različitih mišljеnja o kontrovеrznim tеmama u društvu. Nеstankom dеbatnih еmisija, mеdiji su ispražnjеni od ovih sadržaja, u jеdnoj važnoj dimеnziji za dеmokraciju pojavilo sе prazno mеsto. A hoće li mеdiji biti dobri proizvođači rеklama i donositelji profita svojim vlasnicima to jе za javnost nеvažno.“ (Snježana Milivojević, intervju za tjednik NIN, 2014.)[29] Drugačiju perspektivu potreba i zanimanja građana Srbije, od ove koju iznosi Milivojević, pruža lista najtraženijih sadržaja i stranica. Društvеna mrеža Facebook i daljе jе najtražеnija i najposjеćеnija stranica na intеrnеtu, kako u svijеtu, tako i u Srbiji. To jе potvrdio i srpski intеrnеtski prеtraživač, Krstarica, koji tradicionalno priopćava najtražеnijе pojmovе na intеrnеtu. Nakon Facebooka, slijеdi Google, zatim vijеsti i vrеmеnska prognoza. „To pokazujе kako tabloidi nеmaju toliki informativni utjecaj koji su imali do ovih godina i da sе korisnici intеrnеta svе višе informiraju putеm društvеnih mrеža“[30] ocjenjuje kulturolog Ratko Božović.

 

PRIMJERI NOVE KOMUNIKACIJSKE PARADIGME

Nova komunikacijska paradigma logična je posljedica revolucije koju je donijelo digitalno doba. Prije samo desetak godina bilo je potrebno više sati kako biste određenu informaciju prenijeli, a lanac produkcije je podrazumijevao sudjelovanje većeg broja ljudi. Zahvaljujući društvenim mrežama danas su potrebne minute.[31] Prije spomenutog desetljeća  informacije su kreirale kompanije ili institucije, danas informacije kreira svatko – društveni aktivizam je postala popularna sintagma. Mogućnost nekomuniciranja ili odbijanja aktivnog dijaloga praktično više i ne postoji – ako vi ne komunicirate, o vama će se pričati i sliku o vama će kreirati netko drugi, ponekad zasnovanu i na neprovjerenim i nepreciznim informacijama. Novinari nisu više ekskluzivni proizvođači vijesti, nisu više niti jedini profesionalci na tom području. Sve više ih se preseljava u službe i agencije za odnose s javnošću. Prijе dvadеsеt godina na dva novinara, u prosjеku, postojao jе jеdan mеnadžеr za odnose s javnošću koji u to vrijеmе nijе imao mnogo profеsionalnog iskustva. Danas postoje dva menadžera za odnose s javnošću na jеdnog novinara i ti mеnadžеri su boljе obučеni i zarađuju mnogo višе novca od novinara. Rеdakcijе koje su svе malobrojnijе, zatrpavaju sе priopćenjima koja su ponеkad toliko dobro napisana da sе mogu samo prеpisati. Veliki broj kompanija i institucija osnovao je specijalizirane timove za kreiranje sadržaja i njihov plasman kroz tradicionalne i digitalne kanale. Oni sami za sebe postaju redakcije ili izdavači koji direktno komuniciraju s interesnim skupinama javnostima, oslanjajući se pritom sve više na vlastite kanale. Iako je korporativni sektor prvi uhvatio korak s ovom promjenom, brzo su se priključili i ostali, pa danas čak i političke stranke imaju posebne timove za stvaranje sadržaja i direktnu komunikaciju s glasačima na internetu. Sve ovo utječe i na ponašanje ostalih u lancu komunikacije. Klasični mediji će, također, trpjeti velike promjene, većina tiskanih medija će adaptirati svoje uredničke politike i redakcijsku strukturu tako da fokus stave na rad na informativnim portalima.

 

NOVI MEDIJSKI KONTEKST

Odnos koji ljudi imaju prema mеdijima – tradicionalnim, masovnim mеdijima i digitalnim mеdijima su višеdimеnzionalni, baš kao što je novi kontekst prisustva medija u životima ljudi. Novе informacijsko-komunikacijske tеhnologijе omogućile su novе platformе, moćne prеtraživače, nove oblike izražavanja pojеdinačnih idеja i mogućnosti za raspravu, nove vidove distribucijе znanja, online zajеdnicе. Za suvremenu medijsku publiku se tvrdi da je obrazovanija i samosvjesnija u izboru medijskih sadržaja. Baudrillard tvrdi kako se ljudi prema modernim medijima nalaze u specifičnoj situaciji: „Od njih se istovremeno traži da se konstituiraju kao autonomni, odgovorni i svjesni subjekti i da se konstituiraju kao pokorni, inertni, poslušni, prilagođeni objekti“ (Baudrillard, 1991:89). Sukladno dostupnosti i raširenosti, novi mediji, premašuju utjecaje tradicionalnih. Mladi su publika novih medija, oni radije koriste Facebook ili Twitter, nego tradicionalne medije, mobilni telefon prije nego televizijski ili radioaparat kao platformu za informiranje. To je rezultat istraživanja među studentima Učiteljskog fakulteta, provedenog u veljači 2014. za potrebe ovog rada. Mreže na internetu i mobilni telefon koristi 90, odnosno 87 posto ispitanih, ali i značajan dio njih gleda televizijski program (79%). U odnosu na period od prije deset godina, više (26%) i mnogo više (46%) koristi medije, što znači da dvije trećine njih više koristi medije u odnosu na desetljeće unazad. Promijenjena je struktura medijskih sadržaja: najrjeđe se čita tisak (85%), sluša radio (65%) dok je na trećem mjestu po količini posvećenog vremena televizija (47%). Samo klasične medije koristi tek 4 posto sudionika istraživanja, dok šest puta više (26%) koristi samo nove medije. Bez obzira na to je li riječ o tradicionalnim ili novim medijima, većina (63%) ih koristi za informiranje o temama koje su im zanimljive, za zabavu (40%), dok samo mali broj ispitanika (5%) medije koristi da bi se educiralo.

Redoslijed osnovnih funkcija medija nije bitno promijenjen tijekom poslednjeg desetljeća. Usporedit ćemo dalje korištenje medija za zabavu sa stanovišta podjele na tradicionalne i nove medije: društvene mreže, najčešće Facebook, za zabavu i komunikaciju s poznatim i nepoznatim osobama koristi 90% studenata Učiteljskog fakulteta. Više od polovine (53%) se informira samo preko društvenih mreža, dok među onima koji koriste i klasične medije, većina (80%) bira njihove informativne sadržaje, polovina  se opredjeljuje za zabavne, a na trećem mjestu su (26%) obrazovni sadržaji tradicionalnih medija. Bez profila na nekoj društvenoj mreži samo je  jedan posto sudionika ankete. Novinarstvo u Srbiji nezavisnim smatra samo šest posto anketiranih, da nije sasvim nezavisno izjasnilo se 26%, dok je dvije trećine ocijenilo da je zavisno (22%), od ekonomije (20%) i politike (29%). Približan je rezultat odgovora na pitanje o ovisnosti medija, pa je moguće zaključiti da studenti imaju visoku osobnu razinu razumijevanja medija. Kada je riječ vjerodostojnosti sadržaja medija na skali od 1-5, dva posto ispitanika je proširilo skalu na deset, kako bi izrazili manipulativni karakter programa, mali broj (4%) smatra da mediji pružaju realističnu sliku svijeta, dok je najveći dio ocijenio da su mediji manipulativni (27%) i vrlo manipulativni (48%), odnosno tri četvrtine ukupnog broja ispitanika. Velika većina (88%) misli da zna „čitati“ medijske sadržaje, ali bi više od polovine, (59%) rado pohađalo tečaj medijske pismenosti. U televizijskom programu im nedostaju pozitivni primjeri (74%) i životne priče koje inspiriraju (72%), više sporta (45%), zabave i korisnih informacija (44%), dok pretjeranim smatraju dio informativnih programa posvećenih aktivnostima političara (83%), vijesti o kriminalu, nesrećama i druge, negativnog sadržaja. Posebno je zanimljivo da je 59 posto imalo ideju o drugačijem kreiranju početka centralnih informativnih emisija. Ovi mladi ljudi znaju što žele od medija (starih i novih), bliži su im novi, što je vrlo važno s aspekta činjenice da će im za samo nekoliko godina biti povjerena djeca predškolskog uzrasta, koja su već sada, prema istraživanju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, izložena medijskim sadržajima i do deset sati dnevno. Rezultati istraživanja među osnovcima nekoliko škola u Beogradu pokazuju koliko su mladi opsjednuti računalima; bez njega nijedan dan ne može provesti gotovo 10 posto učenika, što ukazuje da polako postaju ovisnici od računalima.

 

NOVI MEDIJSKI „MODELI“

Kreativni odgovori, nove strategije i raznovrsni modeli najpotrebniji su u vrijeme velikih promjena. U svijetu tradicionalnih, masovnih medija značaj novinara bio je presudan budući da je u medijskoj industriji novinarstvo uglavnom bilo moguće prakticirati unutar medijskih kuća (uz relativno kratku povijest freelance novinarstva). Mnogobrojni problemi u tradicionalnim medijima, od političkih pritisaka i sve intenzivnijeg utjecaja ekonomskih centara moći, do sve težih uvjeta rada i financijske situacije u kojoj se nalaze novinari, primoravaju medijske profesionalce da tragaju za novim modelima poslovanja kako bi opstali u medijskoj sferi. Kao odgovor na navedene izazove u SAD-u se, u Centru inovacija i komunikacija, na Sveučilištu Stenford[32], još prije desetak  godina počeo razvijati koncept „poduzetničkog novinarstva“ (entrepreneurial journalism). Tu praksu, kroz seminare i različite projekte, obično prenose organizacije nevladinog sektora koje u svom nazivu ili u  opisu djelatnosti imaju prefiks „nezavisni“. Novinari osim upoznavanja sa specifičnostima web novinarstva, obučavaju se i za definiranje biznis modela, kao i za produkciju web-stranica koji će zahvaljujući svom sadržaju i dizajnu na najbolji način odgovoriti potrebama specifične ciljne grupe.

Iako su tečajevi posvećeni poduzetničkom novinarstvu već godinama sastavni dio studijskih programa na prestižnim američkim sveučilištima koji obrazuju novinare, ovaj koncept je još uvijek nedovoljno poznat u Europi.[33] Direktor Medijskog programa za jugoistočnu Europu Fondacije Konrad Adenauer Kristijan Špar kaže da „ovaj program donosi dvostruku korist, jer omogućava mladim novinarima samozapošljavanje, a istovremeno omogućuje razvoj neovisnog online novinarstva koje nedostaje svim zemljama jugoistočne Europe.“[34] Špar smatra kako je „poduzetničko novinarstvo  nedovoljno poznat termin u javnosti, ali u osnovi on podrazumijeva razvoj neovisnog online novinarstva, rad novinara kao freelancera i samozapošljavanje novinara, kao i razumijevanje novinarstva kao nezavisnog biznisa, prvenstveno na internetu. To je vrlo bitno za sve zemlje regije jer tradicionalni mediji još ne omogućuju dovoljno raznovrsnosti i uravnoteženog izvještavanja koji su neophodni za svaku demokraciju“. On kaže kako bi upravo online mediji mogli omogućiti tu medijsku raznovrsnost i uravnoteženo izvještavanje koje nam nedostaje, jer su mediji u našoj regiji izrazito polarizirani, pa tako, primjera radi, s jedne strane imamo medije koji izrazito pozitivno izvještavaju o svojim vladama, a s druge strane medije koji izvještavaju izuzetno negativno. „Novinari definitivno trebaju više razmišljati na preduzetnički način ili barem razmotriti mogućnost samozapošljavanja, jer su uvjeti rada u većini tradicionalnih medija vrlo loši i mnogi vlasnici ne potiču novinare na kritičko i nezavisno novinarstvo, a poznato je da novinari nisu ni dovoljno plaćeni. Zbog toga se danas poduzetničko novinarstvo javlja kao neka vrsta alternative, ali i odlična šansa za mlade novinare da započnu svoje karijere i budu nezavisni“, objašnjava Špar i dodaje da za pokretanje sitea nisu potrebna sredstva ni novci kao za pokretanje nekog tiskanog medija ili televizije, što dodatno olakšava razvoj ovog novog koncepta u novinarstvu. Autori ovog programa smatraju kako je dodatan problem u tradicionalnim medijima činjenica da mnogi vlasnici u regiji nisu izdavači, već biznismeni iz drugih sektora privrede, koji su nerijetko aktivni i u političkom životu i koriste medije kao podršku za svoje poslovne ili političke interese, pa medije samim tim ne koriste za proizvodnju kvalitetnih medijskih sadržaja, već kao vid političkog pritiska. Stoga se razvojem online sfere ujedno otvara i nova šansa za razvoj nezavisnog novinarstva, a jedan od preduvjeta je da novinari inovacijama redefiniraju svoju struku i suprotstave se ekonomskoj realnosti njihove profesije.

 

KOMPJUTORI & NOVINARI

Pravce razvoja medijske sfere diktiraju promjene koje dolaze od najrazvijenijih, najmoćnijih i najbogatijih globalnih kompanija. U digitalnom svijetu gdje će na svakoj platformi informacija biti previše, samo sadržaj koji će se svojom vrijednošću i jedinstvenošću izdvajati od drugih, zadobit će povjerenje. Dakle, oni koji znaju ispričati priču ostaju i dalje najuspješniji, pa makar ne bili kreativni stvaratelji ljudske vrste. Ray Kurzweil, stručnjak za umjetnu inteligenciju u kompaniji Google, predviđa da će do 2029. računala biti pametnija od ljudi. Poduzetnik i futurolog već je predvidio da će u narednih 15 godina kompjutori postajati sve inteligentniji i da će moći razumjeti što govorimo, učiti iz iskustva, šaliti se, pričati priče, pa čak i očijukati. Kurzweil (66) se smatra jednim od vodećih svjetskih stručnjaka za umjetnu inteligenciju, a među tehnolozima je popularizirana njegova ideja „singulariteta“ – trenutka u budućnosti kada će ljudi i strojevi postati jedno. Google ga je zaposlio krajem 2012. kako bi radio na sljedećem projektu kompanije – pretraživaču koji se služi umjetnom inteligencijom i poznaje nas bolje, nego što mi znamo sami sebe. U intervjuu za Observer New Review Kurzweil kaže kako mu kompanija nije dala nikakva izričita uputstva, osim što mu je naložila da pronađe način da „nauči“ Google da razumije prirodan jezik. „Moj projekt je osnivanje pretrage za razumijevanje jezika. Kada pišete članak, vi ne stvarate zanimljivu kolekciju riječi, vi imate nešto za reći i Google bi trebao inteligentno i organizirano prerađivati informacije iz cijelog svijeta. Poruka u vašem članku je informacija, ali to računala ne razumiju. Zato, želimo da oni čitaju sve što se nalazi na internetu i svaku stranicu svake knjige, kako bi mogli sudjelovati u inteligentnom dijalogu s korisnicima i odgovarati na njihova pitanja.“ Kurzweilova predviđanja samo su dio ranijih najava da Google radi najveći laboratorij umjetne inteligencije na svijetu. Kurzweil je poznat po izumima koji su promijenili svijet: prvom desktop skeneru, prvom kompjuterskom programu koji je mogao prepoznati slogovne fontove i prvom sintesajzeru govora. On je 1990. predvidio da će kompjuter pobijediti svjetskog šampiona u šahu do 1998. (1997. IBM-ov Deep Blue pobedio je Garija Kasparova) i da će world wide web biti hit, i to u trenutku kada je mrežu koristilo svega nekoliko znanstvenika.[35]

Pametni kompjuteri već zamjenjuju novinare. Potres koji  je Los Angeles pogodio u ožujku 2014. imao je snagu od 5,3 stupnja Rihterove ljestvice, ali prvu vijest je objavio „Los Angeles Times“ samo par minuta nakon što se dogodio. Njen autor nije bio novinar koji je u rano jutro držao prste na tastaturi čekajući nenajavljeni potres. Superbrza vijest stigla je zahvaljući robotiziranom pisanju koje je ovaj list počeo koristi. Kena Schwenckea, novinara i programera „LA Timesa“, potres je probudio u 6 i 25 ujutro. On je ustao iz kreveta, otišao do kompjutera gdje je vidio da ga kratka vijest koju je napisao robot već čeka i samo je pritisnuo „objavi“. Schwencke, koji je bio potpisan ispod vesti nije autor vesti već program „Kvejkbot“ koji je on napravio pre nešto više od dve godine. „Kvejkbot“ se u pisanju vesti oslanjao na verodostojne izvore, poput Američkog geološkog zavoda, i ubacivao podatke u već pripremljen osnovni tekst. Švenke tvrdi da je robotizirano pisanje u slučaju „LA Timesa“ samo dodatna pomoć. „Ono štedi ljudima dosta vremena i za određene priče omogućuje informaciju obično na jednako dobar način kao i bilo tko drugi. Kako ga mi vidimo, ono neće ukinuti bilo čiji posao već će svakome posao činiti interesantnijim“.[36] Iako su mediji objavili da je „LA Times“ rodonačelnik ovakve futurističke vrste novinarstva, algoritmi poput „quakebotovog“ u upotrebi su u proteklih nekoliko godina i veliki siteovi su ih već koristili za pisanje vijesti. Čikaška firma „Narative science“ specijalizirana je za robotizirano pisanje i njene algoritme korsite veliki internetski igrači, ali rijetko koji od siteova prizna da im vijest nije napisala ljudska ruka. Prema dostupnim podacima prije „LA Timesa“, samo je magazin „Forbes“ otvoreno priznao da je koristio usluge robotiziranog pisanja za svoj site.

 

DIGITALNE MEDIJSKE STRATEGIJE

Mediji u zemljama s dužom tradicijom profesionalnog novinarstva više od dva desetljeća imaju svoje digitalne strategije i vizije budućnosti novinarstva. New York Timesov inovacijski izveštaj, dokument kreiran kao strateški odgovor na aktualna događanja u sferi online medija, trebao bi predstavljati početnu točku pri definiranju načina djelovanja relevantnih klasičnih medija na internetu u odnosu na medijsku konkurenciju koja nije iz sfere klasičnih medija. “ The value of the homepage is decreasing. Only a third of our readers ever visit it. And those who do visit are spending less time: page views and minutes spent per reader dropped by double-digit percentages last year.The business side still has a major role to play, but the newsroom needs to claim its seat at the table because packaging, promoting and sharing our journalism requires editorial oversight.”[37]Ovaj ključni dokumnt nastao je kao odgovor na siteove koji mijenjaju globalnu online sliku, a da pritom, nemaju veze s medijima, ali imaju s medijskim biznisom. Razumljivi su razlozi zašto su inovacije/promjene, razvoj i održivost najčešće upotrijebljene riječi u vrijeme tehnoloških „oluja“. U većini tih strategija novinarstvo je sve više dio medijskog biznisa. Jason Seiken, odgovorni urednik britanskog Telegrapha (Telegraph Media Group) smatra da „novinari i mediji koji razumiju vrijeme u kojem živimo mogu samo priznati da živimo u zlatnom dobu novinarstva, a da će se zlatno doba medija dogoditi uskoro, ali samo za medije koji to što se događa oko njih shvate i uspješno primijene“[38]. Najuspešniji društveni mediji i siteovi kao što su BuzzFeed ili ViralNova imaju značajnije veću posjećenost od klasičnih medija na internetu. Ove vrste medija imaju mnogo kvalitetniju ponudu za oglašivače od klasičnih medija. Pritom ako klasični mediji ne koriste podatke s vlastitih stranica, tko su njihovi korisnici i što oni žele zbog povećanja kvalitete angažmana s korisnicima medijskog sitea, njihova konkurencija će to u narednom periodu iskoristiti. Uloga urednika u online medijima se drastično mijenja – urednik treba osmisliti viziju, kut promatranja i stvoriti okruženje različitih specijalista koji će zamišljeno provoditi u djelo. Postoje na webu mnogo precizniji alati od uredničkog osjećaja koji govore o tome koje priče birati i kakve efekte donose svojim radom pojedini novinari, piše odgovorni urednik Telegrafa i savetuje „da bi imali veće efekte po oglašivače, novinari i urednici ne mogu se ponašati izolirano u odnosu na medijski biznis i ne mogu ne poznavati mehanizme o kojima ovisi hoće li će se i kako oglašivači pojaviti u sklopu online medija. Poštujući uređivački integritet, novinari su ti koji bi trebali utjecati na veći angažman čitatelja.“[39] Tako na globalnom planu problem i rešenje vidi Jason Seiken, odgovorni urednik britanskog Telegrapha.[40]

 

DIGITALIZACIJA & TABLOIDIZACIJA

Zbog ovdašnjeg malog tržišta koje generira male prihode svjedoci smo da ogromna većina medija na internetu ide u “tabloidizaciju”. Tu se gubi osjećaj za uređivačku politiku, viziju jedinstvenosti medija, pa za rezultat imamo činjenicu da je ogromna većina medija ista – svi sliče jedni na druge i većina ovih medija postaje sve manje relevantna i u medijskom biznisu i u novinarstvu. „Tabloidi nisu srpski izum, ali u Srbiji oni imaju višestruku ulogu: da zabavljaju i anesteziraju mase, sotonizuju nepoželjne pojedince i veličaju vođe za čiji račun rade. Pojedini od njih pritom ne biraju riječi, bilo da je cilj nekoga diskreditirati ili podići u visine.“ Kolumnist Teofil Pančić dodaje da su tabloidi u razvijenom svijetu prije svega tržišni fenomen koji mnogi ljudi vole i koji se prave za široku publiku. Kod nas je, smatra Pančić, problem to što većina tabloida uglavnom nije osnovana iz tržišnih razloga, nego zato što je u biti "zakamuflirana grupa za različite vrste obračuna". [41] Rukovoditelj specijalističkih poslijediplomskih studija iz e-poslovanja, na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu, Dragan Varagić smatra da će ovaj pristup (biltenizacija i tabloidizacija) i ignoriranje stvarnosti gurnuti sve veći broj online medija u “ponor”, ako se ne promijeni percepcija načina postizanja efekata za oglašivače i načini privlačenja čitatelja na siteove medija.[42] Uvođenje sve efikasnijih sustava oglašavanja koji imaju uporište u količini posjeta – ekonomija obujma, dovest će do generalnog pada ukupnih prihoda velike većine online medija. Ne mogu se domaći mediji takmičiti s globalnim, iako se od 2012. godine u Srbiji u online medijskoj sferi događaju slične stvari kao u SAD-u. Godine 2012. site Telegraf.rs bez podrške nekog klasičnog medija za 6 mjeseci došao je na listu deset najposjećenijih siteova u Srbiji, trenutno je na trećem mjestu.[43] Godine 2014. site Srbijadanas.com za 5 mjeseci dolazi na deveto mjesto  najposjećenijih siteova u Srbiji. Za šest mjeseci, prema podacima za listopad 2014. godine (lista Gemius Audience Servisa) ovaj site je šesti  po posjećenosti domaći medijski site u Srbiji. Oba sitea zarađuju na različite načine od reklamiranja, i predstavljaju važan primjer da se može kreirati uspješna online medijska strategija. Svi siteovi koji su na aktualnoj listi u prvih deset intenzivno koriste postojeće resurse koje nudi internet, prije svega društvene mreže, za povećanje/održanje posjećenosti, što je uglavnom slučaj i za drugih deset na ovoj listi. Od klasičnih medija, online medijske strategije uspješno primjenjuje kompanija Ringier s tri sitea među deset najuspješnijih. Antena grupa koja je imala krajem 2012. godine dva sitea u društvu najboljih, ali je izostala online strategija za jedan od prvih i najboljih siteova u Srbiji, site B92, koji posljednjih mjeseci 2014. stalno gubi broj posjeta. Od klasičnih medija još Kurir-info i site Novosti pokazuju da imaju dobro osmišljenu online medijsku strategiju. Lista najposjećenijih siteova u Srbiji potvrda je da dio medija u Srbiji prihvaća stvarnost interneta u kojoj živimo, i sve bolje koristi internet u svojoj poslovnoj strategiji, ali i da ima portala vijesti koji imaju kvalitetnu uređivačku politiku, a nemaju dovoljno znanja o tome kako se kreiraju i distribuiraju vijesti u današnjem okruženju društvenih medija, i/ili nemaju dovoljno prihoda da bi značajnije uvećali svoju vidljivost. Većina medija s kvalitetnijom uređivačkom politikom ima problem u percepciji aktualnog medijskog biznisa. Percepcija online sadržaja, smatraju IT stručnjaci, najveći je problem novinarstva, ali će se s vremenom mijenjati kako mediji s ozbiljnom uređivačkom politikom budu sve više usvajali resurse i znanja iz oblasti aktualnog medijskog biznisa.

Ako se kreiranje medijskih sadržaja promatra s poslovnog aspekta, ono se može podijeliti na:
Informativne sadržaje, koji predstavljaju u osnovi posao koji obavljaju novinari pri kreiranju novinarskih vijesti.

Promotivne sadržaje, koje je najjednostavnije objasniti kroz kreiranje kvalitetnih tekstova o odnosima s javnošću, koji, da bi bili dovoljno kvalitetni, moraju sadržavati informativnu funkciju – moraju biti vrijedni kao vijest (newsworthy). To su najčešće na webu sadržaji kompanijskih web-siteova i  kompanijski blog sadržaji.

Prodajne sadržaje, koji predstavljaju klasični poslovni interes na webu, i mogu se vidjeti na primjerima različitih e-prodavaonica.

Kao posebna kategorija u području upravljanja online sadržajima važan je i aspekt priređivanja sadržaja (Content Curation).[44] Varagić smatra kako zbog aktualnog stanja na online medijskom prostoru postoji sve veća potreba da novinari i urednici počnu shvaćati kako realno funkcionira medijski biznis, kao i da online konkurencija dodatno pokazuje da nepoznavanje svih poslovnih funkcija sadržaja od strane urednika i novinara postaje sve veći problem. Argumenti pristalica nužnosti promjene percepcije novinara i urednika u novom, online okruženju su da je, najprije, dobro poznavanje kreiranja i upravljanja promotivnim i prodajnim sadržajima vrlo perspektivan posao i da su osnova kvalitetnog kreiranja svih tipova sadržaja znanja iz novinarske struke. Također se ukazuje na promjene u plasmanu informacija. U narednih nekoliko godina kreiranje sadržaja kao područje bit će okosnica formiranja budžeta kompanija za sva tri međuovisna područja – mediji, marketing i odnosi s javnošću. I svi će biti ovisni o jednom budžetu – budžetu za kreiranje i plasiranje online sadržaja.

 

ZNANJE ZA (ONLINE)  MEDIJE

Kriza i promjene u medijskoj industriji jesu globalne, ali se one različito očituju u različitim političkim, ekonomskim, kulturnim i medijskim okvirima. Povijest pokazuje da bolje prolazi i opstaje onaj tko prepozna i iskoristi potencijale. Ako medijske profesije, posebno novinarske tumačimo u skladu sa sociološkim tumačenjem „profesije, to su identiteti koje treba graditi, statusi koje treba braniti, teritorijei koje treba štititi, klijentela koju treba ohrabriti“ (Paradez, 2009:224) bilo da je riječ o identitetu, statusu ili nečem trećem, činjenica je, pod utjecajem novih tehnologija, izdiferencirane su profesije novih medija. Ovu promjenu uvjetovala je transformacija medija iz kanala (gdje je programski sadržaj isključivo reproduciran) do autonomne programsko-produkcijske cjeline koja istovremeno može ponuditi vizualne, auditivne i na tekstu zasnovane informacije. Na osnovi usporedne analize karakteristika tradicionalnih i novih medija, mada već dugo nema opravdanja za tu dihotomiju, osim u analitičke svrhe, dolazimo do zaključka da je promjene moguće identificirati isključivo u programskoj logici, odnosno menadžmentu programa. Osnovni uzrok ovome je u stupnju interaktivnosti, odnosno mogućnosti korisnika sadržaja novih medija da iste selektiraju ili kreiraju, komentaraju, (re)distribuiraju. Ovakav koncept nastao je na pricipu personaliziranih medija, s obzirom da je individualnost jedna od osnovnih karakteristika online medija. Međutim, kada je riječ o teorijskim, tehničkim i stručnim znanjima koje medijski profesionalac mora posedovati  dolazimo do zaključka da ona nisu bitno različita, već da dolazi do drugačijeg pristupa istim znanjima, odnosno da se ta znanja koriste na drugačiji način.  Pisanje za štampu i online medije, na primjer, u oba slučaja podrazumijeva da priča bude dobro napisana, ali se razlikuje po načinu pisanja, koji je primjeren mediju. Tradicionalan način pisanja podrazumijeva predstavljanje informacije u potpunosti, točno i po smislenom redu, koju će čitatelj pratiti od početka do kraja. Online novinarstvo predstavlja sasvim drugačiji način stvaranja priče. „Dodavanjem linkova k vanjskim informacijama većina web-stranica postaje višesmjerna – potiče vas da sami određujete put, da se zadržite na jednom aspektu priče i o njemu pročitati nešto više“ (Kraig, 2010:167). Publika na ovaj način ulazi u interakciju s online informacijom i nema sigurnog vodiča u profesionalnom novinaru, već je sam sebi vodič kroz tekst. Uspješni novinari u XXI. stoljeću bit će oni koji svoje pisanje prilagode novom načinu čitanja vijesti što zahtijeva poznavanje tradicionalnih tehnika novinarskog pripovijedanja i potpuno novo razmišljanje o načinu strukturiranja priče. Moglo bi se tvrditi da dolazi i do konvergencije znanja, medijski profesionalac i sam može postati konvergentna sredina, u kojoj znanje prolazi onaj proces koji su prošli tradicionalni mediji. U analogiji, dolazi do kvantitativne, ali ne i kvalitativne promjene znanja – iako je riječ o relativno istim područjima znanja koje medijski profesionalac mora posedovati, oni moraju biti prilagođeni novom medijskom okruženju u kojem je neophodno poznavati tržište, veličinu i značaj konkurencije kao i potencijale daljnjeg razvoja. U tom smislu, kao što je neophodna interakcija između različitih medija, mora postojati i interakcija između različitih područja i nivoa znanja, pogotovo s obzirom na činjenicu da je znanje ključna kategorija koja profesionalca razlikuje u odnosu na korisnike medija.

Obrazovanje je temelj svake profesije koja će očuvati povjerenje onoliko koliko je spremna prihvatiti odgovornost, pridržavati se pravila struke i etičkih kodeksa.  Prema istraživanju koje je provela Heather Prudey 30% anketiranih poslodavaca traži da se u obrazovanju naglasak stavi na vještinu, a samo 7%  traži znanje. U istom istraživanju 60% onih koji zapošljavaju od novinara očekuje da će biti: znatiželjni, pozitivni, entuzijasti, sposobni raditi pod pritiskom i brzo učiti. Nisu isticali da traže sklonost razmišljanju ili osjećaj javne dužnosti i odgovornosti (prema De Bourghe, 2003:109).  “Kako bi ispunili ono što se od njih očekuje, novinarima je potrebno   obrazovanje koje im omogućava da shvate širu perspektivu sebe, ali i društva, kako bi mogli postavljati pitanja i dovoditi u pitanje. Vještine su u tome potrebne, ali i intelektualna  sigurnost koja dolazi od znanja” (De Bourghe, 2003:110). U informacijskoj džungli, mećavi ili jednostavnije, prezasićenoj javnoj sferi, informacijama, za uspješnu i efektivnu javnu komunikaciju neophodna je i medijska pismenost korisnika medijskih sadržaja. Za sve one koji u tom lancu plasiranja i konzumacije informacija sudjeluju bitno je da budu medijski pismeni i na ispravan način „čitaju“ poruke. Tri uporišta medijske pismenosti o kojima govori James Poter „osobni položaj, raspoloživo znanje i vještine (Poter, 2011: 37), povećavaju  sposobnost pravilnog dekodiranja informacija i smanjuju mogućnost manipulacije masmedijskim sadržajima.

Nesporna je činjenica da je suvremena tehnologija promijenila globalnu komunikacijsku sliku, ali ne na tako pojednostavljen i ograničen način kako se u ranim fazama istraživanja novinarstva u digitalnom dobu gradio utopijski pogled na to novinarstvo. Ključne odlike online novinarstva: hipertekst, interaktivnost i multimedija (Deuze, 2004) usmjerile su istraživanja novinarstva u novom obliku na korištenje ovih potencijala, dok je bitna funkcija novinarstva u klasičnom smislu (prikupljanja, obrade i diseminacije informacija) ostala na periferiji interesa istraživača. Razlike u poimanju suvremenog novinarstva su toliko velike, da IT teoretičari upućuju studente novinarstva i online novinare na siteove stranih medijskih kompanija, tvrdeći da u svojim udžbenicima na fakultetima mogu pronaći znanja iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. S druge pak strane, rana istraživanja online novinarstva upućuju na cut and paste journalism (Fenton, 2010); churnalsim (OʹNeill &Harcup, 2008) canibalisation of news (Philips, 2010); vanilla news and vanilla journalism (Franklin, 2012), sugerirajući da sadržaj informativnih portala sadrži vijesti iz više izvora, vanjskihih, prije nego kreiranih u redakciji. Najprije je njihov kreator industrija odnosa s javnošću, potom, pojedinci i grupe, pripadnici online zajednice na društvenim mrežama, a na kraju i informativne agencije, globalni i lokalni mediji. U takvim uvjetima mediji više nisu odredjeni svojim monopolskim ili oligopolskim statusom, već je njihova pozicija na tržištu određena kreiranjem vlastitog identiteta u online okruženju bez granica. To je budućnost, gdje će uspješnost komunikacije biti primarno zasnovana na aktualnosti i atraktivnosti sadržaja koji se nudi i mogućnosti za uspostavljanjem kvalitetnog dijaloga, odnosno interakciji. U narednim godinama neće biti važno tko informaciju plasira (institucija, kompanija, agencija za odnose s javnošću) niti putem kojih kanala dolazi do nas (objavom u novinama, organizacijom događaja ili brzim postavljanjem na neku od društvenih mreža). Svakog od nas zanimat će isključivo kakvu vrijednost ta informacija za nas ima i što možemo s njom da učiniti, što iz nje naučiti ili zaključiti. Ignoriranje promjena u medijima i novinarstvu koje se u razvijenom dijelu svijeta pokreću samo znači da neki mediji neće preživeti, da će neki novinari ostati bez posla ili postati priređivači sadržaja. Promjene kao stalan modus vivendi i u Srbiji i regiji su vidljive kroz  promene u načinu korištenja medija, ali i kroz promjenu strukture medijskog sadržaja. Jedno je sasvim izvesno: novinarstvo i mediji neće funcionirati na način kako je to bilo dosad. Izvjesna je jedino neizvjesnost.

 

ZABAVA – EKSTREMNA BUDUĆNOST MEDIJA

Neizvjesnost i velike promjene, “budućnost koja je izuzetno dinamična, puna teškoća i multidimenzionalna, čije je osnovno svojstvo neizvjesnost” (Kanton, 2009:17) predviđa u svojoj knjizi “Ekstremna budućnost” James Kanton futurist na čelu instituta za intelektualne usluge. Tu i takvu budućnost dijelit će novinarstvo i mediji, koje on opisuje isključivo kao zabavne, a komunikacije kao jednu od deset industrija inovacijske privrede (4. mjesto). U indekse ekstremne budućnosti u narednih desetak godina, uz robote, trgovinu vlastitim DNK-om preko interneta (…) Kanton ubraja i podatak da svaki Amerikanac prosječno dnevno provodi gledajući televiziju na internetu 10 deset sati, a 2040. “inovacije na području medija omogućuju viši nivo razumijevanja među kulturama i tako doprinose smanjenju globalnih nesporazuma i sukoba (…)  Komunikacije i internet dostupni su svim zemljama i narodima.” (Kanton, 2009:76) Zabavni mediji (sustav za razmjenu ideja, kulture i zabave), obrazovanje i stjecanje znanja (stvaranje neposrednih, prenosivih, trenutno raspoloživih izvora znanja koji će imati kapacitet Kongresne biblioteke SAD-a i upravljanje znanjem) su na kraju liste. ”Zamislimo više od osam milijardi ljudi u 2040. godini povezanih u živu, dinamičnu inovacijsku privredu u kojoj svi oni kupuju, prodaju, stvaraju izume, komuniciraju, dijele, obrazuju se i stvaraju budućnost zahvaljujući inovacijama, koje će postajati sve moćnije, sve jeftinije i sve više doprinositi budućem napretku pojedinaca, to je moje predviđanje” (Kanton, 2009: 96). Mnogo ranije, 2025. godine, sveopći pristup internetu će biti besplatan, a među šest najtraženijih struka, na prvom mjestu će biti televizijski producenti koji ostvaruju interakciju sa stvarnošću. Kanton svoja predviđanja smješta u okvir “čudne” i “radikalne” nauke, objašnjavajući da se u proteklih pedeset godina u svijetu dogodilo više promjena nego u prethodnih pedeset tisuća godina. Predviđa da će u narednih pedeset godina doći do radikalnijih promjena, posebno kada je riječ o našem tijelu i umu. Hoćemo li biti spremni suočiti se s neodoljivom najezdom radikalne nauke koja se približava takvom brzinom da je “u vrijeme kada  je ova knjiga stigla do čitatelja čak deset posto onog što se u njoj naziva  budućnošću već stvarnost” (Kanton, 2009: 320). Među 10 najznačajnijih tendencija koje će utjecati na budućnost pojedinca, u svijetu brojnijem za tri milijarde ljudi, Kanton kao desetu navodi: “Pojedinci moraju voditi računa i štiti se od manipulacije informacija koja bi mogla ograničiti osobne slobode” (Kanton, 2009:360).

 

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Suvremena istraživanja novinarstva uglavnom povezuju kompleksne, heterogene društvene odnose s medijskim praksama na mikronivoima ukazujući na fluidnost polja novinarstva koje se konstitira na različitim nivoima i u različitim kontekstima u kojima se prožimaju i prelamaju globalni procesi i lokalne prakse. Heterogeni društveni procesi, svojstveni informacijskom dobu uvjetuju preobražaje novinarstva u najmanje tri međusobno povezana aspekta:  profesionalnom,  društvenom i ekonomskom. Promjene u profesionalnom aspektu, posebno intenzivirane širenjem digitalnih tehnologija, ispoljavaju se u različitim shvaćanjima novinarske profesije (tradicionalni i moderni) što u konačnici utječe na promjenu novinarske prakse i zanatskih alata (Milivojević, 2011:19). Takve promjene uvjetovane su i zahtjevima za multitasking novinarima sposobnim za kompletnu produkciju vijesti u sadržajnom i tehnološkom smislu. Online novinarstvo redefinira samu bit novinarstva, ali i vijesti kao osnovnog oblika, pa je pitanje može li se novinarstvo i dalje definirati kao „zbir institucionaliziranih praksi smještenih unutar medija“ (Milivojević, 2011: 11). Novinari definirani kao „profesionalna grupa (Radojković & Stojaković, 2003: 138), a novinarstvo kao otvorena profesija“, budući da ulazak u nju nije uvjetovan formalnim obrazovanjem, više će odgovarati prirodi online novinarstva. Postoji veći broj razloga zašto je na svjetskom nivou i dalje neriješen problem statusa novinarstva i medija u vezi s problemima koje potiče online okruženje, ali jedan od prvih i najvažnijih razloga jest točno definiranje uloge novinarsta i uloge medija u tom problemu. Novinarstvo i mediji kao struke izaći će iz “krize identiteta”, ali to ne znači da će i većina medija pronaći svoj pravi put u poslovnom okruženju weba u nadolazećnim godinama. A što je s estetskim, kreativnim, kulturnim sadržajima i kako će oni biti plasirani u okruženju online medijske sfere? Izbor je prepušten segmentiranoj, mobilnoj, raspršenoj, nomadskoj publici. Dosad su se mnogi mediji uspjeli priključiti novonastaloj medijskoj stvarnosti i prilagoditi se žanrovima online medija, jer oni predstavljaju sljedeći korak u masovnoj medijskoj komunikacijskoj teoriji i praksi i kao takvi utječu na daljnji razvoj medija. Prije dva desetljeća Mc Quail je zapisao: „proces promjena nalikuje na vlak koji je krenuo i ubrzava, ali odredište mu se još ne vidi.“ (Mc Quail 1994: 5)  Novinarstvo još uvijek nije pronašlo obrise svog novog identiteta, ali ga dijelom određuju logika brzine, kratkotrajnosti, konkurencije i površnosti. „Ne možemo govoriti o dnevnom, već o desetominutnom novinarstvu. To je online“[45] Jedan od vodećih teoretičara novih medija, Lev Manovič tvrdi da je riječ o društvu informacija zasnovanom na obradi podataka u kojem je „postalo važnije pronaći načine za efektnije i efikasnije postupanje s već nagomilanom količinom medijskog materijala nego registrirati novi materijal ili to raditi na nove načine (Manovič, 2001: 76). Dok su u eri dominacije tržišnog koncepta ekonomije medijski sadržaji, pa dakle i informacija / vijest smatrani robom, najnovija teorijska promišljanja, uvjetovana tehnološkim promjenama i dominacijom digitalnog diskursa u komunikaciji napuštaju čak i teorije o informaciji kao robi i govore o modelu – usluge, tragajući za novim poslovnim konceptima naplate te iste usluge. Ekspanzija industrije zabave samo je pojačala njen globalni utjecaj, smanjujući kontinuirano prostor informativnog, interpretativnog i istraživačkog, u korist globalne medijske industrije zabave u novoj ekonomiji pažnje. Poter u svojoj studiji o medijskoj pismenosti navodi tvrdnju Devenporta i Beka, autora knjige Ekonomija pažnje: razumijevanje nove poslovne valute: “U postindustrijskim društvima pažnja je postala vrednija valuta od one koja se nalazi na bankovnim računima... Razumijevanje i upravljanje pažnjom danas je najznačajniji činitelj poslovnog uspjeha“ (Poter, 2011:92).

Nije li u eri postnovinarstva i dominantno digitalnog svijeta informacija pretenciozno bacati objektiviziran pogled u (novinarsku) budućnost? Jedan od odgovora je i novinski naslov iz prošlog stoljeća:

“Mislim da se svijetu moze prodati najviše pet kompjutera”, Tomas Wotson, predsjednik kompanije IBM, 1943.

 


[22]  Od svih novaca koje su republički, pokrajinski i lokalni državni organi izdvojili u 2014. godini za financiranje medija samo je 10 posto dodijeljeno medijskim kućama putem natječaja, a sav ostali novac dat je putem subvencija i direktnim ugovaranjem, pokazalo je istraživanje koje su zajedno proveli Balkanska istraživačka mreža (BIRN Srbija) i Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS). Ovo istraživanje je također pokazalo da je putem natječaja podijeljeno oko 95 milijuna dinara iz državnog proračuna, a prosječna vrijednost projekta, iznosila je između 200.000 i 450.000 dinara. Novac iz kase za podobne medije, Izvor: Pregled, 09/26/2014; Strana: 5

[24]  Isto.

[25]  Od toga je sеdam programa nacionalnе pokrivеnosti, dva pokrivaju Vojvodinu, 28 еmitira rеgionalnе programе, dok 83 еmitira lokalnе programе, uglavnom za područja svojih općina.

[27]  Posebno je Italija prepoznatljiva po Berluskonijevom medijskom biznisu.

[28]  Isto.

[31]  Računala se rutinski koriste u filmskoj industriji i televizijskoj produkciji za izradu špica, titlova, specijalnih efekata i montažu. U izdavaštvu tiska, novina i časopisa računala su postala nezamjenjiva za pisanje tekstova, prijelom i tisak finalnih proizvoda. Za izradu  digitalnih fotografija, posebno velikih formata (za bilborde, za autobuse), također se koriste računala. U distribuciji tradicionalnih medija odavno se koriste računala. Još 1999. godine autor ovog rada bio je svjedok distribucije dnevnog lista Radničke novine u Pekingu preko centara i tiskara u više od dvadeset gradova. Novine New York Times i Wall Street Yournal više od dva desetljeća digitalne kopije svojih izdanja šalju u tiskare širom zemlje kako bi tamo bile tiskane i distribuirane. Ovo su samo neki primjeri kako je digitalizacija produkcije, distribucije i izlaganja promijenila sveukupnost medijskog sustava, digitalna konvergencija je uvjetovala konvergenciju medija.

[32]  http://www.injo.stanford.edu/

[33]  Prvi priručnik namijenjen novinarima koji planiraju pokrenuti vlastite medijske projekte na webu predstavljen je u okviru drugog seminara o preduzetničkom novinarstvu koji je održan od 10. do 12. rujna u Beogradu. Seminar je organiziran u okviru Medijskog programa za jugoistočnu Europu Fondacije Konrad Adenauer i okupio je 11 novinara s Balkana koji su učili kako samostalno pokrenuti medijske projekte na webu, razviti biznis modele i omogućiti financijsku održivost svojih projekata.

[39]  Isto.

[40]  Temeljna istraživanja o novinarstvu u doba interneta dostupna su na siteu NL Nieman Journalism Lab, projektu posvećenom traganju za odgovorima na pitanja: što budućnost donosi medijima i kako se mijenja novinarstvo. Između ostalog 2014. godina je posvećena istraživanju društvenih medija:
http://www.niemanlab.org/2014/12/complicating-the-network-the-year-in-social-media-research/

 

Literatura:

Baudrillard, J. (1991), Simulakrumi i simulacije, Svetovi, Novi Sad

Dahlgren, P. (2009), The Troubling Evolution of Journalism, Routledge, London, 146‐161

Deuze, M. (2003) „What is Multimedia Journalism?” Journalism Studies 5(2), pp. 139‐152.

De Bourg, H, (2007), Istraživačko novinarstvo, Clio, Beograd

Gocini, Đ. (2001), Istorija novinarstva, Clio, Multimedia, Beograd

Geer, R. (2011), Digitalna kultura, Clio, Beograd

Fenton, N. (2010), New Media, Old News, London: Sage, 2010

Franklin, B. (2012), The Future of Journalism, Routledge, New York

Franklin, B.(1997), Newszak and News Media, London E. Arnold

Hamilton, J.(2003) „All the News Thatʹs Fit to Sell“, Princton Univercity press

Milivojević, S. (2011), „Profesija na raskršću-novinarstvo na pragu informacionog društva“ Centar za medije i medijska istraživanja (CMMI) Fakultet političkih nauka, Univerzitet u Beogradu

Mаtić. J, (2012), „Strukturni uzroci krize informаtivne štаmpe u Srbiji“ ,Godišnjаk Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogrаdu

Mek.K. D. (1994), Stari kontinenti-novi mediji, Nova, Beograd

O'Sullivan, J. and H, Ari. (2008) „Old Values, New Media”,Journalism Practice 2(3), pp. 357–371.

Philips, A. (2010), „Transparency and the new ethics of journalism“, Journalists, Sources and Credibility, Routledge.

Poter, D, (2011), Medijska pismenost, Clio, Beograd

Stayn, E. F. (2008), New Trends and Challenges in the International Mediaindustries (Materijal sa konvencije „Association for Education in Journalism and Mass Communication“, Čikago, 6‐9. avgust 2008.)

Turow, J. (2012), Mediji danas, Clio, Beograd

http://www.uns.org.rs/desk/media-news/27994/-novinari-sami-da-se-odbrane-od- cenzure.html13.12.2014.

http://uns.org.rs/desk/media-news/27096/mediji-preziveli-diktaturu-ali-nece-demokratiju-.html

http://uns.org.rs/desk/media-news/28106/bozovic-tabloidi-bez-informativnog-uticaja.html

http://a16z.com/2014/02/25/future-of-news-business

www.stateofthemedia.org

http://www.uns.org.rs/desk/media-news/27758/-devenport-medijska-slika-u-srbiji-bice-iz-temelja-izmenjena.html

www.computing.co.uk/computing/news/2188590/sky-news-start-ip-broadcasts

http://www.injo.stanford.edu/

http://rs.ejo-online.eu/3663/ekonomija-medija/onlajn-mediji-sansa-za-nezavisno-novinarstvo

http://www.economy.rs/elektronsko-poslovanje/10652/it-vesti/Racunari-ce-do-2029--biti-pametniji-od-ljudi.html1. mart 2014.

http://www.niemanlab.org/2014/05/the-leaked-new-york-times-innovation-report-is-one-of-the-key-documents-of-this-media-age/str. 23

http://www.pressgazette.co.uk/jason-seiken-outlines-his-vision-leading-digitally-native-telegraph-journalism-golden-age

http://www.blic.rs/Vesti/Svet/453684/Roboti-pisu-vesti-u-LA-tajmsu-i-Forbsu

http://www.dw.de/tabloidi-u-srbiji-ni-dno-nije-granica/a-18143278

http://www.draganvaragic.com/blog/novinarstvo-i-mediji-3-0/

http://www.uns.org.rs/desk/media-news/27834/kome-verovati.html

http://www.draganvaragic.com/blog/novinarstvo-i-mediji-3-0/

http://www.draganvaragic.com/blog/cenzura-u-politici-ili-problemi-klasicnih-medija-sa-internetom/

 

Journalism and Media Future - Creating Identity and Reality

 

Abstract

 

Media and journalism are in constant uncertainty caused by the influence of online communities . A certain change is: ways of content distribution to consumers, media content and its production. Changes induced by metamedia - the internet is changing the position of the media market and the fundamental role of journalism. In response to these challenges in the U.S. several years ago began to develop the concept of "entrepreneurial journalism" that is still relatively unknown in the European public. Computers write news for, and artificial-intelligence experts at Google, predict that by of 2029. PCs to be smarter than the people, that in the next 15 years become more and more intelligent and will be able to understand what you 're talking about, learn from experience, they joke, tell stories, and even flirt. Journalism still has not found the outlines of his new identity, but it partly determines the logic of speed, brevity and superficiality of competition. The role of the editor is changing drastically - the editor should develop a vision angle and create an environment of different specialists who will thoughtfully implement it in practice. To have a greater effect on advertisers, journalists and editors are expected to not act in isolation in relation to the media business, and they know the mechanisms that determine whether and how advertisers appear within the online media. Respecting editorial integrity, journalists are the ones who should influence the greater engagement of readers. New professions in mediasfera is the creator of Content Curation, which are of great use journalistic and editorial experience. Computer - mediated communication replaces the actual communication and the media no longer represent reality but create it. In such circumstances, the media are no longer defined by their monopolistic or oligopolistic status, but their position in the market is determined to create their own identity in the online environment without boundaries. Classic media are still in the process of seeking effective business model and profit model that will replace the models that no longer work. In the next few years, creating content as the area will be the backbone of the formation of the Company's budget for the three dependent areas - media, marketing and PR. Ignoring the changes in media and journalism that the developed world is driven only means that some media will not survive, that some journalists will lose their jobs or become preparers content. Changes as a permanent modus vivendi in Serbia and the region are visible through a change in the way the media and the changing structure media content, which is the subject of the research conducted for this study. To predict the future of media and journalism are needed facts in the absence of which it is possible to rely on the thinking and experience of developed media community. One thing is certain: journalism and the media will not function the way it was before.

 

Key words: journalism, the media, the future, technological developments, changes.

 

 


inmediasresno6malo

 4(6)#3 2015

 

UDK 342.34:316.77(497.5)
Prethodno priopćenje
Preliminary communication
Primljeno: 10.2.2015.

Suzana Kunac i Vesna Roller

Vijeće za elektroničke medije, Jagićeva 31, Zagreb

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Lokalni mediji i demokracija u Hrvatskoj: neiskorišteni potencijal

Puni tekst: pdf (456 KB), Hrvatski, Str. 860 - 880

 

Sažetak

 

Rad analizira diskrepanciju između percepcije građana o (ne)važnosti neovisnosti lokalnih medija od politike i njihovog jasnog prepoznavanja da su lokalni mediji ovisni o lokalnim političkim elitama. Tu kontradikciju interpretiramo u okviru teorijskog normativnog okvira deliberativne demokracije koji se temelji na premisi da funkcioniranje demokracije zahtijeva aktivno sudjelovanje građana u javnim raspravama, te na značenju lokalnih medija za izražavanje kako pojedinačnih tako i kolektivnih pogleda i interesa u kontekstu društvene komunikacije. Osim dimenzijom političke (ne)ovisnosti lokalnih medija, rad se još bavi potrebama i željama građana, njihovim tematskim i funkcionalnim interesima, te iskazanom potrebom da participiraju u programima lokalnih radija i njihovom uređivanju. Za empirijsku analizu, koja ilustrira naše teze, koristile smo dio rezultata iz istraživanja koje je proveo Ipsos Puls u proljeće 2014. godine za potrebe Agencije za elektroničke medije.

      

Kako bi hrvatski lokalni mediji u budućnosti kvalitetnije i sadržajnije ispunili zadaću deliberacije, rasprava o medijskoj politici nužno uključuje modele medija zajednice kojima bi se otvorio put za nastavak demokratizacije medijskog prostora u Hrvatskoj.

 

Ključne riječi: lokalni mediji, radio, community radio, mediji zajednice, participacija, medijska politika, građani, demokratizacija, Hrvatska.

 

 

1. Mediji u demokraciji i tranziciji

Od prošlog stoljeća pa sve do danas, brojni teoretičari preispituju i proširuju raspravu o odnosu demokracije i medija, i unutar liberalne teorije i unutar teorije društvene odgovornosti, jer se to pokazuje nužnim s obzirom na promijenjenu i stalno mijenjajuću društvenu stvarnost, i što se tiče demokracije i što se tiče medija. Tako ulogu medija u demokraciji Gurevitch i Blumler (1990, prema Jakubowicz, Sükösd, 2009) razrađuju u osam zadaća: nadziranje društveno-političkog okruženja i izvještavanje o pojavama važnim za dobrobit građana; postavljanje smislene agende; pružanje platforme na kojoj političari i predstavnici drugih interesnih i ostalih skupina mogu zagovarati svoje stavove; facilitiranje dijaloga među različitim gledištima, među različitim akterima moći te masovnom publikom (javnosti); stvaranje mehanizma za preispitivanje odgovornosti dužnosnika i njihovog obnašanja vlasti; poticanje građana da uče, biraju i budu aktivni u javnom životu; pružanje načelnog otpora pokušajima izvana da se ugrozi njihova nezavisnost; iskazivanje uvažavanja članova javnosti (publike).

Dio normativnih teorija stavlja naglasak na odnos funkcije medija i specifičnih tipova demokratskog sustava, a u širem smislu i općeg društveno-političkog okruženja. Tako u sustavu civilne (civic democracy) ili deliberativne demokracije koji se temelji na pretpostavci da funkcioniranje demokracije zahtijeva aktivno uključivanje građana u javnu debatu u kojoj oni izražavaju svoja gledišta i predstavljaju kolektivne interese, mediji trebaju omogućiti sve oblike participacije pojedinaca i grupa. Ovaj tip teorija ističe važnost medijskog pluralizma, postojanja lokalnih medija i interneta, koji, u većoj mjeri nego nacionalni i tradicionalni mediji, omogućavaju da pojedinci i grupe izravno participiraju u socijalnoj komunikaciji (Jakubowicz, 2013).

Da novo vrijeme traži drugačije pristupe i konceptualizaciju medijskih zadaća u demokraciji koje se mogu ostvariti kroz novi, drugačiji tipa medija, smatraju teoretičari poput Jamesa Currana ((2002, 2007, prema Jakubowicz, 2013). On ističe kako su tradicionalne teorije koje definiraju tri  funkcije medija – čuvara građana (watchdog), čuvara – facilitatora ulaza u javnu sferu (gatekeepera) i odreditelja (onih koji definiraju) agende (agenda setting) jednostavno zastarjele jer građane tretiraju kao pasivne te zanemaruju transformacijsku moć demokratskog procesa. Curran smatra da u suvremenim uvjetima normativne zadaće medija treba preformulirati i to uvođenjem novog koncepta medijskog sustava s pet različitih područja medija, od kojih svako ima specifične zadaće. Jedno od njih je „civilni“ sektor s medijima koji pripadaju različitim društvenim skupinama i koji su financirani javnim sredstvima.

Ideja drugačijih medija pojavila se u kritikama klasičnih normativnih teorija još 60-tih godina prošloga stoljeća. Ovim, alternativnim teorijama (McQuail, 2010) zajedničko je da ističu participativnost, važnost zajednice, posebice subkulturne i lokalne, te da smatraju kako glavne zadaće u demokraciji bolje mogu obaviti manji mediji koji omogućavaju uspostavu odozdo prema gore komunikacijskih kanala, neovisnih od dominantnih masovnih medija. Participacijsku funkciju medija u suvremenom okruženju u punoj mjeri ostvaruje specifična skupina istoimenih „participativnih“ medija, kako ih naziva Nico Carpentier (2011), koji se pojavljuju u tri modela: mediji zajednice, alternativni mediji i mediji kao dio civilnog društva.

U postkomunističkim društvima mediji su dobili dodatne, specifične funkcije s obzirom na proces tranzicije, prvo gradnje demokracije, a potom i njezine konsolidacije. Sükösd (1997/98, 2000, prema Jakubowicz, Sükösd, 2013) prepoznaje 13 takvih zadataka: uvođenje i legitimacija koncepta demokracije i vladavine prava; uvođenje i legitimacija koncepta političkog pluralizma te novih političkih stranaka i kandidata kao legitimnih sudionika političkog natjecanja; razvoj civilnog društva legitimiranjem organizacija civilnog društva kao javnih aktera; kreiranje demokratske agende i formatiranje aktualnih pitanja u skladu s temeljnim konceptom demokratskog ustroja; propitivanje stupnja transformacije i demokratizacije; nadzor novih demokratskih institucija; istraživanje postupaka starih i novih elita kako bi se definirale granice prihvatljivog postupanja političara; personalizacija politike kroz predstavljanje stranaka i kandidata prije izbora; izobrazba o demokraciji – za izbore i procedure glasanja; pružanje prostora za evaluaciju nacionalne prošlosti i rasprave o povijesnoj pravdi; doprinošenje nacionalnoj integraciji na demokratskim temeljima; demokratskim ponašanjem (performance) medija doprinijeti demokratizaciji drugih sektora.

Ako se uzmu u obzir suvremene teorije koje ističu da tip medijskog sustava, odnosno stupanj njegove demokratičnosti, ovisi o tipu političkog sustava, da je njihov odnos aktivan i dinamičan, za hrvatske medijske prilike važna je činjenica da je u prvom desetljeću tranzicije hrvatski politički poredak iskazivao autoritarna obilježja. Stoga je i medijski sustav imao „različite elemente autoritarnog modela“ (Peruško Čulek, 1999: 257) koji su vidljivi upravo u ovisnosti medija o politici, odnosno kako kaže Peruško Čulek, politika  je u tom razdoblju još uvijek imala dominantan utjecaj na funkcioniranje medijskog sustava.[46]  

Glavni princip demokratizacije medija u postkomunističkim društvima – izgradnja medijskih  institucija i medijske politike – bio je mimetički, kopiranje modela zapadne Europe. Zbog specifičnosti tranzicijskih procesa te političkog i društvenog okruženja koje su oni proizveli, razumljivo je da ovo „kopiranje“ u većini slučajeva nije dalo zadovoljavajuće rezultate. Iskustva procesa demokratizacije u postkomunističkim državama posljednja dva desetljeća pokazala su da samo preuzimanje, imitiranje zakonskih i institucionalnih obrazaca „zapadne“ demokracije ne jamči njihovu punu, učinkovitu, stvarnu primjenu, nego da su ključni politički i kulturni preduvjeti, odnosno politička kultura pojedine zajednice.

Manje razvijena, nedostatna demokratska politička kultura u tranzicijskim zemljama, uključivala je, kao što je vidljivo iz Sükösdove definicije zadaća medija u postkomunističkim sustavima, i slabije razvijeno civilno društvo koje je u suvremenim demokracijama “jedna od osnovnih dimenzija društva uz državu i tržište“ (Ottaway i Carothers, 2001). Diamond (1994) tvrdi da su organizacije civilnog društva i nezavisni mediji važni u osnaživanju demokracije jer se: suprotstavljaju autoritarizmu, provjeravaju državu i čine je odgovornom građanima, predstavljaju interese građana, omogućuju protok informacija, stimuliraju demokratsku  participaciju i unaprjeđuju demokratske vrijednosti. Ponovna uspostava i jačanje civilnog društva, koje ističu teoretičari poput Splichala (1994, prema Peruško Čulek, 1999), i postizanje neovisnosti medija od politike, proces koji Jakubowicz naziva „izvlačenje medija iz struktura države i političkih entiteta“ (Jakubowicz, 1995: 75), stoga se nameću kao važni zadaci demokratizacije postkomunističkih društava i njihovih medijskih sustava.

Postkomunističke zemlje mogle su preuzeti zapadne zakonodavne, regulativne i institucionalne modele, no nisu mogle „preskočiti“ ili sublimirati vrijeme, pa u skraćenoj verziji i trajanju provesti procese koji su se u zapadnoj demokraciji zbivali stoljećima. Razvoj medijskih sustava u zapadnim društvima ima dugu povijest, procesi su tekli postupno, kroz duža vremenska razdoblja, smjenjivali jedan drugog. U postkomunističkim državama razvoj medijskih sustava nije mogao teći po dijakronijskoj zapadnoeuropskoj matrici nego su se različiti transformacijski procesi zbivali sinkronijski. Jedan je od tih procesa odvajanje medija od politike, koji je u zapadnim demokracijama počeo još u 18. stoljeću uspostavom javne sfere, nastavio se u 19. stoljeću preobrazbom glasila političkih stranaka u neovisne novine, osnivanjem javnog radija početkom 20. stoljeća te 50-tak godina kasnije preobrazbom državnog radija i televizije u javne servise. Drugi procesi – decentralizacija, specijalizacija i diverzifikacija medija, koje su postignute s jedne strane uspostavom javnih medija, te s druge primjenom tržišnih, komercijalnih načela, započeo je u 60-tim i 70-tim godinama 20. stoljeća te se nastavio demonopolizacijom i liberalizacijom tržišta elektroničkih medija u 80-tim godinama, nakon što je proces emancipacije od politike bio uglavnom završen (Jakubowicz, Sükösd, 2009). U Hrvatskoj demonopolizacija, liberalizacija i komercijalizacija radijskog tržišta počinje u trenutku kada politika, kao što smo prethodno istaknuli, još uvijek ima značajan utjecaj na medije, pa se „politička sfera isprepleće s tržišnim mehanizmima“ (Peruško Čulek, 1999: 254).

Uključivanje medija zajednice (community media) u europske medijske sustave novijeg je datuma te je medijska politika zapadne Europe oko ovog „trećeg“ medijskog sektora još uvijek „u naznakama i nekonzistentna“ (Coyer, Hintz, 2010: 276), stoga ne čudi da u Hrvatskoj koncept medija zajednice, koji se, kako smo već istaknuli, smatraju ključnima za suvremenu demokraciju, posebice njezinu participativnu dimenziju, nije zaživio ni u medijskoj politici niti u instrumentima njezine provedbe – zakonima, regulaciji, strateškim dokumentima.

Mediji zajednice objedinjuju dvije važne dimenzije demokracije – pravo na pristup informacijama te slobodu govora, čija je ključna komponenta mogućnost stvaranja vlastitog medija koji je neovisan od vlasti (politike) i od komercijalnih pritisaka. (Coyer, Hintz, 2010). AMARC, svjetska udruga radija zajednice, ovako definira elektroničke medije zajednice:

„Radio i televizija zajednice su privatni akteri s javnim ciljevima. Njima upravljaju različiti tipovi neprofitnih društvenih organizacija. Njihove temeljne značajke jesu: participacija zajednice, kako u vlasništvu tako i u kreiranju programa, upravljanju, operativnom radu, financiranju i evaluaciji. Oni su neovisni i nevladini mediji koji ne ovise ni o jednoj političkoj stranci ni o privatnoj tvrtki, niti su dio njih.“

Ciljevi medija zajednice, kako navodi AMARC, jesu promocija društvenog razvoja, ljudskih prava, kulturne raznolikosti, pluralizma informacija i mišljenja, mirnog suživota, jačanje društvenih i kulturnih identiteta. Oni daju prostor onima koji nemaju druge mogućnosti da se izraze i osiguravaju medijsku prisutnost zajednicama koje bi bez toga bile zanemarene. Oni moraju jamčiti pristup, dijalog i participaciju svim društvenim pokretima, rasama, etničkim skupinama, rodovima, seksualnim orijentacijama, vjerama, dobnim skupinama.[47]

U Hrvatskoj ne djeluje još ni jedan u pravom smislu medij zajednice, u hrvatskom sustavu oni ne postoje, nema ih ni u zakonu, niti u regulativi niti u planovima raspodjele javnih sredstava[48]. Zakon i regulacija u Hrvatskoj poznaju tri tipa radija: javni, komercijalni i neprofitni.

 

2. Radio u Hrvatskoj: tržišni i/ili javni interes

Proces privatizacije i komercijalizacije radijskog prostora u Hrvatskoj započeo je u 90-tim godinama prošlog stoljeća (Zakon o telekomunikacijama 1994.), a kulminaciju je doživio u prvim godinama novog milenija. Na nacionalnoj razini uz javni servis, Hrvatski radio (tri programa), postoje dva privatna (Otvoreni radio i Narodni radio) te jedan neprofitan radio, Hrvatski katolički radio čiji je vlasnik Hrvatska biskupska konferencija. Početkom 2014. godine emitirao je  151 lokalni i/ili regionalni radio. Od toga su svega četiri bila neprofitna[49]: dva studentska – Radio Student kojem je vlasnik Fakultet političkih znanosti u Zagrebu i UNIDU kojem je vlasnik Sveučilište u Dubrovniku; Radio Marija u vlasništvu Hrvatske biskupske konferencije (s tri lokalne koncesije); Radio Sunce u vlasništvu Županijske lige za borbu protiv raka.

U javnom vlasništvu je 41 lokalni radio: 20 ih je kojima je jedini vlasnik jedinica lokalne ili područne samouprave ili dijelom i pravne osobe u vlasništvu tih jedinica vlasti ili više jedinica, primjerice grad i susjedne općine, a 21 radio je u većinskom vlasništvu jedinica lokalne  ili područne vlasti. Od preostalih 93 radija, 74 ih je u potpunom privatnom vlasništvu, a 19 njih ima mješovito vlasništvo, pri čemu je većinski dio u privatnim rukama (jedinice lokalne samouprave imaju primjerice 25 do 33 posto udjela)[50].

Neoliberalno uvjerenje, temeljem kojeg je provedena  i privatizacija elektroničkih medija u zapadnoj Europi u 80-tim godinama 20. stoljeća, da će demonopolizacija i liberalizacija radijskog prostora, odnosno prepuštanje „tržištu“, rezultirati pluralizmom i raznovrsnošću ne samo programa i sadržaja nego i predstavljenih gledišta i ideja, da će osigurati pristup svim skupinama društva i reprezentaciju njihovih stajališta i interesa, posebice onih manjinskih, te da će omogućiti aktivnu participaciju građana, pokazalo se i u Hrvatskoj neutemeljenim.[51] Analize hrvatskih radijskih programa, provedene koncem 90-tih godina, pokazale su da je „više različitosti“ – broja radija i njihovih vlasnika – donijelo više „istoga“, da se ponuda različitih sadržaja zapravo smanjila, da su programi unificirani, da se udio tema, sadržaja vezanog za manjinske skupine smanjio, da je sužen raspon svjetonazorskih pogleda i ideja zastupljenih u radijskim programima. Umjesto da bude glasila za javno informiranje, radio u Hrvatskoj postao je, kako kaže Marina Mučalo: „glasilo za javno zabavljanje“ (Mučalo, 1999: 240). U radijskim programima daleko najzastupljeniji bili su zabavni sadržaji i komercijalni programi. Zakon o elektroničkim medijima (ZEM), donesen prvi put 2003. godine, obvezao je radijske nakladnike na minimum informativnih sadržaja, lokalnih informacija i programa vlastite proizvodnje[52], tako da je prosječan udio vijesti i informativnih programa u 2008. na svim radijskim postajama u Hrvatskoj iznosio 14,8 posto[53]. No, obveze koje je nametnuo ZEM što se tiče ispunjavanja javnog interesa, nisu spriječile daljnju „tabloidizaciju“ radijskih programa. Tome je značajno pridonio trend koncentracije vlasništva radijskih postaja, uspostava mreža kojima su se priključivali lokalni radiji te tako gubili svoj lokalni identitet. Iako na hrvatski radijski prostor nisu ušle strane kompanije kao vlasnici (za razliku od televizije), stigao je komercijalni koncept  „formatiranja“ programa, koji je za radijske programe i sadržaje isto što i „tabloid“ za tiskano novinarstvo[54]. Riječ je o uređivanju programskih sadržaja prema konceptu koji „idealno“ agregira učinke komercijalizacije, tabloidizacije i komodifikacije medija. Ključno je da je govora malo i da on ne smije jednokratno trajati duže od dvije minute, da nakon svakog takvog „govornog prekida“ slijedi barem nekoliko brojeva popularne glazbe koja se pomno bira prethodnim anketama kako bi bila slušateljskom uhu najugodnija i najprivlačnija. Uz to, naravno, idu promidžbene poruke i reklame, što više to bolje. Ovakav tip programa, koji je na nacionalnoj razini po slušanosti pretekao javni radio, putem umrežavanja prelio se i na lokalnu razinu. U borbi između takvih „muzičkih“ radija i onih koji su pokušavali sačuvati više ozbiljnijeg programa i sadržaja od javnog interesa, ovi su drugi bili gubitnici jer su ih oglašivači puno manje voljeli.

Istraživanja slušanosti radija u Hrvatskoj rade se uglavnom samo za komercijalne svrhe, provode ih agencije za istraživanje tržišta. Novijih znanstvenih istraživanja programskih sadržaja radijskih programa i njihovih publika nema, tako da ne znamo u kojoj mjeri tabloidizirani radijski programi korespondiraju s interesima, željama i očekivanjima slušatelja. Ono što su provedena istraživanja publike i povjerenja u medije ipak nedvojbeno potvrdila jest da radio, kao tip medija, ima značajnu i vjernu publiku – 49,8 posto je lojalnih slušatelja radija te 21,2 posto redovitih, bolje stoji samo televizija s 57 posto lojalnih i 22,6 posto redovitih gledatelja (Čuvalo, 2010). Da je radio značajan, slušan medij potvrđuju i podaci  istraživanja agencije Ipsos Puls[55] na kojem temeljimo ovaj rad. Ono pokazuje da lokalne radiopostaje za informiranje koristi 55 posto građana. Demografskom razdiobom uzorka uočile smo da su lokalnim radijima skloniji stariji i niže obrazovani ispitanici. Mlađi i obrazovaniji ispitanici su u većoj mjeri okrenuti internetskim izvorima informiranja. Lokalni radio više se konzumira nego lokalne TV postaje: prosječnu lokalnu radio postaju više od sat vremena dnevno sluša 42% njenih slušatelja, a prosječnu lokalnu TV postaju više od sat dnevno gleda samo 22% njenih gledatelja.

Kao i na većini ostalih područja tako i na onom radijskom, hrvatska medijska politika tek treba artikulirati glavne strateške ciljeve i načine njihove provedbe kako bi se osiguralo ostvarivanje javnog interesa, koji je ozbiljno došao u pitanje nakon gotovo dva desetljeća „vladavine“ tržišta, koje uvijek zanima samo privatan interes, odnosno profit (McChesney, 2008). Iako je gotovo četvrtina radijskih postaja u Hrvatskoj u javnom vlasništvu, nije prepoznata i/li iskorištena mogućnost da, sustavnim rješavanjem njihovog upravljanja i financiranja, oni funkcioniraju kao javni mediji koji bi u programskom i sadržajnom smislu osigurali protutežu komercijaliziranom, „požutjelom“ privatnom radijskom sektoru, koji ne zadovoljava elementarni javni interes. Dapače, postojeći zakonodavni okvir izjednačio je sve radijske nakladnike, bez obzira na tip vlasništva, dajući svima mogućnost financiranja njihovih programa iz sredstava pristojbe javnog servisa u vrijednosti od 30-tak milijuna kuna godišnje iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, te iz oglašavanja tijela državne uprave i pravnih osoba u pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske (15 posto od ukupnog godišnjeg iznosa).

Nedavna novinarska istraživanja pokazala su da jedinice lokalne vlasti, posebice veći gradovi, značajno financiraju medije – radijske i televizijske postaje i portale, uključujući i one u privatnom vlasništvu. Iako potpunih podataka nema jer se sredstva ne dijele samo putem natječaja nego i izravnim ugovaranjem, novinari-istraživači utvrdili su da je u 2012. godini iz lokalnih proračuna za medije izdvojeno više od 40 milijuna kuna.[56] Ovaj tip „pomoći“ lokalnih vlasti, s obzirom na još uvijek nisku razinu političke kulture, izravno se odražava na objektivnost informiranja o njihovom radu. Dodatna „poluga“ moći politike u odnosu na lokalne radiopostaje jest i oglašavanje tvrtki u vlasništvu lokalnih uprava (javna i komunalna poduzeća), koje za mnoge nakladnike koji emitiraju na malom, gospodarski slabo razvijenom području, predstavlja jedinu ili rijetku mogućnost zarade.

 

3. Metodologija i rezultati istraživanja

U radu ćemo analizirati dio rezultata istraživanja koje je proveo Ipsos Puls u proljeće 2014. godine za potrebe Agencije za elektroničke medije, a cilj je bio utvrđivanje društvenih učinaka financijske potpore Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija lokalnim televizijskim i radijskim nakladnicima. Ovdje ćemo se referirati na one rezultate istraživanja koji se odnose na stavove i mišljenja građana o (ne)ovisnosti lokalnih radija od politike, te na rezultate koji govore o potrebama i željama građana, njihovim tematskim i funkcionalnim interesima što se tiče sadržaja i uređivanja programa lokalnih radija. Pokazat ćemo, uz ostalo, što građani podrazumijevaju pod (ne)ovisnošću od politike, kako to očitavaju iz programa i novinarskog izvještavanja, te kako formuliraju svoje potrebe i interese vezano za programe i programske sadržaje lokalnih radija na tematskoj razini.

Podaci koje ćemo iznijeti dobiveni su kvantitativnom metodom ankete i kvalitativnom metodom fokus grupa.

Metoda ankete je oblik istraživanja koje kao osnovni izvor podataka koristi stavove i mišljenja ispitanika pribavljena odgovarajućim nizom pitanja. Integralni upitnik kojeg je Ipsos Puls koristio za Analizu društvenog utjecaja Fonda sastojao se od 31 pitanja i ukupno 163 varijable koje su se odnosile na četiri cjeline. Ispitanici su imali prilike dati osobni iskaz o ponašanju prilikom korištenja različitih izvora informiranja; stavove o sadržaju lokalnih/regionalnih medija, mišljenje o pojedinim temama koje su svojstvene za život u nekoj zajednici, a o kojima lokalni mediji u manjoj ili većoj mjeri izvještavaju. Završni set pitanja odnosio na demografske, tzv. nominalne varijable: spol, dob, radni status, broj članova kućanstva, osobni mjesečni prihodi, mjesečni prihodi kućanstva. Za potrebe analize koristit ćemo samo pet varijabli iz integralnog upitnika koje se odnose na karakteristike lokalnih medija – važnost i prisutnost značajke.

Terenskom  anketom (face to face) obuhvaćeno je trideset nakladnika koji su reprezentirali ukupan skup nakladnika po tipu medija (pet televizija i dvadeset i pet radija) i po regiji (Sjeverna Hrvatska; Zagreb i Zagrebačka županija; Dalmacija, Istra i Primorje; Slavonija; Lika, Pokuplje i Banovina). 

Tablica 1 – Broj nakladnika po regiji

 Regija

 Broj nakladnika

 Sjeverna Hrvatska

 7

 Zagreb i Zagrebačka županija

 6

 Dalmacija, Istra i Primorje

 9

 Slavonija

 5

 Lika, Pokuplje i Banovina

 3

 

Pri definiranju strukture uzorka nakladnika po regiji uzet je u obzir broj nakladnika te broj stanovnika svake regije.

Bazičan uzorak ispitanika za provedbu istraživanja činilo je 700 građana  raspodijeljenih u 30 naselja koji svi zajedno mogu predstavljati reprezentativan uzorak za cijelo područje Republike Hrvatske. Realizirani uzorak bio je reprezentativan po svim bitnim parametrima – spol, dobna skupina, obrazovanje, regija, veličina naselja, što je omogućilo generalizaciju nalaza istraživanja na opću populaciju.[57]

Fokus grupu, u literaturi još poznatu po nazivima „organizirana diskusija“, „kolektivna aktivnost“, „socijalni događaj“ itd., možemo definirati kao grupu pojedinaca izabranih kako bi diskutirali i komentirali o određenoj temi iz osobnog iskustva. Za potrebe Analize društvenog utjecaja Fonda, Ipsos Puls je proveo 10 fokus grupa od kojih su se tri odnosile na lokalne televizije (Varaždin, Zagreb i Pula), pa te rezultate nećemo posebno prezentirati. Sudionici preostalih sedam fokus grupa raspravljali su o radijima koji svoje programe emitiraju u Dubrovniku, Gospiću, Krapini, Petrinji, Ivanić-Gradu, Osijeku i Borovu. Sudionici fokus grupa su birani na temelju zadanih kvota, tako da se vodilo računa o strukturi građana prema spolu, dobi i konzumaciji medija. Fokus grupe su facilitirali profesionalni moderatori prema unaprijed strukturiranom vodiču za pojedinu fokus grupu. Na svakoj fokus grupi je sudjelovalo 8-10 građana.

Iako vlasnička struktura lokalnih radija nije bila kriterij prilikom uzorkovanja nakladnika, držimo relevantnim ovdje iznijeti i taj podatak kako bi interpretacija dobivenih stavova i mišljenja građana bila razvidnija.

Tablica 2 – Vlasnička struktura lokalnih radija[58] o kojima su razgovarali sudionici fokus grupa

 Lokalne zajednice

 Vlasnička struktura radija

 Dubrovnik

 Privatni

 Gospić

 Većinski javni

 Krapina

 Privatni

 Petrinja

 Privatni

 Ivanić-Grad

 Većinski javni

 Osijek

 Privatni

 Borovo

 Privatni

 

3.1. Lokalni mediji i politička (ne)ovisnost

Prema podacima iz Tablice 3 građani neovisnost od politike navode kao petu najznačajniju karakteristiku lokalnog medija. Iako je razlika u ocjenama između prve najznačajnije karakteristike – točnost informacija i pete – neovisnosti od politike samo 0,3 (točnost informacija je u prosjeku dobila ocjenu važnosti 4,5, dok su građani neovisnost od politike ocijenili s 4,2), značajnim se čini podatak da je samo sedam posto građana neovisnost lokalnog medija o politici naznačio kao najvažniju karakteristiku. Drugim riječima, oni koji su je izdvojili smatraju je vrlo važnom, no takvih građana je jako malo. Kada se to promatra u relaciji s podatkom da je prema mišljenju građana ta karakteristika od svih navedenih najmanje prisutna u lokalnom medijskom prostoru (samo 39 posto građana smatra da su lokalni mediji neovisni o politici),  sedam posto građana koji tu karakteristiku smatra izuzetno značajnom možemo interpretirati na više načina.

S jedne strane taj je podatak moguće interpretirati kao nerazumijevanje građana da je  upravo ta karakteristika preduvjet za ispunjavanje temeljne demokratske uloge lokalnih medija. No, s druge strane, čak 61 posto građana koji smatra da su mediji ovisni o politici, moguće je povezati s općim građanskim nepovjerenjem u institucije. Prema rezultatima GfK iz 2012.[59]  samo oko 6-7 posto građana vjeruje političkim strankama; Vladi njih 14 posto; državnoj upravi, sindikatima, Europskoj uniji, sudstvu 12 posto građana, dok medijima vjeruje jedna petina (ili 21 posto) hrvatskih građana. Kako navodi Čuvalo (2010:48) “povjerenje u medije može se analizirati kao aspekt institucionalnog povjerenja” (…), pa se ocjena da su lokalni mediji ovisni o političkoj sferi može u širem kontekstu sagledati unutar općeg građanskog nepovjerenja u funkcioniranje demokratskih institucija, pa tako i medija.

Isto tako, uzroci stava da su lokalni mediji ovisni o politici moguće leži u jednostavnoj činjenici, kao što smo već prethodno istaknule, da politika još uvijek ima značajan utjecaj na medije u Hrvatskoj, bez obzira bili oni u javnom ili privatnom vlasništvu. Iako vlasništvo lokalnih samouprava i povezanih poduzeća nad lokalnim radijima može imati direktniji politički utjecaj, smatramo da zbog visoke međuovisnosti političke i gospodarske sfere na koje su upozorili sociolozi poput Županova (2002) i Kregara (1999), ni radiopostaje u privatnom vlasništvu nisu u potpunosti lišene političkog utjecaja, kako to građani  i detektiraju.

U tom kontekstu, samo sedam posto građana koji ističe neovisnost o političkoj sferi kao izrazito važnu karakteristiku medija moguće leži u mirenju s postojećim društvenim odnosima moći, gdje građani u svojim lokalnim zajednicama utjecaj političke sfere na rad medija jako dobro prepoznaju i nemaju instrumenata kojima bi to promijenili, te su stoga tu karakteristiku jednostavno isključili kao značajnu.

Tablica 3 – Karakteristike lokalnih medija – važnost i prisutnost značajke

 Karakteristike
 lokalnih medija

 Najvažnija
 karakteristika
 za lokalni medij

 Prosječna ocjena
 važnosti karakteristike
 (na skali od 1-5)

 Odnošenje karakteristike
 na lokalni medij

 Točnost  informacija

34%

4,5

67%

 Kvaliteta
 programskog
 sadržaja

21%

4,5

60%

 Šarolikost
 programskog
 sadržaja

11%

4,3

58%

 Dobri i zanimljivi
 voditelji

8%

4,4

66%

 Neovisnost od
 politike

7%

4,2

39%

 

Kako građani vide utjecaj politike na rad lokalnih radija analizirale smo i iz provedenih fokus grupa. Ovdje ćemo iznijeti glasove građana o toj temi.

 

3.1.1. Stavovi građana o (ne)ovisnosti lokalnih radija o politici

Fokus grupa održana u Dubrovniku[60] smatra da je njihov lokalni radio neovisan od politike, da su „u biti nigdje“, „nisu za nikoga“, „nisu opterećeni politikom“, dok informativni program postoji jer “informacije su tu samo zato što ih mora biti”, “kratke su, daju samo osnovne stvari”.

Građani koji su sudjelovali na fokus grupi u Gospiću[61] smatraju da je lokalna radijska postaja ovisna o politici: “Na političkoj razini dosta toga se koči i potiče ono što odgovara, što ne odgovara to se koči ili nema koristi od toga. To je nešto što me jako smeta, još uvijek. (Političari op.a.) se samo hvale. Što se tiče tih izvještavanja medija, samo su nekakve vijesti kao gradonačelnik je bio tamo, ovaj je bio ovamo, nemaš neke kritičnosti da je nešto krivo napravio. U tom smislu nije realno nimalo. Da je najbolji čovjek na svijetu ima i svojih prednosti i nedostataka, i mana i vrlina, kao svi mi. Malo smo možda i zakinuti za neke stvari, puno toga i ne znamo. Ja mogu reći, koliko god imali slobodu medija i živjeli u toj nekoj demokraciji, na žalost, ovdje se još sve poprilično filtrira, što će ljudi čuti, to mi jako smeta.“

Fokus grupa održana u Krapini[62] smatra kako njihov lokalni radio „kaže što ima, ono najvažnije i baš se previše ne osvrću na politiku“. Međutim, svjesni su da „svaki radio, bez obzira koliko je on neovisan, ima svoje simpatizere u političkim strujama, tako da svi oni za nekoga navijaju malo više ili malo manje“. Iako se to ne primijeti „kod njih možda najmanje, ali to je tako“.

Građani iz Petrinje[63] smatraju da kada je u pitanju neovisnost od politike, radio nije neovisan: „Mislim da nije. Kako će on nešto reći protiv gradonačelnika kada nas tu nema ni 10 000. Mislim da moraju nahvaliti vlast, premali smo mi da oni mogu biti neovisni, da se mogu boriti protiv vlasti. (…) To je svugdje tako, ne možeš reći je li ili nije kad je svugdje tako. Samo što to neće nitko javno reći da je, a svi to znaju. Zato kažem 90% ljudi da pitate reći će da, ako se npr. radi neka anketa gdje ne ostavljaš svoje ime ljudi će sigurno reći da jesu pod utjecajem (politike) i da se tu svašta događa.“

Fokus grupa iz Osijeka[64] je sličnih stavova: „Ljudi nemaju danas u ništa povjerenja, što se tiče medija, ali ako se nešto čuje na radiju naravno da će to pokrenuti nekakvu priču, raspravu. Pogotovo na nekom lokalnom mediju.“ Što se tiče neovisnosti od politike smatraju da je lokalni medij negdje u sredini: „Ni da, ni ne. Tu i tamo.“. Međutim, kod pitanja je li informacija koju prenosi lokalni radio objektivna ili pak lagano politički obojena, smatraju da se „malo navlači“, iako radio „nije toliko podložan tim političkim strujama“, „oni su mudriji, neutralniji, nisu toliko podložni određenoj političkoj struji, pametnije skrivaju svoje namjere.“ No, kod eksplicitnog pitanja moderatora o tome postoji li neki medij za koji biste rekli da je politički neovisan, odgovor je bio nedvosmislen: „Ne. Takvi ne postoje.“

Građani Borova Sela[65] također smatraju da njihov lokalni radio nije neovisan od politike. Na eksplicitno pitanje „mislite li da je lokalni radio neovisan od politike“, odgovor je jednostavan: „Nije.“

Iz svega navedenog možemo zaključiti da su, prema mišljenju građana, mnoge lokalne radiopostaje ovisne o političkoj sferi. Zbog toga one ne mogu ispunjavati svoju funkciju nadzora političkih i društvenih zbivanja, postavljanja okvira za preispitivanje dužnosnika i njihovog obnašanja vlasti te stavljanja na dnevni red relevantnih tema, problema i pitanja jer građani ne vjeruju da je izvještavanje u radijskim programima objektivno, relevantno i sveobuhvatno, nego drže da je „prilagođeno“ onome što žele čuti lokalne političke elite.

Osim propitivanja koliko su lokalne radiostanice neovisne o politici, zanimalo nas je koji medijski sadržaj građanima u tim medijima nedostaje. Zanimalo nas je u kojoj mjeri građani lokalne medije vide kao potencijalni prostor za građansku participaciju i mobilizaciju oko ključnih tema koje su od velikog značaja za lokalne zajednice.

 

3.2. Interes za teme na lokalnom mediju

Tablica 4 – Interes za teme i realizacija na lokalnom mediju[66]

Tema

Interes za temu

Kvaliteta teme na lokalnom mediju (ocjene 4 i 5)

Zdravlje i poticanje zdravstvene kulture

50%

40%

Život mladih – problemi i perspektive srednjoškolaca i studenata

48%

35%

Najave različitih događaja u lokalnoj zajednici – servisne informacije

47%

55%

Teme iz gospodarskog života u regiji

47%

45%

Zaštita prava potrošača

46%

28%

Teme o umirovljenicima, nezaposlenima i socijalno ugroženim osobama

42%

40%

Razvoj lokalnog obrta i poduzetništva

37%

37%

Politička zbivanja na lokalnoj razini

36%

52%

Informiranje o radu zdravstvenih institucija i zdravstvene skrbi

35%

38%

Kulturni projekti i manifestacije

34%

50%

Zaštita okoliša

33%

32%

Djeca i njihove perspektive

33%

33%

Informiranje o radu lokalnih obrazovnih institucija (vrtići, škole, fakulteti)

30%

46%

Prevencija nasilničkog ponašanja i problema ovisnosti u lokalnoj zajednici

29%

31%

Suvremeni trendovi u odgoju i obrazovanju

26%

29%

Kulturna baština

26%

36%

Razvoj amaterskog sporta i sportske infrastrukture u regiji

23%

47%

Vjerska i religijska pitanja

21%

42%

Uloga znanosti u društvu

20%

21%

Osobe s invaliditetom

20%

30%

Umjetnost

19%

22%

Ravnopravnost spolova

17%

28%

Domovinski rat

17%

33%

Medijska pismenost

15%

30%

Poticanje stvaralaštva na narječjima hrvatskog jezika

13%

31%

Nacionalne manjine u RH

13%

34%

 

Prema podacima iz ankete, čak 50 posto građana ističe da su zainteresirani za teme zdravlja i poticanja zdravstvene kulture, dok njih 48 posto iskazuje interes za teme mladih – problemi i perspektive srednjoškolaca i studenata.

Zanimljivi su podaci iz Tablice 3 da tek oko jedne petine građana prepoznaje teme poput 'osobe s invaliditetom', 'ravnopravnost spolova' 'nacionalne manjine u RH', koje su veoma prisutne i čine veći dio medijskog sadržaja u lokalnim / community radijima širom Europske unije. Iz navedenih podataka čini se da demokratska politička kultura još uvijek u Hrvatskoj nije na zavidnoj razini jer su teme poput ravnopravnosti spolova, prava nacionalnih manjina i osoba s invaliditetom navedene u nizu zakona i javnih politika u RH, no očito ni građani ni lokalni mediji te teme nisu uspjeli prepoznati kao čimbenike demokratizacije.

 

3.2.1. Stavovi građana o temama koje nedostaju na lokalnim radijima

Na pitanje moderatora tijekom fokus grupe održane u Dubrovniku „koje su teme koje bi vi najradije htjeli pratiti u lokalnim medijima?“ građani su odgovorili: „Neki hobiji; sport i zabava; kultura, zabava; baština, to je ono što mi je lijepo - zato što čovjek može dosta naučiti; civilno društvo, građanske aktivnosti; volio bi da mali ljudi dođu do izražaja, ne mali ljudi, nego čovjek koji je 50 puta dao krv, koji je napravio nešto nekome; možda neke humanitarne akcije, bilo za ljude, za životinje. Pravosuđe, Uskok, svega. Mediji bi trebali biti u službi građana, jednostavno da se ovom nakaradnom sistemu stane na kraj. (..) ako je velika nezaposlenost mladih, koji sve programi prekvalifikacije postoje, gdje su. To nije baš popraćeno. Mlade treba usmjeriti, koja zanimanja, koje su mogućnosti prekvalifikacije, s obzirom koliko ljudi ima na birou. Bilo bi zanimljivo ako bi radio odredio jedan termin sedmično za ljude, da jedan tjedan bude odvjetnik, drugi put netko iz zdravstva ili mogu pitati. Znači bio bi šarolik sadržaj, ali bi opet bio u korist slušatelja.“ Građani u Dubrovniku dijele zajednički stav da iako radio ne može riješiti sve probleme društva, može usmjeriti, olakšati, pomoći građanima s konkretnim informacijama u rješavanju svakodnevnih problema.

Građani koji su sudjelovali na fokus grupi u Gospiću smatraju da na lokalnom radiju nedostaje interakcije s građanima, da je radio zatvoren, da nema „socijalne  osviještenosti, naročito u odnosu na starije i nemoćne. „Gledala sam za volontiranje po Gospiću, o tome se ne može saznati (...)“  Na radiju bi trebalo biti „nešto gdje bi javljali gdje ima potrebitih ljudi, ako im može tko pomoći, znači nešto takvo gdje bi ljudi mogli sudjelovati, razgovarati, gdje bi voditelj bio isto važan i oko toga se angažirao“. Osim aktivnijeg angažmana radijskih voditelja oko socijalno isključenih građana u zajednici, sudionici fokus grupe naveli su da bi rado primali više informacija o izvanškolskim aktivnostima, da se ne promoviraju talentirani učenici, te da nedostaju teme iz područja zdravstva. „Ja imam troje djece, na početku školske godine ima dosta tih izvanškolskih aktivnosti, moraš ići obilaziti po onim pločama umjesto da radio o tome informira – možete upisati djecu ovamo, tamo. Ima dosta pametnih učenika, inteligentnih koji bi mogli neke svoje radove objavljivati, uvijek bi se moglo nešto zanimljivo naći. Isto tako neke zdravstvene teme bi se mogle pratiti, imamo bolnicu u Gospiću gdje bi mogli sudjelovati čak s doktorima ili nešto organizirati, nešto kao liječniku po informaciju, savjet. Na primjer, imamo situaciju gdje nam 90% osmašica nema pojma što je HPV, što je po meni strašno. Nekog dr. Oza gospićkoga. Danas ćemo ortopeda, idući tjedan će biti netko drugi. Da mogu nazvati, postaviti neko pitanje koje ih zanima.“

Građani iz Krapine bi željeli da se mogu „malo više uživo javljati“. Smatraju da bi radio trebao biti aktivniji u pozivanju relevantnih stručnjaka koji mogu pomoći u rješavanju konkretnih građanskih problema: „Možda da gradonačelnik dođe, neko iz županije, netko iz Zavoda za zapošljavanje, za nas nezaposlene, netko od umirovljenika za umirovljenike, da vidi što ih muči. Najbolja su direktna pitanja (...) da onda može od mladih netko doći, da mlade isto, studente, srednjoškolce. Ima more tih problema. Trebali bi više uživo s građanima slušati da se zna, vi se nemate kome izjadati, nemate kome što reći. Samo šutiš i tako samo svi apatični, više nema osmjeha na licu. Nemaš se kome više niti obratiti. Nitko više nema vremena za ništa. Taj radio nas opusti.“

Građani iz Petrinje za svoj lokalni radio kažu da „ne raspravlja o problemima u sredini. Znači, mi smo osvojili neki rekord po nezaposlenosti. Znam da je bilo da je Petrinja najgora u čitavoj državi po nezaposlenosti. Znači ima puno dnevnih problema svakakvih do kojih god hoćete o podijeljenost između manjina i tako dalje. Ovo vam je baš jedinstvena sredina za živjeti, a taj radio ne zna to nekako iskoristiti i prenijeti slušatelju. Znači, oni samo pričaju ovo se tada desilo, ovo je nešto bilo… znači slabo, ne znaju se približiti slušateljima, a kamoli privući nove. Nula bodova. Neka pokrenu nešto što bi svakoga ponukalo da nađe jednu temu koju bi rado poslušao. Roditelj, radnik i umirovljenik i onaj koji je bez posla znači svi bi ovdje našli emisiju i zašto onda ne bi podržali naš radio, ipak je to radio našeg grada …“

Sudionici fokus grupe u Ivanić-Gradu lokalni radio smatraju zastarjelim, monotonim, ali radijem koji pruža sve relevantne lokalne informacije: „Ja mislim da mu najviše nedostaje kontakt emisija. Kontakt-emisija gdje bi se mogli građani uključivati. Da ima više komunikacije. Malo živahnosti, da je malo veseliji radio. Tmurni su. To je pravi lokalni radio, ima puno gostiju u studiju, da li sportaša, KUD-ova. Ali, premalo je tih emisija gdje se ljudi mogu uključiti u eter putem telefona. Nekakvih nagradnih igara i slično, toga uopće nema. Samo po sebi program mislim da je monoton. Nije da nema šarolikosti, ali mislim da je zastario, da je barem 10 godina iza, ako nije i više. Malo živosti, da privuku mlađe slušatelje. Više stariji slušaju.“

Tijekom razgovora u Osijeku građani su iskazali stav da im nedostaju emisije iz područja obrazovanja, odgoja, zdravlja: „Možda kao što daju preporuke za upis studija, pa nekakvo obrazovanje ili tako nešto što pomaže. Možda više oglasi. Ja bih odgoj i zdravlje, prevencija bolesti kod djece.“ Na pitanje moderatora: „nedostaju li emisije koje se „ne tiču većine stanovništva nego nekih manjina i osjetljivosti, da se većina osvijesti o nekim posebnim potrebama, jesu li to djeca s posebnim potrebama, osobe s invaliditetom, da li su to manjine nacionalne, seksualne, imigranti, da li su to žene, nezaposleni mladi ljudi ili neka druga grupa“, građani su smatrali da određene skupine ljudi te teme vjerojatno zanimaju, ali da radio nije medij za to. „To se treba u vrtiću i školama provoditi i obitelji. Već formirana osoba, koja sluša radio, ima svoje mišljenje, teško da će bilo tko promijeniti taj mentalitet. Kad je dokumentarna neka emisija, kad gledaš vizualno, drugačije je“. Iako su bili složni da tih tema nema u eteru, smatraju da je takav tip emisije teško kvalitetno i zanimljivo producirati u radijskom mediju.

Lokalni radio u Borovu građani opisuju kao radio usmjeren na starije slušatelje i smatraju da nedostaje sporta, strane glazbe, emisija za mlade.

Građani koji su iz osobnog iskustva diskutirali i komentirali lokalna radija izražavaju stav da bi radio trebao biti u službi građana i to tako da se obraća ciljano različitim populacijama (nezaposleni, studenti, umirovljenici, radnici...), olakšavajući im pritom snalaženje u kompleksnom, suvremenom društvu. Radio to može pozivajući stručnjake iz različitih područja (od gradonačelnika do službenika iz centara za socijalnu skrb, Zavoda za zapošljavanje itd.) koji bi odgovarali na konkretna pitanja koja građane muče u svakodnevnom životu.

Građani također prepoznaju mobilizacijsku funkciju lokalnih radija jer smatraju da bi radijski voditelji trebali inicirati akcije u zajednici za pomoć onima kojima je pomoć potrebna, da bi trebali promovirati aktivnosti civilnog društva i građanskih aktivnosti. Također, većina sudionika fokus grupa smatra da bi građani intenzivnije trebali sudjelovati u kreiranju programa, najčešće kroz direktna javljanja, komentare ili postavljanje pitanja relevantnim stručnjacima, gostima u studiju te kroz predlaganje tema koje bi se obradile u programu. Izražen je jasan stav većeg uključivanja građana u eter.

Tako su sudionici fokus grupa prepoznali funkciju medija kao instrumenta izgradnje socijalnog kapitala, posebice u osnaživanju participativnosti, solidarnosti i zajedništva u lokalnim zajednicama. Stav o tome da lokalni medij treba imati i druge demokratizacijske funkcije poput nadzora novih demokratskih institucija i postupaka elita je nešto manje izražen, ali prisutan: “mediji bi trebali biti u službi građana, jednostavno da se ovom nakaradnom sistemu stane na kraj” (građanin iz Dubrovnika). Nešto slabije prepoznavanje funkcije lokalnih radija kao prostora za poticanje građana za sudjelovanjem u političkom i javnom životu na lokalnoj razini moguće proizlazi iz građanskog uvjerenja da postojeći lokalni radiji to ne mogu  realizirati u većoj mjeri zbog postojećih političkih i tržišnih mehanizama o kojima smo govorile.

Zato se čini da jedino novi mediji, poput lokalnih/community radija mogu biti sredstvo ponovne reafirmacije politike kao „javne stvari“. Naime, za uključivanje građana u političku sferu koja se definira kao javno dobro, nužno je da su građani informirani politički subjekti koji poznaju rad lokalnih institucija i upoznati su s  lokalnim političkim opcijama, prepoznaju lokalne probleme i aktivno su uključeni u njihovo rješavanje. Dakle, lokalni medij ima važnu funkciju informiranja i uključivanja građana u te procese bez kojih nema političke participacije, razvoja civilnog društva, jačanja socijalnog kapitala, niti izgradnje povjerenja u društvene institucije, ali ni izgradnje povjerenja u druge socijalne aktere.

 

4. Zaključci

Naša analiza, iako provedena na ograničenoj bazi podataka, pokazala je kako liberalizacija i komercijalizacija radijskog tržišta u Hrvatskoj nije rezultirala pluralizmom i raznovrsnošću ponuđenih sadržaja. Programi lokalnih radija ne obavljaju na zadovoljavajući način funkciju objektivnog izvještavanja o političkim zbivanjima u lokalnoj zajednici, ne propituju funkcioniranje i učinkovitost lokalne vlasti i političara. Zbog toga ih veliki broj građana percipira kao ovisne o politici, ne samo one radiopostaje koje su u vlasništvu lokalnih jedinica vlasti, nego i one koje su u privatnom vlasništvu.

Iako neovisnost o politici nije među građanima prepoznata kao ključna značajka programa lokalnih radija, oni je prepoznaju kao važnu indirektno, kad ocjenjuje konkretne programske sadržaje koji se emitiraju te kad iznose koje im teme i sadržaji u programima nedostaju. Često se ističe da u radijskim programima nema potpunih informacija o radu čelnika i institucija lokalne vlasti. Iz ocjena građana vidljivo je da oni očekuje da se lokalne radiopostaje bave politikom u širem smislu riječi – socijalnim, zdravstvenim, obrazovnim temama i drugim pitanjima vezanim za javne politike, iako istodobno ocjenjuju da ne treba povećati količinu programskih sadržaja o politici. Lokalne radiostanice tako pokazuju ozbiljan deficit više demokratskih funkcija, kao što je nedostatak predstavljanja različitih političkih gledišta i ideja, kritički pristup i nadzora nad radom lokalnih institucija, stimuliranje demokratske participacije i unaprjeđenje demokratskih vrijednosti.

Gotovo su unisone ocjene slušatelja da lokalni radiji ne ispunjavanju funkciju pružanja prostora građanima da se uključuju u rasprave te iznose svoja stajališta i interese vezane za relevantna zbivanja u zajednici. Naročito su osjetljivi na neprisutnost u eteru, kako različitih socijalno isključenih skupina kao što su mladi, nezaposleni, umirovljenici, radnici, tako i onih koji bi odgovorno i informirano predstavili ključne mjere javnih politika koje se bave rješavanjem problema tih skupina. Građani su nezadovoljni „zatvorenošću“ radijskih programa i jasno artikuliraju zahtjeve da im se omogući pristup u programe, da u njima participiraju, pa u nekoj mjeri i „uređuju“, u skladu s onim što ocijene bitnim, kako za pojedinca, tako i za pojedine skupine unutar zajednice. Očito je da lokalne radiopostaje do sad nisu  značajno koristile potencijal za jačanje socijalne kohezije, povezivanje pripadnika lokalnih zajednica niti osnaživanje solidarnosti, što su sve zadaće koje građani smatraju da lokalni mediji trebaju ispuniti. Iako građani jedva prepoznaju važnost reprezentacije manjinskih stajališta i interesa skupina, kao što su žene, osobe s invaliditetom, nacionalne manjine itd., zapravo su demokratski osvješteniji od onih koji upravljaju radijima kada je riječ o participativnoj i kohezivnoj funkciji lokalnih medija.

U tom kontekstu bi se složile s prof. Mučalo (2000) koja kaže “da je demokratizacija hrvatskog medijskog prostora uspjela samo utoliko što je omogućila bogatu ponudu radijskih programa. Tu je proces stao, jer je obogaćivanje sadržaja i raznovrsnosti ponude jednostavno ʻzapeloʼ na visokim troškovima i popustilo pred potrebom pukog opstanka na tržištu. Pokušavajući smanjiti svoje troškove, osobito ukidanjem informativnih emisija pa i cijelih informativnih programa, komercijalni (i javni op.a.) je radio sve manje medij, a sve više proizvođač zvučnih kulisa” (Mučalo, 2000:121-127).

Lokalni mediji u Hrvatskoj imaju veliki potencijal: značajna skupina građana koristi ih kao izvor informiranja, osobito za lokalna zbivanja i to u širokom rasponu – od servisnih informacija koje uključuju rad lokalnih vlasti i političara, institucija i javnih tvrtki na lokalnoj razni do sportskih i kulturnih događanja. Budući da je učestalost praćenja radija značajno i pozitivno povezana s povjerenjem u političke stranke, vodeće gospodarstvenike, lidere preferiranih političkih stranaka, obrazovne institucije te s povjerenjem u medije (Čuvalo, 2010), a kako je ovaj tip povjerenja temelj za participaciju pojedinca u zajednici i u sustavu, za organiziranje i zajedničko djelovanje, može se zaključiti da publika lokalnih radija  predstavlja značajan „resurs“ u gradnji i unapređenju demokracije u Hrvatskoj. Mediji, uključujući lokalne radije kojima smo se bavile u ovom radu, mogli bismo i trebali bismo biti medijator tih procesa, no, kako je pokazalo naše istraživanje, oni ovu svoju ulogu u značajnoj mjeri još ne ispunjavaju, niti postoje naznake da bi je u skorijoj budućnosti mogli početi ispunjavati.

Stoga smatramo da je vrijeme za ozbiljno promišljanje novih razvojnih modela lokalnih radija u prostoru medijske politike, na što upućuje i Rezolucija 374 (2014) Vijeća Europe Uloga regionalnih medija kao oruđa za gradnju participacijske demokracije:[67]„Odnosi između tradicionalnih i novih medija, koji se stalno razvijaju, traže da se preispita postojeća medijska politika na svim razinama vlasti, kako bi se ponudio policy okvir  koji jamči potrebnu razinu zaštite svim medijskim akterima i pruža jasne pokazatelje njihovih dužnosti i odgovornosti“. Suvremeno medijsko okruženje, u kojemu je sve više novih participativnih medija poput medija zajednice,  koji imaju važnu ulogu u promoviranju deliberativne demokracije, zahtijeva da se postojeći regulativni okviri revidiraju i prilagode novom medijskom krajobrazu, ističe se u Rezoluciji.

U dokumentu s nazivom „Radni materijali za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015 – 2020“  Ministarstva kulture[68] navodi se cilj: „uspostavljanje održivog sustava komercijalnih i komunalnih, neprofitnih radija kao komunikacijskih središta društveno-kulturnog života lokalnih i drugih zajednica“. Autori tog radnog materijala smatraju da je nužno „strukturiranje određenog zajamčenog minimuma komunikacijske “infrastrukture” na raspolaganju različitim lokalnim, političkim i kulturnim zajednicama. (...) određeni broj stanovnika užeg ili šireg područja trebao bi uvijek, bez obzira na učinke i eventualnu naklonjenost ekonomije, tržišta ili tehnoloških promjena njihovim komunikacijskim potrebama, raspolagati i određenom komunikacijskom“infrastrukturom” kao temeljnim preduvjetom postojanja njihove demokracije i kulture.  Uz komunalne i komercijalne radiopostaje i prikladnu politiku radiofrekvencijskog spektra, bilo bi prostora i za različite – političke, feminističke, sindikalne, ekološke, LGBT, vjerske, etničke, znanstvene, književne i umjetničke – javnosti koje, kako bi izgradile svoje javne sfere, također trebaju svoje medijske infrastrukture (...). Zato je pripadnicima teritorijalno raspršenih političkih i kulturnih javnosti logičnije na upotrebu povjeriti radijske koncesije s regionalnim i nacionalnim dosegom, a pripadnicima komunalnih zajednica one s komunalnim.“ (Radni materijal za raspravu o medijskoj politici, 2014:207)

Iako je upitno hoće li se i kada donijeti nova medijska politika u Hrvatskoj, ovako definiran cilj smatramo relevantnim.  Postojanje medija zajednice ili „trećeg sektora“ bitno je obilježje (ne)razvijenosti medijskog sustava (Peruško, Perišin, Topić, Vilović, Zgrabljić Rotar, 2011). Za „život“ ovih medija trebaju se osigurati strukturni preduvjeti, među kojima UNESCO ističe sljedeće:  uspostava regulatornog sustava koji omogućuje da mediji zajednice imaju pristup frekvencijskom spektru; uspostava procesa odlučivanja o podjeli frekvencija između javnih, privatnih i medija zajednice koji se provodi transparentno te neovisno o ekonomskim i političkim utjecajima; ograničavanje troškova pokretanja i održavanja medija zajednice kako oni ne bi sprečavali razvoj tih medija; namjensko izdvajanje dijela frekvencijskog spektra za medije zajednice (putem kvota ili definiranjem specifičnih ciljeva javnog interesa); osiguravanje javnih sredstava za rad medija zajednice iz prihoda ostvarenih prodajom spektra telekomunikacijskim operaterima. UNESCO-ovi kriteriji ističu i nužnost transparentnog te maksimalno participativnog procesa donošenja planova alokacije frekvencijskog spektra, u kojem sudjeluju organizacije civilnog društva i predstavnici medijskog sektora.

O tome hoće li i u kojoj mjeri hrvatska medijska politika uvažiti ove kriterije i zahtjeve, ovisi buduća kvaliteta hrvatske demokracije i posebice lokalnih medija.

 


[46]  Što se radijskog prostora tiče, Peruško Čulek (1999) navodi kako su postojale sumnje da su se koncesije za privatne radijske postaje dodjeljivale prema političkim kriterijima.

[47]  Više na adresi: http://www.amarc.org/?q=node/47, pristupljeno 8. siječnja 2015.

[48]  Skupina entuzijasta iz Splita pokrenula je internetski radijski program KLFM (Kuns&Liebe Frequency Machine) i smatraju ga prvim community radijem u Hrvatskoj. Oni ističu probleme s financiranjem ovog projekta upravo stoga što ne postoji zakonsko utemeljenje community medija.  Polovicom 2014. godine koncesiju za grad Slavonski Brod dobilo je Društvo multiple skleroze Brodsko-posavske županije (Radio 92 FM). Program ovoga radija, prema uvjerenju njegovih vlasnika i djelatnika, ali i dijelom prema njegovoj programskoj osnovi, konceptu uređivanja i vođenje,  ima karakteristike community radija, nokakoZEM ne poznaje tu kategoriju ovaj se radio svrstava kao neprofitan.

[49]  Kao što je vidljivo iz prethodne bilješke, od kolovoza 2014. postoji još jedan neprofitni radio – Radio 92 FM u Slavonskom Brodu.

[50]  Podaci dostupni na stranicama Agencije za elektroničke medije, u Knjizi pružatelja medijskih usluga radija, https://pmu.e-mediji.hr/Public/PregledRadioNakladnici.aspx, pristupljeno 19. siječnja 2015.

[51]  Da strukturalni pluralizam medijskih sustava – postojanje velikog broja medija u različitom vlasništvu, nije jamac pluralizma sadržaja, pokazala su i istraživanja u zapadnim europskim zemljama, primjerice Davida Warda, vidi: Television Pluralism and Diversity and European Commission s Competition Policy – The Western European Experience.

[52]  Radijski nakladnici, regionalni i lokalni, moraju 10 posto tjednog programa posvetiti lokalnim vijestima i obavijestima. Svi radijski nakladnici moraju imati dnevno 30 posto programa vlastite proizvodnje. Radijski nakladnici na regionalnoj razini moraju dnevno objavljivati najmanje 30 minuta informativnog programa, u sklopu toga najmanje jednu informativnu emisiju u trajanju od najmanje 20 minuta.

[53]  Podaci iz Mapping Digital Media: Croatia, objavljeno 2012., projekt financirao Open Society Foundation, dostupno na adresi: http://www.opensocietyfoundations.org/sites/default/files/mapping-digital-media-croatia-20120906.pdf, pristupljeno 26. siječnja 2015.

[54]  Prema iskazima novinara privatnih nacionalnih i regionalnih radija i radijskih mreža, formatiranje programa provedeno je čistim kopiranjem austrijskih i njemačkih modela komercijalnih radija.  Novinari su morali u sekundu poštivati strogi obrazac programa s maksimum dvije minute govora, te puštati isključivo glazbu s liste koju su dobili.

[56]  U ukupnom iznosu potpora prednjači Grad Zagreb koji je natječajem podijelio 12 milijuna kuna, a ukupno je 2012. medijima dao više od 16, 7 milijuna kuna. Karlovac je za potpore medijima izdvojio nešto više od tri milijuna kuna, Osijek 2,7 milijuna, Dubrovnik 2,6 milijuna, Rijeka 2, 1 milijun kuna.

[58]  Kako je Analiza društvenog utjecaja Fonda za pluralizam rađena za potrebe Agencije za elektroničke medije, tako imena pojedinih nakladnika nisu navedena jer je Vijeće za elektroničke medije zauzelo stav da se u finalnom tekstu Analize ne navode pojedini nakladnici zbog mogućeg utjecaja na tržište.

[59]  Istraživačka kuća GfK provela je istraživanje tijekom prosinca 2012. o stupnju povjerenja u profesije i institucije među hrvatskim građanima. Istraživanjem je bilo obuhvaćeno 1000 ispitanika u dobi 15 godina i više.  Podaci preuzeti sa: http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/202480/Default.aspx, pristupljeno 10. siječnja 2015.

[60]  Fokus grupa održana je 10.03.2014.g. u Dubrovniku.

[61]  Fokus grupa održana je 11.03.2014.g. u Gospiću.

[62]  Fokus grupa održana je 11.03.2014.g. u Krapini.

[63]  Fokus grupa održana je 12.03.2014. g. u Petrinji.

[64]  Fokus grupa održana je 14.03.2014. g. u Osijeku.

[65]  Fokus grupa održana je 18.03.2014. g. u Borovu Selu.

[66]  „Kod interpretacije stavova građana o potrebi da pojedine teme budu više zastupljene u lokalnim medijima treba biti svjestan značajne socijalne poželjnosti odgovora. Ispitanici su skloni precjenjivati svoju namjeru gledanja / slušanja programskih sadržaja od šireg društvenog značaja. Zbog toga brojke iz tablice treba promatrati ordinalno u smislu međusobnih omjera, a ne apsolutno u smislu namjere konzumacije. Ispitanici kao teme koje bi trebale biti više zastupljene u programu lokalnih medija ističu mlade, djecu te zaštitu prava potrošača.“ (Ipsos Puls, 2014.)

[67]  Više na adresi https://wcd.coe.int/ViewDoc.jsp?id=2256139&Site=COE, pristupljeno 15. siječnja 2015.

[68]  Dokument u cijelosti nije javno objavljen, iako su dijelovi Radnog materijala objavljivani u tjedniku Novosti. U tekstu se referiramo na integralnu verziju Radnog materijala za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015.-2020.

 

Literatura:

Carpentier, Nico. 2011. Media and Participation: A Site of Ideological-democratic Struggle. Intellect. Bristol

Coyer, Kate i Hintz, Arne. 2010. Developing the „Third sector“: Community Media Policies in Europe, u: Klimkiewicz, Beata (ur): Media Freedom and Pluralism: Media Policy Challenges in the Enlarged Europe. CEU Press. Budapest: 275-297

Čuvalo, Antonija. 2010. Osobine medijskih publika i povjerenje u medije, Medijske studije, (1), 1-2: 40-54.

Jakubowicz, Karol. 1995. Lovebirds? The Media, the State and Politics in Central and Eastern Europe, Javnost/The Public, (2), 1:75-91

Jakubowicz, Karol i Sükösd, Miklos. 2009. Twelve concepts Regarding Media System Evolution and Democratization in Post-Communist Societies, u: Jakubowicz, Karl i Sukosd, M. (ur.): Finding the Right Place on the Map: Central and Eastern European Media Change in Global Perspective. ECREA Book Series, Intellect Books. Bristol: 9-40

Jakubowicz, Karol. 2013. Media and democracy in 21st Century.  Poltext. Warsaw

Kregar, Josip. 1999. Nastanak predatorskog kapitalizma i korupcija. Rifin. Zagreb.

McChesney, Robert W. 2008. Bogati mediji, siromašna demokratija: Komunikacijske politike u mutnim vremenima.TKD Šahinpašić za Office of Public Affairs of the United States Embassy in Sarajevo. Sarajevo

McQuail, Denis. 2010. McQuail's Mass Communication Theory. Sage publications. London

Mučalo, Marina. 1999. Komercijalizacija radija – tržišna ili politička odluka, Politička misao, (36), 1: 228-244

Mučalo, Marina..2000. Prikaz rezultata analize programskih sadržaja radijskih postaja na području Zagreba i Zagrebačke županije. Politička misao. 37, 4; 113-129

Ottaway, Marina i Carothers, Thomas. 2000. Funding Virtue: Civil Society Aid and Democracy Promotion. Carnegie Endowment for International Peace.

Peruško Čulek, Zrinjka. 1999. Demokracija i mediji. Barbat. Zagreb

Peruško, Zrinjka, Perišin, Tena, Topić, Martina, Vilović, Gordana i Zgrabljić Rotar, Nada. 2011. Hrvatski medijski sustav prema UNESCO-ovim indikatorima medijskog razvoja. Fakultet političkih znanosti. Zagreb

Šalinović, Ante, Miošoć-Lisjak, Nives. Škrabalo, Marina, Jeđud Borić Ivana. 2014. Analiza društvenog utjecaja Fonda za pluralizam i raznovrsnost medija. Agencija za elketroničke medije. http://www.e-mediji.hr/hr/pruzatelji-medijskih-usluga/istrazivanja-i-analize/predstavljeno-istrazivanje-analiza-drustvenog-utjecaja-fonda-za-pluralizam-i-raznovrsnost-elektronickih-medija. Pristupljeno: 15. siječnja 2015.

Ward, David. 2005. Television Pluralism and Diversity and European Commission's Competition Policy – The Western European Experince, Medijska istraživanja,  (11), 2: 49-66

Županov, Josip. 2002. Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb

 

Local Media and Democracy in Croatia: Wasted Potential

 

Abstract

 

In the paper we analyze a discrepancy between citizens’ perception about importance of political independence of local media and their clear understanding that local media are heavily dependent on local political elites. We interpret that contradiction in the context of local media empowerment for their democratic role, based on normative media theory of deliberative (civic) democracy and its assumption that the functioning of democracy requires an active involvement of citizens in public debate and that local media are highly important for the social communication in which citizens express their individual and collective views. The paper analyzes political (in)dependence of local media and local radio, as well as citizens´ attitudes, preferences and expectations regarding local radio programs content and their interest to participate in radio programs and their editorial policy. In empirical analysis, which supports our hypothesis, we use the data from the research conducted for the Agency for Electronic Media by Ipsos Puls in spring 2014.

      

In order to enable local media to fulfill their deliberative function much stronger and more profoundly, media policy debate should include models of community media which can open the space for further democratization of media landscape in Croatia.

 

Key words: local media, radio, community radio, community media, participation, media policy, citizens, democratization, Croatia.

 

 


inmediasresno6malo

 4(6)#4 2015

 

UDK 004.946:316.62
Pregledni članak
Review article
Primljeno: 6.3.2015.

Fulvio Šuran

Sveučilište “Juraj Dobrila” u Puli, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Cyberdruštvenost: kraj čovjeka (kao zoon politikona)?

Puni tekst: pdf (361 KB), Hrvatski, Str. 882 - 894

 

Sažetak

 

U raspravi o širenju novih mrežnih komunikacijskih tehnologija često se pronalaze krajnije pozicije: „tehnopesimisti“ predviđaju mračno doba u kojemu će internauti, dovedeni do fizičke nepokretljivosti, biti „isključeni“ iz svijeta; dok, s druge strane, „tehnooptimisti“ teoretiziraju kako će život u mreži biti gotovo samodostatan, oduzimajući tako čovjeku težinu stvarnosti. Razlog tome nalazi se u činjenici da se još uvijek teži suočavanju s diskursom koji dinamiku cyberprostora promišlja iz „kibernetske“ perspektive, usredotočujući se pretežito na alate, a manje na istinske interakcijske dinamike koje vode do novonastalih oblika „cyberdruštvenosti.“ Naime, radi se o evolucijskoj povezanosti između stvarnog svijeta i virtualnog svijeta, fizičkog prostora i cyberprostora, što se može definirati i tumačiti kao „srednji put“. Korijen ove nove kolektivne stvarnosti nalazi se u međuodnosu ljudskog elementa i socijalne strasti.

 

Ključne riječi: cyberdruštvenost, cyberkultura, cyberprostor, social-network, strojevi, Internet, virtualna stvarnost, nove tehnologije, zajednica, društvenost.

 

 

Uvod

U raspravi o širenju novih mrežnih komunikacijskih tehnologija najpoznatije su zasigurno dvije krajnje pozicije. S jedne strane takozvani „tehnopesimisti“ koji u svojim vizijama budućnosti svijeta predviđaju dolazak mračnog doba u kojemu će internauti, dovedeni do fizičke nepokretljivosti, biti doslovno „isključeni“ iz svijeta, iz ove prekrasne ljudske stvarnosti.

Radi se, naime, o teorijama koje nadilaze korisnike kako bi podcrtali hipoteze iskorijenjene od svake upotrebe i odvojene od društvenog. Razlog tome nalazi se u činjenici da te teorije umjesto da obrate pozornost na bogaćenje ljudskog iskustva naglašavaju opasnost, rizik koji može sadržavati i izazvati implementaciju novih tehnologija ili širenje novih oblika komunikacije na društveno tkivo. Naime, još uvijek se teži suočavanju s diskursom koji dinamiku cyberprostora promišlja iz „kibernetske“ perspektive, usredotočujući se pretežito na alate, a manje na istinske interakcijske dinamike koje vode do novonastalih oblika „cyberdruštvenosti.“

U tom komunikacijskom kontekstu, kibernetički se diskurs odnosi na „strojeve“ i na teoriju komunikacijske organizacije svojstvenu strojevima, a društvenost koja proizlazi iz iskustva korisnika zasjenjena je i stavljena u drugi plan ili potpuno zamagljena.

Ne shvaća se, ili se ne želi prihvatiti činjenicu da širenje novih oblika komunikacije pomaže promjeni dinamika i arhitektura zajednica koje vode do nastajanja novih oblika, jedan od kojih je i takozvana „cyberdruštvenost.“

S druge pak strane, nalaze se takozvani „tehnooptimisti“. Ova kategorija ljudskih bića, mlađeg formata, teoretizira kako će život u mreži biti doslovno sam sebi dostatan i pun blagostanja, oduzimajući tako čovjeku gravitacijsku težinu stvarnosti.

Radi se, naime, o evolucijskoj povezanosti između stvarnog svijeta i virtualnog svijeta, fizičkog prostora i cyberprostora, što se može definirati i tumačiti kao "srednji put". Cyberkultura utjelovljuje jedan vitalni i anarhični element koji omogućuje stvaranje novih grupa za raspravu i nove elektroničke agore koje posjeduju mogućnost nadodati ako ne i vratiti demokratsko ozračje razmjenama iskustava.

U korijenu ove nove kolektivne stvarnosti nalazi se uvijek uz ljudski element i zajednička socijalna strast.

 

Putovi

Mnogi „tehnopesimisti“, tj. pobornici negativnog stava, uvjereni su da govoriti o učincima društvenih mreža (social network) na život pojedinaca i skupina danas, znači raspravljati o učincima virtualizacije cjelokupne stvarnosti, i to ne samo društvene.

Nakon virtualizacije osobnog iskustva pretočenog u priču, nakon virtualizacije slika posredstvom optičke tehnologije (fotografije, filma, animacije), nakon virtualizacije društvenog života u obliku participacije (sudjelovanja) i uključivanja politike u mrežni diskurs (prijenos ovlasti, izborne farse, tužbe vlastima, itd.), sve obuhvatnija invazija techno modusa vivendi oduševljeni smo i najnovijom virtualizacijom: virtualizacijom odnosa života u svim formama i sadržajima.

„Tehnopesimisti“ pokušavaju dati odgovor na pitanje ima li uopće smisla truditi se oko razvijanja osobnih odnosa kada je to moguće učiniti izvan svakog vremenskog i prostornog ograničenja jednostavnim „klikom“. Zasigurno će se naći netko tko je voljan razgovarati s nama. Ili još. Zašto se uopće truditi porazgovarati sa susjedom kada je to moguće s bilo kim u svijetu, i to jednostavno preko interneta?

Dalje. Zašto se mučiti oko pripreme zajedničke večeri s prijateljima, kada postoji mogućnost, dapače, kada se može, i to posredstvom sve djelotvornijeg interneta, istražiti tisuće već spremnih „događanja“ u našoj blizini i/ili daljini? Nakon čega se slobodno i bez moralnih odgovornosti možemo pridružiti najtrendy događaju.

Za „tehnopesimiste“ odvajanje od svega što je živo, stvarno, bolno, i mogućnost njegove zamjene sa životom u aseptičkom, neutralnom stroju, govori nam da je svijet u kojem živimo sve neplodniji, osiromašeniji, bez topline: ljudski prazan. Tehnologija, sa svojim obećanjem o širenju ljudskih potencijala, zapravo vrši suprotan učinak: iscrpljuje, atrofizira i gasi. Ukratko rečeno: game over.

Osim toga, kažu oni, sprečava bilo kakvu usporedbu između onoga što nudi i što uzima. Kao na primjer: razgovarati s nepoznatima umjesto da se to čini s nekim u četiri oka, držati numeričku evidenciju o prijateljima s Facebooka, umjesto uživati s pravim prijateljima, povezati se s programiranim događajima umjesto stvaranja realnijih, živih sveprožimajućih međusobnih odnosa, i to u stvarnosti.

Invazija tehnologije na području društvenosti nije iznimka. Nije prošlo mnogo vremena od kada su se društvene mreže (social network) proširile svijetom. Pojam „zajednica“ više ne znači ono što je nekada značio jer je posredstvom interneta izgubio onu životnu moć koja ga je u prethodnim vremenima karakterizirala, postajući nešto sterilno i u funkciji sve moćnijeg stroja: dominantnog znanstveno-tehnološkog aparata. Kada se danas raspravlja o zajednici, ne misli se više na skup pojedinaca međusobno povezanih iz solidarnosti ili boljeg, toplijeg suživota, već na telekomunikacijsku i razvojnu mrežu novih medija.

U tehnosvijetu „tehnopesimisti“ smatraju da nema mjesta za ono što je ljudsko, već samo za ono što je prilagodljivo vrijednostima tog (novog) tehnosvijeta, njegovim djelotvornim mehanizmima. Planetarizacija tehnologije, logikom znanstveno-tehnološkog aparata, neće nikad razviti takvu društvenost koja u sebi posjeduje i gaji nekakva ljudska obilježja, već samo „novu“ društvenost koja će sve manje posjedovati osobine prethodne ljudske društvenosti, a sve više mehaničkog odnosa.

Na taj će način društvenost, kakvu poznajemo, nestati, i to unutar uvjerenja da je dovoljno pokrenuti računalo kako bi bili "u kontaktu" sa svijetom. Dobrovoljno ćemo odbaciti svaku sposobnost primjećivanja i shvaćanja da u računalu nema svijeta, onog tjelesnog, živog iako ponekad bolnog, nego da je to jedan drugi i drukčiji svijet: onaj iluzorni (lažni), unaprijed programiran, spektakulariziran i nedosljedan stvarnom svijetu. Takav može biti samo onaj virtualne stvarnosti.

Naime, „tehnopesimisti“ primjećuju da se širenjem društvene mreže, koja se širi geometrijskom brzinom, prazne i napuštaju mjesta realne društvenosti: polja, dvorišta, trgovi i ulice. Ljudi više ne pokazuju svoja realna stanja, ne sučeljavaju se (ne konfrontiraju se)  više neposredno, međusobno ne raspravljaju u vlastitoj intimi. Suvremena se djeca više međusobno ne igraju i ne zabavljaju, već sami, zalijepljeni kao puževi na monitore, na digitalne zaslone stvaraju svoju zasebnu i individualno-univerzalnu stvarnost.

Povećavaju se jednoobiteljske jedinice, odrasli se više ne zaustavljaju kako bi popričali sa susjedima, pa čak se i starije osobe zabavljaju mrežno se dopisujući u osami vlastite sobe u sverastućoj izolaciji. Mišljenje je „tehnopesimista“ kako u svijetu telematske društvenosti sve raste, osim društvenosti. Sve smo više sami, segregirani, odvojeni jedni od drugih, od nas samih kao i od naše društvene okoline.

Teoretičari tog apokaliptičkog pogleda, tj. „tehnopesimisti“, mišljenja su kako bi na suvremenu virtualnu društvenost ili cyberdruštvenost trebali reagirati dok je to moguće preuzimajući ponovno u naše ruke našu sudbinu, stvarni život, koji da bi bio takav, mora biti uronjen u toplinu živih i senzualnih odnosa.

Takav nas život čini svjesnima jutarnjeg sjaja zore i boja mora, pjeva Zemlje, okusa života i pustolovina (bilo lijepih ili ružnih). Takvim životom postajemo svjesniji sebe, a time i odgovorniji prema drugima, a ne ravnodušni naspram stvarnosti, radi se naime o životu koji nas poziva da ponekad isključimo računalo, videotelefone, iPad, iPod, iPhone; životu koji nas „tjera“ da porazgovaramo s našim voljenima, da zagrlimo svoje poznanike, da poljubimo naše prijatelje i suputnike i da poželimo ponovno postati stvarne osobe. I to osobe od krvi i mesa, a ne neki nadimak („nickname“ )ili još jedan u nizu  avatar. Dakle, ljudska bića, a ne strojeve.

Moram napomenuti da sam više nego siguran da postoji veliki broj ljudi koji su itekako podložni „pranju mozga“.

S obzirom na svoje dugogodišnje istraživanje, naročito unutar kinomatografije o mogućnostima i opasnostima suvremenih tehnologija, (čiji sveobuhvatni i globalizirajući sustav vrijednosti pripada vladajućem i globalizirajućem znanstveno-tehnološkom aparatu), ovdje sam pokušao iznijeti razne vidove cyberdruštvenosti koje se, od nastanka cyberkulture, nastavljaju i dalje razvijati.

U tom sam smislu svoje razmatranje sveo na tri točke koje predstavljaju načelo dosljednosti moje istrage. A to su:

komunikacija i različiti aspekti koji karakteriziraju nove medije;
mrežne zajednice, s kompleksnim mrežnim afinitetima koje se pritom stvaraju;
i, konačno, mjesta, ambijenti u kojima se cyberdruštvenost izražava.

 

Treba reći da se ovo moje, ali i slična razmišljanja, u vezi mrežnih zajednica, sve više nalaze u središtu suvremenih rasprava, pogotovo s obzirom na sve brži razvoj telekomunikacijskih mreža i novih medija.

U tom je smislu već Edgar Morin[69], govoreći o planetarizaciji, definirao čovječanstvo kao sudbinsku zajednicu ili zajednicu sudbine. Mi bismo, dakle, prema Edgaru Morinu bili sinovi Kozmosa koji će, malim koracima, ubrzo postati svjesni vlastite pripadnosti cjelokupnom čovječanstvu i tako shvatiti našu međusobnu povezanost.

A to znači da ćemo biti odgovorniji u svojim odlukama i djelovanjima. No, istodobno postajemo sve više svjedoci značajnog oživljavanja lokalnog, svega onoga što pripada našoj bližoj okolini, našem svijetu.

Dakle, suprotno onome što se dešavalo tijekom ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, umjesto eksplozije, ili ako želite ekspanzije čovječanstva u globaliziranom virtualnom svijetu (u vidu globalnog sela), svjedoci smo rađanju lokalnih zajednica. Radi se o prostorno specifičnim skupinama, tj. zajednica, koja, novu tehnologiju, nove tehnološke izume koristi za ostvarenje vlastitih realnih ciljeva i potreba u svakodnevnom životu. U tom se smislu internet pokazao važnim čimbenikom i resursom za lokalne zajednice, za susjedstva, jer on im omogućuje razmjenu svih vrsta informacija i veću uključenost pojedinca u zajednički društveni život.

Stoga između subjekta i konteksta, pojedinca i države, manjih skupina (microgroups) i većih skupina (macrogroups) dolazi do pozitivnih promjena u oba smjera u razrješavanju inače složenih i dinamičnih odnosa. Kao što su odnosi između Države, zajednice i pojedinaca. Svojedobno je već Durkheim istaknuo važnost tih „sekundarnih skupina“ jer „nacija postoji samo ako se između Države i privatnih građana nalazi  čitav niz sekundarnih skupina, grupa.“[70]

Mreže i nove komunikacijske tehnologije znatno povećavaju tu mogućnost stvaranja sekundarnih grupa. Pierre Le Quéau piše: „[...] Emile Durkheim smatra srednju skupinu nužnim mostom između pojedinca i globalnog društva. Sada ta hipoteza, formulirana početkom (nadodano: prošlog) stoljeća ne prestaje zadiviti (nas) ni danas kada se često zajednicu navodi kao prepreku za razvoj građanstva. Sekundarne skupine karakteriziraju moralni autoritet, a u isto vrijeme i „toplu društvenost.[71]

Moralnom autoritetu, koji pridonosi izgradnji smislenosti srednje skupine pridodaje se i oblik etičke dosljednosti koji subjektima omogućava da se razvijaju u društvenost koja sadržava potrebu za zajedništvom, iako to nije izravno posljedica institucionaliziranih pravila prijašnjeg globalnog društva. Opisujući društvenost kao empatičnu, dominantnu, Durkheim piše, kako iz sekundarne grupe „proizlazi toplina koja grije i oživljava srca, to ih otvara simpatiji, koja topi (osobne interese), egoizme.“[72]

Najvažniji izazov novih tehnologija sastoji se baš u jačanju tih, takozvanih „sekundarnih skupina“ koje su sastavni dio interakcijskih zupčanika između mikro- i makrodruštvenih struktura.

Očito je da je evolucija oblika komunikacije vrlo široko i složeno, ali premalo istraženo, područje, usprkos eksponencijalnom broju tekstova posvećenih komunikaciji kao i novim medijima, u kojima se mašta i mitski aspekti miješaju s fluktuacijskom stvarnošću koja se nalazi u stalnoj evoluciji. Cyberkultura duhovito kombinira vizije umjetnika, samouka i nestašnih hackera s programima inženjera, matematičara i tehničara.

U ovoj složenoj i proturječnoj (kontradiktornoj) alkemiji, konture se stalno redefiniraju stalno prebacujući, miješajući i mijenjajući uspostavljene obrasce naših svakodnevnih aktivnosti i ograničen opseg našeg razumijevanja svijeta.

Nije mi ovdje namjera predložiti Vam jedan jedinstven način čitanja tog novog svijeta. Ne pretendiram nekako predvidjeti ili razumjeti tu stvarnost ograničavajući tako njezin nejasan horizont koji je još dalek našem prihvaćanju, iako ostvariv.

Moj je interes posebno usmjeren na USUS, korištenje novih oblika komunikacije u svakodnevnom životu i iskustvu kako pojedinaca tako i određenih grupa, skupina. Cilj mi je označiti, pokazati promjene i dinamike koje su tipične u novim oblicima socijalne agregacije i sporazumijevanja (condivisione) koja nastaju u tim područjima komunikacije. Za tu svrhu služio sam se situacionalističkim pristupom (ili pristupom trenutka), imajući za cilj „hvatanje“ (njihove) svakodnevne interakcije, i to polazeći od iskustva pojedinca u korištenju novih tehnologija.

Tema iskustva je, dakle, temelj ovog istraživanja usprkos tome što ponekad može biti teško razumjeti (cyborg) kulturu in nuce (u svom početku). Radi se, naime, o novom i kompleksnom sustavu odnosa i vrijednosti. No, činjenica je da nas svi komunikacijski sustavi duboko prožimaju, danas više nego ikad, mijenjajući naša društva i uspostavljajući vlastite dinamike u društvenim interakcijama, kao i nove oblike učenja i socijalizacije, oživljavajući specifične „vizije svijeta“. Radi se o cikličnom procesu jer, u neprestanom kontaktu s određenim tehnološkim aparatom, on prestaje biti samo predmet analize pretvarajući se u temelj našeg života. Isto to vrijedi i za mrežu. Naročito kada se ima u vidu da su „objekti“ međusobno povezani putem mreža različitih vrsta, shvaća se da oni nisu (samo) puki predmet analize, već (i) bitan pokazatelj naših kultura, tj. ključni element novog kulturnog i društvenog krajolika koji se pojavljuje na horizontu naše svakodnevnice.

Stoga je itekako važan situacionalistički pristup, jer je on utemeljen na čitanju (tumačenju) svakodnevnih praksi: onih trenutaka koji obitavaju u šupljinama našeg postojanja, trenutaka mentalnih interakcija i valova fluktuirajući emocija.

Tehnika je, prema Martinu Heideggeru[73], proizvodnja poiesisa i otkrivanje istine. Upravo nas ta definicija tjera da razmotrimo cyberdruštvenost kao pojavu, kao stvarnost. Širenje novih oblika komunikacije može promijeniti dinamike i arhitekture zajednica i time se u novim komunikacijskim kontekstima sve više kristaliziraju novonastali oblici cyberdruštvenosti.

Jedan od ključnih čimbenika za razumijevanje oblika cyberdruštvenosti je tehnološki razvoj i razvoj mreža, koje se šire na impresivan način. Međutim, ako su tehnološki razvoj i njegova ekspanzija bitni, ono što me zanima nije toliko povećana snaga računala koji stagniraju na našim radnim stolovima, već činjenica da se ta računala (ne uključujući ovdje prijenosna računala), nalaze u svim našim domovima, da se mobilni telefoni (ako se još uvijek mogu nazvati telefoni?) nalaze u svačijem džepu, a pogotovo činjenica da su svi ti uređaji međusobno spojeni i u interakciji s okolišem.

Upravo ta (nova) umrežena povezanost između čovjeka i novih tehnologija u širem smislu navode nas na tvrdnju da se nalazimo pred novom društvenom paradigmom. Naime, posredstvom sve šireg pristupa internetu, svjedoci smo progresivnom fenomenu prisvajanja, po kojemu ljudi mogu umrežiti (staviti na net) sve veće dimenzije ljudskog materijala. Polazeći od te perspektive može se govoriti o ponovnim čarima svijeta. Naša se percepcija i društveno korištenje novih tehnologija stalno preoblikuju, i to ne u linearnom, preciznom i ohrabrujućem kretanju, već u liku elipse u različitim smjerovima. Kretanje je nepredvidljivo i neprestano se dovodi u pitanje. Kreće se skokovima, uvijek u potrazi dinamične ravnoteže.

Kako bismo shvatili ove nove „climax[74] komunikacije“ dovoljno je pratiti njihove tragove i otvorene horizonte. Potrebno je proučavati novonastale odnose između širenja novih oblika komunikacije, u svakodnevnom životu, i fluktuirajuće društvene odnose između raznoraznih skupina pojedinaca, pa i samih pojedinaca, i njihovih novih (razmijenjenih - condivise) estetskih koncepcija te razbuktavanje strasti. Konkretno se radi o razumijevanju načina i oblika onih konteksta koji omogućavaju uspostavljanje novih društvenih odnosa povezanih za konstrukciju suvremenih oblika cyberdruštvenosti.

To bi nas trebalo uvesti u dubine (interneta) cyberprostora, u područja unutar kojih djeluje (mašta) imaginarnost i gdje se kristaliziraju ljudske strasti, u prostorne trenutke gdje se alkemija društvenih odnosa očituje u novim i ponekad stranim oblicima pojavljivanja suprotnih tradicionalnom načinu razmišljanja.

Bit problema svoje razrješenje nalazi u sinergiji triju „prostora“:

društveni prostor, odnosno, prostor ljudskih odnosa;
fizički i izgrađeni prostor, odnosno područja u kojima dolazi do stvaranja interakcija, arhitektura on line, gradova i naseljenih bezvremenskih područja;
te prostor informacije, odnosno medija, sadržaja i oblika komunikacije.

 

Radi se o „prostorima“, koji in nuce sadržavaju mogućnost da otvaraju nove putove istrage kako bi, donekle, shvatili taj još uvijek neshvatljiv nam svijet beskonačnih lica, oblika, putova i dimenzija. Taj nam je svijet još uvijek velika enigma jer je stvaralački fluidan i u neprestanom razvoju.

Samo se na taj način može shvatiti cyberdruštvenost, odnosno oblici društvenosti koji se konkretiziraju (ostvaruju) kroz cyberdruštvenost. Zahvaljujući paradoksu kojeg je formulirao Gilbert Durand[75], shvatit će se teškoća prihvaćanja vitalizma i empatije (suosjećanja) cyberdruštvenosti. Činjenica je da se još nalazimo u dimenziji stvarnosti u kojoj (u svemiru u kojem) vlada racionalizam. Unutar te dimenzije, koja je vođena razumom, još se uvijek oklijeva pri prihvaćanju novih oblika društvenosti zbog gravitacijske sigurnosti. Dolazi se tako do srži obrađivanja novog ethosa, novih oblika suživota i do još nepoznate, neodređene društvene viskoznosti, iako već prisutne i vidljive. Naime, radi se o dimenzijama stvarnosti koje svoj naglasak stavljaju na razigranu (ludičku) dimenziju[76], na dépense (George Bataille[77]), na vitalizam i na oblike društvenosti koji se odvijaju pred našim očima. Shvaća se, dakle, zašto se cyberprostor, od svog nastanka, promatra kao suprotstavljen prostor „realnome“ prostoru. Realni je prostor radikalno odvojen od virtualnog prostora jer se promatra na temelju još uvijek aktualnog  pristupa koji se pak temelji na logici razilaženja sfera. Takvo je promatranje neproduktivno i ne bi se trebalo provoditi.

Naime, te bi prostore trebalo utemeljiti na sinergističnoj povezanosti, prihvaćajući holistički pristup tom problemu.

Taj bi pristup u sebi trebao integrirati i ujediniti različite dimenzije postojanja napuštajući viziju „ili stvarno ili virtualno“, „ili prostor ili kibernetički prostor“, kako bi se usredotočio na složenost koevolucije, i to prema komplementarnoj logici „i fizičko i virtualno.“

Aspekti cyberkulture u sebi uključuju pitanja vezana uz društvene veze i izazove s kojima se suočavaju razni oblici agregacije koji nastaju u relacijskom prostoru tijekom njegove elaboracije. Stoga bi povlašteno mjesto trebalo dati razmišljanju o zajednicama, budući da se od početka cyberkulture ono neprestano citira. Citira se da bi se istaknula pojava „novih virtualnih zajednica“ ili da bi se osudio nestanak starih, tradicionalnih veza i oblika društvene solidarnosti.

Radi se naime o pozicijama koje u potpunosti utjelovljuju strah od gubitka sigurnosti i vjerodostojnosti što se tiče odnosa čovjeka sa samim sobom i sa svojom okolinom. Pozicije koje su povezane sa strahom da se slobodno istražuje ljudsko postojanje i koje zatvaraju vrata društvenom vitalizmu skrivajući se i dalje iza suvremenih teoretskih dihotomija te prikazujući se impregnirani (natopljeni) kibernetskim senzibilitetom.

Prema ovom pristupu, dovoljno je jedno računalo kako bi iznikla virtualna zajednica. Tada bismo prisustvovali nestanku ljudskog roda u cyberspaceu, ljudski bi se rod izgubio u dubini elektrosfere virtualnih svjetova.

Dovoljno bi, dakle, bilo da čovjek pristupi mrežama pa da zauvijek izgubi sposobnost pokreta, ostajući zarobljen u mreži weba. Ili, obrnuto, softweri bi omogućili stvaranje novih grupa za raspravu i elektroničkih agora koje bi bile u stanju stvoriti nove demokratske širine u društvenim razmjenama, a kablirani gadovi mogli bi prisustvovati cvjetanju genijalnih zajednica.

Ovdje je bitno napomenuti kako pri tumačenju tog fenomena treba imati na umu važnost ljudskog elementa i društvenih strasti.

Važno je u tom kontekstu usredotočiti svoje razmišljanje na diskurs u vezi zajednice i oblike solidarnosti koji se neprestano rađaju u našim društvenim krajobrazima.

„Linearni“ pristupi – koji brane uzročne pozicije prema kojima bi bilo dovoljno opremiti skupinu ljudi komunikacijskim sustavom kako bi se oni pretvorili u zajednicu – ne uzimaju u obzir udio ove nove, (mogli bismo reći pjenušave) društvene vitalnosti koja se ne daje zarobiti ili mehanički voditi.

Razdvajanje tehničke aseptičnosti, sterilnosti i topline zajedništva nije nerješivo. Naprotiv, prihvaćajući noviji društveni vitalizam, treba istaknuti kako osjećaj, mašta i strasti, u najširem smislu riječi, potvrđuju njihovu važnost u društvenoj strukturi te u cyberprostoru. Treba samo shvatiti koji oblici društvenosti, društvenih veza, afektivnog sporazumijevanja proizlaze iz interakcija koje se konzumiraju u mreži. Samo je na taj način moguće identificirati novonastale oblike cyberdruštvenosti koji se javljaju u cyberprostoru posredstvom novih medija.

 

Neka razmišljanja (u vezi povećane složenosti društvenog konteksta).

Dakle, pretpostavka da se aktivnosti provedene u „stvarnom“ prostoru, tj. fizičkom, i one provedene u „virtualnom“ prostoru, tj. u cyberprostoru, međusobno isključuju pogrešna je. Prema tom razmišljanju, imali bismo dva svemira koja se slijepo odbijaju, poput magneta istog pola.

Tako, primjera radi, s jedne strane najgorljiviji pobornici tehnopesimista, pobunjenici budućnosti, prognoziraju dolazak mračnog svijeta u kojemu bi internauti postali zarobljenici virtualne elektrosfere, zatvoreni u zlatnim kavezima elektroničkih bitova te odvojeni od svijeta. Prema ovoj viziji mreža bi u skoroj budućnosti postala zemlja net robova.

Ne niječući da ove dvije sredine, stvarnosti i virtualnosti, posjeduju svoje specifične osobine i da neminovno slijede (njima svojstvene) određene logike, treba ipak napomenuti da se prema stečenim iskustvima, društva „stvarnosti“ grada i cyberarhitekturne informatike znaju preklapati i međusobno približiti, kao materijalnost tijela i nematerijalnost naše mašte.

Zahvaljujući dostignutom stupanju razvoja informatika uzvisuje fizička mjesta, koja postaju tako relacijsko međulice, informativni teritorij i stvarno vezivno tkivo. Ne zamjenjuje se realno s virtualnim, već se u realnost integriraju digitalne informacije. Cyberspace (ili cyberprostor) se topi u „stvarnom“ i „virtualnom“ svemiru, ne ponašajući se kao neprijatelj, već stvarajući bogatiju topografiju mjesta gdje zajedno žive komplementarne dimenzije.

Nove se sinergije stvaraju među ljudima. Njihov habitat i nove tehnologije potiču zajedničku evoluciju različitih sfera aktivnosti, djelovanja i sve veću složenost relacijskih dimenzija, među ljudima, ali i s okolišem, vodeći do nove komunikacijske paradigme vezane za zajednicu na internetu.

Realizirajući ovaj prototip komunikacije paradigma „globalnog sela“ neminovno se slijeva, klizi u „raspravljajuće selo“; u kojemu, osobe koje stanuju unutar zemljopisno definiranog lokaliteta sudjeluju u izgradnji kolektivne memorije tih  zajednica, njezin su izraz i stvaraju je. Naime, radi se o procesu (stabiliziranja) razumijevanja (ukorijenjivanja) u lokalnom kontekstu podržanom od strane novih medija. Ne ulazeći previše u tu tematiku, možemo samo napomenuti kako realni teritorij postaje međulice koje ulazi u zajedništvo s tehnologijama, s mrežama, društvom i ljudima.

Postoji, dakle, nova paradigma u odnosu na onu koju je utjelovio internet (pristup informacijama s bilo kojeg mjesta u svijetu, 24 sata na dan). Nova paradigma vezivnog tkiva (vidi Living Memory Projekt[78]) omogućuje pristup lokalnim informacijama, na danom mjestu (radi se o podacima koji se odnose na bliže fizičko područje) i to u bilo kojem trenutku.

Uvođenje novih tehnologija na određenom području potiče na buđenje tematika vezanih za lokalnu sredinu, na njezinu budućnost i sadašnjost. Nasuprot počecima širenja interneta, kada se prvenstveno naglašavala mogućnost razmjenjivanja poruka s osobama s druge strane svijeta, danas postoji mogućnost jačanja bližih odnosa i veza.

Čarolija, magija i tajnovitost koja nam omogućuje da putujemo brzinom svjetlosti, oslobađajući nas od prostornih ograničenja ostaje i dalje unutar mreže.

Na kraju želim naglasiti da se razlog korištenja mreža temelji na činjenici da čovjek neprestano teži poboljšanju svoje svakodnevnice i bliže stvarnosti („čovjek u svojoj čovječnosti“).

Ne smijemo nikada zaboraviti da nove dinamike mogu, također, biti i pogodan teren ili horizont za totalitarne i totalizirajuće sustave (što je, nažalost, moguće više nego ikada prije), u kojima se mogu ostvariti i Orwelove najmračnije more. Ipak, zasad se može slobodno konstatirati da se u postmodernom gradu razvija novo i višedimenzionalno vezivno tkivo.

Informacije poslane posredstvom interaktivnih monitora dijelovi su memorije koji se kristaliziraju u atmosferi gradova, oživljavajući nezaboravljeni rimski genius loci i to bez zacrtavanja nestvarnih granica između stvarnog i virtualnog, vidljive su konture „simpatetičnog“ jedinstva s bližom okolinom i s drugima. Na taj se način cyberdruštvenost obraća svima, bez ikakve distinkcije.

Zahvaljujući novim komunikacijskim tehnologijama svi mogu u cyberprostor ulagati strasti koje ih animiraju, oživljavajući i kreativni dio sebe.

 


[69]  Edgar Morin, La complexité humaine, Flammarion, Paris 1994., str. 218.

[70]  Èmile Durkheim, cfr. predgovor drugom izdanju  knjige La divisione del lavoro sociale, Edizioni di Comunità, Milano 1071., str. 33.

[71]  Pierre Le Quéau, „Le groupe intermédiaire comme lieu d'exspérimentation“, članak objavljen u Informations sociales, br. 83, Paris 1999.

[72]  È. Durkheim Il suicidio, (izvorno 1897), Rizzoli, Milano 1999, str.. 328.

[73]  Martin Heidegger, The Question Concerning Technology and Other Essey, Harper and Row, New York 1977.

[74]  Izraz koji se koristi u biologiji za označavanje harmonijske ravnoteže i dinamike jedne zajednice, životinja ili biljaka, među svojim članovima i okoliša.

[75]  Gilbert Durand, L'immaginaire. Essai sur la science et la philosophie de l'image. Hatier, Paris 1994.

[76]  Nazivam je i II. dimenzija ili dimenzija vode, zbog njezine fluidnosti kaotičnosti i neodređenosti, tj. neoblikovanja pojedinih stvari prema unaprijed konstruiranim oblicima. Dakle, kao beskrajne, ali i opasne mogućnosti ostvarenja nečega iz ničega.

[77]  George Bataille, La Part maudite précédé de La Notion de “dépense”. Les éditions de Minuit, Paris 1949.

 

Literatura:

Bataille, G., La Part maudite précédé de La Notion de “dépense”. Les éditions de Minuit, Paris 1949.

CasaleGno F., Le cybersocialià. Nuovi media e una nuove estetiche comunitarie, il Saggiatore, Milano 2007.

Durkheim, È., La divisione del lavoro sociale, Edizioni di Comunità, Milano 1071.

Durkheim, È., Il suicidio, (izvorno 1897), Rizzoli, Milano 1999.

Durand, G., L'immaginaire. Essai sur la science et la philosophie de l'image. Hatier, Paris 1994.

Heidegger, M., The Question Concerning Technology and Other Essey, Harper and Row, New York 1977.

Quéau, Le P., „Le groupe intermédiaire comme lieu d'exspérimentation“, članak objavljen u Informations sociales, br. 83, Paris 1999.

Manicardi, E., Liberi dalla civiltà. Spunti per una critica radicale ai fondamenti della civilizzazione: dominio, cultura, paura, economia, tecnologia, con una prefazione di John Zerzan, Edizione Mimesis 2010.

Manicardi, E., L'ultima era. Comparsa, decorso, effetti di quella patologia sociale ed ecologica chiamata civiltà, Edizione Mimesis 2012.

Morin, E., Le méthode. La nature de la nature, Ed. Du Seuil, Paris 1977.

Morin, E., La complexité humaine, Flammarion, Paris 1994.,

Vignodelli, M., Signori della Terra?, Anima Mundi, Cesena 2002.

Tozzi, M., Catastrofi, Rizzoli, Milano 2005.

 

WEB-STRANICE:

http://eu.blizzard.com/en-gb/company/press/pressreleases.html?101007

http://www.msnbc.msn.com/id/40929239/ns/technology_and_science-tech_and_gadgets/

Youtube preuzeto 27. 01 2013 iz Wikipedia : http://en.wikipedia.org/wiki/YouTube

Oxford Dictionaries. (2011.) definition of virtual from Oxford Dictionaries Online. Preuzeto 27.01.2013. Dictionaries: http://www.oxforddictionaries.com/definition/virtual?view=uk

http://www.msnbc.msn.com/id/40929239/ns/technology_and_science-tech_and_gadgets/

Rheingold, H. (bez datuma). The electronic version of The Virtual Community book. Preuzeto 27.01 2013. iz: http://www.rheingold.com/vc/book/intro.html

Carlson, N. (05. 01 2011). Goldman to clients: Facebook has 600 million users. Preuzeto 27. 01.2013. iz The Msnbc Digital Network: http://www.msnbc.msn.com/id/40929239/ns/technology_and_science-tech_and_gadgets/

Paul, R. (2010). EPIC fail: Google faces FTC complaint over Buzz privacy. Preuzeto 27. 01. 2013. iz Arstechnica.com: http://arstechnica.com/security/news/2013/02/epic-fail-google-faces-complaint-over-buzz-privacy-issues.ars

Preuzeto 09. 06. 2013.: http://thelivingmemoriesproject.com/

 

Cybersociality: The End of Man (Like Zoon Politikon)?

 

Abstract

 

In the debate about the spread of new technologies of online communication, we often find extreme points of view about the effect they have on people: the “techno-pessimists” prophesy an obscure era in which the surfers, reduced to a total physical immobility, will end up by “disconnecting” themselves from the world; on the other hand, the “techno-optimists” theorize that an on-line life could become almost self-efficient, taking away the weight of reality from people. We still tend to think of the cyberspace dynamics from a “cybernetic” point of view, by concentrating more on the tools than on the true dynamics of interaction that bring new forms of “cybersociality”. It is a co-evolution between real and virtual, physical space and cyberspace, that could be interpreted like a “middle path”. At the root of these new collective realities there is always the human element and shared social passions.

 

Key words: cybersociality, cyberculture, cyberspace, social network, machines, internet, virtual reality, new technologies, community, sociality.

 

 


inmediasresno6malo

 4(6)#5 2015

 

UDK 316.42:004.087
Izlaganje sa znanstvenog skupa
Conference paper
Primljeno: 4.2.2015.

Danijela Pantić Conić

Prva Srpska Televizija
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Identiteti i budućnost medija?

Puni tekst: pdf (361 KB), Hrvatski, Str. 896 - 901

 

Sažetak

 

Identitet, informacija i vreme predstavljaju tri oblasti koje su u stalnoj interakciji i medijskoj eksploataciji. Veoma su promenljive u odnosu na korisnike i prilagodljive svim medijima. Identiteti se kreiraju, kupuju, konzumiraju i iznova stvaraju. Model društveno prihvatljivog identiteta pojedinca danas se oslanja uglavnom na vrednosti kapitalističkog društva: moć, novac, robne marke i potrošnju, ali i njegovu kratkotrajnost. Uloga medija u ovom slučaju je višestruka; oni ne samo da stvaraju identitete razmenom informacija, već svojim sadržajima izazivaju stalnu potražnju za novim identitetima i omogućuju njihovo lako uklapanje u nove sisteme vrednosti. Sloboda preuzimanja više identiteta prihvaćena je na društvenim mrežama, gde se istovremeno može koristiti više različitih profila, dok ostali mediji iznova grade modele za identifikaciju.

 

Ključne riječi: mediji, identitet, moda, potrošnja, robna marka.

 

 

Informacija, identitet i vrijeme predstavljaju tri područja koja su u stalnoj interakciji, a na kojima se zasniva potrošački sustaa i njegov dalji razvoj. Sva tri područja su vrlo nestabilna i promjenjiva, a pritom, iznimno pogodna za manipulaciju. Informaciju je moguće sažeti ili rastegnuti bez ograničenja kakvim robuju materijalna dobra. Ona se može se lako stvoriti, uništiti i reproducirati (Codeluppi, 1995: 105). Fragmentacija i višeznačnost predstava, različitih karaktera, likova i imidža, karakterizira ikonografiju i teme kulture, pa i reklame jer ona koristi već postojeće kulturne modele i njihove stereotipove. Međutim, kako bi potrošnja opstala kao kontinuirana aktivnost u modernom potrošačkom dobu, ona se mora oslanjati na informacije i identitete[79] koji će također, biti veoma fleksibilni i podložni promjenama. Dakle, jedino sigurno i stalno u modernom dobu i potrošačkoj industriji jest promjena informacija, poruka, pravaca, potrošačkih uloga i identiteta. Današnje medijske ikone nagovještavaju, upravo tu promjenu i prolaznost identiteta koji ovise o potrošačkim trendovima i njihovim medijskim reprezentacijama – reklame, mode i opet, identiteta. Zabavakojupružajumediji čestojevrlougodnaiunjojseslike, zvuciipredstavekoristekakobiseauditorijzaveoinaveonaidentificiranjesodređenimgledištima, stavovima, osjećanjimaipozicijama(Kellner, 5). Informaciju o vlastitom identitetu i odgovore na pitanja: tko smo, što smo, što želimo biti i što bi trebali biti, danas dobivamo preko medija: televizije, filmova, a najviše reklame. U mnoštvu identiteta teško je očuvati jedan identitet, posebno nacionalni. Dosta ljudi odustaje od nacionalnog identiteta ili ga zaboravlja, pod pritiskom potrošačkih, modnih ili globalnih trendova, stilova i imidža. Neki se odlučuju za originalnost (ako ona u današnje doba uopće postoji), drugi za kopiranje stilova ili života slavnih ličnosti. Ne postoje snovi izvan medija, ni želje, ni potrebe koje nisu reprezentirane u reklami, na filmu ili televiziji, posebno u Americi gdje su mediji podređeni zakonima tržišta. Podređujući se logici brzine (informiranje), trendova (životni sitlovi, a time i potrošnje), instanta (neodložnost zadovoljenja potreba), kao i podrazumijevajućim standardima sveopće konkurencije, mediji nam neprekidno nude modele svijeta jednostavno artikulirane preko kvalifikativa IN i OUT bez kojih točno ne bismo znali što u nekom trenutku znači biti “prva žena” ili muškarac, uspješan ili neuspješan, moderan ili “de-moderan”, moćan ili slab (Tomić, 2008: 14).Moda koju većina danas vidi kao sporednu životnu aktivnost i zabavu, zapravo igra važnu ulogu u društvenom životu i održivosti potrošnje kao segmenta dnevne rutine. Odjeća je stoljećima razdvajala društvene klase, zanimanja, muškarce i žene, sjevernjake od južnjaka, građane od seljaka. Ona i danas šalje poruku o svom vlasniku, posebno pod pritiskom modne industrije, brendova i reklame. Reklamne poruke, filmovi, moda i poznati promotori određenih brendova učinili su da odjeća i obuća dobiju važnu ulogu u izgradnji identiteta jer pomažu u kreiranju željenog imidža ili prezentiranju same osobe.

Promjena “identiteta” ili imitacija nečijeg ponašanja, proizilaze iz potrebe da se nađe/promijeni identitet ili da se manipulira drugima. Ovakvom ponašanju sklone su osobe koje nemaju dovoljno samopouzdanja, poput tinejdžera, a koje imitiraju ponašanje poznatih ličnosti koje su, ujedno i plaćeni promoteri određenih kompanija ili modnih brendova. Prve reklamne emisije na komercijalnoj američkoj televiziji imale su sponzore i zaštitna lica određenih proizvoda i robnih marki, čiji naziv je obično bio i u samom imenu tog programa, poput: Henry Fonda Presents, The Colgate Comedy Hour, The Jack Benny Program, Alfred Hitchcock Presents. Trough its „shower of stars”, programs-as-commercials, and sheer volume, television advertising was acting as cheerleader of prosperity, rooting for Americans to realize their personal American Dream (Samuel, 80-84). Javne osobe mogu „udahnuti život” određenoj robnoj marki ili brendu, dajući im vlastite osobine, karakter, ljepotu i najvažnije, postojanost... Zahvaljujući medijima, veliki trag u načinu života, razmišljanja i ponašanja milijunske publike širom svijeta, ostavili su: Elvis Presley, Marlon Brando, James Dean, Madonna, Michael Jackson, Lady Gaga, kao i likovi iz filmova: Roki i Rambo, serija Dinastija, Dalas, Beverly Hills, Seks i grad, itd. Među prepoznatljivim identitetima, čiji imidž je zanimljiv publici za kopiranje, jesu i likovi iz filmova: Tomb Rasider i Osmi putnik (The Eight Passenger) koje su kod publike stvorile lik neustrašive ratnice, te Poroci Miamija zahvaljujući čijim likovima je nastajala ideja o višestrukim identitetima ili jednom identitetu koji se mijenja, poput odjeće, posla ili mjesta stanovanja. Serija Poroci Miamija, kako navodi Kellner (2004) ističe važnost promjene identiteta, fleksibilnost i prolaznost društvenih uloga. Identiteti u medijima, mijenjaju se lako kao što Laura Burney čiji lik tumači oskarovka Julia Roberts u sceni u kazalištu u filmu Spavajući s neprijateljem (Sleeping with the Enemy, 1991) mijenja garderobu i šešire želeći postati netko drugi; ili kao kad prostitutka Vivian Ward, koju glumi, također Julia Roberts u Zgodnoj ženi (Pretty Woman, 1990) vjeruje da je promijenila identitet kada obuče skupu odjeću.

Danas to može biti Paris Hilton kao bogata nasljednica koja se koristi svim postojećim medijima kako bi ispromovirala sebe i svoje aktivnosti jer je to način na koji zarađuje novac. Starlete širom svijeta prihvatile su ovu ideju samopromocije na društvenim mrežama radi ostvarenja profita, a ne samo radi kreiranja profila na mreži. Promjena identiteta u životu i poslu ili promjena profila na Facebooku, čini zabavu kojom se popunjava dokolica. Identitet danas postaje stvar slobodnog izbora, dramska prezentacija osobe, u kojoj se čovjek može predstaviti kroz različite uloge, imidž i aktivnosti, relativno neopterećen transformacijama i drastičnim promjenama (Kellner, 408). Osim modne industrije, modnih časopisa, magazina, filmske i muzičke industrije, veliki doprinos kreiranju identiteta potrošača i njihovoj stalnoj promjeni, daju i reklame za cigarete, alkoholna pića, dezodoranse, šampone za kosu i kozmetiku.

Prije nego što je patentiran šivaći stroj i stvorena tekstilna industrija, odnosno, prije nego što se razvila tvornička proizvodnja odjeće i obuće, u Europi su postojala jasna i vrlo rigidna pravila u oblačenju. Tada je moda bila pokazatelj klase i društvenih uloga i prema načinu odijevanja tačno se mogao vidjeti ili pretpostaviti stalež, zanimanje ili društvena uloga. Žene su uvijek nosile haljine ili suknje, radnici radnička odijela, muškarci su nosili hlače, a bogati bijele košulje i odijela koja su šivana po mjeri i kod krojača. Moderno doba je, djelimično pod pritiskom mode potrošnje i demokracije u načinu oblačenja (što je tipično za američko društvo), a dijelom zbog zakona[80] ukinulo ove stege, čime je promjena identiteta predstavljena u načinu odijevanja i društvenim predstavama o određenim modnim pravcima, zapravo, postala dostupnija potrošačima. Šivaća mašina[81] je svakako, napravila revoluciju u modnoj industriji, kao što je to učinio i razvoj robne marke, tj. brenda krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina XX. stoljeća. Moda i stalna potreba za promjenom modnih pravaca, natjerale su pojedinca da zaboravi na tradicionalne, društvene uloge[82] te da lako i brzo konstruira novi identitet. Demokracija odijevanja koju je uvelo američko društvo i niske cijene proizvodnje konfekcijske garderobe na početku XIX. stoljeća, skoro da su zatvorile krojačke salone koji su šivali garderobu za bogate. Konfekcijska proizvodnja odjeće uspjela je zbližiti staleže, zanimanja i društvene uloge.

Moderno doba je društvene vrijednosti pomjerilo od duhovnih k materijalnim, te se i sam model društveno prihvatljivog identiteta pojedinca oslanja uglavnom, na vrijednosti kapitalističkog društva – moć, novac, robne marke i potrošnju, ali i njegovu kratkotrajnost (ovdje vrijeme dolazi do izražaja). Potrošačke zajednice i prepoznatljivi identiteti u okviru njih, upućuju na ovisnost o robnim markama i brzoj smjeni stilova, odnosno modnih pravaca i uloga. U modernom dobu još uvijek postoji struktura interakcije s društveno definiranim i dostupnim ulogama, normama, običajima i očekivanjima, koje moramo odabrati i reproducirati kako bismo u kompleksnom procesu uzajamnog priznavanja stekli vlastiti identitet (Kellner, 382).

Revolucija i konstrukcija identiteta počela je šezdesetih godina XX. stoljeća kada su se dogodile značajne promjene u kulturi i kada (...) dolazi do masovnog pokušaja odbacivanja kulturoloških kodova iz prošlosti, a moda postaje važan element konstrukcije novog identiteta, zajedno sa seksom, drogama i rock-and-rollom, fenomenima koji su također bili uključeni u nove modne trendove (Kellner, 436). Ove promjene, omogućile su pojedincima da biraju što će iskoristiti, a što ne od predstava koje im nude mediji, reklama i modna industrija. Razvojem televizije, koja će za nekoliko desetljeća osvojiti cijeli planet i postati najpopularniji i najutjecajniji medij (sve do razvoja devedesetih godina kada se počeo razvijati internet), moda i potrošnja postaju dominantna područja u svakodnevnom životu pojedinaca. Autoritet televizije u načinu života, odijevanja, promjeni svakodnevnih navika i novih uloga pojedinca u društvu, vrlo je izražen i očigledan modernom dobu kada se postavljaju potrošačka pravila i konstruiraju novi identiteti i kada informacija ima veliku vrijednost. Mediji dominiraju ne samo slobodnim vremenom oblikujući politička gledišta ili modele ponašanja, već nude materijal koji postaje konstitutivan za izgradnju vlastitog identiteta (Tomić, 13). Sprega medija i oglašivača, tj. zabave i ekonomije stvorila je potrošnju kao novu kategoriju zabave te robu i robnu marku kao novi medij za društvenu prezentaciju i interakciju između potrošača  i robe. Koliko god su mediji učinili za razvoj potrošačkog društva, toliko je razvoj tehnike, tehnologije i modernih sustava komunikacije, doprinio stvaranju izoliranih virtualnih zajednica usmjerenih na vlastite želje, prohtjeve i potrebe pojedinca, odnosno, na nove vrijednosti modernog, potrošačkog doba.

Smjenom informacija i poruka, mijenjaju se i modni pravci, odnosno potrošačke uloge, a robna marka ostaje ista. Potrošači mogu kreirati identitet na osnovi vlastitih modnih stavova, a mimo trenutno dominantnih društvenih kodova ili ponuđeni modni identitet mogu iskoristiti na vlastiti način (kao što je učinila generacija X rušenjem modnih pravaca i kombiniranjem, npr. tenisica i sakoa). Zbog slobode u izboru identiteta, njegove fleksibilnosti i podložnosti promjeni, potrošači se više ne vezuju za jedan identitet, niti ga grade sadržajno, dugo i konstantno, već lako i brzo mijenjaju imidž, imovinu, robne marke i način života. Potrošači kupuju znakove i značenja robe, identitete i obilježja i spremni su, prema imaginarnim vrijednostima robe i reklamnoj filozofiji robne marke, oblikovati svoje želje, ciljeve i životne vrijednosti (Pantić, 2009: 118). Na ovaj način konstruiran identitet, predstavlja jedan od najvidljivijih dokaza utjecaja medija na čovjeka i društvo. Drugim riječima, identitet danas postaje standard, nekakva višedimenzionalna tehnološka konvencija koja cirkularno porobljava svijet, pri čemu sredstvo razmjene čine mediji, a novu valutu za razmjenjivanje – „emocije(Vuksanović, 2007: 133).

Krajem XX. i početkom XXI. stoljeća identitet kao konstanta polako se briše. Nestaje jedinstvenost identiteta iz svijesti potrošača i umjesto jednog identiteta, stvara se mnoštvo identiteta, koji se progresivno smjenjuju. Mediji su potrošačima nametnuli i stalnu potrebu za promjenom identiteta, tj. za gašenjem jednog i rađanjem novog identiteta (Kellner, Vuksanović). Na kraju XX. stoljeća, moda brendova koja je ponovo nametnula garderobu za klase, ostavila je mogućnost preuzimanja novih društvenih uloga i različitih modnih stilova, a naravno i identiteta. Mediji su ponudili publici velik izbor različitih društvenih uloga pri čemu su svi uloge i identiteti postali dozvoljeni i društveno opravdani do te mjere da je identitet postao svemoguć i sveopći. Osim toga, poruke koje se šalju potrošačima iako se pozivaju na originalnost i jedinstvenost, zapravo, kao i sama moda, čine da svi potrošači sliče jedni na druge, kao i njihov način života, odijevanja, govora, razmišljanja. Različitost će sve više biti izražena u modnim stilovima, kulturi, politici, menadžmentu, kao i u seksualnoj, rasnoj i društvenoj formi, pošto generacijaXpostaje sve dominantnija. Međutim, ta različitost može biti i privid stvoren slanjem različitih poruka različitim ciljnim grupama i medijima. Različitost je roba koja se dobro prodaje. Kapitalizam mora konstantno umnožavati svoja tržišta, stilove, modu i sadržaje kako bi uvlačio potrošače u svoje tijekove i način života (Kellner, 73). Isticanje razlika u reklami i ostalim medijima, pomaže stvaranju sadržaja koji će jedno tržišno ime izdvojiti od drugih i od njega napraviti definiciju stila jedne ciljne grupe ili njenog društvenog identiteta.

 


[79]  Wikipedija idenitet definira kao trajno osjećanje cjelovitosti i postojanosti ličnosti, usprkos promjenama u njoj i oko nje. Osjećanje identiteta počnje se formirati u djetinjstvu, a posebno tijekom adolescencije kada postoje najveće krize identiteta.

[80]  U muslimanskoj kulturi nošenje marama i burki (u Afganistanu i dijelovima Pakistana i Indije), tradicionalne ženske odeće koja pokriva cijelo tijelo je obavezno, međutim, pojedine afričke i europske zemlje donosile su zakone kojima se ukidala obaveza nošenja tradicionalne odjeće u školama ili u slučaju pojedinih javnih, ženskih zanimanja.

[81]  Glavni izum i razlog demokracije u odijevanju u Americi bila je šivaća mašina zbog koje su Amerikanci u XX. stoljeću bili “najčudnije” odjevena nacija, posebno u odnosu na Europljane. Iako nije bila američki izum, šivaća mašina je, u drugoj polovici XIX. stoljeća pokrenula revoluciju u odijevanju jer je svim staležima omogućila da kupuju garderobu i da je češće mijenjaju. Prije konfekcijske proizvodnje, samo su bogati mogli šivati odjeću kod krojača, a siromašni su kasnije, tu odjeću dobivali od bogatih. Novim načinom proizvodnje i prodajom jeftine odeće u trgovinama, svi su staleži mogli kupovati garderobu – od crnih robova na jugu Amerike i rudara, do bogatih industrijalaca koji su počeli kupovati odijela u boljim trgovinama, a ne više kod krojača. Odjevna industrija, ne samo što se pokazala kao unosna i privlačna za široke mase, već je pokrenula i druga područja i postavila neke standarde. Proizvodnja uniformi, odjeće u standardnim veličinama i proizvodnja cipela izrađenih prema obliku noge (a ne pravokutnih i jednakih za obje noge), počela je upravo u Americi. Konfekcijska odjeća bila je najbrži i najpovoljniji način amerikanizacije emigranata i stranaci, te da bez obzira na stalež, podrijetlo ili jezik, postanu kao i svi drugi koji žive u Americi (Borstin, 96-104).

[82]  Društvene uloge i klase u Europi jasno su bile predstavljene u načinu oblačenja pojedinca. Nasuprot europskim standardima, američka demokratičnost u odijevanju, začudila je mnoge putnike iz Europe koji u Americi, polovinom XIX. stoljeća, nisu mogli odrediti nečiji stalež prema odjeći, kao što ni putnici prije njih, u XVII. stoljeću nisu mogli razlikovati društvene klase prema načinu govora (Borstin, 96-104).

 

Literatura:

Codeluppi, Vanni (1995): Tržišna komunikacija, Clio, Beograd;

Borstin, Dž, Danijel (2005): Amerikanci – demokratsko iskustvo, Geopoetika, Beograd;

Kellner, Douglas (2004): Medijska kultura, Clio, Beograd;

Pantić, Danijela (2009): Probaj me, prodaj me: mediji i potrošačko društvo, Čigoja štampa, Beograd;

Tomić, Zorica (2008): News Age, Čigoja štampa, Beograd;

Samuel, R. Lawrence (2001): Brought to You By, Postwar Television Adverising and American Dream, University of Texas Press, Austin;

Vuksanović, Divna (2007): Filozofija medija: ontologija, estetika, kritika, Čigoja štampa, Beograd;

 

Identites and Future of Media

 

Abstract

 

Information, Identity and Time – there are three fields which are always in interaction and media exploatation. They are very flexible regarding users and adoptible to all kinds of media. Identities are created, bought, consumed and reinvented. Individual’s identity today relies mainly on the values of capitalist society: power, money, consumption and brands, as well as its short duration. The role of media is multi-faceted. They not only create identities by exchanging information, but its contents caused by the constant demand for new identities and makes it easy to fit into a new system of values. Freedom of using multiple identities is accepted in social networks, where they can simultaneously use multiple profiles.

 

Key words: media, identity, fashion, consumption, brand.

 

 


inmediasresno6malo

 4(6)#6 2015

 

UDK 159.942.6-042.3:070.4
Pregledni članak
Review article
Primljeno: 18.1.2015.

Mirko Jakovljević

Kolašinske novosti, Kolašin, Crna Gora
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ljubomora – faktor utjecaja na kreativno umjetničko izražavanje televizijskog reportera

Puni tekst: pdf (361 KB), Hrvatski, Str. 902 - 911

 

Sažetak

 

Predmet rada je fenomen ljubomore koji je zahvatio sve pore kreativnog djelovanja čovjeka, pa i profesiju novinarskog izražavanja. Pogotovo u sferi umjetničkog doživljaja određenog događaja kroz prizmu televizijskog reportera i urednika. Pravila pristojnog ponašanja, važeće moralne norme, ne primjenjuju se naročito pod utjecajem digitaliziranog javnog mnijenja. Zato se i nametnula nova „svijest“ kod zaposlenih medijskih kreatora televizijske slike da se ponovo poštuje stvaratelj, zaposleni na radnom mjestu a prije svega čovjek kao stvaralačko biće i biće prakse. Želja autora je da se o fenomenu zvanom ljubomora promisli iz nekih drugih kutova i da se samoj ljubomori ne daje toliko prostora kao u nekim prošlim vremenima. Također, da se u vremenu pred nama na pitanje jesi li gledao moju rubriku, odgovara sa da, gledao sam. I najzad, da se kao sastavni dio odgovora ukaže na eventualne greške po modelu možda si mogao tako i tako, nikako uz zlonamjerne komentare odnosno prešućivanje opravdane kritike gdje za to postoje razlozi, a sve u cilju daljnjeg razvoja, ne samo televizijskog novinarstva kao profesije, već i daljnjeg unapređivanja  međuljudskih odnosa zaposlenih, stavljajući ih u ravan međusobno tolerantnih.

 

Ključne riječi: ljubomora, novinarstvo, digitalizacija, moralne vrijednosti.

 

 

Zapisano je da su oči i uši loši svjedoci ukoliko imaju barbarsku dušu“.

Veselin Lari Mišnić, književnik

 

Uvod

Živimo u razvijenom svijetu medija u kojem ni direktni sudionici kreiranja medijske slike ni njihovi konzumenti ne nalaze pravo mjesto. Urednici, novinari-reporteri, snimatelji, montažeri i svi oni koji se bave novinarskom profesijom postali su direktan proizvod  promijenjenih profesionalnih vrijednosti. Karakteristika ovog vremena je potpuna digitalizacija na svim nivoima tehnološkog, ali i kulturološko-politoškog društvenog bića. Samim tim nametnula se potreba za novom „sviješću“ u takvim, digitaliziranim medijima. Svaki tehnološki napredak kao svoj, da tako kažemo, nusproizvod stvara i krizu. Kada je u pitanju televizijsko novinarstvo, došlo je ne samo do stvaralačke krize već i do krize u takozvanim međuljudskim odnosima na poslu. Pravila pristojnog ponašanja odnosa ovdje, urednik-reporter, reporter-novinar i ostali članovi redakcije odavno nisu na onom pretpostavljenom korektnom, pristojnom, uljudnom odnosu s puno međusobnog poštovanja. Danas je na sceni ljubomora, zavist, narcisoidnost, omalovažavanje, nepoštovanje. Atmosfera netolerancije, nerazumijevanja. Neprimjeren govor u međusobnoj komunikacije prenijet i usvojen iz tzv. slenga obogaćen stranim skraćenicama s opravdanjem da se bude „in“ - u trendu.  Vrlo čest odgovor na pitanje je li urednik, pa i kolega, gledao rubriku koju je reporter pripremio je da nije. Također, i odmah izrečeno opravdanje u odgovoru koji glasi da je imao neki neodložni sastanak u vrijeme kada je prilog emitiran te da bi ga u protivnom sigurno odgledao. Upravo će pitanju ljubomore kao univerzalnom fenomenu u ovom radu biti posvećena veća pažnja. Pojavi koja je svuda oko nas pa i na radnom mjestu i koja ne slabi, već se razvija i prati zaposlenog čovjeka ne samo do prestanka radnog odnosa, već i do fizičkog nestanka sa svijeta.

 

Identitet profesije

Čovjek se grčevito bori da „pronađe sebe“ u svakom smislu. Važno je istaknuti da je sretan i uspješan čovjek onaj koji radi ono što i voli. U današnje vrijeme taj cilj je teško ostvariv. Za to postoje (ne)opravdani razlozi. Promjena društveno-političkog sustava u kojem čovjek na prostorima bivše Jugoslavije danas živi i stvara, samo je jedan od opredjeljujućih faktora. Ekonomski faktor, svakako je nezaobilazan u odlučivanju za izbor željenog zanimanja. Naposljetku, kao bitan utjecaj na izbor zanimanja neizbježne su i društvene okolnosti u kojima određeni političko-pravni sustav opstaje. Ne ulazeći u specifičnosti znanosti koja se naziva „profesionalna orijentacija“ moramo spomenuti kako je jedan od ključnih faktora za opstanak čovjeka  pronalaženje smisla života, što je, moramo priznati, danas postalo privilegija pojedinaca. Onih, svjesnih, sposobnih i nadasve upornih. Onih koji vjeruju u sebe, koji nemaju strah pred pitanjima koja nosi buduće vrijeme. Onih, opijenih iluzijama kako će u svojim traganjima za istinom mijenjati svijet u kojem žive, koji će otkrivati nove kulture i običaje, maštati o sjećanjima, izblijedjelim fotografijama i dokumentima, i bit će u pravu. Ali, istovremeno će napraviti grešku ako zapostave težak profesionalno izazovni put koji trebaju prijeći, a koji vodi preko gradskih tržnica, buvljaka, vozila gradske čistoće, priča umirovljenika, nezadovoljnih studenata, radnika… (Z. Jeftović, R. Perović, Z.Aracki, str. 35.)

Danas, u poplavi pokušaja definiranja profesije novinarstva, gotovo se svakodnevno plasiraju objašnjenja od kojih su neka zasnovana i na znanstvenim postulatima o jasnim i preciznim pitanjima koja glase: „Što je novinarstvo?“ „Tko se novinarstvom bavi?“ Kako općeprihvaćena definicija novinarstva ne postoji, ovdje se mora posebno istaknuti profesionalna, etička i moralna platforma direktnog sudionika u novinarskoj profesiji novinara. Njegova razina obrazovanja, odgoja, odgovornosti... Profesor Miroljub Radojković u radu Profesija na raskršću – novinarstvo na pragu informacijskog društva prezentira podatke da je 73 posto anketiranih novinara u istraživanju izjavilo kako ima završene fakultete za novinarstvo i društvene nauke. Time se na neki način ruši mit o novinarstvu kao profesiji koja podrazumijeva svladane vještine zanata i posao kojim se može baviti svatko tko „stoji“ uz starije u redakciji i tko je spreman biti „poslušan“. Očigledno da je za taj posao potrebno „mnogo više“.     

Eksperimentiranje poimanja određenih, nekada nametnutih ideala često vode mlade u neuspjeh. Poimanje identiteta profesije svakako je i dokaz sazrijevanja osobe. S druge strane i negiranje određenih stavova sustava vrijednosti na svim područjima, dovode mlade pred nekada nepremostive poteškoće. Tu se dolazi do onog „umjetničkog“ koje drijema u svakom ljudskom biću. Onog, buntovnog, kreativnog. Po jednoj definiciji umjetnost je ljudska djelatnost kojа imа zа cilj stimulirаnje ljudskih čulа kаo i ljudskog umа i duhа; premа tome, umjetnost je аktivnost, objekt ili skup аktivnosti i objekаtа stvorenih s nаmjerom dа se prenesu emocije ili/i ideje. (Wikipedia, slobodna enciklopedia). Kvаliteta umjetničkog djelа se procjenjuje nа osnovu utiska koji ostаvljа nа ljude. Imajući to u vidu  umjetnost može biti dio nekog djela. Nа primjer, izjava sugovornika u  televizijskoj reportaži ili snimka, recimo neba, u televizijskom spotu može biti umjetnost. Televizijsko novinarstvo kao profesija mora se iz jednog kuta promatrati i kao umjetničko izražavanje autora. Kada to tvrdimo, misli se na umjetnički izraz snimatelja, montažera, ali i reportera koji je autor priče. Da bi autor priče postao ostvaren i na polju umjetničkog izraza neophodno mora proći određeno školovanje i osposobljavanje za vrlo zahtjevnu i društveno odgovornu profesiju televizijskog reportera. Danas u vremenu globalnog umrežavanja medija i ekspanzije elektronskih vidova komunikacije televizijski reporter je „kompjuterski obrazovan i pismen“ za razliku od ne tako davnog vremena kada je novinarstvo bio posao u koji se „bježalo“ kada se nije moglo pronaći drugo zaposlenje. Upravo se ovdje dolazi do mjesta koje može dati odgovor i biti  ključno u rješavanju problema koje je tema ovog rada. Naime, neumitni protok vremena je na rukovodeća mjesta u redakcijama postavio ljude koji su  na neki način recidivi prošlih vremena. S  vlastitim posebnostima, poimanjem profesije aktualnim za neko prohujalo vrijeme, upravo su oni „glavni akteri“ neprilagođavanja današnjem vremenu, mjestu, okolnostima i izazovima koje nosi profesija.

 

„Nisam gledao prilog“

Dijalog  je neophodna potreba čovjeka koji ima demokratska uvjerenja. Takav čovjek duboko vjeruje da se do rješenja problema može jedino doći ako su u njegovom ponašanju i svijesti i da je on sam kroz dijalog uvažio sve ono što se može nazvati poštovanje razlika i posebnosti u kulturi drugih ljudi. Ako bismo pokušali odgovoriti na pitanje što je to neophodno što čovjek mora posjedovati da bi se pridržavao prije rečenog, onda je to svijest o dijalogu.

I razgovor u redakciji može se smatrati dijalogom, naravno, misli se samo na onaj dijalog koji posjeduje svijest koja isključuje svaku vrstu netolerancije i gušenje čovjekovih sloboda. I novinar je čovjek. Zato treba biti tolerantan i prije svega sposoban da, kada nešto čuje, to i ispoštuje, a kada treba i prihvati od drugog čoveka. To se posebno mora primjenjivati u redakcijama gdje se podrazumijeva da su sugovornici ravnopravni. Čak i kada je u pitanju razgovor urednika i novinara gdje partnerstvo ne smije postati neprijateljstvo. Profesor Ratko Božović smatra kako je dijalog borba u areni iz koje netko izlazi poražen te da je dijalog duša i poticatelj mišljenja. (Ž. Rutović, str. 62). U svakoj redakciji neophodno je biti otvoren, moderan, ali i avangardan, kada je razmjena mišljenja i ideja u pitanju. Identitet novinara u profesiji ne može se odvojiti od njegovog izraza kao pojedinca od rada drugog kolege i uopće čitave redakcije. To je zbog toga što se kroz takvu vrstu dijaloga promatraju i sami sudionici u dijalogu. Spremnost na ovakvu radnu atmosferu gdje je dijalog osnova razgovora istovremeno je i preduvjet za zdravu radnu sredinu, a samim tim i poticaj za kvalitetniji rad.

Ne postoji novinar koji je imun na reakciju onih kojima je prilog namijenjen. Kako se gledanost priloga može saznati samo ako se ima uvid u rezultate istraživanja gledanosti određenih programa koje rade specijalizirane agencije za mjerenje gledanosti, novinaru ostaje mogućnost da „priupita“. Dakle, osim širokom auditoriju, autor je jako želi čuti mišljenje kolega, a naročito mišljenje urednika. I tu dolazimo do neizbježnog pitanja koje svakako zanima autora priloga, u ovom slučaju televizijskog reportera upućenom uredniku, odnosno, kolegama u redakciji, a ono glasi je li njegov prilog bio odgledan. Iz dugogodišnjeg iskustva i autor ovih redova može posvjedočiti kako je gotovo uvijek odgovor na to pitanje: - Ne! Razlozi su nebitni odgovor je ne! Taj odgovor – ne, isti je i za reportera s dugogodišnjim iskustvom i za reportera početnika. To „ne“ može se reći na mnogo načina. Svijet skandala i uopće noviji trendovi u društvu prenijeli su se i na stanje u redakcijama medija. Urušava se prostor koji je pripadao građanskom krugu članova društva, a pogotovo u međusobnoj komunikaciji. Zavladala je takozvana „situacija spontanosti“. Ogoljena pred najezdom nekulture govora i konverzacije. Sve je „na ti“. Od komunikacije tijekom šetnje ulicama i parkovima do vožnje taksijem, komunikacije na šalterima banaka, u nastavno-znanstvenim obrazovnim ustanovama pa i u redakcijama. „Favorizujući navodno opušten i spontan način komunikacije njegovanjem kulture populizma i neformalnosti mediji u nemalo slučajeva prelaze barijeru građanske učtivosti. Svakako da u medijima nema mjesta za intimno, privatno razgovaranje čime se između ostalog narušava kultura dijaloga... Neposrednost nije uvijek poželjna atribucija... Ispada i da se proizvodi lakše prodaju ako je reklama na Ti! (Ž. Rutović, str. 398.)

Što je to u čovjeku da ne može pohvaliti nečiji uspješan rad? Fenomen za sva vremena je ljubomora. Iracionalno stanje u kojem se nalazi čovjek koje, kao i stanje tuge pripada stanju takozvanog afekta. Jednu od definicija koju u knjizi „Neuroza kao izazov“ posebno ističe Vladeta Jerotić, daje Melanija Klajn koja smatra da je ljubomora žudnja izazvana strahom. Definiciju ljubomore dao je Alfred Adler i to kao degradaciju drugog, tj. kao naročiti oblik težnje k moći. Klajnova, također, smatra da je tijesna veza između ljubomore i zavisti. Ova dva pojma nikako ne treba poistovjećivati iako se u svakodnevnom životu miješaju. Ako se po pitanju ljubomore i tome je li bolest ili normalno stanje, mogu sporiti znanstvenici, psihoanalitičari, za zavist s pravom možemo reći da je bolest. „Izjedavajuća zavist urušava čovjekovu slobodu i unosi nespokoj, u inače sve više nespokojnom svijetu. Zavist je bijes, gnjev, strah, osvetoljubivost. Zavist je pakost. Zavist je brana prijateljstvu i obziru prema ljudima“. (Ž. Rutović, str. 192.)

Zavist, ljubomora tek njihov utjecaj može biti jako poguban u bilo kakvom čovjekovom izrazu koji nosi predznak umjetničko, stvaralačko, izražajno... A javlja se još u ranoj fazi života ljudi.

Jovan Stanucanović, psiholog, ukazuje na ono što je potrebno kako bi se, ako ne iskorijenila, ono bar ublažila ili izbjegla pojava zvana ljubomora. Polazi od obitelji kao osnovne stanice društva u kojoj trebaju postojati zdravi međuljudski odnosi. Da se djeca međusobno ne uspoređuju i da se otac što je moguće više angažira, kao i bake i djedovi. Neophodno je da se i djeca uključuju u razne oblike organiziranog rada s najmlađima. Ako se tako postupa, u kasnijem periodu ljubomora se neće ni javljati, ili pak, ako se i pojavi biće vrlo malo izražena. 

Identifikacija novinara s profesijom povezana je s razumijevanjem i sporazumijevanjem. Odsustvo dijaloga uvjetuje pojavu monologa jednog od sudionika u razgovoru koje vodi nasilju nad drugim sugovornikom. Svakako da odsustvo dijaloga u razgovoru jednog sudionika favorizira i poklanja mu možda neopravdano razne oblike moći. Ukoliko se radi o nadređenom sudioniku razgovora, pojedinac će imati moć dok obavlja funkciju koja mu je u radakciji dodijeljena. Karaktristike novinarske profesije i njena prepoznatljivost kada je u pitanju dijalog permanentno je na probi, jer je novinarstvo profesija svakodnevno u razvoju.

Iznenađuje koliko su danas novinari u redakcijama (ne)tolerantni. Profesija novinara gotovo da je u vrhu ako se ima u vidu činjenica da je obavljaju ljudi s više lica: ljudi koji nemaju argumentiran dijalog, koje ne obavezuje bar minimum tolerancije i koji često radi profita krše novinarski kodeks, a s druge strane šutnja „onih dobrih“ i njihovo povlačenje u sebe neće poboljšati situaciju.

Razgovor koji može proisteći iz neobaveznog dijaloga ima odgovornost jer ga obavljaju javne ličnosti. I svaki izrečeni sud podložan je kritici ostalih članova redakcije. Urednik, novinar koji ne sasluša kolegu ili pak ne vodi vrijednosno utemeljen dijalog može postati tipičan dogmatičar. Za sebe nepogrešiv, najbolji, uvijek u pravu, dok su drugi, kako on misli na rubu svađe s njim. Ukoliko ne odgovori na pitanje je li nešto gledao, nastaje plodno tlo za nepoštivanje sugovornika, netoleranciju. Pogotovo odsustvo bilo kakve pohvale u atmosferi koja ubija svaku volju za radom i novinarskim stvaranjem bilo „obične vijesti ili rubrike“.  Da ovom prilikom ne zadiremo u čitav splet motivacijskih faktora koji mogu novinara-reportera inspirirati i potaknuti na kvalitetniji novinarski izraz, a ti motivacijski utjecaji mogu biti i riječi „bravo, odlično, samo naprijed, odlično si to skockao, baš si upakirao...“

Također i nekritička svijest i površnost u ocjeni nečijeg rada dovodi do konflikata, netrpeljivosti i vodi k marginalizaciji novinarstva kao profesije. Kada se mladi novinar zaposli i počne „svitati“ u redakciji on u tom trenutku opčinjenosti profesijom i svim njenim prednostima do onog glamuroznog i privilegiranog osjećanja da je važan i netko bitan, ne može znati u kojem smjeru će se njegov profesionalni rad dalje odvijati. Zato je tu iskustvo, ali i velika odgovornost urednika da ga pravilno usmjeri. Nažalost, odsustvo odgovornosti i nebrige za mlađe kolege danas su na sceni, čast izuzecima, u gotovo svim redakcijama iz tko zna sve kojih razloga. Biti urednik znači posjedovati specifičan status, a samim tim imati i specifičan status prema članovima redakcije. Ljudi su osjetljivi na to kako ih drugi vide. Zato se koriste mnoge forme upravljanja utiskom kako bi primorali svoju okolinu da na njih reagira onako kako to oni žele. Iako to činimo sasvim proračunato, obično je i ovdje riječ o podsvjesnom impulsu. (E. Gidens, str. 69).

Upravo odsustvo pravilnog dijaloga i prisustvo „simptoma“ bolesti kao što su prije svih ovdje analizirana ljubomora, zatim zavist, taština, netolerancija, lažne maske prijateljstva, vodi putem kojim ne treba ići.  Ovdje moramo spomenuti da je u ljudskoj biti ili suštini, pa i kod novinara potreba da se bude primjećen. Ako se do toga u novinarstu dolazi lijepom rečenicom, zanimljivom snimkom, ekskluzivnom viješću, a uz to i određenom pohvalom i podrškom kolega i urednika onda je novinar na putu da uspješno izgradi prepoznatljiv stil, a samim tim i profesionalni uspjeh. I kada je riječ o gestama i izrazima lica, možemo potvrditi da i takvo, lakše je reći, „kreveljenje“ u redakcijama dovodi do loše atmosfere. S druge strane iskreni izrazi lica i smiješak, ali i izraz iznenađenja može biti parodija. (E. Gidens, str. 63)

 

Međusobno rivalstvo stvara ljubomoru

Pitanja na koja svakako treba i posebno obratiti pažnju su: prvo, zašto uopće postoje redakcije? Kakva je njihova uloga i svrha postojanja? Zatim, tko i kako redakcijom rukovodi, tko i kako „provodi“ uređivačku politiku. U današnjem vremenu neophodno je razumijevanje postojanja i rada redakcije, a sve u postizanju željenog cilja da se bude najgledaniji i da se tom mediju najviše vjeruje. Zna se da se u redakciji koordinira i motivira rad tima novinara. I tu dolazimo do motivacije zaposlenih koja može biti od opredjeljujućeg značaja kada su efekti rada u pitanju. Redakcija je u stvari „živi“ organizam u kojoj novinari specijalizirani za određene teme iz svakodnevnog političkog, privrednog, društvenog života izvještavaju javnost, ali i kreiraju medijsku sliku određenog društva. Ovdje ćemo samo ukazati na veliki značaj procesa koordinacije dok motivacija zaslužuje, bar u ovom radu jasnije poimanje.

Motivacija je neraskidivo povezana s interesom pojedinaca u redakciji. Naravno i s određenim grupama u novinarskom timu, koje trebaju raditi u istom smjeru realizacije programskih i redakcijskih ciljeva. U ostvarenju tih ciljeva netko je uspješniji, a netko manje uspješan. Tako dolazimo do pojave rivalstva. Da ne analiziramo, a možemo, u rivalstvu kada je u pitanju vanjski izgled novinara, godine života, spol i drugo. Ovdje razmatramo neformalno natjecanje u tome tko će pripremiti i emitirati „kvalitetniju“ novinarsku priču. Životnu, aktualnu pa samim tim i najgledaniju. Upravo je motivacija bitan preduvjet da se „uđe“ u proces pripreme novinarskog priloga. Članovi redakcije, htjeli to ili ne, utječu jedni na druge, i dok je ljubomora tu prisutna gotovo po definiciji, najveći utjecaj, ako se uopće tako može reći ima urednik. On je taj koji treba „istaknuti, podvući, pohvaliti“ i nadasve motivirati novinara. Ako je urednik sebičan, tašt, škrt na riječima, pa još ako nije imun na favoriziranje omiljenih novinara,  neuspjeh je neminovan. Jer, uvijek treba posebno istaknuti da je gledatelj, čitatelj... „njegovo veličanstvo“ koji bez osobnog prisustva u redakcijskom timu opredeljuje daljnji rad i samo opstajanje redakcije i pojedinca u njoj zahvaljujući privilegiji i moći da kupi i čita novine koje mu se sviđaju, gleda tv-stanice koje mu odgovaraju i „surfa“ po stranicama koje su mu najzanimljivije. Nemotiviran novinar, uvučen u rivalstvo s kolegama, opijen ljubomorom nije u prilici kreativno se izraziti u svakom pogledu. On će potrošiti energiju, inspiraciju, i vrijeme provedeno u redakciji. Kolege iz sektora marketinga imat će problem s pronalaženjem reklamnih spotova, a time će i plaće zaposlenih kasniti do mjere kada će rad za tzv. "slavu i tapšanje po ramenu“ biti iluzoran i bespredmetan.         

 

Čovjek je nositelj strasti i emocija

Ako bismo postavili pitanje, jesu li osobe koje se bave novinarskom profesijom osobe koje su zrele, onda bismo morali napraviti posebnu studiju, pa i istraživanje kako bismo došli do relevantnog odgovora. I to istraživanje trebalo bi uzeti u obzir široku strukturu ličnosti novinara. Osnova o opravdanosti ovih tvrdnji je činjenica da su zaposleni u medijima, posljednjih godina „skupljeni s konca i konopca“. Zapošljavani po osnovama pripadnosti raznim političkim partijama, na osnovi mišljenja i preporuka „kućnih i poslovnih prijatelja“ osobama koje rukovode privatnim i državnim medijskim kućama. Ovdje upozoravamo da se danas zaboravlja, namjerno ili slučajno, činjenica da je čovjek u biti aktivan sudionik novinarskog procesa. Čovjek sazdan od emocija. Vrijeme je pokazalo da danas profesionalno novinarstvo zahtijeva u najmanju ruku i „profesionalnog“ novinara, a to je između ostalih osobina čovjek za kojeg se može reći da je zrela ličnost. Samo takva osoba može biti i odgovorna prema profesiji i prema zbivanjima u okruženju koja treba prenijeti javnosti. Objektivno, točno i pravovremeno, bez ikakvih utjecaja sa strane i predrasuda. Zrela ličnost uvijek pokazuje poštovanje prema drugoj osobi i kod takvih novinara ne postoje znaci ljubomore i drugih ranije spominjanih simptoma „određenih“ bolesti.  

 

Zrela ličnost po akademiku Miroslavu Radovanoviću, doktoru medicine je:

  1. Sposobna s kolegama uspostaviti harmonične odnose, visok stupanj izjednačavanja vlastitih želja i interesa sa željama i interesima drugih ljudi. To je moguće samo ako u ličnosti postoje izražene sposobnosti i volja da se poštuje i uvažava tuđa ličnost, onako kako se želi da drugi to na isti način uzvraćaju.
  2. Sposobna je društvu uvijek dati više nego što to od nje očekuje. I to označava visok stupanj altruizma.
  3. Pouzdana je uživa nepodijeljeno povjerenje drugih, ne iznevjerava očekivanja, odgovornoizvršava prihvaćene zadatke, diskretna je i nenametljiva.
  4. U životu i radu je uporna, izdržljiva. Sposobna je sama sebi postaviti ostvarive ciljeve i za njih neumorno zalagati, ne boji se teškoća, neuspjeha i odricanja, nego ih smatra poticajima za još veće zalaganje.
  5. Odlučna je i puna volje za životom i uspjehom, što govori da je amibiciozna, ali uvijek svjesna svojih mogućnosti i dometa.
  6. Ne ovisi o tuđoj pomoći, sposobna je samostalno donositi odluke, elastičnaje, uvijek u svemu uzima u obzir vrijeme, uvjete za realizaciju ciljeva, tuđe stavove i mišljenja, pa je spremna i sposobna za kompromise.
  7. Svrsishodno kontrolira ispunjavanje svojih prirodnih nagona (glad, žeđ, seksualna potreba i dr.) i nikada ih ne ostvaruje na štetu drugoga.

 

Na niovu konflikta nezrele su ličnosti one koje nisu u stanju stvoriti tolerantne međuljudske odnose, nego se stalno i sa svima otvoreno sukobljavaju. Takve osobe često dolaze u sukob i s pisanim i nepisanim pravilima i normama društvenog ponašanja u zajednici koju većinom čine zrele ličnosti, smatra akademik Miroslav Radovanović.

Na kraju,  moramo reći i to da su procesom privatizacije elektronskih medija i otvaranjem brojnih komercijalnih televizijskih odašiljača međuljudski odnosi, bar kada je ljubomora u pitanju, na neki način pospješena. Naime, sve više se “direktor pita”, odnosno, miješa u uređivačke poslove tako da nije rijedak slučaj da se odluka o emitiranju nekog priloga donese “zajedničkim snagama”. I da ne ponavljamo kako se pod utjecajem ljubomore može utjecati na ocjenu kvalitete priloga. Tom stanju doprinijeli su i neodgovorni pojedinci – novinari, televizijski reporteri i drugi zaposleni, urušavajući ugled vlastite profesije koja je, možemo sa sigurnošću tvrditi, časna i poštena.

 

Zaključak

Novinarstvo, kao profesija i novinar kao glavni akter proizvodnje informacija danas opstaju u vremenu globalne ekonomske krize. Posebno je proizvodnja televizijskog programa složen i zahtjevan posao koji prije svega mora realizirati planirane programske ciljeve i samim tim opravdati  ulogu televizijskog programa u političkom, ekonomskom i ukupnom životu. Zato u novinarskom radu, međuljudskim odnosima, međusobnoj komunikaciji nema mjesta za “specijalne bolesti suvremenog društva” u koje svrstavamo i ljubomoru. Sigurno je da se i u sferi umjetničkog doživljaja pravila pristojnog ponašanja, važeće moralne norme, moraju primjenjivati, da se ponovo poštuje stvaratelj, čovjek kao stvaralačko biće i biće prakse. Na kraju, nije teško na pitanje jesi (jeste) li gledao(li) odgovoriti sa „da“! U slučaju da je pitani zaista i gledao prilog. Naravno, iskren odgovor se podrazumijeva.

 

Literatura:

Entoni Gidens, Sociologija, CID, Podgorica, 1998. god.

Akademik, Miroslav Radovanović, doktor medicine, Ljudska ličnost i mentalna zagađenja životne sredine, Novi Sad, 1997. god.

Zoran Jevtović, Radivoje Petrović, Zoran Aracki, Žanrovi u savremenom novinarstvu, Jasen, Beograd, 2014. god.

Željko Rutović, Digitalni demos, Grafo Crna Gora, Podgorica, 2011. god.

Željko Rutović, Tolerancija i Arogancija, Grafo Crna Gora, Podgorica, 2008. god.

 

Jealousy as a Factor of Influence on the Creative Artistic Expression of a Television Reporter

 

Abstract

 

The paper is the phenomenon of jealousy that affected all spheres of creative activity of man, and the profession of journalism and expression. Especially in the field of artistic experience certain events through the prism of television reporters and editors. Rules of propriety, valid moral norms do not apply particularly influenced digitized public. That's why it imposed a new “consciousness” with employees of media makers, television image to re-comply with the creator, an employee in the workplace and above all a man as a creative being and will practice. Our wish is that the author is a phenomenon called jealousy, think of some other angles and the very jealousy does not give much space as in some past times. Also, that in the time before us the question of whether you're watching my column corresponds with that, i watched. And finally, it is an integral part of the response indicate the errors on the model you might be able to so and so, not withm alicious comments or keeping quiet justified criticism where there are reasons, with the aim of further development not only of television journalism as a profession, but and further improving the interpersonal relationships of employees, putting them in a straight mutual telerantnih.

 

Key words: jealousy, journalism, digitization, moral value.

 

 


inmediasresno6malo

 4(6)#7 2015

 

UDK 37.015-051:316.77
364.636
Stručni rad
Professional paper
Primljeno: 21.1.2015.

Jelena Maksimović, Jelena Petrović i Jelena Osmanović

Sveučilište u Nišu, Filozofski fakultet, Srbija

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Medijske kompetencije školskih pedagoga u suzbijanju vršnjačkog nasilja[83]

Puni tekst: pdf (276 KB), Hrvatski, Str. 912 - 923

 

Sažetak

 

Nasilje je česta pojava u suvremenom društvu, problem s kojim se podjednako susreću i odrasli i djeca. Na pojavu vršnjačkog nasilja utječu sve promjene koje se događaju u političkim, socijalnim, znanstvenim, medijskim i obrazovnim strukturama u društvu. Međutim, ne možemo čekati popravljanje situacije u društvu da bismo se prihvatili rješavanja problema s nasiljem među mladima. U radu se analizira uloga i značenje medijskih kompetencija u radu školskih pedagoga. Poseban naglasak u radu usmjeren je na nužnost obrazovanja školskih pedagoga u stjecanju medijskih kompetencija u preduhitrenju i suzbijanju vršnjačkog nasilja.

 

Ključne riječi: mediji, medijske kompetencije, vršnjačko nasilje, školski pedagozi, društvo.

 

 

UVOD

U odgojno-obrazovnoj djelatnosti uloga medija je svakim danom sve veća i značajnija. Mediji na više načina utječu na proces obrazovanja i odgoja. Ispravan pedagoški pristup ovom kulturnom fenomenu može pomoći da se on iskoristi za usavršavanje i unapređenje procesa odgoja, kao i da se spriječe, ili bar ublaže mogući negativni efekti. Zbog toga je važno definirati i oblikovati poželjne pedagoške kompetencije koje se odnose na medijsku pismenost čovjeka. Takve kompetencije bi trebale čovjeku omogućiti prepoznavanje negativnih i pozitivnih utjecaja svakog medija, a ponajviše izbjegavanje pokušaja medijske manipulacije.

Predmet ovog rada usmjeren je na medijske kompetencije pedagoga. Potreba za ovom vrstom  kompetencija je velika jer u društvu koje teži digitalizaciji, postoji velika opasnost od manipulacije mladih putem medija. Kako bi se to izbjeglo, kao i svi nepoželjni efekti medija, kod mladih je potrebno razviti medijske kompetencije. To će se najbolje učiniti tijekom školovanja. Zato je potrebno da pedagozi posjeduju medijske kompetencije, ne samo kako bi oni sami izbjegli zamke medija, već da bi bili spremni poticati razvoj ove vrste kompetencija kod generacija koje dolaze. Kompetentan odnos prema medijima može imati višestruko pozitivan efekt na razvoj, odgoj i obrazovanje te može biti vrlo značajan na polju suzbijanja elektronskog nasilja kao i poticanja prihvatljivih oblika ponašanja.

 

POTREBA I NUŽNOST MEDIJSKOG OBRAZOVANJA I MEDIJSKE PISMENOSTI

Termin medijsko obrazovanje u upotrebi je od šezdesetih godina prošlog stoljeća prvenstveno u istraživanjima problema obrazovanja pri UNESCO-u. U okviru tih istraživanja razmatrane su različite teme: moć medija kao sredstva za opismenjavanje širokih narodnih masa, neobuhvaćenih postojećim odgojnim strukturama i kvalificiranim stručnjacima, oklijevanje nastavnika u prihvaćanju televizije kao legitimnog pristupa znanju, neophodnost kritičkog razmatranja manipulacije medijima (Gone, 1998). Prvu definiciju medijskog obrazovanja predložio je Međunarodni savjet za film i televiziju 1973. godine ističući pod (...) obrazovanjem putem medija studiranje, proučavanje i odgoj uz pomoć modernih sredstava komunikacije i izražavanja, koja postaju sastavni dio specifičnog i autonomnog područja procesa učenja u pedagoškoj teoriji i praksi (...) obraćajući pažnju i na različite načine njihovog korištenja, kao pomoćnih sredstava u nastavi i odgoju, ali i u drugim domenama učenja, sposobnost za kritičko iščitavanje medija (Gone, 1998: 22).

Značajno zanimanje za vezu između medija i obrazovanja javlja se još tijekom pedesetih godina dvadesetog stoljeća s ekspanzijom televizije, i s razvojem svijesti o njenom značajnom utjecaju na razvoj i odgoj djece. Tijekom sljedećih nekoliko desetljeća razvijani su programi koji su  sprečavali negativne utjecaje medija, kako u smislu prenošenja negativnih poruka, tako i u smislu otklanjanja nepovoljnih utjecaja na zdravlje djece i usvajanje nepovoljnog stila života i neefikasnog provođenja slobodnog vremena. Tako su razvijeni novi aspekti školskih kurikuluma koji su imali za cilj osposobljavanje djece da kritički promatraju reklame, da razlikuju činjenice od fikcije, stil i oblike programa te prepoznaju veze između televizijskih i tiskanih materijala (Kline et al., 2006: 131-153). Osamdesetih godina je već upozoravano na sve veći jaz između vrijednosti njegovanih u školama te samodostatnosti i agresije koje su promovirala sredstva masovne zabave. Jedan od vodećih zagovornika medijskog obrazovanja u to vrijeme, Lan Masterman naglašavao je ranjivost djece u sve komercijaliziranijem svijetu i medijsko obrazovanje razvijao u sklopu kritičke pedagogije, te je naglasak stavio na ideološku dekonstrukciju, odnosno, na poticanje refleksivnog i kritičkog mišljenja i razbijanje mitova i stereotipa (Mastermen u Klin  et al., 2006: 131-153). Neophodnost medijskog obrazovanja Masterman (Masterman, 1985) nalazi u sedam bitnih razloga: visoka potrošnja medija i prezasićenost do koje stižemo; ideološki značaj medija, posebno imajući u vidu reklame; pojava informacijskog rukovođenja u poduzećima; rastući prodor medija u demokratskim procesima; rastući značaj vizualne i informacijske komunikacije u svim domenima (izuzev škole, koja prvenstvo daje tiskanoj građi); očekivanja mladih da budu obrazovani tako da mogu razumjeti svoje doba; nacionalni i međunarodni porast privatizacije svih informacijskih tehnologija.

Sve navedeno dovelo je do toga da je digitalna revolucija na početku 21. veka, donekle, pomerila težište rasprave o medijskom obrazovanju ka pripremanju učenika za informatičko doba. U savladavanju novih tehnologija, pojavila se mogućnost demokratizacije vaspitanja, individualizacije i otvaranja novih prilika na polju rada. Ovaj pristup medijskim kompetencijama može se smatrati i opravdanim ukoliko uzmemo u obzir da neće proći mnogo vremena do trenutka kada pojedinac neće moći da učestvuje u društvenom životu ukoliko ne rukuje kompjuterom, kao što je sada teško učestvovati onima koji ne umeju da čitaju, pišu i računaju. Medijsko obrazovanje povezano je sa kompetencijama i veštinama rukovanja savremenom informatičkom tehnologijom, pre nego sa kritičkom svesti o vrednostima koje se putem nje prenose (Kline et al., 2006: 131-153; Böhme, 2002: 199-210) Sve ovo pokrenulo je talas digitalizacije škola i ogromnu težnju za tehnološkim inovacijama u učionicama.

Osim toga, mediji, koji, inače, predstavljaju sredstvo za prenošenje informacija, počinju se koristiti u učionicama kao nastavna sredstva. U nastavi se to sredstvo zove didaktički medij. Tehnička sredstva postaju didaktički mediji onda kada motiviraju učenike, potiču njihovu zainteresiranost, služe lakšem razumijevanju neke pojave, pomažu učeniku pri uvježbavanju neke radnje, stjecanju znanja, savladavanju vještina i navika (Vilotijević, 2000). Za nastavni medij je karakteristično: (1) da institucija, nastavnik i učenik biraju oblik i sadržaj medija za koji pretpostavljaju da ga populacija učenika kojoj je namijenjen vjerojatno razumije; (2) da je sadržaj poruke, koju bi trebalo prenijeti, sastavni dio nastavnog plana; (3) da oblik priopćavanja nastavnog sadržaja motivira određenu grupu učenika; (4) da je izabran prikladan način prijenosa i s njim povezan cjelokupni sklop tehničkih i fizikalnih karakteristika nastavnog predmeta, koje su značajne u didaktičkom sklopu (Blažić, 2007). Ovakvo određenje nastavnih medija je karakteristično za one nastavne medije koji su posebno razvijeni i upotrebljeni u nastavi, koji doprinose modernizaciji i usavršavanju nastave. Pomoću njih prevladava se koncept tradicionalne nastave, nastavnik nije više glavni izvor znanja, već usmjerava nastavni proces omogućavajući stjecanje znanja učenika u skladu s njihovim individualnim karakteristikama.

Didaktički mediji svakako doprinose usavršavanju nastavnog procesa, međutim za njihovu primjenu moraju se ostvariti adekvatni uvjeti (Nadrljanski i sur., 2007). Za primjenu medija u obrazovanju prvenstveno je potrebno da nastavnici praktičari, učenici i pedagozi posjeduju odgovarajući tip medijskih kompetencija. Preduvjeti za to su: svladavanje medijsko-pedagoških kompetencija, usvajanje kulture stalnog usavršavanja nastavnika i tehnička opremljenost škola. Postavlja se pitanje koje su to zapravo kompetencije, i kako ih steći? Tako se otvara i prostor za novo područje u obrazovanju pedagoga koje će se baviti medijskim kompetencijama.

Na osnovi  ovih definicija možemo reći da je cilj medijskog obrazovanja razvijanje medijskih kompetencija, koje se ogledaju u kritičkom stavu prema medijima, sposobnosti kritičkog rasuđivanja na osnovi dostupnih informacija, kao i razvijanje sposobnosti pojedinaca za odabir adekvatnih medija.

Često se kao sinonim za medijsko obrazovanje i medijsku kompetentnost koristi termin medijska pismenost kao (...) sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija (...) njen značaj ogleda se u načinu usvajanja medijskog sadržaja koji nam se nudi, bez obzira na to koja je vrsta medija u pitanju (...) a da bismo napravili selekciju u medijskim porukama neophodna nam je medijska pismenost, tako mediji zauzimaju važnu ulogu u formiranju osobnosti korisnika, i odnosa prema društvenoj stvarnosti (Zgrabljić Rotar, 2005).

Odgojni zadatak medijske pismenosti i obrazovanja ponovo je u prvom planu medijskog odgoja. Pedagogija je ponovo usredotočena na pravo značenje koje te informacije mogu imati u odgojnom smislu  (Kline et al., 2006: 131-153; Böhme, 2002: 199-210).

 

MEDIJSKE KOMPETENCIJE PEDAGOGA

U profesiji pedagoga prepleću se i spajaju profesija i osobnost. Gdjegod da se nalazi, štogod radi, pedagog nastupa kao pedagog. Pedagog je ''osoba koja djeluje gdjegod da se kreće''. Profesija pedagoga nikada nije odvojena od svog životnog prostora (...) kod nje su znanje i emocija spojene u harmonično jedinstvo jedne te iste osobe (Maksimović i Petrović, 2013: 155-168). Profesionalne kompetencije pedagoga podrazumijevaju njegovu stručnu osposobljenost i sposobnost djelotvornog povezivanja pedagoške teorije i prakse (Kopas-Vukašinović i Maksimović, 2011: 688-702). Trnavac (1993) je izdvojio radne funkcije i osobine školskog pedagoga: opservator, informator, konzultant, savjetnik, inicijator, koordinator, organizator, realizator, istraživač i analitičar, inovator, deseminator, dokumentarist.

Na osnovi pregleda Prijedloga programa rada pedagoga (2012), (stručnog suradnika u osnovnim školama), možemo vidjeti da ne postoji područje koje se odnosi na medije. U područjima rada pedagoga izložena su područja u kojima se ogledaju profesionalne kompetencije pedagoga. To su područja njihovog djelovanja. Cilj ovog rada je ukazati na to da područja rada pedagoga moraju obuhvatiti i područja koja se bave medijima, odnosno, medijskim kompetencijama.

Pedagoško djelovanje pedagoga se ogleda u svim sferama njegovog rada. Takvo djelovanje je potrebno i u primjeni medija u obrazovanju. Prilikom planiranja svog rada, pedagog bi trebao planirati i rad s medijima, putem medija. Pored toga što olakšavaju komunikaciju, mediji mogu doprinijeti i bržem i lakšem razvoju medijskih kompetencija kod samog pedagoga, njegovih kolega, učenika, ali i svih drugih osoba s kojima održava komunikaciju. Pedagog djeluje svuda, unutar i izvan škole. Područja njegovog djelovanja su veća od područja njegovog rada.

Medijska kompetencija označava (...) sposobnost kretanja po svijetu medija na kritički, reflektivan i nezavisan način, s osjećajem za odgovornost, koristeći medije kao sredstvo za nezavisno i kreativno izražavanje (Potinger et al., 2004: 71). Medijska kompetencija se mora bazirati na kvalifikacijama učitelja i učenika, ali i roditelja i to je nužno za život s medijima, (...) bit medijske kompetencije nije u stjecanju znanja i vještina samo nastavnika (kako živjeti s medijima), nego i učenika –kako ih kritički vrednovati (Tolić, 2008).

Europski centar za medijsku kompetenciju, navodi da je medijska kompetencija, ključna vještina u radu, obrazovanju i daljnjem obrazovanju, kao i za slobodno vrijeme, te je bitna za sve ciljne grupe u društvu i sadrži sljedeće čimbenike: individualne karakteristike primatelja; (de)kodiranje medijskih simbola; aktivno korištenje medija: informacijska funkcija; kritička refleksija, emancipiranost i motiviranost medijskoga korisnika (Tolić, 2008: 198). Ovi čimbenici obuhvaćaju sposobnost analize medija, znanje o medijima, sposobnost korištenja medija, prilikom stjecanja medijske kompetencije bitni su znanje i djelovanje.

Na osnovi analize područja rada stručnih suradnika možemo vidjeti da ne postoji ni jedno područje koje se konkretno bavi medijima, medijskim radnim funkcijama. Ovo je veliki nedostatak, naročito ako uzmemo u obzir ekspanziju medija i njihovu sve veću upotrebu u obrazovno-odgojnom procesu, posebno u vremenu kada se teži usavršavanju obrazovno-odgojnog procesa i njegovoj digitalizaciji. U nastavi didaktički mediji zauzimaju vodeće mjesto u pružanju informacija, a nastavnici se putem različitih medija usavršavaju.

Tolić (2008) navodi četiri značajne točke koje odgovaraju na pitanje što je to pedagoško u medijskoj kompetenciji: etičko, interkulturalno (kulturalne perspektive, vrijednosna usmjerenja, kulturne povezanosti), teorijsko-znakovno (semiotičko, dekodiranje simbola i znakova u medijima) i društveno-socijalno (odgovornost i djelovanje s različitim medijima). Na osnovi ovih usmjerenja, u obrazovanju budućeg medijskog pedagoga zastupljena su najmanje tri područja koja obuhvaćaju medije u odgoju, obrazovanju i nastavi (Tolić, 2008): (1) opća medijska kompetencija (teorija medija i informacijskih tehnologija; izbor i primjena medija i informacijsko-tehničkih sustava; stvaranje medijskih softvera; društveno značenje medija pri izmjeni informacija; medijska estetika, medijska etika i etički kodeks); (2) medijsko-didaktička kompetencija (temelji primjene medija i informacijskih tehnologija u nastavi; značenje medija u nastavi; upotreba medija i informacijskih tehnologija u predmetnoj nastavi; primjena medija i informacijskih tehnologija u izvannastavnom radu s djecom i mladima; analiza i procjena vrijednosti  medijske ponude; društveni i institucijski uvjeti za medijsku produkciju; medijsko obrazovanje i vrijednosni sudovi; koncepcija, implementacija i evaluacija medijskih nastavnih modula u suradnji  s odgojno-obrazovnim institucijama); (3) kompetencija na području medijskog odgoja (odgojni i obrazovni ciljevi i zadaci na području medija i informacijskih tehnologija; medijski odgoj (klasični mediji, informacijsko-komunikacijske tehnologije u nastavi i radu s mladima u izvannastavnim sadržajima). 

Cilj medijskih kompetencija usmjeren je na sprečavanje medijske manipulacije i medijskog nasilja. U većini europskih zemalja stjecanje medijskih kompetencija je integrirano u školski sustav, to je potrebno učiniti i kod nas. Zato Tolić (2008) predlaže smjernice za stvaranje medijskih kompetencija kod nastavnika: kritički utjecati na formiranje svijesti učenika o  manipulaciji medija; usvojiti određene dimenzije medijske kompetencije (upotreba računala i interneta); saznati ambivalentnu ulogu medija; imati jasnu viziju u formiranju slobodnog vremena, kao i odgovoran odnos prema televizijskim programima, internetu; procijeniti i kritički vrednovati sredstva medijske komunikacije; razviti analitičko i/ili kritičko tumačenje sadržaja iz pisanih medija, radija, televizije, interneta; zauzeti se u analizi i raspravi o novostima, posebno onima koje se odnose na pitanja o mladima; uključiti se u svijet masmedija, stvarajući ili animirajući izdavačke projekte (školske listove, časopise za mlade; razviti inovativnu metodu učenja – e-learning).

Vrijednost medijskih kompetencija nesumnjivo je velika. Potreba za medijski obrazovnim stručnjacima u nastavnom procesu raste. Kao što je neophodno omogućiti stjecanje medijskih kompetencija na fakultetima, prvenstveno onima koji se bave obrazovanjem budućih pedagoga, potrebno je omogućiti uvjete u školama za primjenu i prenošenje tih znanja. Medijske kompetencije dovode do stjecanja medijskog obrazovanja i medijske pismenosti što je od velikog značaja za život u medijskom društvu.

 

MEDIJSKE KOMPETENCIJE I BORBA PROTIV VRŠNJAČKOG NASILJA

Pod nasiljem podrazumijevamo namjerno i neopravdano nanošenje štete drugome, a ponašanje kojim se nekom nanosi šteta može biti raznovrsno, ali se može klasificirati kao verbalno i neverbalno; a može podrazumijevati i fizičko ozljeđivanje, nanošenje štete (materijalne) ili psihološko zlostavljanje (zastrašivanje, socijalna izolacija, sramoćenje osobe) (Popadić, 2009).  Nasilje se definira kao (...) namjerna upotreba fizičke sile ili moći, u vidu prijetnje ili izvršenog čina, upravljenog k sebi, drugoj osobi, ili prema nekoj grupi ili zajednici, koji dovodi do povrede, smrti, psihološke povrede, poremećenog razvoja ili lišavanja (Plut i Popadić, 2007a: 309-328). Nasilje se, u Posebnom protokolu (2007: 8), definira kao „svaki oblik jedanput učinjenog ili ponovljenog verbalnog ili neverbalnog ponašanja koje za posljedicu ima stvarno ili potencijalno ugrožavanje zdravlja, razvoja i dostojanstva djece/učenika“.

Ministarstvo prosvjete je, u cilju prevencije nasilja u obrazovno-odgojnim ustanovama, pripremilo sljedeće dokumente: Posebniprotokolzazaštitudjeceiučenikaodnasilja, zlostavljanjaizanemarivanjauobrazovno-odgojnimustanovama, koji je dostavljen svim obrazovno-odgojnim ustanovama u Srbiji početkom 2008. godine, kao i Okvirniakcijskiplanzaprevencijunasiljauobrazovno-odgojnimustanovama, usvojen početkom 2009. godine, u kojem su precizirane uloge i odgovornosti. Sve obrazovno-odgojne ustanove imaju obavezu izraditi Programzaštitedjeceodnasilja te formirati Timzazaštitudjeceodnasilja. Aktivnosti predviđene Programom trebale bi biti zasnovane na procesu samovrednovanja i vrednovanja rada ustanove, kao što bi, također, trebale biti dio razvojnog plana i godišnjeg programa rada ustanove (Priručnik za primjenu Posebnog protokola, 2009).

Vršnjačko nasilje u cyberprostoru je relativno nov fenomen koji posljednjih nekoliko godina zaokuplja sve veću pažnju znanstvenika, istraživača i praktičara. Određuje se kao namjerno i ponavljano izražavanje agresije prema drugim osobama posredstvom informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Elektronsko nasilje posjeduje sve karakteristike tradicionalnog vršnjačkog nasilja, ali i izvjesne specifičnosti koje ga jasno diferenciraju od drugih oblika vršnjačkog nasilja. Тe specifičnosti su: dostupnost žrtve, anonimnost nasilnika i beskonačna publika. Ono što je, nažalost, vršnjačko nasilje podiglo na jedan viši nivo u današnje vrijeme su svakako društvene mreže i ekspanzija interneta, kao i razvoj tehnologije u cjelini. Danas su mladi, uglavnom, podvrgnuti psihološkom i seksualnom nasilju putem sms poruka, elektronske pošte, igrica na internetu, raznih soba (chat rooms) za upoznavanje, preko foruma i socijalnih mreža (od kojih je Facebook najrasprostranjenija i najpopularnija među djecom školskog uzrasta). Ovim putem se čak zakazuju i fizički obračuni. Još jedan oblik nasilja među vršnjacima koji nam donosi moderno doba tehnologije je nasilje putem mobilnih telefona. Ovaj oblik nasilja uključuje bilo kakav oblik poruka zbog kojih se osoba osjeća neugodno ili joj se na taj način prijeti, a može biti tekstualna, videoporuka, fotografija, poziv ili bilo kakva višestruko slana poruka kojoj je cilj uvrijediti, zaprijetiti, ili nanijeti bilo kakvu štetu vlasniku mobilnog telefona.

Djeca danas već od ranih godina koriste internet i na zabavan način uče kako se koristi informacijska tehnologija. Velika većina u znanju premašuje i svoje roditelje. Iako internet pruža brzu dostupnost različitim i zanimljivim informacijama, kao i komunikaciju s velikim brojem ljudi, potrebno je biti svjestan i potencijalnih opasnosti koje može predstavljati. Glavni rizici upotrebe interneta za djecu su: izloženost uznemirujućim, agresivnim ili nepristojnim e-mail porukama, direktna komunikacija s osobom koja traži neprimjerene odnose, izlaganje seksualnim sadržajima. Neovisno o mehanizmu komunikacije koji nasilnici koriste u virtualnom svijetu, možemo, na osnovi načina izvršenja, razlikovati osam oblika cyber-nasilja: vrijeđanje, uznemiravanje, ogovaranje i klevetanje, lažno predstavljanje, nedozvoljeno priopćavanje, obmanjivanje, isključivanje i proganjanje (Popović-Ćitić, 2009: 43-65).

Borba protiv nasilja nad djecom, uključujući i vršnjačko nasilje, zasniva se na Svjetskoj deklaraciji o pravima djeteta iz 1939. godine i  Konvenciji o pravima djeteta iz 1989. godine. Posebno je važno istaknuti članke 19 i 34 koji se odnose na obvezu države da mora poduzeti sve zakonske i socijalne mjere da zaštiti djecu od svih oblika nasilja, uključujući i podršku djeci i onima koji se o djeci brinu (Stanković-Đorđević, 2007: 798-811). U literaturi se mogu naći podaci o stopi nasilja među djecom, podaci o različitim istraživanjima, u našoj zemlji i svijetu. U listopadu 2005. godine, UNICEF, Ministarstvo prosvjete i sporta Srbije, Zavod za unapređivanje obrazovanja i odgoja i Savjet za prava djeteta pokrenuli su projekt Moja škola – škola bez nasilja. U okviru ovog projekta provedeno je istraživanje, a rezultati pokazuju da je u poslednja tri mjeseca 80% učenika doživjelo neki oblik nasilja. Najzastupljenije je verbalno nasilje, a dječaci su češće žrtve, u odnosu na djevojčice (Plut i Popadić, 2007b: 347-366).

Na osnovi podataka iz strane literature i istraživanja provedenih u Americi, Australiji, Engleskoj i Finskoj, raspon izloženosti vršnjačkom nasilju je od 15-25% (Plut i Popadić, 2007a: 309-328). Proučavajući programe prevencije u svijetu, Gašić-Pavišić (2004: 168-187) je navela sljedeće kao najdelotvornije: program prevencije nasilništva, školu učiniti otpornom na nasilje, učenje zamjene agresije, prosocijalni program za agresivne mlade, graditelji mira, igra dobrog ponašanja i povezivanje interesa obitelji i nastavnika. Škola je u mogućnosti ranom prevencijom smanjiti nasilje kod učenika, kao i spriječiti njegovu pojavu, prvenstveno uključivanjem svih ljudi zaposlenih u školi. Iskustva primijenjenih programa su pokazala kako je najdjelotvorniji pristup prevenciji školskog nasilja onaj koji obuhvaća sve u školi (učenike i sve zaposlene), koji počinje još u predškolskom uzrastu, odnosi se na odgojno-obrazovni program u cijelosti (ne na određene učenike ili pojedine predmete), usmjeren je na formiranje pozitivne klime u školi. Kako bi preventivni program bio uspješan, važno je uključivanje učenika u davanje informacija o nasilju koje se događa, kao i pružanje pomoći i podrške žrtvama nasilja.

Istraživanja nasilja u odgojno-obrazovnim institucijama, detaljno prikazana u Nacionalnojstrategijizaprevencijuizaštitudjeceodnasilja, impliciraju da (Stanković-Đorđević, 2007: 798-811): (1) postoji raširena kulture nasilja, posebno je zastupljena nasilna komunikacija, (2) vršnjačko nasilje poprima  najrazličitije forme (od fizičkog do elektronskog nasilja), (3) vršnjačko nasilje je za djecu i mlade često mnogo veći problem nego što to odrasli misle, (4) nasilje je prisutno među svim uzrastima, kao i među svim sudionicima procesa obrazovanja i odgoja, (5) metode, tehnike, sredstva i mehanizmi kojima se trenutno reagira u odgojno-obrazovnim institucijama nisu dovoljno primjenjivani, (6) djeca i mladi gube povjerenje u odrasle i u institucije, ne vjeruju da će im pružiti zaštitu kada su žrtve, pa se nasilje nedovoljno prijavljuje, (7) ne postoje jasni indikatori za praćenje nasilja u odgojno-obrazovnim institucijama, nedovoljno je uspostavljenih instrumenata za evidentiranje, mehanizama prevencije i intervencije, (8) djeca i mladi ne sudjeluju, u dovoljnoj mjeri, u osmišljavanju programa prevencije i intervencije (što možemo sagledati kao jedan od  razloga zašto dosad primjenjivani programi za smanjenje nasilja nisu bili efektni i imali očekivane rezultate).

Kada govorimo o negativnim posljedicama medija u smislu poticanja vršnjačkog nasilja, imamo u vidu dvije vrste negativnih utjecaja. S jedne strane, mediji mogu imati ulogu u vršnjačkom nasilju kroz korištenje medija u svrhu nasilničkog ponašanja, dakle, kao sredstvo koje olakšava nasilje. Sa druge strane, mediji mogu djelovati na poticanje nasilja sugestivnim sadržajima koji su često dostupni djeci, što je istraživanjima i potvrđeno (Anderson et al., 2003: 81-110). U tom smislu i medijske kompetencije kojima težimo odnose se na osposobljavanje djece da se zaštite od ove dvije vrste utjecaja.

U cilju sprečavanja elektronskog nasilja djecu bi trebalo, prije svega, osposobiti da prepoznaju različite forme ove vrste nasilja i da potraže adekvatnu pomoć. Kao i kod drugih oblika nasilja među vršnjacima, ovdje mogu biti korisni različiti programi prevencije koji obuhvaćaju edukaciju, svladavanje umijeća nenasilne komunikacije, asertivnog ponašanja u konfliktima i slično. Specifično za medijske kompetencije ovdje je važno upoznati djecu s metodama i načinima kako da  preduhitre ovu vrstu nasilja, i da se zaštite na taj način da postanu svjesna rizika svog ponašanja u elektronskom prostoru, da oprezno koriste medije i društvene mreže te da se neće puno izlagati u medijskom prostoru, itd.

Drugi izazov s kojim se odgojitelji suočavaju je potreba razvijanja kritičke kompetentnosti u odnosu na sadržaje, i ponovo, poučavanje djecu kako da se sama zaštite od štetnih utjecaja koji dolaze iz medija. Jasno je da se u tom smislu ne možemo osloniti samo na pokušaje da jednostavno držimo djecu podalje od takvih sadržaja i obrnuto, iako to može biti efikasan način kod ranih uzrasta. Ono čemu se mora težiti je jačanje njihovih sposobnosti kritičkog konzumiranja sadržaja. Mladi ljudi se moraju osposobiti da dobro razumiju poruke koje dolaze iz medija, da ih stavljaju u adekvatan kontekst, i da na osnovi toga vrše selekciju o tome što prihvaćaju i čemu će posvetiti pažnju (Kline et al., 2006: 131-15; Böhme, 2002: 199-210). Odgojni napori, također, moraju biti usmjereni k razvijanju zdravih i društveno odgovornih životnih navika, koji bi obuhvatali navike u korištenju medija. Djeci je neophodno ponuditi alternative za korištenje slobodnog vremena i mogućnosti za ispunjenje osobnih potreba kako bi se spriječilo pretjerano konzumiranje medija.

Istraživanja koja su se bavila negativnim utjecajem medija (Kline et al., 2006: 131-15; Anderson et al., 2003: 81-110), izdvojila su utjecaj na formiranje nepoželjnih životnih stilova kod djece kao izuzetno značajan faktor protiv kojeg bi se trebalo boriti. Prepuštanje nezdravim životnim stilovima vodi u agresivno i antisocijalno ponašanje, gojaznost i poremećaje prehrane, depresiju i nisku razinu samopoštovanja (Kline et al., 2006: 131-15), što sve može biti u korijenu različitih oblika nasilja među vršnjacima.

 

ZAKLJUČAK

Danas nema područja na kojem mediji nisu prisutni, jer kreirajući, oblikujući i posredujući poruke različitim ciljnim grupama oni informiraju, obavještavaju, educiraju, posreduju, demokratiziraju, uvjeravaju, zabavljaju, zaglupljuju, diktiraju, orijentiraju naše ponašanje. Glavno obilježje suvremenog svijeta predstavljaju mediji kao sredstvo masovne i personalne komunikacije. Odgojiti mlade naraštaje u svijetu u kojem su mediji tako brzo i sigurno zavladali, i predstavljaju značajnu silu u području neformalnog obrazovanja, predstavlja veliki izazov pedagoškoj djelatnosti. Medijske kompetencije u čijoj osnovi su medijsko obrazovanje i medijska pismenost postale su neophodan elemenat u razvoju stabilne i zdrave ličnosti.

Medijske kompetencije pedagoga podrazumijevaju tri grupe vještina i sposobnosti koje se odnose na: informatičku pismenost i kompetentno korištenje tehničkih i komunikacijskih sustava, zatim upotrebu medija u nastavi i njihovo didaktičko oblikovanje, i na kraju razvijanje kritičke kompetentnosti u području medija i osmišljavanje različitih programa, metoda i tehnika koje će omogućiti djeci da se sigurnije kreću kroz elektronski svijet. Ova posljednja grupa kompetencija veoma je značajna i na području sprečavanja i suzbijanja određenih vidova vršnjačkog nasilja, koje često može biti posljedica zloupotrebe elektronskih medija, ili posljedica izloženosti neadekvatnim sadržajima koji od njih dolaze. 

Analizom područja rada školskog pedagoga može se uvidjeti da još uvijek ne postoji područje ili podpodručje rada koje se bavi medijima, medijskim kompetencijama, što je veliki nedostatak našeg školskog sustava. Ovo polje je potrebno razvijati i poklanjati mu mnogo veću pažnju u obrazovanju budućih pedagoga, kako bi oni mogli adekvatno odgovoriti na zahtjeve koje će pred njih postaviti društvo tijekom profesionalnog rada.

Pedagogu je medijsko obrazovanje neophodno kako bi mogao osmisliti, planirati i realizirati odgojne i nastavne aktivnosti koje će djeci pomoći da razumiju i koriste medijske sadržaje, da se nauče izražavati, komunicirati, stjecati znanja i saopćavati svoje stavove putem medija, kao i  razumjeti jezik medija. Kako živjeti u medijskom društvu, ako se u školi ne razvijaju takve kompetencije? U nastojanjima da se smanje negativni efekti medijskog oglašavanja na ponašanje djece, pedagozi mogu pokrenuti inicijative za medijsko opismenjavanje roditelja, nastavnika i djece u okviru sustava obrazovanja. Kroz primjenu medija trebalo bi razviti, prije svega, kritički odnos prema njima, kao i informacijama koje nam mediji pružaju.

Na učenike je najlakše utjecati jer oni nemaju razvijen kritički odnos, refleksiju na ono što dolazi od medija. Tako raste mogućnost širenja medijske manipulacije i medijskog nasilja među mladima. Pedagog, kao partner u nastavi, trebao bi pomoći mladima da izbjegnu zamke medija. Jedan od najboljih načina za razvijanje medijske svijesti kod mladih je putem savjetodavnog rada s učenicima i organizacijom izvannastavnih aktivnosti vezanih za medije. Kako bi se što adekvatnije ostvario takav utjecaj, potrebno je takve aktivnosti planirati u okviru programa rada stručnog suradnika.

 


[83]  Napomena: Članak predstavlja rezultat rada na projektu ''Pedagoški pluralizam kao osnova strategije obrazovanja'' broj 179036 (2011–2015), čiju realizaciju financira Ministarstvo za prosvjetu, nauku i tehnološki razvoj Republike Srbije.

 

Literatura:

Anderson C. A., Berkowitz L., Donnerstein E., Huesmann L. R., Johnson J. D., Linz D., Neil M. Malamuth N.M. and Wartella E. (2003):  The Influence of Media Violence on Youth. Psychological Science in the Public Interest, 4 (3), 81-110. http://www.jstor.org/stable/40059680. Accessed: 15/12/2014.

Blažić, M. (2007): Obrazovnatehnologija. Vranje: Učiteljski fakultet.

Böhme G. (2002): A Fourth Basic Cultural Competence?. The Canadian Journal of Sociology / Cahiers canadiens de sociologie. 27(2), 199-210. http://www.jstor.org/stable/3341711.  Accessed: 14/12/2014.

Gašić, P. S. (2004): Mere i programi prevencije nasilja u školi. Zbornik, 36, 168-187. Beograd: Institut za pedagoška istraživanja.

Gone, Ž. (1997): Obrazovanje i mediji. Beograd: Clio.

Kline S., Stewart K. and Murphy D. (2006): Media Literacy in the Risk Society: Toward a Risk Reduction Strategy. Canadian Journal of Education / Revue canadienne de l'éducation, 29 (1), 131-153 http://www.jstor.org/stable/20054150.  Accessed: 14/12/2014.

Kopas-Vukašinović, E. i J. Maksimović (2011): Diplomski radovi studenata pedagogije i njihove profesionalne kompetencije. Nastavaivaspitanje, 60(4), 688–702.

Maksimović, J. i Petrović, J. (2013): Perspektive studija pedagogije u procesu humanizacije odnosa na univerzitetu. Zbornikradova, 155-168.  Naučni skup sa međunarodnim učešćem „Nauka i savremeni univerzitet“. Niš: Filozofski fakultet.

Masterman, L. (1985): Teaching and media. Comedia.

Nadrljanski Đ., Nadrljanski M. i  Tomašević, M. (2007): Digitalni mediji u obrazovanju – pregled medjunarodnih iskustava. Zbornik radova.  Zagreb : Međunarodna zanstvena konferencija „The future of information sciences“.

Plut, D. i Popadić, D. (2007a): Nasilje u osnovnim školama u Srbiji-oblici i učestalost. Psihologija, 40 (2), 309-328.

Plut, D. i Popadić, D. (2007b): Reagovanje dece i odraslih na školsko nasilje. Zbornik institituta za pedagoška istraživanja, 39 (2), 347-366.

Popadić, D. (2009): Nasiljeu školama, Beograd: Institut za psihologiju, UNICEF.

Popović-Ćitić, (2009): Koncept rizičnih i protektivnih faktora - klasifikacioni okviri za potrebe prevencije poremećaja ponašanja dece i omladine, Socijalnamisao, 16 (3), 43-65.

Posebni protokol za zaštitu dece i učenika od nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja u obrazovno-vaspitnim ustanovama (2007): Beograd: British Counsil.

Pöttinger, I., Schill, W. and Thiele G. (2004): Medienbildung im Doppelpack- Wie Schule und Jugendhilfe einander ergänzen können. Bielfeld: GMK.

Pravilnik o programu rada stručnih saradnika u osnovnoj školi (2012): „Sl. glasnik RS – Prosvetni glasnik“, 5, Beograd.

Priručnik za primenu posebnog protokola za zaštitu dece i učenika od nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja u obrazovno-vaspitnim ustanovama (2009): Beograd: Ministrastvo prosvete, Republika Srbija.

Stanković-Đorđević, M. (2007): Intrageneracijsko nasilje u školi. Pedagoška stvarnost, 9-10, 798-811. (http://www.mpn.gov.rs/userfiles/projekti/borba-protiv nasilja/OkvirniAkcioniPlan.pdf). Preuzeto, 20.2.2012.

Tolić, M. (2008): Medijskakompetencijakaoprevencijaprisprječavanjumedijskemanipulacijeuosnovnim školama. Sveučilište u Zadru.

Trnavac, N. (1993): Pedagogu školi. Beograd: Učiteljski fakultet - Centar za usavršavanje rukovodilaca u obrazovanju.

Vilotijević, M. (2000): DidaktikaIII. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

Zgrabljić Rotar, N. (2005): Medijimedijskapismenost, medijskisadržajiimedijskiuticaj. Sarajevo: Mediacentar.

 

Media Competence of School Pedagogues the Control of Peer Violence

 

Abstract

 

Violence is common in modern society, the problem we face both adults and children. Peer bullying affect all the changes that are happening in political, social, scientific, media and education structures in society. However, we can not wait to improve the situation in the society that we accept solving problems with violence among youth. The paper analyzes the role and importance of media competence in school educators. Special emphasis in this paper is focused on the necessity of education of school pedagogues in the acquisition of media competence to avert the suppression of bullying.

 

Key words: media, media competence, bullying, school counselors, company.

 

 


inmediasresno6malo

 4(6)#8 2015

 

UDK 004.087:76
Izlaganje sa znanstvenog skupa
Conference paper
Primljeno: 20.2.2015.

Miloš Đorđević

Fakultet pedagoških nauka u Jagodini
Sveučilišteu Kragujevcu
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Novi mediji – strategija revitalizacije ili relativizacije grafičke umjetnosti

Puni tekst: pdf (303 KB), Hrvatski, Str. 924 - 931

 

Sažetak

 

Upliv novih medija (najprije onih utemeljenih na digitalnim postupcima proizvodnje i distribucije slike) u umjetničko stvaralaštvo imao je osjetan efekt, posebno na grafičku umjetnost. Novi mediji u grafičkoj umjetnosti donose autohtone proizvodne i distribucijske procese, bez presedana u povijesti. Demokratičnost umnoživosti tradicionalnog grafičkog medija, jednom ograničena kapacitetom manualnog tiska, danas visokotehnološkim (digitalnim) sredstvima dostiže nivo apsolutne demokratičnosti i „elektronske utopije“. Ako je otisak kao multioriginal krajnji produkt grafike, onda je grafika danas, zahvaljujući novim medijima, više nego živa u vrijeme „jedinstvenih kopija“ – hiper multiplikacija i simulacija. Ovaj rad ima za cilj razmotriti nerazriješenu problemsku etapu intriga i konflikata o statusu i ulozi novih medija u grafičkoj umjetnosti.

 

Ključne riječi: novi mediji, remedijacija, grafika, komunikacija, kopija/original.

 

 

Predmet ovog teksta je teorijska analiza utjecaja digitalnih tehnologija, i iz njih proisteklih novih medija, na grafičku umjetnost. U radu se ne zauzima deklarativno afirmativan ili diskriminatoran stav prema digitalnim tehnologijama, već se razmatra suštinsko mijenjanje značenja pojma grafika pod njihovim utjecajem.

Tijekom posljednjeg desetljeća svjedočimo fuziji izrazito moćnih tehnologija (televizija, komunikacija u realnom vremenu, kompjuteri i zastupničke mreže). Ova jedinstvena pojava, pod pretencioznim imenom sinerkacija (synercation - synergy of interactive communication systems), najbolje opisuje planetarni utjecaj tehnologije koja je bitno promijenila i i dalje mijenja način života ljudi u dosad apsolutno neusporedivim razmjerima (Jukes, 2005: 18). Svakako da su se tijekom povijesti događala brojna znanstvena otkrića koja su podrazumijevala i pomake u kvaliteti ili načinu življenja, doduše u razmacima od više stoljeća te ih je bilo moguće sagledati u cijelosti sa svim dobrobitima i posljedicama. U posljednjem stoljeću, bitne transformacije potaknute znanstvenim i tehnološkim naprecima događaju se u svega nekoliko godina. Mentalni i kognitivni kapaciteti kojima raspolažemo ne mogu efikasno procesuirati utjecaj i posljedice eksponencijalne akumulacije znanja i galopirajuće tehnološke evolucije praćene konstantim promjenama. Promjene se događaju tako brzo da je teško u trenutku shvatiti ili prepoznati sve njihove implikacije. Na primjer, internet je tijekom samo dva desetljeća korjenito promijenio odnose između ljudi, kroz globalnu komunikaciju i nezamislive, gotovo svakodnevne, tehnološke inovacije. Međutim, prvobitna egzaltacija novonastalim pogodnostima zasjenila je, danas jasno prisutan/prepoznatljiv, paradoks ekranske kulture koju odlikuje eskapizam, osamljenost i otuđenost te evenutalno ljudsko odsustvo iz integralnog okruženja.

U dominantnoj zapadnoj kulturi razvoj digitalnih tehnologija i njihova primjena u umjetnosti krajem XX. i početkom XXI. stoljeća, postavlja promjene ne samo u pogledu produkcije, distribucije i potrošnje umjetničkog djela, već i u samom odnosu prema umjetnosti. Disperzivno djelovanje digitalnih tehnologija u umjetnosti zahtijeva mnogobrojna prilagođavanja, počevši od načina razmišljanja do strategija stvaralaštva.

Kada je riječ o digitalnim tehnologijama kao sredstvu u umjetnosti, u slučaju onih disciplina koje imaju prijašnju inter/multidiciplinarnu praksu, medijska proširenja ovog tipa uslijedila su kao prirodan tijek daljnjeg razvoja. U slučaju strogo tehnički determiniranih i ustrojenih umjetničkih disciplina, kao što je grafika, posljedice upliva digitalnih tehnologija znatno su izraženije kao uzrok brojnih nesuglasica. Giulio Carlo Argan, baveći se aktualnim pitanjima o krizi umjetničkih tehnika sedamesetih godina prošlog stoljeća, izveo je indikativnu distinkciju umjetničkih tehnika koju možemo primijeniti i na ovaj problem. Naime, Argan vrši podjelu na sui generis tehnike, tj. one  koje se primjenjuju samo u području umjetnosti, i na tehnike koje se inače koriste u društvenim i produktivnim granama, a koje suvremeni umjetnici preuzimaju i primjenjuju prilagođavajući ih vlastitim operativnim postupcima (Argan, 1982: 232-240). Shodno tome, klasične grafičke tehnike s osobinama „plemenitog zanata“ poput drvoreza, akvatinte ili bakroreza, kao osnovno svojstvo karakterizira umjetnikova vještina manualnog postizanja estetskih vrijednosti kakve se mogu postići samo u grafici i nigdje drugdje. Nasuprot ovim stoje postupci koji tako izvedne estetske vrijednosti dovode u pitanje postižući ih na drastično drugačije načine, kao što je danas upotreba kompjuterskih i digitalnih tehnologija. Po Arganu, umjetničke tehnike sui generis su u zaostajanju, čak i odumiranju jer ne slijede suvremena tehnološka medijska proširenja i kao takve predstavljaju relikt predindustrijske zanatske civilizacije u suvremenom postidnustrijskom, odnosno informacijskom dobu. Upravo na ovaj način je grafika u drugoj polovini XX. stoljeća izgubila svoju vitalnost i relevantnost. Integritet tehničkog tradicionalizma dugo vremena je ustrajavao i odolijevao utjecajima konstatno mijenjajuće sredine, gotovo do slučaja samoizolacije i entropije grafičke umjetnosti. Današnji diverzitet autorskih interpretacija, uslijed primjena digitalnih tehnika i sredstava pojačanog umnožavanja kao legitimnih grafičkih postupaka, ukazuje da je neupitno došlo do drastičnog epistemološkog reza grafičke umjetničke prakse.

Od svojih povijesnih početaka do današnjeg stadija, grafika je u različitom tempu mijenjala vlastite operativne fenomenologije zadržavajući pritom uvijek jednu konstantu. Riječ je o produkciji umjetničkog djela u ekskluzivnom statusu multioriginala[84]. Umjesto unikatnosti (neponovljivosti) kao svojstva crteža ili slike, grafika je obavezno umnoženi produkt u vidu ograničene tiraže, koji kao takav računa na pojačanu socijalnu difuziju (veći broj potencijalnih korisnika). Međutim, tijekom postmodernizma, pogotovo u današnje informacijsko doba ova osobnost grafike se relativizira. Tiraža kao temeljna pretpostavka grafičke umjetnosti danas predstavlja nerazjašnjen problem:

Što tiraža znači danas i što uopće znači mogućnost umnožavanja?
Koliko se iskustveno i kulturološki razlikuje u odnosu na prošlost?
I još bitnije, kako se na grafičku umjetničku praksu reflektira današnji potencijal tehničkih mogućnosti umnožavanja i distribucije slika?

 

Jedan od mogućih odgovora na ova pitanja je taj da promjena paradigmi nije prethodno promjena samo umjetničkih postupaka, nego da se zapravo radi o bitnim promjenama u umjetničkim ideologijama. U sustavu dominacije uspostavlja se nova ravnoteža koja služi promoviranju prihvatljivih i neprihvatljivih pojava i njihovih značenja.

Grafički otisak (mada je u ovom slučaju daleko primjereniji engleski pojam print), čak i onaj u posljednjim visokotiražnim postupcima mehaničke reprodukcije, danas se izvodi i posredstvom digitalne tehnologije, odnosno putem multiplikacijskih postupaka kojima se ravnopravno služi suvremena umjetnost uopće. Uvođenjem u umjetnost mogućnost beskrajnog umnožavanja gdje su sve kopije međusobno identične gubi se zamisao/smisao originala. Implementiranje tehnoloških procedura u sam umjetnički proces i proizvodnju, u digitalnoj umjetnosti, autentičnost se postavlja kao ireleventna kategorija. Unikatno umjetničko djelo predstavlja manjinu, jer gotovo sve nove operativne prakse, faktički ili potencijalno, već jesu prakse neograničene multiplikativnosti umjetničkih produkata. Strategije umnožavanja u realnosti novog informatičkog društva više se nipošto ne ograničavaju na domete i formate (klasičnog) grafičkog otiska već se definitivno prenose u brojne medije tehnološke masmedijske produkcije. Terminima benjaminovske tradicije kao što su „produkcija“ i „reprodukcija“ odveć je pridodan recentni pojam „postprodukcija“ koji potječe upravo iz terminologije visokotehnološkog doba i podrazumijeva nove načine proizvodnje i efekte označavanja vizualnih predstava. Reproduktibilnost postaje ontološko određenje umjetničkog djela. Središnja tema tehnologije više nije „masovna proizvodnja“ ili „masovna reprodukcija“ identičnih slika, nego postprodukcijski proces proizvodnje beskonačno prilagodljivih digitalno proizvedenih i plasiranih slika. Nicolas Bourriaud smatra da za suvremenog umjetnika više nije bitno pitanje načiniti novo djelo već što učiniti s onim što mu je na raspolaganju (Bourriaud, 2005: 7-13). Ova postprodukcijska umjetnost može se promatrati kao simptom medijske prezasićenosti i globalne kulture informatičkog doba koju karakteriziraju hiperprotok i optok digitalno plasiranih informacija multimedijalnog formata. Ali upravo su takve procedure društvenih praksi digitalnih tehnologija poslužile kao glavni konstituens 24. grafičkog bijenala u Ljubljani, 2001. godine. Zapravo je prateća izložba Information – Misinformation, Off-Biennial Section, putem bilborda širom Slovenije, digitalnih displeja u bečkom metrou ili reklamnih panoa na željezničkim stanicama u Poljskoj (u suradnji s masmedijima, slovenskim tiskom, radijskim i televizijskim stanicama i bečkim museum in progress) kao ekstenzija u urbano okruženje učinila bijenale općeprisutnim u svakodnevnom životu. Ovim činom je i institucionalno priznat diskursivni i polemički odnos prema tradicionalnom određenju medija, a zahvaljujući takvoj koncepciji bijenala one umjetničke prakse koje grafičku umjetnost uvode u multimedijalni svijet postale su „povijesna novost“.

Digitalna tehnologija, novi mediji i medijska kultura impliciraju mogućnost obnavljanja prisustva grafičke umjetnosti i prirode grafičkog medija u dimenzijama svakodnevnog života. Demokratičnost umnoživosti tradicionalnog grafičkog medija, jednom ograničena kapacitetom manualnog tiska, danas digitalnim sredstvima tiska i (posebno) emitiranja, dostiže nivo apsolutne demokratičnosti i elektronske utopije (Lee, 2001: 43). Ako je otisak kao multioriginal krajnji produkt umnožavanja grafike, onda je grafika danas više nego živa u vrijeme „jedinstvenih kopija“, hipermultiplikacija i simulacija. Efekt umnožavanja ranije je ovisio o potencijalu tehnike, sredstava ili sustavu umnožavanja. Nijedna prethodna mogućnost umnožavanja ne može parirati današnjem „umnožavanju ekranom“ (Bourriaud, 2002: 66). Višestruka pojavnost sveprisutnog ekrana obilježava današnju epohu ekrana. Ekran (display) posreduje naša iskustva socio-ekonomske, političke, kulturne, tehnološki determinirane i generirane svakodnevnice. Ovo gledište umjetnicima omogućava da umnožavanje vide, ne kao određenu i unaprijed datu nužnost, već kao niz potencijalnosti, pri čemu digitalna tehnologija nije imperativ nego je određena sviješću umjetnika. U tom smislu radovi nisu banalno medijatizirani, već je riječ o postavljanju parametara dosljednog principa novog funkcioniranja grafičkog medija. Odnosno, po Bourriaudovom pravilu relokacije (p. 67), možemo reći kako se digitalna tehnologija ne usvaja kao specifična tehnika, već se njena logika implementira u funkcioniranje (i) grafičkog medija.

Ovim postaje jasno da primjena digitalnih tehnologija u grafičkoj umjetnosti već prevladava jednostavan status sredstva i medijskog proširenja. Riječ je svakako o bitnom brisanju kanonskih granica autoreferentnog grafičkog medija. Tehnika, ručna izrada matrice, otiskivanje, autorska signatura i ograničenost tiska prestali su biti odrednice medija. Intencija i potreba za revizijom fundamentalnih i konstitutivnih određenja grafičkog medija ukazuju da su nastale promjene zapravo ontološke prirode. U razmatranju ovog fenomena mogu se izdvojiti sljedeće kategorije:

materijalna pojava matrice i otiska imaju virtualne/digitalne korelate,
digitalna reprodukcija ne podrazumijeva degradaciju matrice (kao inicijalne forme za umnožavanje) i kvalitetu tiraže,
zatvorena tiraža gubi integritet zato što su digitalni formati stvoreni u digitalnim sustavima i za digitalne sustave, putem novih medija mogu egzistirati i funkcionirati javno, dostupni online, i mogu se dalje nekontrolirano multiplicirati,
digitalni umnožak[85] u digitalnom formatu može predstavljati krajnji ishod rada, ali rječnikom striktne nomenklature, budući da je identičan „originalu“, može biti i „matrica“ tj. izvor/polazište daljnjeg umnožavanja.

 

Budući da su digitalne tehnologije i novi mediji kreirani kompjuterima i egzisitraju putem njih, epistemologija i pragmatika kompjutera neizostavno utječu na organizaciju i pojavnost medijskih sadržaja. Upliv digitalnih tehnologija i novih medija u grafičku umjetnost i prevlačenje grafičke umjetnosti u novomedijske prakse podrazumijevaju ništa manji utjecaj kompjutera na ontološko određenje grafičke umjetnosti. Načini na koje kompjuteri generiraju i plasiraju podatke i omogućavaju rad s njima, operacije i konvencije na kojima se baziraju kompjuterski programi, u grafičkoj umjetnosti donose autohtone proizvodne i distribucijske procese, bez presedana u povijesti. Djela bivaju dematerijalizirana, sintetiziraju se novi formati, prostorno neograničeni i sve lakše dostupni zahvaljujući izmijenjenom načinu skladištenja i pristupanja u npr. cyberprostoru. Zahvaljujući novim mobilnim uređajima i wireless povezivanju svatko može sa sobom nositi „vlastiti“ cyberprostor (Souza e Silva 2006: 262), kao „mjesto“ za stvaranje, komunikaciju, poslovanje ili zabavu. Drugim riječima, stvaraju se potpuno novi načini generiranja, simulacije, obrade, prijenosa, prezentacije i izvođenja djela koja nemaju slične reprezentacije u ranijim slučajevima ili stvarnom životu (file, filter efffects, compressing, downloading, sharing, online, live streaming, hypertext link, update).  

Međutim, ako na jednom nivou tumačenja svaki novi medij počinje remedijacijom (Cubitt, 2009: 25), tj. imitiranjem onog prije njega, za nove medije danas možemo reći da su, zapravo, stari samo digitalizirani (Manovich, 2001: 65). Upravo na području grafičke umjetnosti u brojnim pojedinačnim slučajevima, uzurpirane specifičnosti njenog jezika i estetike populistički su opstale, komodificirane i transkodirane u digitalni format. U slučaju autora koji tehnologiju primjenjuju na trivijalan način, njihov rad je simptom tehnologije ili tek izraz domišljatosti, ili još gore, predstava simboličkog otuđenja prema samom mediju. Zbog tog razloga često se dovodi u pitanje estetska osobnost i opravdanost digitalnih postupaka u grafičkoj umjetnosti.  

Očituju se i dodatni problemi izazvani specifičnostima novih medija. Sve veća interaktivnost novih medija koja omogućava sve veću participativnost, i to ne samo u korisničkom već i produkcijskom smislu (Gauntlett, Horsley, 2004), konačno i u grafici tematizira, u umjetnosti odavno relativiziran binarni odnos autor-korisnik. Osim ovog problema, ideje o demokratičnosti novih medija, sudjelovanjem korisnika i njihovom kreativnom angažmanu,  povlače i dodatna pitanja vezana za intelektualno vlasništvo i autorska prava. Pojačana interaktivnost i participativnost karakterizira me media aspekt World Wide Web i Internet (Bell, 2009: 36) kao virtualno okruženje gdje korisnici kreiraju i distribuiraju razne sadržaje često uz mogućnost i slobodu da se istim služe, dijele ili kopiraju. Ali pored copy, cut and paste hipertekstualnosti i „moralnog relativizma“, vrijeme novih medija i visokih tehnologija prati i jedan mnogo maligniji problem. Tehnološka isključenost velikog dijela planete onemogućuje ravnopravno sudjelovanje u tehnološkoj kulturi i svim ostalim modelima društvenih praksi baziranih na njoj (Creeber, Martin, 2009: 20). Može se reći da su digitalne tehnologije u dominantnim zapadnim društvima u relaciji s vlastitim strukturama, ali i s marginalnim društvima/kulturama, instrument globalizirajuće politike realizacije makro- i mikrodruštvene realnosti. Shodno tome, digitalna tehnologija ograničava dijapazon stvaralačkih mogućnosti koliko one ovise o općim proizvodnim uvjetima u društvu.

* * *

Povijesno gledano, grafika je retroaktivno i u vrlo kratkom vremenskom okviru prošla kroz dinamične transformacije koje je svijet umjetnosti proživio/preživio tijekom jednog stoljeća. Modernističko prevladavanje tradicionalnih tehničkih i estetskih koncepcija, nulta točka avangardnih strujanja i postmodernistička ekstenzija avangardnih tendencija do krajnjih granica mogu se uzeti za definiranje etapa zgusnutog razvojnog puta grafike u posljednja dva, odnosno, tri desetljeća. Digitalne tehnologije i novi mediji prate ova događanja i zaokružuju posljednju etapu transformacije grafičkog medija. Brojne dileme nastale oko medijskih proširenja kroz hibridne forme i multimedijalne prakse u grafici zahtijevaju i proširenje značenja pojma grafika. Česta je pojava na referentnim izložbama u dominantnim sustavima zastupanja i reprezentacije suvremene umjetnosti da se pojedini radovi ne predstavljaju kao grafički iako ih prati jasno navedena tehnička deklaracija. Iako se često tvrdi suprotno, ovo potvrđuje kako je tehnička terminilogija ipak i dalje bitna. Jedno od mogućih obrazloženja ovakvih propusta je činjenica da povijesna ortodoksija izvjesno nije kompatibilna s novim modelima grafičke prakse. Jasno je da sveprisutniji diverzitet autorskih interpetacija grafičkog medija neosporno iziskuje novi teorijski i pojmovni aparat. Neophodna je kvalitativna terminološka inovacija koja će imati snagu za interpretaciju ovih novih modela grafičke prakse. Neophodna je i suvremenija teorijska platforma za bolje i kompletnije razumijevanje i sistematizaciju značajnih promjena u domeni grafičke umjetnosti nastalih pod utjecajem digitalnih tehnologija i novih medija tijekom posljednja dva desetljeća.

Dakle, jedino teorijski aparat usklađen s duhom vremena i usuglašen s razvojem digitalnih sredstava re/produkcije može pružiti jasno pozicioniranje grafičke umjetnosti u okvirima suvremene umjetnosti i pozicioniranje grafike kao medija u društvu. Jedino će se tako izbjeći opasnost od relativizacije grafičke umjetnosti i osigurati kontinuitet trajanja grafičke umjetnosti kao ravnopravnog i komplementarnog dijela suvremene umjetnosti.

 


[84]  Pojam multioriginal kao svojstvo grafike kao umjetničke discipline potiče iz naslova i sadržaja knjige Dževada Hoza, Umjetnost multioriginala. Kulura grafičkog lista, Prva književna komuna, Mostar, 1988.

[85]  Umjesto pojma otisak mnogo je primjereniji engleski pojam multiple, u slobodnom prijevodu u datom kontekstu kao umnožak.

 

Literatura:

Argan, Gulio Carlo (1982), „Kriza umetničkih tehnika“, u Studije o modernoj umetnosti, ur. Ješa Denegri, Nolit, Beograd.

Bourriaud, Nicolas (2002), Relational Aesthetics, Les Presse Du Reel, Dijon.

Bourriaud, Nicolas (2005), Postproduction. Culture as screenplay: how art reprograms the world, Lukas & Sternberg, New York.

Bell, David (2009), „On the net: Navigating the World Wide Web“, u Glen Creeber & Royston Martin, Digital cultures, Open University Press, Berkshire, 30-38.

Creeber, Glen & Martin, Royston (2009), Digital Cultures, Open University Press, Berkshire.

Cubitt, Sean (2009), „Case Study: Digital aesthetics“, u Glen Creeber & Royston Martin, Digital cultures, Open University Press, Berkshire, 23-29.

Gauntlett, David & Horsley, Ross (2004), Web.Studies, Bloomsbury Academic, London.

Jukes, Ian (2005), From Gutenberg to Gates to Google (and beyond…), The InfoSavvy Group, URL: https://www.yumpu.com/en/document/view/9830380/from-gutenberg-to-gates-to-google-beyond  15.08.2014.

Lee, Yongwoo (2001), „Ljubljana Biennial of Graphic Arts in the Age of Electronic Media“, u Katalog 24. grafičkog bijenala, Međunarodni grafički likovni centar, Ljubljana.

Manovich, Lev (2001), The Language of New Media, MIT Press, Cambridge.

Souza e Silva, Adriana de (2006), „From Cyber to Hybrid: Mobile Technologies as Interfaces of Hybrid Spaces”, Space and Culture, 9, 261-278.

 

New Media - Strategy of Revitalizing or Graphic Arts Relativization

 

Abstract

 

The influence of new media (first those based on digital methods of production and distribution of images) into artistic creations were mainly affirmative effect, especially on graphic art. New Media in the graphic arts bring indigenous production and distributional processes, unprecedented in history. Democracy of multiplaying traditional graphic media, one limited by the capacity of manual printing, high-tech today (digital) means reaches a level of absolute democracy and “electronic utopia.” If the fingerprint as multioriginal end product graphics, then the graphics today, thanks to the new media, more than alive during the “single copy” - hyper multiplication and simulation. This paper aims to discuss unresolved a problem-solving phase of intrigue and conflict on the status and role of new media in the graphic arts.

 

Key words: new media, remediation, printmaking art, comunication, copy/original.

 

 


inmediasresno6malo

 4(6)#9 2015

 

UDK 502/504:004.087
Stručni rad
Professional paper
Primljeno: 14.1.2015.

Marina Ašković

Fakultet dramskih umjetnosti, Beograd, Srbija
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ekologija medija

Puni tekst: pdf (262 KB), Hrvatski, Str. 932 - 938

 

Sažetak

 

Mora li trend po kojem elektronski mediji sve više postaju ekstenzija ljudskog tijela ići u pravcu potpunog porobljavanja čovjeka i njegove ličnosti, ili će taj isti čovjek nepredvidivo, svojom medijskom pismenošću izaći iz virova medijsko-tehnoloških nesloboda? Kriza ličnosti tijesno je povezana s krizom jezika koliko god to izgledalo suprotstavljeno globalističkoj ideologiji transnacionalnog transhumanizma. S obzirom na to da su medijske predstave o svijetu u novije vrijeme sve više zasnivane na komercijalizaciji enviromentalizma, filozofsko-estetska misao javlja se kao važan subjekt ekologije. Scenografija civilizirnog načina života posredovanjem medija postaje sve privlačnija, iako ima komercijalno-političku pozadinu. Samim tim budućnost čovječanstva u velikoj mjeri ovisi o samoj filozofiji medija, koji se moraju istinski ekologizirati vraćajući humanum svojoj suštini čineći ga ekstenzijom prirodnog svijeta.

 

Ključne riječi: mediji, ekologija, ličnost, poetika, dijalog.

 

 

Mora li trend po kojem elektronski mediji sve više postaju ekstenzija ljudskog tijela ići u pravcu potpunog porobljavanja čovjeka i njegove ličnosti, ili će taj isti čovjek nepredvidivo, svojom medijskom pismenošću, tj. novim promišljanjem medijskih sadržaja, izaći iz virova medijsko-tehnoloških nesloboda? S obzirom na to da su medijske predstave o svijetu u novije vrijeme sve više zasnovane na komercijalizaciji enviromentalizma, filozofsko-estetska misao postaje važan subjekt ekologije. Putem suvremenih medija neprestano se plasira model po kojem estetska misao postaje važan subjekt – jer se na njoj zasniva odgovornost da scenografija civiliziranog načina života postaje sve privlačnija iako ima komercijalno-političku pozadinu.

Moderna dramatika – komercijalizacija enviromentalizma, svodi se na to da privilegije postaju prijetnje opstanku. Kapacitet našeg svijeta smanjuje se svjesno, namjerno, zbog stilskih razloga, bez obzira na to što nam se govori o intenzivnom usavršavanju sredstava komunikacija i informacija. Važno nam je da komunikacije povezuju New York, Brussels i Moskvu, ali nam nije važno prelaze li one na svom putu preko Ukrajine, Sirije, Afrike, ili Kamčatke. Svijet je tijesan zato što i samo smeće smještamo blizu nas. Svijet je tijesan zato što pojam svijeta postaje sve uži. Nije u pitanju samo komfor, u pitanju je duboko osjećanje suparništva prema svemu što nije regulirano ljudskom rukom (Gostuški 1977: 79).

To suparništvo sve više sugeriraju suvremeni mediji i njihovim posredovanjem ljudi se prilagođavaju „globalnom teritoriju“ ujednačavajući biološke i kulturne potrebe, čime se različite kulture svode na jednu uniformnu, gubeći mogućnost uzajamnog dijalektičkog razvoja ali i kritičkog sagledavanja. Budući da je „uniformna kultura“ u službi politike i ekonomije, ona se zasniva na razaranju nacionalnih kultura i poljoprivreda, ostvarujući na taj način uvjete za opstanak globalizma. Mediji utječu na ukidanje „biodiverziteta“ između različitih nacionalnih kultura, one se proglašavaju nadiđenima, a kao zamjenu nudi oskudno „pravo na različitost“.

Odvija se opća kulturna promjena: nastaje drugačije razumijevanje prirode i njenog odnosa prema društvu, kao i razumijevanja nas i drugih, društvene racionalnosti, slobode, demokracije i legitimiteta, čak i pojedinca (Bek 2001: 295). Značenja nastaju iz susreta proizvoda kultura i onih pretpostavki koje pobuđuje kontekst u kojem se odvija kulturni diskurs (Aleksander 2007: 427). Dok se mediji utrkuju s kronologijama i bazama podataka svijet nepovratno prestaje biti ono što jest, što je jasan pokazatelj da teorije treba minimalizirati i vratiti se biti.

Poistovjećivanje tehnološke moći s kulturom dovodi do prakse da se ideologija koja je koncipirana u vodećim neoliberalističkim zemljama, u Trećem svijetu nameće putem suvremenih medija kao jedino moguća. Ta ideologija zasniva se na čovjekovom udaljavanju od vlastite prirode, ali i osobnog identiteta, njena bitna odrednica je pripadnost ciljnoj skupini. Promovirajući vanjštinu, fizičku snagu, nadmoć tehnologije i lagodnost življenja medijske predstave izobličavaju, ne samo duhovno, nego i biološko biće čovjeka. Supstituiranjem svijeta tehnologijom, njegova dinamička ravnoteža ostvaruje se na nekom drugom, novom nivou. Samim tim što su te promjene inkompatibilne, nespojive sa životom, one neminovno vode iščezavanju životnih formi koje nisu mogle uspostaviti novo ravnotežno stanje (Radojičić 2006, 5). Pitanje vezano za budućnost medija postaje pitanje otuđenja nastalog raskidom humane egzistencije s prirodom, te je propitivanje smisla primjene koncepta budućnosti medija, u stvari, predviđanje načina i oblika egzistencije budućih generacija.

Odgovor za budućnost ne leži toliko u novim tehnologijama, koliko u našoj sposobnosti da slušamo prirodu(Runko - Gudelj 2012: 75). Budućnost čovječanstva u velikoj mjeri ovisi o samoj filozofiji medija, koji se moraju istinski ekologizirati vraćajući humanum svojoj biti, čineći ga ekstenzijom prirodnog svijeta. Cilj ekologije medija na lokalnom nivou je očuvanje kulturnog kontinuiteta, usprkos vremenu povijesnog kontinuiteta – nestajanju jednih i nastajanju drugih kultura.

Osnovni smisao svake europske, danas već svjetske kulture jest prilagođavanje i asimilacija u nešto kao europska kultura, svjetska kultura, u nekakav opći tijek, tj. u nešto nepostojeće, u metafizičku fikciju koju su samo novovjekovna filozofija, tržište i međunarodne nagrade u stanju prikazati kao realnost. Činjenica je pak, da realnost jesu samo nacionalne kulture, baš zato što je svjetska, gobalna kultura samo fikcija. Prilagođavanje takvoj fikciji (tj. metafizici) značilo bi isto što i nestajanje sa svjetske kulturne scene, a samim tim i nestajanje iz svijesti i povijesti određenog naroda.   

Ekologija medija kao širi pojam podrazumijeva sadržaje koji imaju za cilj suprotstavljanje epohi ili vremenu, ali samo kao prevladavanje, transcedenciju same epohe, svijeta, svjetovnosti i vremena uopće. To prevladavanje međutim, nije u moći mišljenja. Albert Camus to prevladavanje vidi samo u revoltu protiv metafizike, a taj revolt se najadekvatnije izražava preko umjetnosti. Prevladavanje je tajna samog života i samo prevladavanjem smo u stanju taj život i voljeti. Danas mi za to prevladavanje epohe očekujemo ohrabrenje od istih onih velikih naroda i njihovih kultura – od kojih smo kao najvišu mudrost primali metafizičko uvjerenje da se povijest sastoji u prilagođavanju epohi. Tehnologija je rezultat znanstvenih spoznaja zasnovanih na mišljenju, metafizici i ona se bitno razlikuje od kulture, koja je zasnovana na stvaralaštvu, poezisu i osjećanju.

Čovjeku su oduvijek bila potrebna sredstva komunikacije i umjetnost jer je morao općiti s drugima i sa svijetom oko sebe. Nema nikakve naznake da će se te dvije potrebe ikada ugasiti (Todorović 2009: 11) Suvremeni mediji, međutim, nemaju mogućnost čuvati unikatno u ljudskom postojanju. Čovjek je biće koje se ne može shvatiti nikakvim svjetovnim iskustvom, nikakvim mišljenjem ni razumom, jer ni po samoj svojoj biti čovjek nije biće koje bi bilo ograničeno na razum (moć mišljenja). Samim tim što metafizika (tehnologija je njen krajnji domet) izjednačava ljudsko biće s mišljenjem (naukom), ona ne može biti svijest osobe.

Vrijeme i svjetovna zbivanja – jednom riječju svijet, nose sa sobom promjene koje znače nestajanje jednih, a nastajanje drugih kultura. Ako se usprkos tim zbivanjima održi ipak nekakav kontinuitet, nešto isto, onda je taj kontinuitet preobrazio vrijeme i svijet u povijest. Taj isti kontinuitet tražio je Hegel u Apsolutu, tj. u pojmu, fikciji u apstrakciji, u nečem nepostojećem. Apsolutna izvjesnost predstavlja i krajnji cilj kod Hegela. Zato se Kierkegaard suprotstavio Hegelu i zasnovao svoju filozofiju egzistencije koja je i preteča suvremenog egzistencijalizma, konzumerizma i apokaliptičkih ideja globalizma.

Činjenica da je za Grke povijest, to jest memorija, oduvijek bila u društvu umjetnosti, ukazuje na to da je u stvari povijest (literatura) – po našoj današnjoj klasifikaciji umjetnost. Muze, prvi simboli estetskog duha su kćeri Zevsa i Mnemosine (Μνημοσύνη). Njihov identitet je bio određen samim značenjem korijena riječi imena njihove majke (μνέα, μνεία), što znači sjećanje, spominjanje, pamćenje... (Senc 1910: 616). Po drugoj predaji, postojale su tri Muze, i to: Meleta – Vježba, Mnema – Pamćenje i Aoida – Pjevanje (Srejović, Cermanović-Kuzmanović 2000: 275). Otuda povijest u estetici, otuda tijesna veza između umjetnosti i pamćenja. Međutim, umjetnost je danas u službi ekonomije i globalizma, pa ju je samim tim i nemoguće naći u funkciji koju je nekad imala.

Ekologija medija mogla bi za cilj imati suprotstavljanje negativnim tendencijama neoliberalističke ideologije i globalizma očuvanjem kontinuiteta i identiteta društvene zajednice, usprkos smjeni pokoljenja. Očuvanje povijesti ne treba biti očuvanje neprekidnosti jedne fikcije, nego očuvanje neprekinutog života jedne duhovne zajednice. Povijest i povijesna svijest znače čovjekovu sposobnost da se suprotstavi svjetovnosti, vremenu, ništavilu, pa i horizontu epohe. Međutim, povijest je suprotstavljena epohi i njenim granicama, i izlaženje iz horizonta njene zatvorenosti nije moguće nikakvim iskustvom tj. mišljenjem, nego stvaranjem – poezisom. Suvremeni mediji mogu poticati usmjerenost svijesti pojedinca na poetsko osjećanje pravilnim poznavanjem jezika. Međutim, kriza jezika tijesno je povezana s krizom ličnosti, ma koliko to izgledalo suprotstavljeno globalističkoj ideologijitransnacionalnogtranshumanizma.[86] Dublje i sigurnije poznavanje jezika i uvažavanje njegovih pravila je neophodno kako svijest osjećanja ne bi bila obuzeta jezikom, realnošću, jer bi inače napustila maštu i prešla u sferu navike.

Pobjeda proze, gramatike uzdignute na nivo logike, logike rečenice kao logike svijeta rezultiralo je zabludom poistovjećivanja istine s istinom jednog medija – medija prozne (u sebi kompaktne, pravilne, logične provjerljive) rečenice (Alić 2011: 28). Danas je jasno da je metafizika misao jezika. Suvremeni mediji sve više sugeriraju da je čovjek puka jezična, govorna funkcija, da „biti“ uvijek znači „biti nešto drugo“, a ne biti istovjetan samom sebi. Još je Aristotel mišljenje, odnosno fenomen mišljenja i govor kao fenomen govora, povezao logički u jednu cjelinu. Osnovu za tu povezanost našao je u poistovjećivanju mišljenja sa samim bićem. Obuzet fenomenom samog mišljenja, Aristotel ga nije mogao odvojiti od fenomena govora.

Međutim, izostajanje univerzalne filozofske kritične misli u procesu izgradnje i realizacije novih umreženih kanala komunikacije rezultiralo je gubljenjem relevantnosti filozofskog govora... (Alić: 28). Kako da jezik bude jezik osjećanja ako je on, jezik navike, običaja, već ustanovljen, institucionaliziran ? Kao ustanova, jezik ima svoja pravila i ona ne mogu biti prekršena, jer bi jezik inače postao nerazumljiv. Kako je onda moguće da jezik bude jezik umjetnosti? Filozofska misao koja je metafizička ne vidi umjetničku (maštovito-osjećajnu) preobraženost svijeta kao preobraženost jezika u osjećanju jezika, jer traži subjekt zbivanja umjetnosti i jezika izvan čovjeka.

Metafizika ne zna za osjećanja. „Metafizička osjećanja“ su samo nezgrapno izabran naziv za navike, a svijest (koju navika nema) je pažnja koju je prema svijetu i biću u stanju usmjeriti samo osjećanje koje pri tome i preobražava svijet. Umjetnost preobražava svijet ne odbacujući njegovu realnost. To je moguće zato što umjetnost ne odbacujući jezik u njegovoj realnosti, baš kao i realnost svijeta, ne preobražava našu predstavu o svijetu – nije joj potrebno da se čega odriče ili nešto odbacuje, jer ona nije misao revolucije. Ona preobražava na isti način i jezik i svijet, tj. sliku svijeta u nama. Zato umjetnost ne mijenja jezična pravila, običajnu prirodu jezika, realnost jezika. Umjetnost preobražava našu sliku i viđenje svijeta preobražavajući samo jezik i iskustvo sadržano u značenjima jezika, a da pritom, čak ni u tom preobražaju, svijest nije okrenuta jeziku, nego svijetu.

Na osnovi prethodno rečenog zaključujemo da ekologija medija podrazumijeva prihvaćanje stava da se filozofija medija zasniva na onom ljudskom iskustvu koje se javlja kad govori stvaratelj – pjesnik i prorok. Osjećanje je bitno različito od misli, ono je poetsko i neočekivano iskustvo koje ne možemo planski preobražavati. Život svijeta se zasniva prvenstveno na osjećanju tog svijeta. Čovjek nije ostvarenje znanja, nego osjećanja, harmonije između prošlosti i budućnosti – što je suština euromediteranskog kulturnog naslijeđa.

Medijska se kultura u odnosu na svijet umjetnosti razlikuje, ali je i estetska recepcija privilegirani dio svih nas. Dubinski problem suvremenih medija je što ne uzimaju u obzir estetičku kritiku. Najobičniji industrijski dronjak posredovanjem suvremenih medija unaprijeđen je bez namjere, ili s namjerom, u relikviju i tako postao čudovište koje nitko nije želio, ali koje je sada teško uništiti. Tim putem se i mnoge druge stvari izjednačavaju s Fidijinim hramovima i Rafaelovim slikama, s tom razlikom što jedne čuvamo zato što nam je do njih stalo, a od drugih se više nismo u stanju osloboditi.

Česlav Miloš u časopisu „Granata“ dao je sljedeća zapažanja u vezi s novom Europom:Kako bi se mislioci, pjesnici i umjetnici trebali pridružiti svojim kolegama sa Zapada u, na neki način, marginalnoj ulozi kakva im je namijenjena u društvima zauzetim prodajom i kupovinom? Ono što je danas preostalo jest ideja odgovornosti, koja djela protiv usamljenosti i ravnodušnosti pojedinca koji živi u kitovoj utrobi (Tomas 2003: 225).

Apsurd novovjekovne metafizičke šablone kojom se služi znanstvena periodizacija je u tome što se smatra da je ona objasnila stvaratelja stavljajući ga u odgovarajući period, tj. u pojam. Osim nemogućnosti da bit čovjeka bude shvaćena i određena pojmom – poimanjem, mišljenjem, spomenuta periodizacija počiva na prešutno usvojenoj pretpostavci da osnovni smisao europske, danas već svjetske kulture mora biti prilagođavanje i asimilacija u nešto kao što je globalna kultura, opći tijek svjetske kulure, umjetnosti tj. u nešto nepostojeće, u metafizičku fikciju koju su samo novovjekovna filozofija, tržište i međunarodne nagrade u stanju prikazati kao realnost. U transhumanom dobu, koje je kao društvena praksa, uvelike nastupilo u visokorazvijenim zemljama Zapada, mediji potpomognuti kamufliranim tržišnim mehanizmima djelovanja, upravljaju kako općim, tako i pojedinačnim ponašanjem. U današnjem „globalnom selu“ svaki pojedinac ima priliku, na ovaj ili onaj način participirati u svijetu medija, ali na tome se ujedno završava ova tehnicistički projektirana demokracija, odnosno, kolektivna utopija (Vuksanović 2011: 141).

Lokalno znanje definira se pomoću globalnih diskursa. Transnacionalizacija u procesu globalizacije donosi nov način generiranja znanja, ma kojoj oblasti ono pripadalo.Putem globaliziranih medija, novovjekovna kultura epohalno zatvorena u svoj horizont, traži od inteligencije sve više da se konačno europeizira, tj. globalizira.

Pitanje vezano za budućnost medija nastalo odustajanjem humane egzistencije ne samo od prirode, nego i od vlastitog bića, postaje pitanje otuđenja. Samim tim je neophodna metamorfoza masovne kulture, i ona ima za cilj preobrazbu putem istih tih medija u visoku kulturu koja je duhovna, moralna i tiče se prvenstveno čovjekovih duhovnih težnji i nadanja. Potrebno je da medijska pismenost zaživi, ali kako to uklopiti i uvesti u obrazovanje, s obzirom na to da se i državna televizija i tiskani mediji financiraju od oglašivača koji koristeći psihologiju medija sve više manipuliraju čovjekom? Ekologija medija je filozofija medija koja se ne zasniva samo na mišljenju medija, već i na preobražaju bića koje kreira medijske sadržaje, jer ne govori govor – nego biće.

Nitko ne može predvidjeti kuda će nas odvesti slobodan dijalog s drugim. Isto tako, nitko ne može predvidjeti kako, kada i kod koga će se pojaviti nadahnuće koje će dovesti do novog umjetničkog stvaralaštva. Samo takva nepredvidiva prosijavanja mogu preobražavati jezik, svijet, i sliku svijeta u nama. Zato je potrebno uvoditi medijsku šutnju – kao praksu mistika od kojih se možemo naučiti pravoj komunikaciji, jer šutnja zapravo prethodi slobodno uspostavljenom dijalogu. 

 


[86]  Transhumanizam je zasnovan na stavu aktivne podrške tehnološkom razvoju u cjelini. Zalaže se za prakse genetskih, protetičkih i kognitivnih modifikacija ljudske vrste. Autori ovog opredjeljenja vjeruju da znanstveni i tehnološki razvoj, reguliran zakonima tržišne ekonomije, predstavlja značajnu dobrobit za pojedinca.

 

Literatura:

Aleksander, V. (2007) Sociologija umetnosti, Beograd: Clio.

Alić, S. (2011) „Čemu filozofija ako nije filozofija medija“, u Kultura, urednik Milanka Todić, Beograd: Zavod za proučavanje kulturnog razvitka. (26-41)

Bek, U. (2001) Rizično društvo-U susret novoj moderni, Beograd: „Filip Višnjić“.

Gostuški, D. (1977) Umetnost u nedostatku dokaza, Beograd: Srpska književna zadruga.

Mitrović, V. (2012) Iskorak bioetike, Beograd Čigoja.

Radojičić, R. (2006) Opšta ekofiziologija, Beograd: Zavod za udžbenike.

Runko Luttenberger, L. / Gudelj, I. (2013) „Razvitak zemljocentričnog pristupa zaštiti okoliša“ u: Izazovi održivog razvoja, Beograd: Čigoja. (70-83)

Senc, S. (1910) Grčko-hrvatski rječnik za škole. Treće reprint izdanje (1991). Zagreb, Rijeka: Tiskara Rijeka.

Srejović, D., Cermanović-Kuzmanović, А. (2000) Rečnik grčke i rimske mitologije, peto izdanje, Beograd: Srpska književna zadruga, JP Službeni list SRJ.

Todorović, A., L. (2009) Umetnost i tehnologije komunikacija, Beograd: Clio.

Tomas, M. (2003) „Marketing adidimus“, u Apokalipsa i marketing, priredili: Stiven Braun, Džim Bel, Dejvid Karson, Beograd: Clio. (225-242)

Vuksanović, D. (2011) Filozofija medija. Tom 2: ontologija, estetika, kritika, Beograd: Čigoja štampa.

 

Media Ecology

 

Abstract

 

Does the trend in which electronic media are gradually becoming extension of human body have to move towards full enslavement of a human and his personality, or the same human will unpredictably, with the aid of his personal media literacy, exit the whirls of media and technological censorships? Personality crisis is closely related to the crisis of language no matter how contradicted to global ideology of transnational transhumanism it may seem. Considering the fact that recent media presentations of the world are based on commercialization of environmentalism, philosophical and aesthetic thought appears as an important subject of ecology. As media mediates, the scenery of civilized living increasingly becomes more appealing even though it derives from commercial and political background. Consequently, the future of humanity depends by large on the philosophy of media. Media have to truly ecologise returning the humanum to its essence making it into the extension of the natural world.

 

Key words: media, ecology, personality, poetics, dialogue.

 

 


inmediasresno6malo

 4(6)#10 2015

 

UDK 004.087:265.61
Stručni rad
Professional paper
Primljeno: 25.1.2015.

Daniela Blaževska

Sveučilište ,,Sv. Kiril i Metodij” Skopje
Pravni fakultet ,,Justinijan Prvi” Skopje
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Budućnost masovnih medija: pokajanje

Puni tekst: pdf (262 KB), Hrvatski, Str. 940 - 950

 

Sažetak

 

Cilj ovog rada je istražiti u kojem smjeru bi se trebali razvijati masovni mediji da bi imali bolju budućnost.

      

U radu se analizira što dominira u sadržajima masovnih medija u svijetu i je li ono što se piše, govori i prikazuje u masovnim medijima u skladu s Božjim zapovijedima. Na osnovi toga ukazat će se kakve korake bi trebali poduzeti zaposleni u masovnim medijima kako bi omogućili bolju budućnost i sebi i svojoj publici.

      

U ovom radu se izvodi zaključak da je budućnost masovnih medija u pokajanju. U sadržajima masovnih medija dominiraju informacije o ratovima, ubojstvima, krađama, svađama, nemoralu, zlu. Kako bi masovni mediji postali mediji Dobrog i poveli svoje čitatelje, slušatelje i gladatelje k spasenju, trebali bi proći put pokajanja i očišćenja.

 

Ključne riječi: masovni mediji, budućnost masovnih medija, pokajanje.

 

 

1. Uvod

,,Nikada nije bilo manje Boga u čovjeku, draga braćo, nego danas. Nikada manje Boga na zemlji nego danas. Danas se đavao utjelovio u čovjeku kako bi raztjelovio Bogočovjeka. Danas se sve zlo uselilo u tijelo čovjeka, da bi Boga istjeralo iz tijela… Sjeća li se itko da je zemlja ikada bila raj”. (Politika, 18.4.2014, str. 5)

Ovim riječima je Ava Justin započeo govor na Veliki petak 1924. godine u karlovačkom patrijaršijskom hramu. Ovim riječima je urednik beogradske ,,Politike” Batić Bačević započeo svoj uvodnik na Veliki petak 2014. godine, naslovljen ,,Veliki petak u malim ljudima”.

Ako pogledamo naslove dnevnih listova, vijesti, filmove i serije na televiziji, možemo uzviknuti: Nikada više zla u masovnim medijima nego danas! 

U sadržajima masovnih medija dominiraju informacije o ratovima, ubojstvima, krađama, svađama, nemoralu, zlu. Mogli smo čak i rat gledati uživo. Filmovi i televizijske serije koji slave nemoral i iskrivljenje vrijednosti prikazuju se u udarnim terminima na televiziji. Obrazovne emisije su u izumiranju. Crtani filmovi namijenjeni djeci obiluju nasiljem. Televizija oduzima djeci djetinjstvo i od njih pravi stare ljude - ,,djecu bez djetinjstva i čistoće“ (Arhim. Rafail Karelin, 2011:198).

Starac Pajsij smatra da televizija čini veliko zlo i savjetuje da se ne gleda televizija, već da se vijesti slušaju na radiju (Starac Pajsij, 2011:37). On objašnjava zašto televizija čini najveću katastrofu:

Televizijski aparat zrači zrake štetne za ljudski organizam. Došlo je do tjelesnih oštećenja kod male dece, zbog toga što su njihove majke u trudnoći gledale televiziju. Čovjek se stidi sagriješiti pred drugim ljudima. Ali to nije tako i s televizijom. Grešni filmovi i grešni prizori prikazuju se bez srama. Televizija je demon. (Starac Pajsij, 2011:37)

Arhimandrit Rafail Karelin (2011) smatra da je televizija ,,neprijatelj s kojim se ne možemo dogovoriti“ (str. 198). Televizija je stvorila ,,novu vrstu čovjeka – homo medium - čovjeka sa živčanim sustavom istrošenim od neprekidnog gledanja, kao od stalnog pijanstva, čovjeka u duševnom rasulu” (Arhim. Rafail Karelin, 2011:195). On argumentira da televizija:

  1. uči čovjeka da misli u čulnim predstavama i izaziva rastrojstvo i laku prijemčivost utiska (str. 195);
  2. unificira (ujednačuje i uprošćuje) i obezličuje ljude (str. 196);
  3. hipnotizira (str. 196);
  4. širi antikršćanstvo (str. 196),
  5. širi nervne i psihičke bolesti (str. 196);
  6. uči ljude da budu okrutni (str. 196);
  7. međusobno otuđuje ljude koji žive u istom domu i istoj obitelji, zamijenivši zajedničko druženje ljudi varkama i priviđenjima na ekranima (str. 197);
  8. ubija srce religije – molitvu (str. 197).

Televizor je postao sredstvo za bježanje iz svakodnevnog monotonog života, davatelj krvi koji je neophodan suvremenom opustošenom čovjeku, čini čovjeka sve manje i manje sposobnim za upravljanje (daje gotova rješenja, modele i recepte), drži emocionalnu sferu čovjeka u stalnoj napetosti, zbog čega čovjek postaje hladan i ravnodušan (Arhim. Rafail Karelin, 2011:157).

Iz medija dolaze iskušenja i sablazni. Osnovne informacije se ne mogu čuti ili pročitati od agresivnih reklama i upadljivih fotografija. Mediji se trude privući pažnju čitatelja, slušatelja i gledatelja, a upravo time uništavaju njihovu pažnju, jer ih čine rastresenim, defokusiranim, nezainteresiranim za prave informacije.

Mediji nameću o čemu razmišljati. Čovjek treba čuvati svoj um od pomisli i fantazija, a mediji upravo to potiču.

Suprotno svemu onome što nameću mediji, Isus nas poučava:

Ako te oko tvoje desno sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe; jer ti je bolje da pogine jedan od udova tvojih negoli cijelo tijelo tvoje da bude bačeno u pakao. (Mt. 5, 29)

Ako li te desna ruka tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe; jer ti je bolje da pogine jedan od udova tvojih negoli da cijelo tijelo tvoje bude bačeno u pakao. (Mt. 5, 30)

 

2. Grijeh, strasti i vrline

Kako bi masovni mediji postali mediji Dobrog i poveli svoje čitatelje, slušatelje i gledatelje k spasenju, trebali bi proći put pokajanja i očišćenja.

Kako bi čovjek imao dobru budućnost, mora se pokajati za svoje grijehe. Da bi se pokajao, mora poznavati zakon Božji i znati što znači učiniti grijeh, odnosno narušiti volju Božju.

Grijeh se definira kao ,,narušavanje kršćanskog duhovnog zakona, neposlušnost Riječi Božjoj od strane vjernika” (Arhim. Lazar Abašidze, 2011:31).

Grijeh je ,,bezumlje, dobrovoljno gašenje svijesti, nakaznost, gubitak sebe, uranjanje u stanje unutrašnje tame, gubitak blagodati, otpadanje od Boga, duševni kaos, osjećaj prljavštine koja napaja dušu i tijelo kao voda spužvu” (Arhim. Rafail Karelin, 2011:199).

Grijeh se može počiniti djelom, riječju, mišlju i svim svojim čulima. Najčešće se ljudi boje smrtnih grijeha, a na male grijehe ne obraćaju pažnju. Ponekad mali grijesi mogu silno ovladati čovjekom i naterati ga da još više sagriješi. Zbog toga čovjek mora stražariti nad svojom dušom i primećivati i najsitnije grešne pomisli, nerazumne želje i grešna osjećanja.

Sveti Ignjatije Brjančaninov objašnjava da ,,grešna pomisao, kada je primljena i usvojena umom, postaje dio načina razmišljanja, lišavajući ga ispravnosti; a grešno osjećanje, kada se ukorijeni u srcu, kao da postaje njegovo prirodno svojstvo, lišavajući srce duhovne slobode” (Sv. Ignatij Brjančaninov, 2006:75).

Borba protiv loših pomisli i osjećanja je izvanredno važna za duhovno zdravlje čovjeka. Ako čovjek ne čuva svoj um i svoje srce, može upasti u strašan vrtlog misli i osjećanja, iz kojeg će se teško izvući. Pritom može misliti da izvodi pravilne zaključke, zaboravljajući da je prihvatio pogrešnu premisu. Sveti oci savjetuju da ,,pomisli treba odmah odbacivati, a grešna osjećanja iskorjenjivati i uništavati, suprotstavljajući im evanđeoske zapovijedi i pribjegavajući molitvi” (Sv. Ignatij Brjančaninov, 2006:75).

Riječi su osnovno oruđe za novinarski rad. Čovjek veoma lako može sagriješiti riječima. U Bibliji piše: ,,Ako netko u riječi ne greši, taj je savršen čovjek, moćan je zauzdati cijelo tijelo” (Jak. 3, 2). Ako novinar sagriješi riječima, on se ogriješi o mnogim ljudima. Često i ne sazna kakve su sve posljedice izazvale njegove napisane ili izgovorene riječi. Pritom, važno je da se zna kako ,,će za svaku praznu riječ koju ljudi kažu dati odgovor u dan Suda. Jer ćeš zbog svojih riječi biti opravdan i zbog svojih riječi biti osuđen” (Mt. 12, 36-37). 

Sveti Ignjatije Brjančaninov objašnjava da je ,,jezik počinio velika zlodjela: izgovorio je odricanje od Boga, hule, lažne zakletve, klevete na bližnjeg. Odricanje od Krista i bogohuljenje ubrajaju se u najteže smrtne grijehe (Sv. Ignatij Brjančaninov, 2006:74).

Kao i svaki čovjek, i medijski radnici mogu sami počiniti grijeh ili nagovoriti druge na grijeh, u ovom slučaju čitatelje, slušatelje ili gledatelje.             

Grijeh koji se ponavlja postaje strast. Strast se definira kao grijeh koji vlada čovjekom (Sv. Ignatij Brjančaninov, 2006:73), grešna navika (Sv. Ignatij Brjančaninov, 2006:71).

Tri glavne strasti ljudske duše su slastoljublje, srebroljublje i slavoljublje. U Enciklopediji pravoslavnog duhovog života navodi se osam glavnih strasti: prejedanje, preljub, srebroljublje, gnjev, tuga, uninije, taština i oholost (Sv. Ignatij Brjančaninov, 2006:556-558).

Suprotnost strasti su vrline. U Enciklopediji pravoslavnog duhovog života navodi se osam dobročinitelja ljudske duše, kao antipodi strasti: uzdržavanje, mudrost, nestjecanje, krotkost, blažen plač, trezvenost, smirenje i ljubav (Sv. Ignatij Brjančaninov, 2006:113-115).

Kako bi stekao vrline, čovjek se treba pokajati za svoje grijehe, da se očisti od strasti i da postane sasud blagodati Božje.

U ovom radu ne ćemo analizirati konkretne grijehe masovnih medija, već ćemo govoriti o putu pokajanja, jer čovjek ne smije osuđivati, ogovarati, rugati se tuđim grijesima. Svoje grijehe treba svatko sam spoznati.

 

3. Pokajanje masovnih medija

,,Ispunilo se vrijeme i približilo se Kraljevstvo Božje, pokajte se i vjerujte u evanđelje” (Mk, 1, 15). Ovo su prve riječi propovijedi Isusa, nakon krštenja u Jordanu.

I sveti Ivan Krstitelj je propovijedao: ,,Pokajte se, jer približilo se Kraljevstvo nebesko” (Mt. 3, 2).          

Farizeji su pitali učenike Isusove: ,,Zašto s carinicima i grešnicima učitelj vaš jede i pije?” (Mt. 9, 11). ,,A Isus čuvši reče im: Ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni. Nego idite i naučite se što znači: Milost hoću, a ne žrtvu. Jer nisam došao pozovati pravednike, nego grešnike na pokajanje.” (Mt. 9, 12-13) 

Sve ovo ukazuje na izvanredan značaj pokajanja za spasenje ljudske duše. Sveti oci savjetuju da čovjek ne treba odlagati trenutak svog pokajanja, jer ako se ne pokaje kada može, doći će vrijeme kada će htjeti, ali neće moći.

Svaki grijeh može biti oprošten osim nepokajanog grijeha. Zato je vrlo važno da čovjek uvidi svoje grijehe i da ih počne oplakivatie, da se kaje za svoja pogreške, da ispravi svoj život i da počne živjeti po Božjim zapovijedima. Živeći novi život, svjedočit će o istinskom pokajanju i moći će i druge ljude vratiti s lošeg puta.

Početak prosvjećenja duše i obilježje njenog ozdravljenja sastoji se u tome ,,da um počne sagledavati vlastite pogreške, koje su svojim mnoštvom nalik na pijesku”, rekao je sveti Petar Damaščanin (Sv. Ignatij Brjančaninov, 2006:78). Ovaj svetac ,,uočavanje svoga pada i sagledavanje vlastitih grijeha naziva duhovnim vidom koji se, pod djelovanjem blagodati, otvara u onome tko izvršava zapovijesti Kristove (Sv. Ignatij Brjančaninov, 2006:78). S druge strane, bezosjećajnost je ,,gubitak osjećaja vlastite grešnosti, gubitak osjećaja blagodatnog, duhovnog života, uspavljivanje i sljepilo savjesti” (Sv. Ignatij Brjančaninov, 2006:71).

Arhimandrit Lazar Abašidze (2011) pokajanje definira kao ,,uski put koji vodi u Život vječni“ (str. 11). Pokajanje je kad čovjek koji se kaje ostavlja grijeh (Prepodobni starac Makarije Optinski 2007: 292).

Sveti Ignјatije Brjančaninov objašnjava da ne može vidjeti svoj grijeh ,,onaj tko se njime naslađuje, tko sebi dozvoljava da ga okusi, makar i samo pomislima i pristajanjem srca” (Sv. Ignatij Brjančaninov, 2006:78). Grijeh može uvidjeti samo ,,onaj tko se odlučno odrekao svakog druženja s njim” (Sv. Ignatij Brjančaninov, 2006:78).

Sveti oci savjetuju da se čovek treba češće preispitivati kako bi sačuvao svoj unutarnji mir (Sv. Serafim Sarovski u starac Tadej, 2011:225).

Neprestano pokajanje sastoji se u ,,postojanoj skrušenosti duha, u borbi s pomislima i osjećajima kroz koje se pokazuje grešna strast skrivena u srcu, u obuzdavanju tjelesnih čula i trbuha, u smirenoj molitvi, u čestoj ispovijedi” (Sv. Ignatij Brjančaninov, 2006:196).

Da bi se čovek istinski pokajao treba sagledati u dubinu svoje duše, razmišljati o svojim grijesima, a ne suditi i osuđivati druge. Glavna obilježja istinskog pokajanja su neosuđivanje drugih i obuzdavanje gnjeva (Prepodobni starac Makarije Optinski 2007: 293), kao i zadobivanje osjetljivog srca (Prepodobni starac Makarije Optinski, 2007:290). Starac Tadej (2011) objašnjava: ,,Tko je zauzet poznavanjem samoga sebe, taj nema kad da zazirati u druge. Osuđuj samoga sebe i prestat ćeš osuđivati druge (str. 225). Pokajanje je izmjena života (O. Tadej, 2002:42).

 

Čovjek treba živjeti poštujući Božje zapovijedi. U Starom zavjetu, Bog nam je dao 10 zapovijedi:

  1. Ja sam Gospod Bog tvoj; nemoj imati drugih bogova osim mene.
  2. Ne pravi sebi idola niti kakva lika; nemoj im se klanjati niti im služiti.
  3. Ne zazivaj uzalud imena Gospoda Boga svojega.
  4. Sjećaj se dana odmora da ga svetkujes; šest dana radi i završi sve svoje poslove, a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu.
  5. Poštuj oca svojega i majku svoju, da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji.
  6. Ne ubij.
  7. Ne učini preljub.
  8. Ne kradi.
  9. Ne svjedoči lažno protiv bližnjega svoga.
  10. Ne poželi ništa što je tuđe. (2. Mojs. 20, 2-17)

 

Krist nam je otkrio još dvije velike zapovijedi:

  1. Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim, i svom snagom svojom (Mk. 12, 30).
  2. Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe (Mk. 12, 31).

 

U duhu Božjih zapovijedi, novinari i urednici mogu sebi postavljati sljedeća pitanja:

  1. Jesam li nekoga uvrijedio, povrijedio, diskreditirao onim što sam napisao?
  2. Jesam li se nekome rugao?
  3. Jesam li lagao?
  4. Jesam li namjerno lažno svjedočio o nekome ili nečemu, iskrivio istinu, unio smutnju?
  5. Jesam li prestrašio publiku senzacionalističkim tekstovima, naslovima, snimcima?
  6. Jesam li izazvao svađu ili, možda, rat?
  7. Jesam li nekog ubio, direktno ili indirektno?
  8. Jesam li govorio što ne pristoji?
  9. Jesam li sablažnjavao čitatelje, slušatelje, gledatelje?
  10. Kakve smo filmove, televizijske serije, crtiće prikazivali?
  11. Kako ono sto pišem, govorim, prikazujem utječe na publiku?
  12. Koji je cilj mog rada?
  13. Jesam li se uzoholio?
  14. Ugađam li taštini?
  15. Ljutim li se?
  16. Jesam li gnjevan?
  17. Osvećujem li se?
  18. Osuđujem li?
  19. Jesam li pošten u svojim odnosima s izvorima informacija?
  20. Prenosim li korektno ono što su rekli?
  21. Zloupotrebljavam li njihovo povjerenje?
  22. Obmanjujem li publiku?
  23. Ugađam li sponzorima?
  24. Lažem li zbog reklama i financijera?
  25. Pišem li ili govorim li namjerno dvosmisleno kako bih privukao veću pažnju?
  26. Manipuliram li?

Popis se može nastaviti.

 

4. Budućnost masovnih medija

Isus poučava: ,,Ne brinite se, dakle, za sutra; jer će se sutra brinuti za se. Dosta je svakom danu zla svoga” (Mt. 19,26).

Kršćanska misao o budućnosti treba biti misao o spasenju i vječnom životu. Kako bi imao život vječni, čovjek se treba kloniti zla i činiti dobro. Treba izbjegavati svaki grijeh, očistiti srce od strasti, očistiti dušu svoju pokajanjem, okriliti um svoj molitvom. Posebno bi trebao da izbjegavati sedam smrtnih grijeha i steći sedam vrlina koje se suprotstavljaju tim grijesima.

 

Glavni smrtni grijesi su:

  1. oholost;
  2. srebroljublje;
  3. razvratnost - nečistoća - blud;
  4. zavist;
  5. neumjerenost u jelu i piću – lakomost, pijanstvo;
  6. gnjev;
  7. očajanje u lijenosti i nemarnost prema svom vječnom spasenju (Crkveni kalendar za prostu godinu 2015.)

 

Glavne kršćanske vrline koje se suprotstavljuju smrtnim grijesima su:

  1. smjernost;
  2. darežljivost;
  3. čistoća moralna – mudrost;
  4. čovjekoljublje – milosrđe;
  5. uzdržljivost;
  6. krotkost – strpljivost;
  7. revnost u vjeri i molitvi. (Crkveni kalendar za prostu godinu 2015.)

 

Kad čovjek razmišlja o budućnosti, treba razmišljati o budućnosti svoje duše, o spasenju. Doprinose li masovni mediji tome ili, naprotiv, pomažu crnjenju duše, taloženju na nju još većeg grijeha, tame i očaja? Ovo pitanje mogli bi sebi postavljati medijski radnici.

Sadašnjost masovnih medija treba biti pokajanje, ako bi masovni mediji, medijski radnici i publika željeli imati budućnost. Pokajanje je izmjena načina života. Pokajati se znači raskrstiti s prethodnim načinom života, izmijeniti svoj način rada, odnosno, način na koji se novinari, urednici i ostali medijski radnici odnose prema svom poslu, prema svojim izvorima informacija, prema ljudima o kojima pišu ili govore, prema svojoj publici. Pokajati se znači ostaviti staru odjeću duše i obući se u novog čovjeka.    

U medijima bi trebalo biti više obrazovnih sadržaja i informacija koji poštuju novinarske principe, više dobrih vijesti i medijskih sadržaja koji slave Dobrog. Glavni sadržaj masovnih medija trebali bi biti novinski napisi, radijske i televizijske emisije koje informiraju i obrazuju publiku o istinskim vrijednostima.

Spomenuti uvodnik u dnevnom listu ,,Politika” je jedan divan primjer za novinare i za studente novinarstva koji ulijeva nadu da još uvijek ima nade za novinarstvo. 

Savjet koji sveti vladika Nikolaj Velimirović (2007) upućuje svim ljudima mogli bi poslušati medijski radnici kad odlučuju o čemu će izvještavati:

Nauči poštivati i voljeti male i jednostavne ljude. Takvih je najviše na zemlji; takvih je najviše i u Kraljevstvu Božjem. Kod njih nema oholosti, tj. osnovnog bezumlja, od kojeg boluju duše bogatih i silnih ovoga svijeta. Oni izvršavaju svoju dužnost u ovom svijetu često savršeno, pa ipak im izgleda smiješno, kad ih netko pohvaljuje za to; dok velikaši traže pohvalu za svako svoje djelo, često i nesavršeno izvršeno. (str. 581)

Promišljati o budućnosti znači promišljati o vremenu. Najčešće su novinari pod pritiskom da sve naprave u određenom roku, da selektiraju informacije, informiraju o svim važnim događajima. Pritom je moguće da čovjek gleda samo svoj interes i da zaboravi pravilno tretirati ,,drugu stranu” i da se ogriješi o bližnje. ,,A kad se ogriješimo o bližnje svoje, ne ogriješimo se u stvari o ličnost ljudsku, nego se osobno o Boga ogriješimo. Zato što Bog počiva tajno u svakoj duši, i svuda počiva. I kakav je naš odnos prema bližnjem, takav je i naš odnos i prema Bogu. (Starac Tadej, 2011:179)

Starac Tadej savjetuje da se čovjek treba truditi i raditi po savjesti, ali ne užurbano, jer u užurbanosti ga savladava neprijatelj. ,,U toj brzini, mi i ne obraćamo pažnju vrijeđamo li mi neku osobu ili interes naših bližnjih, sputavamo li nekoga, ne obraćamo pažnju na to, jer smo zauzeti svojim planovima” (Starac Tadej, 2011:179).

Masovni mediji imaju moć mijenjati ljude i njihovu budućnost. Za početak, mogli bi promijeniti sebe na bolje. Promijenivši sebe, čovjek utječe na sve oko sebe. Starac Tadej poučava da čak i misli čovjeka utječu na njegovu okolinu (O. Tadej, 2002:43). Ako ima mirne i tihe misli, čovjek će širiti harmoniju i u svojoj okolini. To znači da ako u određenom mediju ima više dobrih, krotkih, strpljivih ljudi, tada će i atmosfera u redakciji biti dobra, bit će manje svađa i negativnih vijesti. Na taj način bi, pojedini medijski radnici mogli utjecati na poboljšanje načina rada masovnog medija, a  time bi utjecali i na harmonizaciju duša čitatelja, slušatelja i gledatelja, s obzirom na to da masovni mediji najčešće svojim sadržajima stvaraju nemir u publici.  

Budućnost medija treba biti slobodan novinar, ali na način na koji slobodu definira starac Tadej:

,,Zato nam je ovaj život dan da se naučimo nebeskom životu da budemo slobodni, da se krećemo slobodno i čiste savjesti, čiste misli. Kada smo slobodnjaci Gospodnji, onda nema (misaone) borbe i rata, pobjeda je dobivena, zato što smo se predali Gospodu, zato što Mu služimo srcem, zato što se sjedinjujemo s njim i više ne razmišljamo o svijetu. On određuje kakav treba biti naš život, a mi primamo sve iz ruke Gospodnje. (Starac Tadej, 2011:222)  

U ovom smislu treba imati u vidu i razmišljanje Nikolaja Efgrafoviča Pestova, koji objašnjava kako bi se trebao ponašati duhovan čovjek:

Uz spokojstvo za budućnost, uz potpuno zadovoljstvo sadašnjošću, misao se obraća samo tekućem zadatku – kako ga ispuniti po volji Božjoj i kako ga usuglasiti po Njegovim zapovijedima. Što mi sada nalaže Gospod? Ne griješim li u nečemu u osjećanjima i mislima? A sve što je u budućnosti Gospod će sam urediti! (Pestov, 2010:124)

 

5. Zaključak

Sve se stalno mijenja: ,,ili se usavršava u dobru ili se usavršava u zlu” (Starac Tadej, 2011:178). Čovjek se treba kloniti zla i činiti dobro.

Medijski radnici bi trebali znati da su najprije ljudi, a tek onda novinari, urednici, fotoreporteri, snimatelji, režiseri, i da moraju sebi postavljati pitanja o grijehu, strastima, pokajanju i vrlinama, koja su razmotrena u ovom radu. Kako bi čovjek uvidio svoje grijehe treba poznavati zakon Božji.

Masovni mediji imaju ogromnu moć utjecanja na publiku, oblikovanja njihovih misli, želja, osjećanja i djela. Zbog toga je ogromna i njihova uloga u izazivanju grijeha kod svojih čitatelja, slušatelja i gledatelja.

U ovom radu smo definirali grijeh i strast, objasnili značaj pokajanja za ljudsku dušu, podsjetili na Božje zapovijedi, i naveli vrline, kojima treba stremiti ljudska duša. Cilj ljudske duše treba biti spasenje. Pokajanje vodi putu spasenja.   

Medijski radnici bi sebi mogli postavljati pitanja izložena u ovom radu. Sadašnjost masovnih medija treba biti pokajanje, ako bi masovni mediji, medijski radnici i publika željeli imati budućnost. Masovni mediji od medija zla trebaju postati mediji Dobrog.

 

Literatura:

Arhimandrit Rafal Karelin (2011). Put spasenja u XXI stoljeću. Beograd: Biblioteka Očev dom pri Verskom dobrotvornom starateljstvu Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke.

Arhimandrit Lazar Abašidze (2011). ,,Pokajanje - uski put koji vodi u Život večni", u J. Srbulj, ured. Gospode, očisti grehe moje. 2 izd. Prev. M. Todić. Beograd: Biblioteka Očev dom pri Verskom dobrotvornom starateljstvu Arhiepiskopije beogradsko- karlovačke, str. 11-63.

Batić, B. (2014). ,,Veliki petak u malim ljudima", Politika, 18.4.2014, str. 5.

Pestov, N. E. (2010). "Udaljavanje čoveka od ,obraza i podobija' Božijeg (Bolesti duše)", u: J. Srbulj, ured. Lječenje duše u Pravoslavnoj Crkvi. Prev. Z. Buljugić. Beograd: Biblioteka Očev dom pri Verskom dobrotvornom starateljstvu Arhiepiskopije beogradsko- karlovačke, str. 75-125.

Prepodobni starac Makarije Optinski (2007). Rečnik spasenja. 2 izd. Prev. M. Stanković. Beograd: Pravoslavna misionarska škola pri hramu ,,Svetog Aleksandra Nevskog".

Sveti Ignatij Brjančaninov (2006). Enciklopedija na pravoslavniot duhoven život. Prev. Ž. Trajčev. Skopje: Ǵakonija.

Sveti vladika Nikolaj Velimirović (2007). Ohridski prolog. Valjevo: Bogomčuvana Eparhija Valjevska i Pravoslavni srpski manastir Lelić.

Starac Tadej Vitovnički (2011). Mir i radost u Duhu Svetom. 5 izd. Beograd: Pravoslavna misionarska škola pri hramu ,,Svetog Aleksandra Nevskog".

Starac Pajsije (2011). Čuvajte dušu (Razgovori sa starcem Pajsijem Svetogorcem o spasenju u savremenom svetu). 4 izd. Prev. L. Akad. Beograd: Biblioteka Obraz svetački, Pravoslavna misionarska škola pri hramu ,,Svetog Aleksandra Nevskog".

Sveti arhijerejski sinod Srpske Pravoslavne Crkve (2015). Crkveni kalendar za prostu godinu 2015. Beograd: Štamparija Izdavačke fondacije Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke.

Otac Tadej (2002). Kakve su ti misli, takav ti je i život. Beograd: Vidik.

 

The Future of the Mass Media: Repentance

 

Abstract

 

The aim of this paper is to research in which way the mass media should develop, in order to have better future.

      

The paper analyzes what dominates in the mass media in the world and whether what is written, spoken and shown in the mass media is in accordance with the God’s commandments. On that base, the steps which the employees of the mass media should take in order to provide better future for themselves and for their public, will be proposed.

      

The paper concluds that the future of the mass media is in repentance. In the mass media contents, the information about wars, murders, robberies, fights, immorality and evil dominates. In order to become the media of Good and to take their readers, listeners and viewers towards salvation, the mass media should pass through repentance and purification.

 

Key words: mass media, the future of the media, repentance.

 

 


II STUDENTSKI RADOVI

inmediasresno6malo

 

 

 

Nenad Vertovšek i Anja Tomović

Sveučilište u Zadru, Odjel za turizam i komunikacijske znanosti, Zadar, Hrvatska

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Medijsko zavođenje u suvremenom društvu spektakla i manipulacije

Puni tekst: pdf (404 KB), Hrvatski, Str. 952 - 969

 

Sažetak

 

Cilj ovog rada je iznijeti očite primjere svakodnevne medijske manipulacije i zavođenja javnosti od strane medija, te ukazati na izuzetan značaj osvješćivanja svakog pojedinca, kao i javnosti uopće, te istaknuti važnost medijskog obrazovanja i stjecanja medijskih kompetencija kako bi se ojačala etička načela u medijskim profesijama, ali i svakodnevnom životu. U prvom djelu rada pojmovno su određeni mediji, vrste medija, funkcije i drugi aspekti njihova funkcioniranja, te je objašnjen i međuodnos samih medija i društva u cijelosti. Drugi dio se bavi ideologijom zavođenja kroz razne povijesne primjere, ironiju i stvarne povode poslovanja i djelovanja različitih medijskih korporacija, također je predstavljen i put od zavođenja prema potpunoj manipulaciji. U sljedećem dijelu zavođenje se objašnjava kao propaganda, odnosno sustav propagande koji nam najbolje objašnjava Noam Chomsky. Na kraju ovoga rada navodimo današnje društvo kao društvo spektakla, te iznosimo težinu nemoralnog medijskog praćenja kriznih događaja.

 

Ključne riječi: medijske manipulacije, ideologija zavođenja, medijska pismenost, spektakli, virtualna stvarnost.

 

 

„Masovni mediji služe kao središnji živčani sustav društva, presudan informacijski kanal koji treperi bez stanke i omogućuje neprekidnu socijalizaciju, širi informacije, vrijednosti i mišljenja. Vladajući i oni kojima vladaju, mislioci, tvorci javnog mnijenja i građanstvo u cjelini obavještavaju i oblikuju jedni druge koristeći masovnu komunikaciju“

Ray Eldon Hiebert[87]

 

1. Razumijevanje medija kao temelj za razumijevanja sustava medijskog zavođenja

Masovni mediji se svakodnevno spominju kao društvene institucije koje bi trebale nepristrano, javno i trenutačno prenositi informacije raznovrsnoj i heterogenoj publici, i biti jedan od glavnih korektiva u demokratskim društvima. Oni su sredstvo kojim se ostvaruje komunikacija, posrednici su između vlasti i javnosti, informiraju javnost o svim relativno važnim temama za društvenu zajednicu, a sve to kako bi ispravno formirali (ili danas, nažalost, sve više; izmanipulirali) javno mišljenje građana. Pri tom valja, više nego je uobičajeno, uzimati u obzir i njihovu ideologiziranost.[88] Očito je kako uzrokuju velike promjene u čovjekovom životu a i postali su svakodnevna sastavnica 'normalnog' funkcioniranja svakog živog bića. Nezamislivo je pronaći čovjeka koji nije informiran od strane barem  jedne  medijske platforme (izuzevši zemlje Trećeg svijeta). Tome je najviše i pogodovao razvoj tehnologije, odnosno novih medija koji su omogućili konvergenciju medija pa je tako većina tiskanih medija proširena i na internetske portale. Mediji su se komercijalizirali, oglašivanje je glavna djelatnost medija, a reklame i manipulacija nas „gutaju“ a da to često ni ne primjećujemo. Često imaju veliku moć i utjecaj na društvo, a time i na pojedinca. Za njih se kaže, ne bez razloga, kako su četvrta vlast, uz zakonodavnu, izvršnu i sudsku.

Masovne medije možemo razlikovati  prema vrsti ili sektoru, geografskoj razini i dosegu, obliku vlasništva, bliskosti matici javnog  i političkog mišljenja. Mediji mogu biti lokalni, nacionalni i međunarodni, te privatni, javni ili državni, kao i matični ili alternativni. Pod masovne medije također spadaju novine i tiskovine; knjige, radio, televizija koji su pomalo zasjenjeni novim medijima (nama najpoznatiji Internet). Knjige su, primjerice, predstavnici prvog oblika masovnih medija a zamijenjene su pojavom novina. Novine je potom po utjecaju i značaju zamijenio radio, a njega televizija koja je postala planetarno i globalno najpopularnija, pa i najutjecajnija. Ipak, nama najpoznatiji i najkorišteniji je Internet koji je izazvao ogromnu promjenu u načinu života, istraživanja pojedinih informacija i trenutno najviše pridonosi općoj demokratizaciji. Naravno da svaki od navedenih medija ima i svoje negativne strane poput otuđenja pojedinaca, individualnog zatvaranja u sebe, virtualnog života koji se pokazao nezdravim za populaciju. Što se tiče samih informacija i njihove vjerodostojnosti, Internet tu gubi u utrci vjerodostojnosti i kvalitete. Velike su količine netočnih i neprovjerenih informacija, a postoji i nemogućnost kontrole objava, nedostatak cenzure i slično.

Različite su funkcije masovnih medija, ipak one najbitnije i nama najpoznatije su najvjerojatnije informativna, obrazovna, kulturna  i zabavna funkcija. Postoje i funkcije s društvenom gledišta poput funkcija informiranja, stvaranje javnosti, artikulacije, posredovanja, kompenzacije, redukcije kompleksnosti, tematiziranja, selekcije i strukturiranja, funkcija kritike i kontrole, socijalizacije. Funkcija obrazovanja i odgoja često je nepravedno zanemarena ali smatramo kako predstavlja ključan dio pri podizanju razine svijesti pojedinca o medijskoj manipulaciji, tu su i zatim funkcije društvene integracije, rekreacije i zabave, te poticaji gospodarstvu i poslovnom svijetu putem oglašavanja i reklama.

 

2.  Masovni mediji i društvo

Masovni mediji su, može se reći, otvoreni koliko i društvo, izvori informacija su svima slobodni i pristupačni, te su i odraz društva, njegove zatvorenosti i demokratizacije. Obzirom na činjenicu kako je društvo danas maksimalno materijalističko i medijsko funkcioniranje i  poslovanje najvećim se dijelom povodi za profitom, a sve manje etičkim načelima i djelovanjem za dobrobit javnosti. Sloboda (medijskog) govora je često relativan pojam koji nam je također ponekad i nametnut kako bi nas uvjeravaoda na „nešto“ imamo pravo, samo kao još jedna vrsta manipulacije. No, često su i sami izvori informacija relativno slobodni i dostupni samo u određenim područjima, također često nametnuti kao „jedini mogući“. Uzmimo za primjer nekontrolirane objave putem Interneta, netočne činjenice i konstatacije koji preplavljuju medijske i internetske prostore i onemogućavaju provjeru, za čime se nažalost mnogi povode, bez prethodnih istraživanja i provjere vjerodostojnosti. Tko nam zapravo i garantira ikakvu vjerodostojnost, kada sami svjedočimo mnoštvu javnih manipulacija, obmana, zavođenja, krof afere, namještanje skandala, „navodne izvore iz visokopozicioniranih izvora bliskim vlasti“ i slično. A što je s manipulacijama koje ni ne vidimo ili još gore – ignoriramo?

Četiri su kategorije  odnosa između kulture i društva pri čemu se kultura poistovjećuje s masovnom komunikacijom što nas dovodi do prve kategorije međuovisnosti. Drugo -  kada je socijalna struktura relativno autonomna a masovni mediji i socijalne promjene međusobno su neovisni. U nekakvoj idealiziranoj strukturi mediji utječu na socijalne promjene, dok u „materijalističkoj„ kategoriji socijalne promjene su te koje određuju medije.

Američki znanstvenici Siebert, Peterson i Schramm začetnici su teorije o medijima koja ističe kako mediji mogu biti autoritarni ili slobodarski. Uloga autoritarnih medija je podupirati vlast, a slobodarskih služiti pojednicu na način da ga brani od vlasti. Društvena odgovornost znači da mediji trebaju služiti pojedincu i društvu, u protivnom ljudi imaju pravo poduzeti protiv njih određene mjere.[89] Nažalost, kao da javnost toga nije ni svjesna, pa reakcija najčešće izostane (ili je opet dirigiraju sami mediji kao dio te javnosti) te pojedinci ili društvene grupe ni ne koriste svoje pravo na poduzimanje mjera za zaštitu „slobode javnosti“.

Kako bi društvo što bolje razumijelo medije, pravo na reagiranje imaju i teoretičari te praktičari medija, kroz različite stručne i znanstvene skupove i konferencije. Primjerice, na svojedobno održanoj konferenciji „Mediji i turizam“[90] koja je i organizirana s ciljem da pridonese otvaranju dijaloga između medija, stručnjaka za odnose s javnošću i turističkih eksperata o važnosti pristupa medijima, medijskim kampanjama, kreativnoj promidžbi i međunarodnim turističkim trendovima. Cilj konferencije je bio potaknuti dijalog o novim pravilima komuniciranja s medijima koja očito u danas zahtijevaju više znanja i vještina u području medijske pismenosti, te svakako više medijske odgovornosti od već nama poznate koju nude masovni mediji, pod utjecajem konzumerizma i komercijalizacije. Prema Tatjani Vulić i Marijani Semić smisao je reklame da uveličava i prilagođava, dok bi mediji trebali imati izrazito objektivan pristup i ukazivati na sve ono što reklama ne može pružiti kao informaciju[91]. Time se aktivnosti i funkcije oglašavanja jasno odjeljuju od medijskog djelovanja. Reklama u osnovi nema dovoljno moći, ali ni ulogu preispitivati razloge ni probleme turističke (ili neke druge) politike, njena je moć skoncentrirana na konkretnu ponudu (roba i profit su  broj jedan u današnjem materijalističkom svijetu).

Medijski prostor je skoncentriran na izvještavanje o različitim prostorima, događajima, pojavama ali to dovodi do maskiranja i zamagljivanja strateških problema. Ipak, mediji nisu samo pasivni prenositelji događanja, već se njima donekle i kreira tržište (opet; sve je roba), grade se nove potrebe, pospješuje stjecanje novih navika. Potrebno je unaprijediti obrazovni profil medijskih djelatnika (novinara, urednika i ostatka ekipe koja se svrstava pod divni naziv medijskih djelatnika), uz pomoć medijskih radionica ili slično.

„Svaka profesija mora ispunti očekivanja i moralne obveze na razini društva. Profesija, a time i djelatnici moraju služiti društvu...“ [92] ističu J. Perinić i V. Novinarska profesija, a time i mediji, najbolje služe društvu kada profesionalno, pravovremeno i cjelovito prenose javnostima informacije o važnim pojavama u njihovoj društvenoj okolini. Međutim, iako smo svi vrlo upoznati s blagozvučnim definicijama, etičkim odrednicama i odgovornostima pojedinih profesija, često nedovoljno dobro prepoznajemo njihovo kršenje ili zanemarivanje. Tako često u različitim izvještavanjima, ono što bi trebalo biti informacija koja zahtijeva činjenice i njihovu provjeru, postaje puka „ekskluziva“ koja često ne korenspondira s istinitošću, ali zato je dobra seznacija, koja „prodaje novinu“. Bertrand naglašava kako mediji, a time i novinari koji prihvaćaju takvo senzacionalističko medijsko angažiranje, postižu da se njihovi radovi kupuju, jer to i je njihov prvotni cilj; privući određenu publiku kako bi je prodali oglašivačima. To, nažalost, često čine tako da javnost obasipaju nasiljem, pornografijom, stereotipima i naravno već spomenutim senzacionalizmom. Novinarstvo bi u svom radu ipak trebalo biti ograničeno profesionalnim kodeksom i načelima profesije, među kojima se osobito ističe načelo 'poštivanja digniteta drugih ljudi', a često smo i sami svjedoci upravo suprotnoga, primjerice objavljivanja imena i fotografija maloljetnih osoba, često žrtvi nasilja i slično.

 

3. Od medijske manipulacije do „ideologije zavođenja“

Ideologija se često pokušavala interpretirati kao znanost o idejama, ranije se sve suprotno važećem političkom svjetonazoru proglašivalo i neprihvatljivom ideologijom, što je uvijek predstavljalo „najveći grijeh“. Novi život ideologiji udahnjuje svijest o zavođenju i manipulaciji od strane masovnih medija. Ipak, Althusserova teza o međuodnosu umjetnosti i ideologije, gdje  umjetničkog djelo nastaje prema planu estetike i ideologije, objašnjava kako upravo ta umjetnost ima veliku ideološki učinak; navodi masu, potiče na razumijevanje i promišljanje o umjetnosti, te raumijevanje utjecaja modernih medija na ljudsku percepciju ali i načine manipulacije.[93] To je i mišljenje kako ideologija donekle podrazumijeva objektivni pogled sa stajališta znanosti i znanstvene terminologije, ali je ipak potrebna i određena razina samopropitivanja i uključivanje znanstveno neprimjerenih segmenata poput osjećaja, savjesti, utjecaja tehnologije i slično.

Uzmemo li za primjer ideologije poznatu zabavnu (i filmsku) industriju Disney, pojam postaje jasniji. Naime, nisu li pomalo ironične ideologijske reklame Disneya koje bi navodno trebale promicati pozitivne ljudske karakteristike poput istine, ljubavi, suosjećanja i sreće? S obzirom na razliku plaća između korporacijskog direktora te industrije opće zabave, i između radnika u trećem svijetu koji radi majice upravo za tog istog direktora, ironija je na „vrhuncu ideologije“. Medijski je zadatak tog direktora da, sa svojom cjelokupnom korporacijom, pokušava širiti pozitivnu sliku javnosti o tome kako bi društveni odnosi trebali bit empatični, puni suosjećanja, ljubavi i poštenja ili se ustvari povodi nužnim profitom i time ustvari pokazuje upravo negativnu stranu „ideologije zabave“, odnosno i iskorištavanja medija u te svrhe, te medijskog iskorištavanja javnosti upravo putem takvih odnosa. U današnje vrijeme mišljenje, umjetnost, moral i politika sve više ovise o ekonomskim aspektima života koji dovode do postignuća pojedinca, potpuno samostalnog i neovisnog o javnosti. Drugim riječima, svatko živi (sve više) sam za sebe

Sead Alić iznosi zanimljiv primjer lažne ideologije. autor navodi kako je povijest prepuna dokaza o ubijanju u ime Boga, što navodi na razmišljanja o događajima i činjenicama vezanim  uz Rim, Vatikan, te različite religijske mitove, Križarske ratove, i osvajanja Trećeg i novog svijeta u ime „viših i božanskih“ ciljeva. Jeli moguće da su se takve stvari događale? Je li moguće da su se ljudi zaista povodili namjerno i svjesno lažnim ideologijama samo kako bi navele narod na svoj put i zamaglile oči svim potencijalnim pobunjenicima? Otkud im to pravo da lažu javnost? Pogledamo li svijet suvremenih medija možemo se pitati i kako i zašto filmski redatelj ili korporacija upravo takve misli želi pobuditi u meni kao gledatelju nekog filma ovakvog žanra, manipulira li on upravo sada samnom prikazujući film i navodeći me da se upravo za njega interesiram i na taj način razmišljam. Sve je relativno, gotovo da konstantno moramo živjeti svjesni nekakvog velikog upozorenja, živjeti u strahu, a naglasak je višre na senzaciji i emocijama nego na analitičnom razumijevanju određenih povijesnih okolnosti i zbivanja.

Alić također navodi kako se na mjestu koje su nekada zauzimale totalitarne političke ideologije, danas nalazi totatalitarni diskurs filozofije propagiranja[94]. Adolf Hitler, nacistički vođa provodio je vlastitu ideologiju jedinstvene Njemačke svojim obećanjima, a danas kao da isto podmeću tekstopisci reklamnih poruka poput: nema toga što vam neće biti obećano. Lažna se svijest proizvodila oduvijek, samo su bili rijetki koji su imali volje i želje promisliti o tome i potencijalno se suprotstaviti barem jednim dijelom svoga postojanja, ostatak 'ekipe' se povodio poput stada ne zamarajući se previše relativno 'nebitnim' preokupacijama poput toga jesmo li doista manipulirani ili nismo, odnosno u kojoj mjeri. Dakle, ideologija zavođenja je ustvari proizvođenje lažne svijesti kod gledatelja, bilo od strane politike, multinacionalnih korporacija, Disneya, odnosno Hollywooda, filmske industrije općenito, televizijskih kuća, medija, novinara samih, teoretičara, znanstvenika i svakako religije i sustava odgoja i obrazovanja...

To predstavlja i  postaje sve veći problem upravo zbog činjenice koliko je ustvari važno da se javnost od svoje najranije dobi obrazuje i odgaja sa svješću o medijskoj i mnogim drugim ideološkim manipulacijama. Ipak, ideologija je stara koliko i ljudska komunikacija, ali možda nam je danas sve vidljivija posebno  na individualnom i praktičnom planu zbog učestalosti pojava različitih reklama i oglašivanja. Već spomenuti autor upozorava i kako treba razlikovati ideologičnost umjetnosti od suvremenog zla pod kojim navodi masmedijske ideologije zavođenja.

 

4. Načela komuniciranja i osnove medijskog zavođenja

I ovoga puta, kada je riječ o medijskoj manipulaciji i značenju medija, valja se vratiti razmišljanjima poznatog Mcluhana. On je naime izjavio kako su društva uvijek bila više oblikovana prirodom medija komuniciranja nego doista bitnim sadržajem komunikacije. I to je dio procesa medijskog zavođenja, a bitni aspekt pri zavođenju čini starosna dob gledatelja ili korisnika. Osobe starije životne dobi u jednom aspektu svog života su se našle na prijelazima velikih tehnoloških ali i kulturnih cjelina i upravo zbog toga možda ne mogu razumijeti određene medijske poduhvate, dolazi do konfuzije i izgubljenosti. Mcluhan smatra kako je to možda posljedica pokušaja da se novi zahtjevi pokušavaju realizirati zastarjelim oruđem i konceptima. Mlađe generacije se u tomu nekako lakše snalaze jer su možda neopterećeni utjecajem stare sredine i jer su otpočetka okruženi određenim suvremenim medijskim tehnologijama i utjecajima što je za njih potpuno normalno. Upravo zato i teže za nečim novim, te svakako novo i očekuju, lakše se prilagođavaju na novu vrst komunikacije i tehnologiju - mogućnosti prilagodbe odnosno razlika između poimanja medijskih mogućnosti mladih i starih generacija može upravo biti i razlog povećanog nerazumijevanja između tih generacija.

Možda bi ipak u tome ipak trebali biti oprezni, obzirom da nova tehnologija ruši stare kategorije prostora i vremena uspješno, ali samim time stvara i neke nove principe i percepcije u javnosti. Nekada se vjerovalo onome što se čulo i vidjelo, dok danas živimo u digitalnom dobu kada je sve moguće iscenirati i odglumiti, sve može biti virtualno a djelovati stvarno. To u sebi sadrži i zanimljivu dozu „psihologije medija“ kada mediji konstantno i namjerno bude određeno zanimanje i interes javnosti za „novo i buduće“, ali povlači za sobom i (pre)veliku dozu straha i pražnjuenja emocija umjesto aktiviranja razuma. Ipak, ne bi smjeli dopustiti da nas taj strah potisne i natjera da ponovno, ili i dalje šutimo, pravimo se slijepi i jednostavno ignoriramo već  vrlo očito manipuliranje, kako u medijima tako i u osobnim životima.

Zanimljivo je nazvao svoje potpoglavlje u navedenomn djelu Alić -  heroin ne postoji radi ovisnika nego zbog trgovaca heroinom.[95] Medijska poruka ne postoji radi poruke kao nje same, odnosno njezinog sadržaja, već radi onoga tko šalje, ili posjeduje upravo taj medij. Mediji kao takvi nisu podređeni predrasudama niti diktatorima (vlasnicima), umjetnicima, nego je kanal komuniciranja u društvu. Mogli bi se izjasniti i pomoću metaforičkog zaključka kako 'heroin' nije tu radi ovisnika, nego su i ovisnici tu i u takvom stanju upravo zbog (medijskih) posrednika-dilera. Medijsku poruku (drogu) sami izabiremo, odnosno sami biramo svoga posrednika i utječemo na vlastitu svjesnost i posljedice izabranoga.

Breton navodi manipulaciju kao djelovanje silom i prinudom, kojima se lišavaju slobode onih koji su njima podvrgnuti. Dodajmo kako je medijska manipulacija malo drugačija vrsta manipulacije koju često medijski neobrazovani ne vide, a često promakne i medijski obrazovanima. Svakako je važno pitanje današnje slobode govora, obzirom da nas mediji glasno potiču na tu slobodu, ali isto tako nas, javno i/ili polutajno, zakidaju za nju.

Kao jedan od aspekata govorne mane u komuniciranju, spominje se i svojevrstan 'šum u govoru'. Nekada se to navodilo i kao zdravstveni problem kod pojedinca, a danas je to u društvu gotovo sasvim normalan način komuniciranja i prenošenja informacija. Uvijek su prenositelji vijesti i informacija tu i tamo nadodali i ponešto „svojeg šuma“, mišljenja, reakcije i slično, ali u današnjem svijetu postalo je sasvim normalno i očekivano uključiti sve više takvih šumova u poruke koje se prenose. Upravo ti šumovi usmjeravaju se prema zavođenju ili rezultiraju zavođenjem, odnosno manipulacijom. Nekada je možda nešto i bila krivo prenesena poruka, ali danas postoje timovi koji namjerno prikrivaju istinu, stručnjaci (i znanstvenici) kojima je cilj pronaći način kako da se laž prikaže kao istina.

Zanimljiv je i primjer ovisnosti o nikotinu, cigaretama. Televizijske reklame upozoravaju pušače na moguće štetne posljedice pušenja, naravno s 'jasnom' porukom: „prestanite pušiti- ugrožavate sebe i sve oko sebe!“. U tom trenutku često se pušačima, prestravljenim mogućom opasnosti od raka pluća i drugih zdravstvenih problema koje cigarete uzrokuju, od silne nervoze i brige, javljaju potrebe za tom istom cigaretom?! Samo su ih podsjetili da nisu dugo zapalili umirujuću cigaretu, da bi te iste štetne cigarete okupirale misli i stvarale ponovnu potrebu.

„Rat je mir- znanost donosi smrt!“[96] još je jedan primjer koji navodi Alić -  naime 1958. godine francuski časnik infiltriranjem pisma s lažnim informacijama, posredstvom zatvorenika alžirskog pokreta otpora puštenih na slobodu, dovodi do toga da vođa pokreta muči i ubija oko 2000 svojih boraca. Laži koje su bile podmetnute u tim pismima stajale su života sve te ljude. Primjer završava tako da je 2000 Alžiraca poginulo, a francuski je stručnjak za propagandu (koji je to smislio) mogao samo biti unaprijeđen. Tu je i primjer Rumunjske i medijske akcije koja je dovela do svrgavanja tadašnje vlasti. Navodile su se masovne grobnice za koje se kasnije otkrilo da ne postoje, ali to je bilo dovoljno da se skine tadašnja vlast i ubije predsjednika države i njegovu suprugu. Primjeri s Irakom i Saddamom Huseinom još je bliži...Nekada bi to sve bile možda više pogreška u informiranju ili famozni 'šum', ali je postalo sve više dijelom širokog plana provođenja političkih ili vojnih akcija.

Manipulacija više nije prisutna samo putem reklama ili u politici, već je svakodnevno prisutna i u međuljudskim odnosima, osobito emocijama. Najbolje je taknuti u srž, pogoditi i poistovjetiti se s čovjekovim emocijama i razviti tu određenu empatiju (ili ipak ne). Breton iznosi kako je na mjesto uvjeravanja došlo manipuliranje, a to ima i svoje posljedice koje stvaraju nove oblike socijalnog ponašanja, od zatvaranja u sebe, ksenofobije do nepovjerenja u javnost[97]. Bitno je znati uvjeriti druge u svoju istinu i svakako je potrebno biti vješt u tom iznošenju i  zastupanju vlastitog stava. Određeni mediji puštaju u eter, primjerice, reportaže o zemljama trećeg svijeta u kojima još uvijek vlada glad, prikazuju teške scene bolesne, gladne djece, smrt kako bi razvili empatiju i natjerali nas da pomognemo, suosjećamo, ne bacamo hranu, da gledamo i pratimo tu priču putem njihovog medija. No, s druge strane nam prikazuju i reportaže o egzotičnim mjestima na planeti koje treba posjetiti, promoviraju luksuz, blagostanje i razbacivanje novcem celebritiy-a i ostalo. Suvremeni mediji dodali su još jednu novost – „dobronamjerno“ nas oslobađaju prikaza gladnog i ratom izmučenog svijeta (ili samo ako su u skladu s ciljevima neke postkolonijalističke invazije ili „donošenja demokracije“ oružjem), a sve je više nama ugodno oku tajkunskih problema, očaja filmskih glumaca ili raznih potomaka plemićkih i kraljevskih obitelji.

Pravi „snobizam“ televizijskog programa je reportaža odnosno reality show naziva „My big fat gipsy wedding“ u kojem su Romi, inače populacija slabe platežne mogućnosti, prikazani kao bogati nomadi koji žive u razvijenim zemljama poput Velike Britanije i trude se što više novaca potrošiti na svoje vjenčanje i hirove kako bi dokazali svijetu da su dobrostojeći, znači samo radi samodokazivanja između sebe najviše. Ili show u kojem engleska agencija najbogatijim neženjama traži djevojke po njihovom izboru ili 'žene njihova života', gdje je normalno i očekivano da novac igra najbitniju ulogu. I sada gledatelji nakon sagledanih show-ova teže bogatstvu i boljem životu, a reportaža o gladi je pala u zaborav umjesto da budemo sretni što imamo šta za jesti; brutalna istina. Max Igan, inače australski autor poznat kao 'teoretičar zavjere' u emisiji HTV-a 'Na rubu znanosti' medijsku manipulaciju dovodi do ekstrema, komentirajući je na kritički način:“...konstantno smo izloženi i općim elektromagnetskom bombardiranju. Život je sam po sebi elektromagnetsko iskustvo a mi smo biološka račnala, zato smatram da je sasvim realna tehnološka elektromagnetska manipulacija ili ometanje životnih funkcija raznim signalima. Suludo je vjerovati kako more elektromagnetskih signala ne utječe na ljude, a vjerujem i kako je sve namjerno smišljeno radi kontrole i omogućeno putem nanotehnologije i bežičnih signala“.[98]

 

5. Zavođenje kao propaganda – od Biblije do Chomskog 

„(...) nikada se ne reklamiraju stvari nego obična ljudska sreća i uvijek se prikazuju jednako sretni ljudi čija je sreća ustvari izazvana različitim kupovinama. Čovjek ne ide u trgovinu po stvari nego po sreću, ali zamislite; ona se tamo ne prodaje.“[99]

Nadmetanje za medijski prostor kao sredstvo propagiranja je počela puno prije knjiga, novina ili današnjih televizijskih monopola, kako S. Alić kaže, upravo u počecima pismenosti, također putem proizvodnje novčanica. Svaka zemlja je imala svoj novac, tisak, odnosno svaki vladar je htio svoj pečat, svoj otisak. Od kovanica i novčanica, do statua postavljenih na glavnim okupljalištima i trgovima, različitih zapisa, kamenih natpisa i slično. Svi su bili željni 'pažnje' i isticanja, svi su se propagirali. Auerbah spominje 'vladačke ambicije'[100], naime, uspoređujući Bibliju  i Homerove tekstove uvidio je razliku; biblija se ne mora pretjerano svidjeti čitatelju, on ne mora osjetiti tu 'čaroliju' čitanja, već je napisana s razlogom da nas uvjeri i podčini, a ne da nam se svidi i naravno svatko tko nije uvjeren i podčinjen je pobunjenik. Biblija je možda „najosjetljiviji“ primjer medijske propagande, ali je u isto vrijeme i znakovit jer koliko je samo vjernika diljem svijeta svoj način života i vjere podredilo citatima i uputama iz ove svete knjige. Također je, krajem trinaestog stoljeća, u Bavarskoj nastala Biblija za siromašne koje je bilo snažno propagandno sredstvo širenja kršćanstva među siromašnim slojevima, u ustvari neupućenih u neke tajne pisane riječi, a ta ista metoda se nadograđuje u osamnaestom stoljeću kada se u to isto pisano štivo uvrštavaju i umjetnička djela, kao i djela (slike, statue, natpisi) na crkvenim posjedima ili u samim crkvama koje predstavljaju pojedine scene iz kršćanske povijesti.

Zahvaljujući Gutenbergu i njegovom izumu svi pisani i usmeni oblici zavođenja i manipuliranja došli su na jednu novu višu razinu. Tiskana je prva Biblija čiji je tisak kratko zaustavljen radi propagiranja tadašnje političke situacije Europe, i eto nam prvog propagandnog letka. Luther je također bio prvi propagandist vjerskih ideja koji je koristio propagandnu snagu letka i riječi pisanih nacionalnim jezikom. Ipak, postoji jedan motivacijskih čimbenik koji je prevladavao u prošlosti a uistinu je i danas većinom i „uzrok življenja“; to je novac. Iako je bio, odnosno i danas je platežno sredstvo, također je i propagandni medij, osobito za veličanje pojedinih političkih predstavnika i slično. I Napoleon je propagirao svoje stavove, čak je inicijator današnjih press službi, jer je poticao „kreativno interpretiranje informacija“, prilagođavao ih ovisno o publici kojoj su namijenjene. Jednu informaciju bi proizveo za Francuze u Francuskoj, drugu za provinciju, treću za svoju vojsku i tako unedogled. Mogli bi i zaključiti kako je i cijela povijest pisana, u određenom „stilu propagande“.

Kako očekvati da će uopće u današnje vrijeme razvitka tehnologije i digitalnog doba biti drugačije, ne nužno bolje niti lošije? Propagandom i reklamiranjem putem medija kojeg je danas i previše, možemo stvoriti jedno mišljenje kojim ćemo kontrolirati svu javnost, upravo onako kako se i nas kontrolira. Reklama maxfaktora na javnim televizijama osobno nas navodi na kupnju i raspitamo se u trgovini upravo o toj određenoj reklamiranoj liniji - prilikom ulaska na prodajna mjesta gdje se slični proizvodi mogu pronaći, (ne)svjesni zavođenja putem medija i reklama, opet tražimo upravo tu liniju maxfaktora s reklama. Možemo li reći da je slično i s nekim političkim ili kulturnom porukama? Ipak, ima jedna stvar koja nas 'obične smrtnike' udaljava od posrnuća; to je cijena proizvoda. Svakako oglašivanje nije jeftin posao i naravno da se neće baš bilo koja marka-  linija proizvoda moći reklamirati na određenim, najgledanijim televizijskim kanalima. A to opet masovne medije čini najprikladnijim madijima za puštanje reklama i propagande svih vrsta i svih područja.

Načela percepcije govore kako dostupnost poruke primatelju čini bitnu ulogu u primanju poruka, odnosno zavođenju. A kroz načelo potreba uvjeravamo korisnika kako mu je potreba nešto kupiti ili osjetiti, stvaramo želju koja možda nije ni postojala. Kao što potencijalnog turističkog posjetitelja putem promocije određene turističke destinacije uvjeravamo kako mu je potreban odmor od teške, zamorne svakodnevnice ili ga samo 'mamimo' prikazivanjem određenih turističkih trendova putovanja; „svi idu pa moraš i ti!Jer je to 'IN'.“ Načelo vrijednosti poruke samo potvrđuje kako je najbolje stvoriti poruku i prenijeti je u skladu s vrijednostima pojedinca i primatelja te poruke, jer lakše će siromašan siromašnom 'uvaliti' proizvod. Postoje svakako i određene propagandne tehnike, odnosno niz vještina skretanja pozornosti i oblikovanja propagandne poruke kako bi se što efikasnije djelovalo na primatelja i stvorile pretpostavke za postizanje propagandnog cilja.[101] Različite su tehnike kojima utječemo na emocije i osobito je jak utjecaj stvaranja osjećaja ugroženosti i nesigurnosti gdje se – od shoppinga do ratne propagande - možemo predstaviti kao 'spasitelji'; „mi ćemo biti ti koji će Vas zaštiti!“, što je vrlo poznato iz različitih i mnogobrojnih političkih kampanja.

Noam Chomsky u svojoj knjizi Mediji, propaganda i sistem (2002.) spominje 'povijesno upravljanje' u kojem se dizajnira povijesna činjenica tako da služi politici[102]. Često smo mogli naći primjer tog „povijesnog upravljanja“ u političkim kandidaturama i njihovim propagandama i kod nas - primjerice politička stranka HDZ-a koja misli da će svoju (vječnu) političku budućnost osigurati na temelju činjenice što je pokojni Franjo Tuđman, prvi predsjednik neovisne Republike Hrvatske svojedobno bio njezin član. Chomsky spominje i 'kontrolu mišljenja' čija ideja je bila kako država koja ne može u potpunosti kontrolirati ljude, nasotji umjetno ili na silu kontrolirati ljudske misli, odnosno način mišljenja. Uzmimo za primjer američku povijest koja u povijesnim knjigama ne navodi napad na Južni Vijetnam, većina obrazovanih ni nezna da se taj napad dogodio, te činjenice nema, izgubila se.

Inače, Chomsky je veliki kritičar Amerike koji zaista otvoreno iznosi saznanja o manipulacijama SAD-a nad svojim građanima ali i nad cijelim svijetom. Svjestan je kakoa smo svi izmanipulirani informacijama koji nam mediji putem slika prezentiraju. Smatra da mediji danas imaju funkciju zataškavanja bitnoga. Kritizira škole i njihov odgoj, te ih proziva jer su, osim što su institucije za poučavanje mladih, i institucije za nametanje poslušnosti, sprječavanje svake mogućnosti samostalnog ili kritičkog razmišljanja. Primjenjuju se kriteriji poput nekadašnjeg religijskog odgoja gdje su učenici (javnost), poput stada malih ovčica, dok učitelj ima zvonce pa ga svi slijede. Stoga Chomsky i drugi autori smatraju kako bi se u školama definitivno trebao uvesti kontinuirani sustav medijskog odgoja i obrazovanja, a učenike poticati na razmišljanje i stvaranje samosvijesti kako u budućnosti, prilikom svog odrastanja, nebi bili izmanipulirani.

Više razine medijske svijesti, odnosno svijesti o medijima nužne su za mlade ali i roditelje, kao i tehnike i radionice za istraživanja suvremenih ovisnosti, među kojima je jedna od novijih ali ne manje značajna i ovisnost o medijima i njihovim posljedicama. Opasnost leži u metodama  medijske manipulacije koja mijenja ukuse i potrebe ljudi, posebno mladih generacija koje su i osjetljivije na manipulaciju medijskim sadržajima i tehnologijama, jer ih bezuvjetno uvjerava u ispravnost fiktivnog svijeta ili „izmišljene stvarnosti“ koja bi mladima trebala biti važnija od one „stvarne“. Važno je upozoriti kako mediji utječu na zauzimanje stavova, usmjeravaju aktivnost mladih, te potiču na kvalitetu komunikacije, ali uz nedostatnu moralnu kontrolu objava i korištenja medijskih sadržaja. Kritizirati valja današnje medije i novinare, odnosno njihovu sve veću sklonost i usmjerenost manipulaciji, jer su masmediji etički „posrnuli“ radi profita i trendova, ali i skrivenih motiva interesnih grupa, oglašivača i multinacionalnih korporacija. Korporativno novinarstvo svojim usmjerenjem nastoji zamijeniti obrazovne funkcije društvenih institucijate u određenoj mjeri i svjesno stvaraju „jazove generacija, mišljenja i shvaćanja sloboda“ i time uzrokoju odgojne krize mladih ali i njihovih roditelja.[103]

Jedno od rješenja otuđenog stanja u koje se dovode mlade generacije čitatelja, slušatelja i gledatelja jest i upoznati mlade korisnike s opasnostima zlouporabe Interneta i potrebi da se prema medijskim sadržajima i utjecajima odnose uravnoteženo. Mlade valja zainteresirati i za preventivne programe prepoznavanja medijske ovisnosti i usmjeriti ih, zajedno s roditeljima, stjecanju medijskih kompetencija. Sve se više shvaća kako je i potrebna nova paradigma škole kao sustava razvijanja medijske pismenosti i medijskih kompetencija koja bi trebala biti važna sastavnica suvremenog školskog odgoja.

Još jednom treba se pozvati na Chomskog kada ističe suvremenu bit kontrole medija i medijske kontrole: „ako se čuje glas naroda, bolje je kontrolirati ono što glas govori, odnosno i što se misli“'. Tehnike kontroliranja misli su bile djelotvorne među obrazovanom populacijom (oni obrazovani u školama koji studentima ponekad nedaju samostalno razmišljati). Nakon više godina, te su se tehnike počele raspadati među masovnom populacijom i to se naziva 'vijetnamski sindrom', kada ljudi sada već previše toga razumiju (kao što su svojedobno Amerikanci previše znali o Vijetnamu i prosvjedovali protiv rata). Propaganda i predobro djeluje na obrazovanima, tako da je onda lakše manipulirati s ostatkom „zbunjenog stada“. Chomski zaista iznosi mnoštvo svakodnevnih primjera medijske manipulacije i loše, negativne propagande koja se godinama i kroz cijelu nama poznatu (i nepoznatu) prošlost vrši na nama. Koliko ustvari mainstream mediji služe narodu, to u suvremeno doba može otkriti samo osoba koja pažljivo i nadasve skeptično prati medije i pristupa im s pravilnim razumijevanjem djelovanja propagande, što je danas mnogo teže postići nego prije. Obični neobrazovani gledatelj, slušatelj i čitatelj nema vremena ni sposobnosti za ozbiljniju i dublju analizu medija i načina manipulacije, pa će lakše povjerovati u propagandu i u većini slučajeva neće čak ni biti svjestan njenih učinaka.

 

6. Društvo spektakla kao posredovanje slikama

„Današnje društvo živi pred kamerama, ne čuju nas bez njih (osobito se odnosi na primjer prosvjeda obavezno popraćenih medijima inače se ni nezna za njih), svi smo 'plesači', pa čak i ratujemo pred očima kamere“ ističe Milan Kundera[104] koji inače točno razotkriva kako medijska manipulacija treba spektakl da bi učinci skretanja pozornosti i otupljivanja masa i dijelova javnosti bili povoljniji za kontrolore javnog mišljenja i ponašanja. Spektakl se tako u ovom smislu definira kao jedan specifičan društveni odnos, odnosno posredovanje slikama u tom odnosu. U današnjem svijetu kada se istina često skriva, a činjenice ustvari i nisu toliko vjerodostojne, 'svaku rečenicu treba okrenuti nekoliko puta i promotriti iz neočekivanih perspektiva'. Tu (ne)vjerodostojnost se u medijskom svijetu iskazuje kroz formulare, slike, montaže, ubrzavanja ili usporavanja emitiranja dokumentarnih slika i slično.

Društvom spektakla bavi se posebno i Guy Debord te naglašava kako se sav život u društvima, u kojima vladaju moderni uvjeti proizvodnje objavljuje kao golema akumulacija spektakla. Akumulacija kapitala, ustvari, prelazi u akumulaciju spektakla. Proučavajući spektakl kao središnji pojam u svojim analizama i on daje primarnu odrednicu spektakla kao posredovanje slikama. Da bi se spektakl dogodio (trebale su određene pretpostavke) bila je potrebna roba-proizvod (kao materijalna pozadina priče, iako se spektakl ne navodi kao robna- materijalna razmjena) koja je morala ipak osvojiti društveni život.

Svaki spektakl je ustvari posljedica aktivnosti 'nekoga', poput medijskih zvijezda koje su opet ključ putem koji mediji zavode javnost. Medijske zvijezde Debord opisuje kao ljude vrijedne divljenja, te personificirani sustav koji ih stvara i čini da su poznati po tome „što nisu ono što jesu“. Glumci u raznim filmovima, reklamama ne predstavljaju svoje proizvode (rijetki osobno predstavljaju vlastite proizvode i aktivnosti. Navodi ih se da (spektakularno) glume radi profita i navođenja javnosti, ali su  motivirani također i vlastitim profitiranjem i prezentiranjem, uz totalnu nezainteresiranost za potrebe i pitanje morala u procesu obmanjivanja javnosti. Kao agenti spektakla su postavljeni na društvenu pozornicu kao općepriznate i neupitne zvijezde i samim time su suprotnosti običnom smrtniku/pojedincu. Odriču se svih autonomnih kvaliteta na taj način, pa je ponekad najgora stvar u spektaklima svjesnost takve manipulacije uz istovremeni pristanak glumljenja ne-sebe i manipulaciju samim sobom.

„Zvijezda“ spektakla je samo simbol društvene podjele rada, koji tjera svoje obične radnike da se ugledaju na rad zvijezde. Taj proces je nazvan efekt ogledala, primjerice poput fitness vježbi u kojima trener radi vježbe, a mi ga vjerno pratimo u istom ritmu, istim pokretima iako mi refleksno povlačenjem njegove desne ruke povlačimo svoju lijevu, kao u ogledalu kada pratimo svoj odraz.

Potiče se razmišljanje o suvremenom tipu općeprihvaćenih roba – zvijezda – medijskih ljudi – političara (inače nisu svrstani u nijedan spomenuti aspekt ali ipak 'zaslužuju' vlastitu kategorizaciju u manipuliranju) koji izlaze ususret gledateljskoj (biračkoj) bazi tako da gube sposobnost vlastitog stava. Zanimljiv je primjer Amerike i Saddama Huseina, gdje se ustvari dokazuje kolika je moć manipulacije. Prvotno je Husein bio prijatelj Amerike jer je nabavljao oružje, osiguravao kredite i surađivao u geopolitičkim ciljevima, a kasnije je ta ista vlada proglasila Huseina državnim neprijateljima. I Staljina su prikazali kao demodiranu robu isti oni koji su ga i nametnuli[105]. Iluzija i svakako prevrtljivost politike, ali to je sada jedna druga i teška tema sadržana u spektakularnim političkim obratima, globalnim podjelama i mnoštvu drugih negativnih primjera. Premda je navodno prividan porast opće demokracije i slobode, sve je to ustvari manipulacija.

Društvo spektakla i pretjerivanja u vrijednostima dovodi i do suprotnih efekata - sve gubi na značenju, sve postaje roba. Turist je kao „građanin svijeta“ primjerice danas samo gledatelj onoga što je ustvari pretvoreno u turističku ponudu, uniformirano, preoblikovano i samim time postaje banalno i očekivano dosadno s vremenom. Struja slika u spektaklu tako određuje smjer protoka informacija i zanimljivosti, odnosno netko drugi bira kojim smjerom se kreće ta struja, a ne javnost sama. Praznina otuđenog čovjeka zatvorenog u gledateljski zatvor, uživanje u događajima onih pristalih na igru, uspinjući se na scenu spektakla na ekran (zvijezde - dio medijske manipulacije). Naše je društvo izgrađeno od tajni, nekvalitete proizvoda koji se skrivaju iza reklame, zaključuje Debord.[106]

Ryszard Kapuscinski također iznosi kako je informacija postala roba, pa korisnici i ne mare za istinu, danas je bitno samo prodati sadržaj. Premda smatra da je pretjerano tvrditi kako cijelo čovječanstvo ovisi o tome što čine ili kažu mediji[107], ali ističe društvenu štetu kada se putem medija možda i društvo kompletno zavarava. Po njemu još uvijek veliki dio čovječanstva živi bez utjecaja medija na njihove živote, primjer Afrike ili Latinske Amerike, pa ostaje važno pitanje što kada tim zemljama postanu još više dostupne novine, odnosno tisak, televizija, radio, posebno Internet.

U raspravama o medijima nekako se previše pozornosti uistinu i pridaje tehničkim problemima, zakonima tržišta, konurenciji, inovacijama, gledanosti, profitu a nedovoljna se pozornost usmjerava ljudskim aspektima. Pa nije li to dokaz na koliku smo razinu materijalizma dospjeli kao društvo. Vrhunske tehnologije su potaknule umnožavanje medija čija je posljedica spoznaja kako je infomacija samo roba čija prodaja i širenje može donijeti značajnu dobit.  To otkriće „trgovačkog aspekta“ informacije pokrenulo je svojedobno veliki priljev velikog kapitala u medije. Na čelu novina više nisu nužno idealisti ili sanjari, stručnjaci i profesionalci u potrazi za istinom, istraživanjem, nego poslovni ljudi, profiteri te izvršitelji određenih centara moći. Sada informacijom upravljaju zakoni tržišta, ujedno je povećana i razina natjecanja između medija, sve je teže prvi nabaviti dobru priču ili (vjerodostojnu) informaciju. Eskluziva ili smrt!

 

7. Medijsko praćenje kriznih događaja – spoj spektakla i poluistina

Osim što izvršavaju važnu funkciju informiranja javnosti o svim važnim događajima iz našeg društvenog okruženja, ,mediji te iste događaje, osobito ako su po nečemu specifični, neočekivani, intrigantni i nerutinski (krizni), koriste najprije za popunjavanje svojih naslovnica i „headline“-a koji su samo „vrata spektakla“ i podložni su drugačijim pravilima od onih što vrijede za „obične“ vijesti i događaje. Određeni mediji jedva čekaju, priželjkuju upravo, takve teme. Ali pitanje je kolika je stvarna društvena odgovornost tih medija, ako zanemarimo sva pisana pravila teoretičara medija o poštivanju i vjerodostojnom izvještavanju javnosti, itd...? A ono što bi nas najviše trebalo zanimati je kako se tretira odgovornost medija za pogrešno objavljenom informacijom, objavljivanjem neprovjerene informacije, objavljivanje fotografija koje zadiru u osobnost pojedinca, njegovu privatnost, osobito u trenutku stradanja kada je pojedinac potencijalna žrtva.

Naravno da svaki događaj, osobito krizni pobuđuje interes javnosti, svakodnevna događanja su „dosadna“, pa mediji sve češće prekoračuju zakonske pa i etičke granice. Primjer u Njemačkoj gdje su u jednoj pljački banke stradale smrtno tri osobe, postala je iznimna priča i prvorazredni medijski događaj. Tom prilikom su novinari omogućili svojim gledateljima da preko svojih ekrana iz udobnosti svoga doma uživo prate dramu koja se za gledatelje događala tko zna gdje. Novinari su također snimali i intervjuirali pljačkaše i otmičare iz neposredne blizine, što inače nije bio običaj, pružajući tako i kriminalcima priliku za javno obraćanje i time ometajući rad policije[108]. Taj događaj – prije gotovo tri desetljeća -  je označio novo razdoblje u ponašanju novinara u kriznim situacijama i tada potaknuo Medijsko vijeće Zapadne Njemačke da donese novi kodeks časti.

Još jedan primjer praćenja kriznog događaja govori o loše odrađivanom novinarskom poslu te izvještavanju koje donosi negativne efekte  - odnosi se na rezultate istraživanja medijskih objava u tiskanim medijima u razdoblju od 30. kolovoza do 3. rujna 2007. godine (24sata, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Večernji list i Novi list) povodom stradanja vatrogasaca na otoku Kornat. Utvrđeno je kako je objavljeni broj stradalih u tiskanim medijima prvih dana nakon tragedije varirao od 5 do 23. U to vrijeme ni članovi obitelji čak nisu pouzdano znali za sudbinu svojih najmilijih.[109]

Primjerice, Jutarnji list 3. rujna 2007. godine objavljuje: „...Činjenica da su obitelji o smrti doznale iz medija pripisuje se šoku i posljedicama tragedije. Neki su se našli i na popisu smrtno stradalih i preživjelih, a vatrogasci tvrde da su neki mediji objavili imena prije službene potvrde o smrti.“[110] Prema ovome, slobodno možemo zaključiti da službeni kanali informiranja skoro pa i nisu postojali. Prema ponašanju medija u toj kriznoj situaciji, slobodno bi se moglo zaključiti kako je njihova želja bila nabaviti 'informaciju' što prije i pod svaku cijenu, ekskluzivno i senzacionalistički i na taj se način nametnuti kao lider na što je više moguće konkurentnijoj poziciji globalnog medijskog tržišta. Mnogobrojni su i primjeri lažnih izvještavanja iz svijeta, vijesti i reality show-ova poput CNN-ove lažne ratne reportaže, naime CNN je postavio scenarij i scenu uživo u ratnoj reportaži da bi stvorio osjećaj drame i opasnosti oko ljudi koji nisu bili u opasnosti. Anderson Cooper zapravo glumi reportažu iz Sirije, a u pozadini se čuju umetnuti zvučni efekti, na taj način stvarajući kaotični video iz koje se javlja čuveni sirijski dopisnik. Na prvoj snimci je dopisnik u sigurnom okruženju, a nakon toga je snimka prikazana na CNN-u sa pozadinski umetnutim zvučnim efektima u kazališnim uvjetima (https://www.youtube.com/watch?v=tEXxxdOI85o).[111]

Primjera o lažnom izvještavanju je mnogo, poput onog o novinaru koji je za vrijeme trajanja invazije na Irak izvještavao iz podruma u Bagdadu dok su američke rakete padale po gradu. Novinar je izvještavao o stradanjima u gradu dok se nije otkrilo da se taj podrum nalazi; u Južnoafričkoj Republici.[112] Sramnu ulogu „izvještavanja s lica mjesta“ odigrali su i engleski novinari koji su jurišali na tenkovima i uživo javljali o napredovanjima i pobjedama, dok su ipred njih ogromni bageri zatrpavali iračke vojnike u rovovima.

 

8. Zaključak

Mediji, posebno oni koje nazivamo masovni (središnji, dominantni) se sve više koriste u skoro svim aspektima naših života, kao sredstvo komunikacije, kao posrednici ili vrlo često kao - manipulatori. Sve više primjećujemo koliko velike promjene uzrokuju u životu skoro svakog pojedinca, društvenih grupa pa i globalnom civilizacijskom smislu. Postoji li osoba koja u današnjem tehnološki razvijenom svijetu digitalnog doba nema pristup ili nije informirana od strane barem  jedne  medijske platforme? Postoji, prvenstveno u zemljama Trećeg svijeta gdje narod doslovno gladuje, a pristup ili spoznaju o nekom mediju ima uglavnom politička i ekonomska elita. Druga je stvar što i u razvijenim zemljama postoji velik broj ljudi i dijelova javnosti koji misle da su odlično informirani a sve su podložniji sve sofisticiranijim oblicima manipulacije.

Razvoj tehnologije, odnosno novih medija su omogućili konvergenciju medija čime imaju jači utjecaj na naše misli i stvaranje prividnih potreba. Zasigurno veći dio javnosti (na lokalnoj i globalnoj razini) smatra kako smo svjesni medijskih manipulacija i kako se uspješno odupiremo svemu tome (manipulirani su obično oni Drugi). Mediji su se komercijalizirali, oglašivanje je glavna djelatnost medija, a reklame i manipulacija nas „proždiru“ a da često to ni ne primjetimo.

Svakako je značajna reafirmacija stvarne uloge novinara i reportera, medijskih djelatnika danas, osobito njihove moralne ispravnosti. McLuhan je naveo kako mediji više ni ne prenose poruku, oni jesu poruka. Važno je da mediji uspostave određenu razinu samokontrole i pored postojećih medijskih i novinarskih standarda i zakona, važno je da mediji i sebi sami odrede moralna načela i samokontrolu jer su i sami dio te manipulacije, odnosno  budućnosti koju će morati odrediti.

Kako bi bili svega svjesniji potrebno je dublje razumijeti same medije, tehnologiju i proceduru stjecanja i distribucije informacija, ekonomske uvjete proizvodnje, te preispitivati funkcioniranje sustava, osobito odgojno obrazovanoga, jer je važno osposobiti društvo za život u suvremenom medijskom okruženju. Iako je Chomsky naveo školstvo kao otupljujuću upravu koja onemogućuje djeci samostalno kritičko promišljanje, upravo smisleni odgoj može pobuditi etički ispravnu odgovornost u kasnijem životu djece i pojedinca. Stoga treba razvijati medijske kompetencije i medijsku pismenost i novinara i javnosti, u smislu razumijevanja, kritičkog promišljanja i stvaranja, u sklopu medijskih radionica, ali i sve skupa integrirati u sustav odgoja i obrazovanja upravo putem šire shvaćenog medijskog odgoja.

Većinu života se povodimo zakonima tržišta i na kraju smo svi postali (medijski i informnativno) samo roba za razmjenu - sami si umanjujemo vlastitu vrijednost i uvijek težimo procjenjivati (i osuđivati) vrijednosti Drugih. Postali smo i neodvojiv dio društva spektakla, ovisni o njemu, težimo senzaciji i ekskluzivi i nije nas briga što ćemo na putu do vrha doživjeti ili uništiti. Medijske manipulacije teže da stvore nerazumijevanje i sumjičavost različitih društvenih grupa, generacija i narodima, bez solidarnosti koja je izuzetno važna upravo u javnosti. U tom društvu spektakla težimo i sami postati 'medijske zvijezde' koje će netko vjerno pratiti, a nismo ni svjesni da smo i sami zavedeni i vjerno pratimo -  manipulatore.

 


[87]  Vidi u S. Malović (2005.), Osnove novinarstva, Golden marketing, Zagreb, str. 53.

[88]  N. Zgrabljić Rotar,.(2005.), Medijska pismenost i civilno društvo. Sarajevo: Media Centar, str. 8.

[89]  S.  Malović (2005.), Osnove novinarstva, Golden marketing, Zagreb, str. 54.

[90]  N. Zgrabljić Rotar (2009.), Mediji i turizam, Odjel za informatologiju i komunikologiju, Sveučilište u Zadru, Zadar, str. 7.

[91]  T. Vulić, M. Semić (2009.), Mediji i turizam, Odjel za informatologiju i komunikologiju, Sveučilište u Zadru, Zadar, str. 59.

[92]  J. Perinić, V. Barović (2010.),  Mediji i turizam, Odjel za informatologiju i komunikologiju, Sveučilište u Zadru, Tiskara Mađor- Solin, Zadar

[93]  Erjavec, Aleš (1991.), Ideologija i umjetnost modernizma, Svjetlost, Sarajevo u S. Alić (2009.), Mediji - od zavođenja do manipuliranja, AGOM, Zagreb, str. 38.

[94]  S. Alić (2009.), Mediji - od zavođenja do manipuliranja, AGOM, Zagreb, str. 37.

[95]  S. Alić (2009.), Mediji - od zavođenja do manipuliranja, AGOM, Zagreb, str. 143.

[96]  S. Alić (2009.), Mediji - od zavođenja do manipuliranja, AGOM, Zagreb, str. 115.

[97]  S. Alić (2009.), Mediji - od zavođenja do manipuliranja, AGOM, Zagreb, str. 116.

[99]  Pelevin, Viktor (2001.), Generation P., Divič, Zagreb,. u S. Alić (2009.), Mediji - od zavođenja do manipuliranja, AGOM, Zagreb, str. 200.

[100]  S. Alić (2009.), Mediji - od zavođenja do manipuliranja, AGOM, Zagreb, str. 201.

[101]  Šiber, I. (2003.), Politički marketing. Politička kultura, Zagreb, str. 149.

[102]  N. Chomsky (2002.), Mediji, propaganda i sistem, Čvorak, Zagreb, str. 41.

[103]  Z. Miliša, M. Tolić, N. Vertovšek (2010.) Mladi - odgoj za medije, Zagreb, naklada M.E.P. d.o.o

[104]  Kundera, Milan (1997.), Polaganost, NZMH, Zagreb, u S. Alić (2009.), Mediji - od zavođenja do manipuliranja, AGOM, Zagreb, str. 106.

[105]  S. Alić (2009.), Mediji - od zavođenja do manipuliranja, AGOM, Zagreb, str. 108.

[106]  S. Alić (2009.), Mediji - od zavođenja do manipuliranja, AGOM, Zagreb, str. 110, 112.

[107]  R. Kapuscinski (2012.), Carstvo medija, Litteris, Zagreb, str. 359.

[108]  J. Perinić, V. Barović (2010.) Mediji i turizam; zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa; Zadar- Nin, Odjel za informatologiju i komunikologiju, Sveučilište u Zadru, Tiskara Mađor- Solin, Zadar, str. 133.

[109]  J. Perinić, V. Barović (2010.) Mediji i turizam; zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa; Zadar- Nin, Odjel za informatologiju i komunikologiju, Sveučilište u Zadru, Tiskara Mađor- Solin, Zadar, str. 134.

[110]  J. Perinić, V. Barović (2010.) Mediji i turizam; zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa; Zadar- Nin, Odjel za informatologiju i komunikologiju, Sveučilište u Zadru, Tiskara Mađor- Solin, Zadar, str. 134.

[112]  http://fanfo.org/2011/06/14/velike-medijske-prevare, stranica posjećena: travanj 2014.

 

Literatura:

Alić, S. (2009.), Mediji - od zavođenja do manipuliranja, AGOM, Zagreb

Chomsky, N. (2002.), Mediji, propaganda i sistem, Čvorak, Zagreb

Erjavec, A. (1991.), Ideologija i umjetnost modernizma, Svjetlost, Sarajevo

Kapuscinski, R. (2012.), Carstvo medija, Litteris, Zagreb

Kundera, M. (1997.), Polaganost, NZMH, Zagreb, u S. Alić (2009.), Mediji - od zavođenja do manipuliranja, AGOM, Zagreb

Malović, S. (2005.), Osnove novinarstva, Golden marketing, Zagreb

Miliša, Z.; Tolić, M.; Vertovšek, N. (2010.) Mladi - odgoj za medije,  naklada M.E.P. d.o.o, Zagreb

Pelevin, V. (2001.), Generation P., Divič, Zagreb.

Perinić, J.; Barović, V. (2010.) Mediji i turizam; zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa; Zadar- Nin, Odjel za informatologiju i komunikologiju, Sveučilište u Zadru, Tiskara Mađor- Solin, Zadar

Šiber, I. (2003.), Politički marketing. Politička kultura, Zagreb

Vulić, T.; Semić, M. (2009.), Mediji i turizam; međunarodni znanstveni skup, Odjel za informatologiju i komunikologiju, Sveučilište u Zadru, FG Grafika d.o.o., Zadar

Zgrabljić Rotar, N. (2005.), Medijska pismenost i civilno društvo. Sarajevo: Media Centar

Zgrabljić Rotar, N. (2009.), Mediji i turizam, Odjel za informatologiju i komunikologiju, Sveučilište u Zadru, FG Grafika d.o.o., Zadar

http://blog.vecernji.hr/ratko-martinovic/2013/11/22/primjer-medijske-manipulacije-u-rh-za-dom-spremni-petokrake-i-referendum-o-moratoriju-stranaka,stranica posjećena: travanj 2014.

http://www.novi-svjetski-poredak.com/2014/03/02/laz-teska-laz-masovni-mediji-6-primjera-medijske-manipulacije, stranica posjećena: travanj 2014.

 

Media Seduction in Modern Society of Spectacle and Manipulation

 

Abstract

 

Media influence on almost all aspects of our lives, have caused major changes in the way of living and perceiving the world each individual. They have become a very important part of everyday functioning and aware of this, they are skillfully trying to use it to manipulate and seduce the public in the name of profit and capital. Media product crisis in which public disclaims ethical values and blame Others for our problems. From McLuhan and Chomsky to Debord, a deeper understanding of the mass media - helps uncover the basics of seduction through the media. and Detect the basis of “society of the spectacle” dominated by artificially created stars and half-truths. It is absurd that the manipulation of reality serve to create a different, virtual and digital reality, which would ultimately represent “true reality”.

 

Key words: media manipulations, seduction ideology, media literacy, spectacles, virtual reality.

 

 


II STUDENTSKI RADOVI

inmediasresno6malo

 

 

 

Nenad Vertovšek i Marija Andrić

Sveučilište u Zadru, Odjel za turizam i komunikacijske znanosti, Zadar, Hrvatska

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Masmedijski „trenuci istine“ – od političke komunikacije i političkog marketinga do ratne propagande

Puni tekst: pdf (578 KB), Hrvatski, Str. 970 - 993

 

Sažetak

 

Tema ovog rada je upravo značaj masovnih medija i propagande u ratu, dijelom uz naglasak i na konkretne medijske sadržaje i naznake političke komunikacije, marketinga i propagande u razdoblju Domovinskog rata. Time se željelo i konkretnim slučajevima, pa i svojevrsnim „pionirskim“ istraživanjem tekstova iz dvaju nacionalnih tiskovina tog vremena, zaokružiti temu i istaknuti koliki je značaj medija i njihovog propagandnog i političkog djelovanja koje u ratnim zbivanjima višestruko naraste i „prekrije“ zapravo temeljnu informativnu i vjerodostojnu fuknciju medija, odnosno u ovom slučaju tiskovina. U prvom dijelu rada nastojat ćemo razmotriti najprije neke opće naznake u odnosu medija i potreba, te interesa javnog komuniciranja Zatim ćemo razmotriti kriterije za analizu i procjenu razine političke komunikacije i političkog marketinga kako bi istakli i posredne utjecaje koje ove dvije medijsko-političke sfere imaju na ratnu propagandu i medijske manipulacije u ratnim događanjima i vremenima, s naglaskom na razdoblje Domovinskog rata. Kako bih prikazali konkretan utjecaj medija na mišljenje javnosti, ali i utjecaj koji određene političke opcije vrše na sadržaj i način oblikovanja sadržaja od vijesti do reportaža i komantara analizirali smo dvije dnevne novine koje su izlazile i u vrijeme Domovinskog rata.

 

Ključne riječi: masmediji, politička komunikacija, politički marketing, propaganda, medijske manipulacije.

 

 

1. Mediji i njihov značaj u javnom i političkom komuniciranju

Poznata uzrečica kako je „rat je politika produžena drugim sredstvima“, može se odnositi i na propagandnu aktivnost. Štoviše, upravo u ratnim uvjetima, a tu podrazumijevamo i razdoblje koje ratu prethodi, propaganda ima ogromno značenje. Manipulacija kojoj smo svi podvrgnuti u ratnim uvjetima vrlo često je u razmjerima kojih niti ne možemo biti u potpunosti svjesni. Stoga je nužno razotkrivati   razmišljati o tome koliki značaj većina medija, posebno tzv. elektronički mediji imaju u percepciji rata, ali ratnoj propagandi i poticanju na rat, te iskrivljenom bilježenju svih ratnih događanja i strahota koje su se dogodile i na ovim prostorima jugoistočne Europe, odnosno na prostorima bišve države Jugoslavije.

Uz razmatranje teoretskog i praktičnog okvira ratne propagande, naglasit ćemo i iskustva iz ratnih razdoblja i ratne propagande još u vrijeme Drugog svjetskog rata – npr. kroz dio Goebbelsove principe ratne propagande, kako bi uvidjeli da se načela iskrivljavanja informacija i djelovanja na javnost i svijest te javnosti zapravo i ne mijenjaju. Suvremenija tehnologija, moglo bi se reći, samo pridonosi razornijoj i sveobuhvatnijoj moći propagandne komunikacije, odnosno propagande. 

Teoretičar medija Marshall McLuhan naglasio je ulogu kanala u sustavu javnog komuniciranja. On je otkrio jedno važno područje evaluacijskog istraživanja, budući da se pokazalo da uspjeh javnog komuniciranja ovisi o strukturi i kvaliteti kanala kojim se informacija prenosi.[113] Druga i još veća McLuhanova zasluga, je činjenica što je pokazao kako se svakim kanalom ne mogu slati sve informacije. Time je otkrivena specifična komunikacijska moć kanala. Kad su se javili radio i televizija došlo je do velike krize u novinarstvu. Međutim, tek nakon uspješnog izučavanja komparativnih prednosti kanala bilo je moguće riješiti taj veliki povijesni problem

Naime, pošto je uočeno kako se auditivnim kanalom (tj. radijem) ne mogu uspješno prenositi vizualne poruke niti prezentirati slikarska odnosno kiparska djela kao što se ni novinskim vizualnim kanalom ne može posredovati glazbena poruka, kriza je bila riješena na bazi poštivanja komparativnih prednosti svakog medija (kanala). Radijski program su se tako zbog prednosti auditivnog kanala uglavnom ograničili na posredovanje vijesti, glazbe i dijaloških formi. U tom području je auditivni kanal u prednosti. Televizija i film su se ograničili na prikazivanje domaćih i svjetskih spektakala. Oni su tako u suvremenom svijetu postali opće planetarno kazalište kome do sada u povijesti nema premca.

S obzirom na svoje komparativne prednosti novine su postale dnevni zapis događaja u zemlji i svijetu. One zato opširnije informiraju i u stanju su pružiti precizne tablice, grafikone, slike kojima se i kvantitativnim tehnikama točno i precizno prikazuju kvalitete posredovanih informacija.

Politička komunikacija, nadalje, jest područje koje obuhvaća složenu cjelinu odnosa između političkih aktera, medija i javnosti u svim oblicima komuniciranja vezanim za politiku u demokratskim, autoritarnim i totalitarnim društvima. Među ostalim oblicima, politička komunikacija obuhvaća politički marketing koji se odnosi se na primjenu marketinških načela u političkom životu kako bi se nekoj političkoj opciji omogućila veća potpora u javnosti. Politički se marketing najčešće veže uz izborne kampanje, planirano usmjeravanje političke robe na slobodnom i demokratskom političkom tržištu, te tehnologiju osvajanja vlasti. Pupovac političku komunikaciju opisuje kao tip interakcije koja se odvija unutar područja političkog djelovanja između dvaju ili više političkih djelatnika. Svrha političke komunikacije je sporazumijevanje o političkom djelovanju i o važećoj političkoj volji koja je važna za zajednicu. Da bi došlo do političke komunikacije moraju biti zadovoljeni sljedeći kriteriji:

jezik, komunikacijska otvorenost i regulativni mehanizmi komunikacije[114].

Politički jezik ima uvjeravačku funkciju. Međutim, političkim jezikom ne komuniciraju samo političari, već i svi sudionici političke javnosti. Zato je nužno da on bude prepoznatljiv, razumljiv i prihvatljiv. Radnje političkog jezika mogu biti sljedeće: djelatne, ritualne, solidarne i kritičke. Cilj djelatne radnje je uvjeriti slušatelje u opravdanost i ispravnost određenih odluka. Cilj ritualne radnje je pozitivno manifestiranje mogućeg političkog djelovanja. Solidarne govorne radnje služe da kod sugovornika pobude solidarnost s određenim političkim programom. Kritičke radnje zahtijevaju treću stranu. Tu govornik daje slušatelju argumente protiv neke političke ideje, programa ili neke treće osobe[115]. Komunikacijska otvorenost znači da se u političkoj komunikaciji može raspravljati samo o onome što je trenutačno zadano kao sadržaj. Da bi se proces političke komunikacije uspješno odvijao, osim samog jezika i komunikacijske otvorenosti, moraju postojati i regulativni mehanizmi. Oni u političkoj komunikaciji mogu biti komunikacijski i nekomunikacijski. Nekomunikacijski regulativni mehanizmi su sila, moć i interes[116], dok je komunikacijski regulativni mehanizam diskurs. Sila se ostvaruje kao prestanak ili zabrana komunikacije. Uloga moći je da sve političke volje podredi jednoj, onoj najmoćnijoj. Interes stvara prostor javnosti kao prostor suprotstavljenih volja. Cilj diskursa je da održava prostor javnosti kao prostor sporazumijevanja o zajedničkoj volji[117].

A prostor javnosti predstavlja prostor komunikacije nekog društva. Unutar tog prostora obavlja se razmjena različitih tipova informacija. Da bi prostor javnosti doista funkcionirao, moraju postojati tri kriterija. To su prepoznatljivost, razumljivost i prihvatljivost govornog iskaza[118].  Hoće li ti kriteriji biti zadovoljeni ili ne, ovisi o samim sudionicima komunikacije. Nakon što su navedeni uvjeti koji moraju biti zadovoljeni da bi došlo do komunikacije u politici i opisana politička javnost u kojoj se odvija sama komunikacija, slijede podjela i kratki opis političkoga govora. Primjerice, Inić politički govor dijeli na dva osnovna oblika. Prvi datira iz davne povijesti kada demokracija još nigdje nije postojala. To je govor vlasti, moći i autoriteta. Takav je govor iznimno autoritativan. U njemu se ističu prijetnje, naređenja, zapovijedi, a podanici imaju samo jedan izbor: izvršiti naređeno. Drugi se oblik pojavio nakon francuske građanske revolucije i temelji se na slobodnom pravu glasa naroda. Iako se možda čini da narod tako upravlja samim sobom, ipak vlast utječe na njega. Takav govor ne demonstrira volju nad ljudima, ali u interesu općeg dobra govori što je najbolje za narod, što ovaj u većini slučajeva i prihvaća.

Nakon 1789. govor vlasti je izgubio to sredstvo prisile, agresivnost prema narodu, i to ne samo u Francuskoj. Danas, onaj tko govori takvim tonom, uglavnom nije uspješan na političkom planu. Međutim, ono što karakterizira drugi tip govora u današnjim vremenima je vještina manipuliranja interesima ljudi. Inić[119] smatra da su ciljevi političkog govora mnogobrojni. Kao najvažnije navodi: učiniti stvarnost podnošljivom, razviti osjećaj prihvaćenosti društvenog poretka, ideologizirati najveći broj ljudi i zadovoljiti određene interese. Učiniti stvarnost podnošljivom – ovdje postoji dvojna slika društvene stvarnosti. Jedna je ona prava, stvarna stvarnost, koja je teška i nepodnošljiva za velik broj ljudi, a druga je ona prividna, falsificirana, lijepa, a koju političari žele podvaliti narodu i time ih uvjeriti kako je situacija u državi sjajna. Tada su govorne strategije i ciljevi oni koji govorno rješavaju probleme.

Razviti osjećaj prihvaćenosti društvenog poretka – ovaj cilj ovisi o tome koliko taj društveni poredak uspijeva održati jednake kriterije za sve društvene slojeve. Davanje nekim slojevima većih prava nego drugima, može rezultirati time da jedan sloj izgubi osjećaj prihvaćenosti društvenog poretka. Ideologizacija najvećeg broja ljudi – cilj je preobratiti čovjeka tako da on stvarnost počne gledati kroz oči ideologije i to tako da vidi samo onu dobru, prividnu stvarnost. Zadovoljiti određene interese – u velikoj većini slučajeva cilj političkog govora je zadovoljiti neke materijalne interese. Politički govor služi za ostvarivanje interesa i govor je način da se nešto dobije ili izgubi. Ne postoji nijedno tako dobro i efikasno sredstvo, koje omogućuje da se sa smiješno malo 'rada' osvoji veoma mnogo privilegija, kao što je upotreba političkog govora[120].

Kako navodi dr. Zoran Tomić, na temelju iznesenih definicija i mišljenja pojedinih autora, mogli bismo političku komunikaciju definirati kao: ''Politička komunikacija je međusobni /interaktivni proces razmjene političkih sadržaja između različitih političkih aktera, za/u vrijeme političkog (izbornog) mandata ili izbora, putem komunikacijskih kanala (medija), a u svrhu postizanja određenih učinaka''[121]. Svako političko djelovanje sastoji se i ostvaruje kroz aktere političke komunikacije. U aktere političke komunikacije B. McNair ubraja: političke organizacije (političke strane, javne organizacije, skupine za pritisak, terorističke organizacije, vlade i dr.),  medije i  građane[122].

 


Slika 1.Akteri političke komunikacije u međusobnoj komunikaciji“ (Z. Tomić, 2005.)

 

2. Neki značajni medijski aspekti političke komunikacije u Republici Hrvatskoj u razdoblju Domovinskog rata

Godine 1990. nakon prvih slobodnih parlamentarnih izbora, Hrvatska demokratska zajednica s Franjom Tuđmanom na čelu, ostvarila je pretežitu vlast. Na temelju “dekonstrukcije” političkog diskursa na planu medijske politike u tome razdoblju, analitičari su zapazili da se glasovanje o zakonu zasnivalo na osvojenoj premoći i političkoj volji te stranke. Za to je razdoblje karakteristično da su postavljeni institucionalni i zakonski demokratski okviri i prihvaćeni mnogi zakoni o medijima, no unatoč tomu nije ostvarena emancipacija medija od politike i državne vlasti. Hrvatska medijska politika nije se kreirala na načelima javnog konsenzusa i stručnih rasprava i interesa, nego se mogla “iščitavati” iz prijedloga i rasprava u Hrvatskome saboru, a provoditi na temelju donesenih zakona. Vlast je vjerovala da je samim demokratskim izborima zadovoljena demokracija i da je na tim izborima vladajućoj stranci dodijeljeno legitimno pravo da odlučuje u ime interesa javnosti, pa i kada je riječ o uređenju medijskog sustava.

Kada je u saborskoj raspravi prije prihvaćanja Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji (lipnja, 1990.) oporba prigovorila da nije bilo javne rasprave o prijedlogu Zakona, jedan zastupnik HDZ-a komentirao je to sljedećim riječima: “Javna rasprava je provedena u izborima i ako se Zakon donosi po hitnom postupku to bi bilo novo u svijetu i u povijesti da se vodi javna rasprava po hitnom postupku. Prema tome, tu nema nikakve javne rasprave ,...javne rasprave se inače treba maksimalno suziti, jer čemu su bili izbori, čemu je ovaj parlament, ako bi se trebalo sve stavljati na javnu raspravu , a posebice po hitnom postupku. I konačno, molim da se vodi računa o tome tko ima legitimitet i tko ima kakav odnos u odnosu na provedene izbore."[123].Sabor prihvaća 1990. godine Zakon o Hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji Hini i iste godine Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji (najčešće mijenjan – 1991., 1992., 1993. i 1996.), zatim Zakon o telekomunikacijama (1994.) kojim je definiran hrvatski radiodifuzni sustav i načela dodjele koncesija privatnim radio i TV postajama te Zakon o javnom priopćavanju (konačno prihvaćen tek 1996. godine, nakon Prijedloga Zakona o tisku iz 1991. te nakon Zakona o javnom informiranju iz 1992. kojim se definiraju opći uvjeti slobode tiska, zaštite izvora informiranja i zaštite novinara, prava novinara na informaciju, te pravo na zaštitu privatnosti). Godine 1990. Zakonom o Hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji (NN, 1990/31), kao "republička organizacija" osnovana je Hina "radi obavljanja poslova od važnosti za ostvarivanje zadaća Republike Hrvatske".

Privatizacija medija provedena je pod političkim pritiscima (o čemu svjedoči primjer Slobodne Dalmacije), što ukazuje kako ni u Hrvatskoj nije bilo jasne podjele između države i tržišta, što Splichal[124] definira kao "politički kapitalizam" karakterističan za sve zemlje srednje i istočne Europe koje su iz bivših socijalističkih zemalja prešle u kapitalističke ili kvazi-kapitalističke. Omogućen je ulazak stranog kapitala kao i u drugim zemljama, ali nisu stvoreni mehanizmi za transparentnost vlasništva niti mehanizmi javnog nadzora za sprječavanje koncentracije i monopolizacije. Novac je bio osnovni uvjet osnivanja medijskih kuća, a tržišni zakoni ponude i potrošnje osnovna mjera i kriterij demokratizacije. Strani kapital promijenio je pravila ili je donio nova pravila u profesionalnom i etičkom smislu, te na području rada i radničkih prava.

Cenzura je formalno ukinuta, kao i u drugim zemljama Istočne i Srednje Europe, ali su zbog nerazvijenosti pravnog i političkog sustava, opće nezaposlenosti, pada standarda pa, mita korupcije pa i razvijenog kriminala u državi, mediji i novinari postali taocima sive ekonomije. Novinari su postali slabo zaštićena profesija, s lošim pravnim uporištem o radnim pravima. Jakubowitz[125] je zaključio da tako utemeljeni mediji, kao i mediji pod nadzorom države, marginaliziraju civilno društvo i javno mišljenje i ne pridonose njegovu razvoju jer su usmjereni isključivo na dobit. U tim uvjetima "divlje medijske scene" osobito je važna snaga javnih medija i sudjelovanje javnosti u kreiranju medijske politike.

 

3. Iz povijesti političke komunikacije u Bosni i Hercegovini

Prvi demokratski izbori nakon Drugog svjetskog rata održani su 18. studenog 1990. godine. Na njima se preko 2.300.000 birača izjašnjavalo o sedam članova Predsjedništva BiH, zastupnika u dva doma Skupštine BiH i 6.419 vijećnika u 110 općinskih skupština i Skupštini grada Sarajeva. Na izborima su sudjelovale 42 političke stranke. Tijekom te predizborne kampanje može se reći da zapravo prave izborne kampanje u suvremenom smislu nije ni bilo iz razloga što političke stranke unutar sebe nisu imale dovoljno osposobljene i educirane osobe za kreiranje i provedbu modernih kampanja.

Jedan od razloga je i činjenica da nakon rušenja jednostranačkog sustava i raspada bivše zajedničke države Jugoslavije, nacionalnim strankama nije ni trebala kampanja, jer su antijugoslavenstvo i nacionalni naboj bili takvi da je kampanja bila tek dio izbornog procesa kojeg samo treba obilježiti i odraditi. U takvoj se kampanji unaprijed znao pobjednik. Nadalje, možemo reći da je rijetko koja politička stranka imala plan, strategiju i izborni program koji se temeljio na prethodnom istraživanju javnog mišljenja. Istraživanja javnog mišljenja uglavnom su vodile neovisne agencije i mediji. Promatrajući izbornu kampanju 90-ih kroz izradu tiskanog promidžbenog materijala, posebno knjiga i knjižica, može se zaključiti da je nakladnička djelatnost stranaka bila intenzivna.

Primjerice, temeljna načela rada središnje Televizije Sarajevo za izbore u BiH 90-e godine mogu se sagledati kroz Pravila programske politike u predizbornim i izbornim aktivnostima u višestranačkim izborima. Na temelju takvog dokumenta državna TV postaja u BiH razradila je svoje pozicije i ulogu na prvim višestranačkim izborima. Načela rada TV Sarajevo odnosila su se na informativni program, reklamiranje stranaka, TV parlament, zatim na predstavljanje kandidata za Predsjedništvo BiH, te za zabavno-revijalnu emisiju i predstavljanje političkih stranaka BiH u emisiji Izbori '90. Najznačajniji oblici javnih nastupa političkih stranaka bili su predizborni skupovi. Ovakav oblik javnih nastupa koristi se u svim kampanjama. Izborni stožeri većih političkih stranaka uglavnom su ih organizirali na javnim trgovima, sportskih igralištima ili u velikim dvoranama.

Prvi poslijeratni izbori u BiH (1996. – 1997.) su vođeni u smislu Daytonskog mirovnog sporazuma, odnosno, obuhvaćali su široko područje svojeg usmjerenja, od Ustava, kao temeljnog dokumenta svake države pa do najznačajnijih pitanja i problema povratka prognanih, izbjeglih i raseljenih osoba. Ta usmjerenja bila su temelj provedbe predizborne kampanje na osnovu kojih su predizborni kandidati pokušavali pridobiti glasove birača.

 

4. Politički marketing – medijski put prema propagandi i političkim ciljevima

Važno je razlikovati politički marketing od političke komunikacije. Politička komunikacija je oduvijek postojala kako bi udovoljila najvažnijim potrebama svakog oblika vlasti". Da bi se na vlast dospjelo, kao i da bi se ona obavljala, ili pak da bi se građanima polagali računi, politika mora biti komunikacija. To je razlog postojanja programa, platformi i ostalih političkih dokumenata. Politički marketing tiče se ''političkih organizacija koje usvajaju shvaćanja i tehnike poslovnog marketinga, koji bi im pomogli doseći njihove ciljevi''. Političke stranke, interesne skupine i mjesna vijeća su među onim entitetima koja provode marketinška istraživanja kako bi prepoznali brige građana, promijenili njihove stavove, udovoljili tim zahtjevima i učinkovitije priopćili što njihovi ''proizvodi'' zapravo ''nude''.

Kao takav, politički marketing proučava odnos između ''proizvoda'' političke organizacije i zahtjeva njegovog tržišta. Takve političke organizacije uključuju parlamente, političke stranke, interesne skupine i birokracije; zakonodavstvo njihovog proizvoda, politike ili sastanke; oni trguju javnošću, biračkim tijelom, članovima, financijskim donatorima, poreznim obveznicima ili onima koji su novčano uzdržavani. Kao aktivnost politički marketing, prema ''Political marketing and British political parties'', tiče se političkih organizacija (poput političkih stranki, parlamenata i vladinih odjela) koje usvajaju tehnike (istraživanje tržišta i dizajniranje proizvoda) i koncepte (želja da se zadovolji zahtjeve glasača), koji su izvorno korišteni u poslovnom svijetu, kako bi im pomogli da postignu svoje ciljeve (primjerice, pobijediti na izborima ili usvojiti zakon).

Politički marketing je, zaključimo, skup analitičkih, kreativnih i planskih akcija kojima politički subjekt nastoji da osigura što veću podršku sljedbenika i najšire javnosti u što efikasnijoj realizaciji političkih ciljeva, konkretnog političkog programa ili pak u osvajanju političke vlasti u parlamentarnim izborima, uz istovremeno osiguravanje materijalne baze svoga djelovanja. Politički marketing, ustvari, ne predstavlja ništa drugo nego najsuvremenije oblike postizanja raznih, samo prividno političkih ciljeva, koji predstavljaju i veoma značajan segment utjecaja na mase (propagande, indoktrinacije, socijalizacije, ''političkog odgoja'', ideologizacije, javnih odnosa i sl.). To ne predstavlja ništa drugo do primjenu rafiniranih metoda marketinga (filozofije, sistema i funkcije), ili bolje rečeno, ''marketing management-a'' (upravljanje uz pomoć marketinga) identično ekonomskoj sferi. Blizak pojam je i tzv. ''socijalni inženjering''.

Prema Francu Vregu, koncepcija političkog marketinga preko masovnih medija doprinijela je i određenim pozitivnim osobinama političkog komuniciranja prije svega istakla je osobnost kandidata, omogućila bolje odnose s javnošću, tražila kandidatovu sposobnost za komunikacijsku interakciju i u prvi plan postavila potrebe i interese građana[126].Obzirom na navedene definicije komercijalnog i političkog marketinga, može se utvrditi kako se politika radi bogatog iskustva političkog djelovanja samo poslužila visoko razvijenim i usavršenim metodama i tehnikama komercijalnog marketinga. Objašnjavajući sličnosti i razlike promidžbe u politici i ekonomiji, Spahić ističe da ''obje imaju za cilj (koristeći se gotovo identičnim metodama) modificiranje javnog mišljenja i uvjetovanja (ne)ponašanja mase u pravcu postizanja vlastitih ciljeva subjekata ekonomske i političke moći i to u dužem vremenskom periodu, što nije daleko od pojma indoktrinacije''[127].

 

5.  Propaganda – od komunikacije do manipulacije

Kada govorimo o pojmu „propaganda“ podrazumijevamo neki oblik komunikacije. Komunikacija se općenito određuje kao proces u kojemu „A“ komunicira s „B“ o „X“. Prema tome „A“ i „B“ mogu biti osobe, grupe ili društveni sustav. „A“ je pošiljalac poruke, a „B“ je primatelj te poruke. Komunikacija je proces konvergencije u kojemu neposredno ili posredujući odašiljatelj i primatelj stvaraju i dijele informacije. Komunikacijski elementi jesu: 1. komunikator; 2. poruka; 3. kanal; 4. publika; 5. povratna sprega (feedback) i 6. učinak poruke[128]. Sve te elemente treba promatrati u kontekstu u kojemu se dešavaju, kao i glede sociokulturnih značajki prostora i vremena. Znači li to da je svaka komunikacija ujedno i propaganda? Nema nikakve sumnje da svaka komunikacija ujedno znači i utjecaj. To je proces interakcije koji implicite sadrži i određene elemente usmjeravanja i djelovanja[129]. Edward Bernays je već 1928. godine u svom djelu „Propaganda“ izjavio: „Promidžba neće nikada odumrijeti. Razuman čovjek mora shvatiti da je promidžba moderan instrument s kojim se može boriti za boljitak i uz čiju se pomoć može uvesti red namjesto kaosa.“

Cilj propagande je prije svega utjecati na mišljenje druge osobe/ osoba, a samim time i na ponašanje.  Mediji, svi nabrojani, su odličan način kako proširiti mišljenje među što širu javnost. Ponekad je teško pojmiti razmjere programiranja kojima smo izloženi kroz velike medije. Da bismo bolje shvatili kako se to zbiva i da se to doista zbiva potrebno je vratiti se nekih osam do devet desetljeća unatrag, u vrijeme dok je stvar bila još u povojima. Tamo ćemo sresti čovjeka u kojega svakako treba uprijeti prstom kad se govori o sveprisutnom takozvanom PR-u, kratici od public relations, dakle slavnim – odnosima s javnošću[130]. Radi se o već spomenutom Edwardu Louisu Bernaysu, autoru popularnog djela „Propaganda“ koje mnogi nazivaju „Biblijom odnosa s javnošću“.

Zanimljivo je da se radi o čovjeku koje je bio osoba vrlo slabe karizme. U BBC- jevom dokumentarcu History of the Self rečeno je da nije uspijevao privući pažnju ni troje ljudi kad bi nešto javno izlagao. Opak, upravo je on udario temelje najvećem i najneumoljivijem stroju za programiranje u povijesti – „odnosima s javnošću“. U vrijeme dok riječ propaganda nije postala ozloglašena oni su se upravo tako i nazivali jer je njeno značenje zapravo širenje, a upravo se o tome i radi. O ciljanom širenju valova preko dubokog, neizmjernog i inače mirnog oceana ljudske svijesti[131]. Mnogi subjekti na neki način trebaju odnose sa javnošću, bez obzira radi li se o nekoj tvrtki, školi, ministarstvu i slično.

No, odnosi s javnošću od samih su početaka zamišljeni kao zahvat puno širih razmjera kojim se želi oblikovati cjelokupno društvo. Zanimljivo je uočiti i na kojim se pretpostavkama o biti bića uopće temelje. Kad se to sagleda, pojam odnosa s javnošću postaje pravi orvelovski eufemizam za uvjeravanje i laganje ljudi[132]. Doduše, ni u tom kontekstu izraz nije sasvim neprecizan (doduše, samo na hrvatskom) i dosta dobro oslikava stanje stvari jer pojam „odnosi s javnošću“ ponekad shvaćam i kao skraćeni oblik sintagme „spolni odnosi s javnošću“[133]. Pretpostavljam da je neki oblik tih „odnosa s javnošću“ oduvijek postojao. Na pamet odmah padaju religije, koje su sa svojom mješavinom istina i laži (gdje se dobiva najubojitije oružje: poluistina) plasiranih kroz slike, dominirale okupacijom ljudske svijesti stoljećima ili čak tisućljećima. Bila je to praktična metoda, u vremenima dok nije bilo masovnih medija, dok su informacije putovale sporo i usmenom predajom, dok su grupice ljudi bile prilično izolirane jedne od drugih.

Zato su religijske ideologije bile globalizirane i svojom dugom rukom dohvaćale ljude i u najzabačenijim krajevima, osvajajući njihova uvjerenja i namjere, te kroz svoje poruke učvršćujući politički poredak u kojem je vrlo mali broj ljudi, većinom povezanih krvnim lozama, vladao nad  većinom. Bila su to idealna vremena – za vladajuće. Nažalost, sve što je dobro prije ili kasnije završi. Dugo je i trajalo, ali svijet je malo po malo napredovao, pa su bile potrebne nove iluzije[134].

Marketinški mudraci često čine jednu osnovnu pogrešku. Uvjereni kako je javnost već spremna prihvatiti proizvod kojim se oni pripremaju osvojiti tržište, vjeruju kako je dovoljno jednostavno ga prezentirati, jer će se on sam „prodati“. Ova se pretpostavka općenito plaća neuspjehom ili osrednjim rezultatima. Kad je cilj osvojiti cjelokupno tržište, ovakvi su rezultati nedopustivi[135].

Ballardini navodi zanimljiv primjer – i tumačenje kojim povezuje biblijske teme i načela suvremenih medijskih kampanja – iz davnih vremena kada je  Sveti Pavao jednom akcijom usmjerenom na „direktni marketing“ pripremio teritorij za velike „reklamne kampanje“ koje su uslijedile. Direktni marketing zamišljen je (i koristi se) ponajprije za direktnu prodaju. U tom slučaju obilato se koriste usluge opinion makersa, odnosno onih koji su sposobni uvjetovati mišljenje velikog broja ljudi. Rad ove vrste omogućio je da se utvrdi imidž marke i korisno pripremio teren za završni stadij oglašavanja. Pavao je dakle usmjerio svoj mailing na sedam snažnih skupina mišljenja (Tesalonićanima, Korinćanima, Galaćanima, Rimljanima, Filipljanima, Efežanima, Kološanima) i trojici vođa koji će, sa svoje strane, obaviti ulogu katalizatora prema marki (Filemonu, Timoteju i Titu). Entuzijast direktnog marketinga do te mjere da mu je postao fanatični korisnik, Pavao je po svojem učinku, kako to vidi Ballardini, bio prvi guru direktnog oglašavanja i njime je uspio dosegnuti nedostižne vrhove misticizma, do te mjere da je posvuda vidio pisma. Ali Pavao je prvi uveo i komparativnu reklamu u njezinu najizravnijem obliku. Nisu mu nedostajale prigode da utvrdi prvenstvo kršćanstva kao marke, deklasirajući dotadašnji „hebrejizam“ kao svojevrsnu pod-marku koja je podbacila gotovo prevarivši potrošače[136].

 

6. Ratna propaganda – od strategije i taktike do Goebellsovih načela opće manipulacije društva

Prema  teoretičarima Krisu i Leitesu ratna propaganda ima dva osnovna cilja. Njih je potrebno pobliže razmotriti iz razloga navedenih još na početku rada – teoretski okviri koji nastoje pružiti sveobuhvatan pristup komunikaciji u propagandnom djelovanju zapravo su „svevremeni“ i moguće ih je – s humanističkog glediđšta nažalost – vidjeti i prepoznati u svim ratnim zbivanjima, pa tako i onima u vrijeme Domovinskog rata.

Prvi cilj je maksimalizirati učešće ljudi u aktivnostima svoje grupe. Pod time se podrazumijeva stvaranje grupnog identiteta,a to znači stvaranje osjećaja pripadnosti, užoj grupi u ratnim operacijama, pa sve do jačanja emocionalnog odnosa prema vlastitoj zemlji, odnosno domoljublju. Također pod te ciljeve podrazumijevamo i  identifikaciju pojedinaca s rukovodstvom i jačanje povjerenja u rukovodstvo, prihvaćanje osnovnih vrijednosnih usmjerenja, odnosno ratnih ciljeva i stvaranje samopouzdanja i povjerenja da će se postavljeni ciljevi ostvariti. Drugim riječima, maksimalizacija učešća pojedinca u ratnom naporu postaje jednaka onome što se naziva visoki moral[137]

Drugi cilj je u osnovi „obrnuta slika u ogledalu“, odnosno minimalizacija učešća neprijatelja u aktivnostima vlastite grupe. Znači, unositi podjele unutar grupe, stvarati nepovjerenje prema vodstvu, djelovati na gubitak samopouzdanja i dovoditi u sumnju vrijednosne osnove i ratne ciljeve neprijatelja[138].

Ova dva osnovna cilja su komplementarna i uvjetno se mogu razlikovati s obzirom na propagandu „prema van“ prema neprijatelju, i „prema unutra“, prema vlastitom narodu. Zanimljivo je da je ratna propaganda razrađenija i usmjerenija prema „neprijatelju“, dok je propagandno djelovanje unutar vlastite sredine slabije razvijeno.

Ratnu propagandu možemo podijeliti na strategijsku, taktičku i konsolidacijsku. Strategijska propaganda ima za cilj  stvaranje općih psiholoških pretpostavki za ostvarivane postavljenih političkih i strategijskih ciljeva. Ona je usmjerena na čitavu populaciju, naglašava opća vrijednosna opredjeljenja i pokušava osigurati podršku rukovodstvu zemlje. Primjer strategijske propagande je ukupna politika masmedijskog djelovanja u nekoj zemlji.

Taktička propaganda primjenjuje se i prije i usporedno s borbenim operacijama, a cilj joj je narušiti borbeni moral neprijatelja i poticati dezerterstvo i predaju, i na taj način olakšati postizanje vojnih ciljeva uz smanjenje vlastitih žrtava.

Konsolidacijska propaganda je usmjerena na civilno stanovništvo, prvenstveno u području koje je osvojeno, odnosno u kojem je neprijatelj imao znatnu podršku. Cilj takvog propagandnog djelovanja je da se objasni pravednost vlastite borbe i da se zadobije podrška onih koji su ranije podršku davali neprijatelju[139]. Vrlo je lako povezati ratnu propagandu sa psihološkim ratom jer se zapravo nadopunjuju. Cilj psihološkog rata je, dakle, izmijeniti stavove, vrijednosti, mišljenja i ponašanje pripadnika napadnute strane u svoju korist, prisiliti ih na pokornost, upravljati njihovim ponašanjem, a da toga nisu niti svjesni[140]. Takav cilj ostvaruje se različitim pritiscima i manipulacijama psihološkog rata , čime se nameće određeni sustav vrijednosti, ovisnosti i nadmoći.[141]

Dr Ivan Šiber na temelju medijskih iskustava i Drugog svjetskog rata, te analize 272 radio emisija predstavlja devet propagandnih obilježja njemačke propagande, s time da su neke od njih raščlanjene u manje elemente:

  1. Kohezija – unutarnji sukob
    1. Stvaranjem nepovjerenja u uobičajene izvore informiranja
    2. Suprostavljanje jedne grupe drugoj
    3. Suprostavljanje ljudi njihovim rukovodiocima
    4. Preuveličavanje krizne situacije
    5. Stvaranje osjećaja krivice
    6. Stvaranje straha od pete kolone (unutarnjeg neprijatelja)
    7. Poticanje fatalizma
    8. Strategija terora
  2. Pozitivno – negativna dimenzija
  3. Vremenska dimenzija propagande
  4. Dimenzija osobnosti
  5. Dimenzija stratificiranosti
  6. Dimenzija autoriteta
  7. Dimenzija kolokvijalnosti
  8. Dimenzija neposrednosti
  9. Dimenzija ponavljanja

Paul Joseph Goebbels[142] je kao Reichov ministar narodnog prosvjećenja i propagande od 1933. do 1945. godine bio i jedan od najbližih suradnika i najvećih obožavatelja Adolfa Hitlera. Poznat je po svojim energičnim govorima koji su osim velike količine propagande, sadržavali i ogromnu dozu antisemitizma, te ga zbog toga mnogi povjesničari smatraju glavnim krivcem za Kristalnu noć[143]. U potpunosti se posvetio propagandi, što je u početku činio kao urednik novina Der Angriff i kao autor mnogih nacističkih plakata i postera. Njegove propagande tehnike bile su izrazito cinične. Jednom je prilikom napisao: „Dobra propaganda je ona koja vodi ka uspjehu, a loša je ona koja ne može ispuniti očekivani učinak. Zadatak propagande nije da bude inteligentna, već da bude uspješna“.

Goebbelsove zabilješke tijekom Drugog svjetskog rata su sistematizirane i mogu nam objasniti glavne principe ratne propagande, ovdje navodimo samo neke koje su u dijelovima ili u potpunosti primjenjivane, svjesno ili nesvjesno u dijelu medija, neovisno o stranama i opredjeljenjima za koja su se „sredstva informirnaja“ zauzimala. Riječ je o tome da se načela iskrivljavanja, propagande i manipulacije gotovo uvijek primjenjuju na isti način, samo su možda konkretni sadržaji i praktična primjena donekle različita obzirom na razdoblje ili povijesne događaje.

  1. Propagandist mora voditi računa o podacima dobivenim istraživanjem javnog mnijenja i obavještajnih službi.
  2. Goebbels je bio svjestan da propaganda mora voditi računa ili o činjenicama ili o željama ljudi. U suprotnom, ona je u vakuumu i ne može djelovati. Ono propagandno djelovanje koje pokušava konstruirati „činjenice“ koje nisu sukladne prevladavajućim očekivanjima i nadama, unaprijed je osuđeno na neuspjeh.

  3. Propaganda se mora planirati i voditi iz samo jednog mjesta
  4. Na taj način se osigurava učinkovitost i konzistentnost propagande aktivnosti. Jedinstveni izvor (autoritet) mora ispunjavati tri osnovne funkcije:

    1. On mora davati sve propagande direktive
    2. On mora objašnjavati propagande smjernice svojim suradnicima i održavati njihov moral.
    3. On mora nadgledati aktivnosti ostalih agencija koje imaju propagandne uloge.

    Poznate su Goebbelsove riječi Hitleru: „Ja smatram da sada, kada je osnovano Ministarstvo za propagandu, da mu moraju biti podređene sve institucije koje propagandno djeluju: novosti  i kultura, obrazovanje i zabava.“

  5. Propaganda mora djelovati na politiku neprijatelja i njegove akcije.
  6. Osim na moral neprijatelja, propaganda bi trebala djelovati na još četiri načina:

    1. Sprječavati objavljivanje propagandistički poželjnog materijala ako bi on mogao neprijatelju pružiti dragocjene informacije.
    2. Omogućiti otvoreno širenje informacija i propagande čiji sadržaj ili tok dovodi do toga da neprijatelj dođe do željenih zaključaka.
    3. Poticati neprijatelja da pruži relevantne informacije o sebi.
    4. Ne spominjati i ne iznositi svoje stavove o problemima i aktivnostima saveznika, jer bi u suprotnom to moglo dovesti do skretanja pažnje saveznicama i drugačijem reagiranju i odustajanju od nekih akcija.

     

  7. Propaganda mora, da bi se uočila, probuditi interes publike i mora se širiti kroz medij koji pobuđuje pažnju.
  8.  

  9. Jedino vjerodostojnost treba odlučiti da li će propaganda biti zasnovana na istini ili na laži.
  10. Goebbelsova moralna pozicija je jasna: on govori istinu, neprijatelj laže. U stvarnosti njegovo osnovno polazište je bilo korisnost, a ne moralnost. Istinu treba upotrebljavati što je češće moguće češće, dok laž treba upotrebljavati jedino onda kad ne može biti negirana.

  11. Vjerodostojnost informacije i mogući efekti komunikacije određuje politiku cenzuriranja.
  12. Jedan od osnovnih Goebbelsovih stavova bio je „da su informacije ratno sredstvo; njihova je uloga da služe ratu, a ne informiranju“.

  13. Treba koristiti materijal neprijateljske propagande kad on pomaže vlastitim propagandnim ciljevima.
  14.  

  15. Propaganda pomoću glasina treba se upotrebljavati kad je teško vjerovati u službene informacije ili kad službene informacije dovode do neželjenih posljedica.
  16.  

  17. Propaganda mora nazivati stvari i ljude prepoznatljivim frazama i parolama.
  18.  

  19. Propaganda prema vlastitoj zemlji mora stvarati optimalnu razinu bojazni.
  20. Previše bojazni dovodi do panike i demoralizacije; premalo do samozadovoljstva i pasivnosti. I jedno i drugo blokira akciju.

  21. Propaganda mora omogućiti da se projicira agresija.
  22.  

  23. Propaganda ne može sama izazvati promjene, mora joj pomoći stvarnom, konkretnom akcijom.
  24. „Sada ne možemo više ništa učiniti propagandom, ono što nam treba su pobjede, samo pobjede.“

 

7.  Zaključak

Veliku većinu načela ratne propagande kao cjelovitog sustava iskrivljavanja javnosti i obmanjivanja javnosti iz vremena Prvog i Drugog svjetskog rata na prostorima bivše jugoslavenske države nalazimo i u sustavnoj upotrebi i korištenju i u razdoblju Domovinskog rata. Činjenice i primjeri sustavne i kroz duže vrijeme korištene manipulacije radi stvaranja uznemirenosti i strahova jasno pokazuju kako fenomen političke i ratne propagande prelazi smišljeni i stupnjevani „put“ od prvih „vijesti“ pa do komentara i tekstova u kojima više i „ne treba“ dokazivati što je stvarno a što ne. Povijest pokazuje kako praktički ni u jednom predratnom razdoblju ljudi nisu odjednom „poludjel“ i odlučili ratovati. Rat je posljedica brojnih faktora među kojima je važno, ako ne i presudnu, ulogu imala ratna – i medijska - propaganda. Primjerice, s jedne strane, izazivala se kroatofobija i prikazivalo (većinu) Hrvata u svjetskoj javnosti kao pripadnike jednog ustašoidnog i genocidnog naroda. U sklopu Operacije „Opera“ 1991. godine, kako se navodilo tada u medijima, postavili su agenti obavještajne službe JNA bombe u zagrebački sinagogu i na židovsko groblje u Zagrebu, nastojeći prikazati da su to počinili Hrvati, koje se nastojalo prikazati kao osobito antisemitski orijentirane i spremne na progon Židova.

Uoči Domovinskog rata propaganda često se služila lažnim tvrdnjama kako bi potakla mržnju Srba prema Hrvatima, što je opet proizvodilo i suprotan učinak, a što je opet odgovaralo ratnim huškačima na cijelom prostoru. Neke od tih lažnih tvrdnji bile su kako „Hrvati obnavljaju ustašku državu“ i planiraju „novi genocid nad Srbima…“ da bi podigli oružanu pobunu radi spašavanja života. Spominjali su i ugroženost od Tuđmanove Hrvatske koja je nastavak NDH  i ustaške politike. Propaganda u medijima u Srbiji iznosi i optužbe kako su Hrvati uvijek u prošlosti bili „genocidan narod“ i prikazuje Republiku Hrvatsku kao „kontinuitet i proizvod militantnoga katolicizma“. U sklopu takvoga prikazivanja Hrvata kao „genocidnog naroda“ tretira se sadašnja Hrvatska kao „ustaška, rasistička i fašistička tvorevina“. Osim prema Hrvatima, velikosrpska propaganda bila je usmjerena i prema Albancima. Iznesene su tvrdnje kako Albanci vrše genocid nad Srbima na Kosovu, uz naglašavanje izvršenja masovnih silovanja na Kosovu od strane Albanaca.  Također, jedna od tvrdnji takve propagande je kako je raspad SFRJ – a i ratove nametnuo Zapad, odnosno kako postoji američko-zapadno europska zavjera protiv srpskog naroda. Srpski mediji bili su skoro u potpunosti orijentirani na mobilizaciju srpske javnosti za podršku rata izazivanjem negativnih emocija kao što su strah i mržnja. Nimalo se nije brinulo o činjenicama, pa čak niti o tehničkim detaljima koji bi mogli kompromitirati takvu djelatnost

Zahvaljujući tome što su i ne-Srbi kao stanovnici susjednih država bili izloženi srpskoj propagandi, ta propaganda je kod njih izazivala reakciju širenja straha i mržnje prema Srbima, pa je upravo – što je totalni društveni apsurd ali i zakonitost političke i ratne propagande - srpska ratna propaganda rabljena kao jedno od sredstava za razvijanje i poticanje hrvatske, bošnjačke te albanske ratne propagande, U tome se kao jedan od primjera ističe TV emisija Slikom na sliku HRT-a u kojoj je upravo propagandni materijal Radiotelevizije Srbije bio popularan kao dio sadržaja. Nažalost, ratna propaganda „na svim stranama“ u svojim je medijskim oblicima poprimala destruktivne i huškačke razmjere, gdje su vjerodostojno i istinito informiranje – a posebno činjenice – bile „podgurnute“ u stranu. Mediji su time, bez obzira na boju, davali veliki doprinos općoj ratnoj psihozi u kojoj su najvažniji postali ratni ciljevi, bez obzira o kojoj se strani radilo.

U takvom općem stvaranju predratne i ratne psihoze, medijska propaganda postaje čvrsti i uobličeni „sustav povjerenja“, obzirom da se pokazuje kako u vremenima straha, uznemorenosti i fokusiranja na pojedinačne slučajeve u kojima se posebno pretjeruje s emocijama, djecom, civilima, nedužnima i najranjivijim društvenim skupinama. Svaki poziv na pozitivne vrline i razum postaje – ponovo apsurdno – čak i „dokaz“ o ugroženosti i/ili nastojanju „sila zla“ da onemoguće cijelo vrijeme poticano „pravo na rat i obranu“. Isto tako, gotovo je apsurdno i da je širenje povjerenja u javnosti (ili javnostima sukobljenih strana), nakon određene točke kada politička propaganda postane gotovo isključivo gruba i puka ratna propaganda, praktički nemoguća kada manipulacija i propaganda uzmu zamah. Moglo bi se i reći da je „borba“ protiv manipulacija ratne propagande najefikasnija još dok vladaju mirnodopski uvjeti, no tada je pozornost javnosti usmjerena na mnoge druge manipulacije – zabavom, skretanjem pažnji na manje važne događaje, celebrity-je ili moguće prirodne katastrofe. Omno što zasigurno valja činiti, da istaknemo i neke od načela Noama Chomskog, jest zalaganje za solidarnosti i povezanost ne samo ljudi u društvu, već posebno u sferama komunikacije i informiranja. Ponajviše stoga jer su to i vrijednosti koje najčešće stradaju u počecima (pred)ratnog planiranja, posebno i planiranja ratnih kampanja koje vrlo sliče kampanjama „mirnodopskog marketinga“, promoviranja određenog proizvoda i usluge.

 

DODATAK: ANALIZA DIJELA SADRŽAJA VEČERNJEG LISTA I SLOBODNE DALMACIJE  U RH – RAZDOBLJE 1991. – 1995.

O utjecaju medija na javnost i na javno mišljenje govori se već neko vrijeme te je njihov utjecaj neupitan. Masovni mediji dolaze do svakog pojedinca te svojim porukama oblikuju način razmišljanja, ali i teme o kojima će javnost misliti. Kako bi detaljnije razložili osnovne misli ovog rada kroz načela političkog komuniciranja tijekom ratnog razdoblja Domovinskog rata te pokazali pobliže odnose kojime vlast putem medija, odnosno pojedinci na vlasti, utječu na percepciju javnosti o ratnom djelovanju. Za ovaj rad napravljena je analiza sadržaja dnevnih novina Večernji list i Slobodna Dalmacija. Analiza se provodila na primjeru Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije upravo  zbog njihove važnosti u informiranju javnosti tijekom tog razdoblja. Večernji list je karakterističan za kontinentalni dio Hrvatske, dok je Slobodna Dalmacija čitanija u Dalmaciji, posebice Splitu.

Temu je zanimljiva s medijskog i društvenog aspekta i na ovaj način nije dosada dovoljno promatrana.  Naravno, moguće ju je i mnogo šire zahvatiti ali ovdje je riječ o gotovo pionirskim nastojanjima da se ucrtaju neki „putokazi“ u objektivn(ij)oj analizi medijskih sadržaja. Mišljenja smo da su takvi pristupi i nužni jer tadašnju situaciju danas, u 2014. godini, možemo i moramo sagledati iz udaljenosti te lakše protumačiti poruke koje su se tada slale javnosti. Također, pitanje političke komunikacije i ratne propagande je značajno i jer pokazujući utjecaj medija na javno mišljenje možemo izvući i značajne zaključke o tome što i kako s medijima danas i kako odrediti i ublažiti medijske manipulacije u budućim društvenim događanjima od općeg značaja.

Jedna je činjenica da, o ratu, koji je sam po sebi sigurno apsurdan i ne-čovječan, većina ljudi i ono što zovemo javnost dobiva sliku o ratovanju kao neizbježnom i nužnom fenomenu bitnom  za realizaciju slobode. Kroz tri varijable koje su se učinile najvažnijima za političku komunikaciju, nastojali smo prikazati  učinak medija na mišljenje javnosti o situaciji u Hrvatskoj tijekom rata, te o razmišljanjima tadašnje vlasti o budućnosti Hrvatske.

Za provedbu istraživanja koristili smo se arhivskim izdanjima Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije. S obzirom na velik obujam građe, analiza obuhvaća samo prve brojeve svih mjeseci u godini, u razdoblju od 1991. godine do 1995. godine. Dakle provedena je analiza na 60 brojeva Večernjeg lista, te na 60 brojeva Slobodne Dalmacije što znači kako ukupna analiza obuhvaća 120 izdanja navedenih novina kroz navedeno razdoblje. Podaci su analizirani pomoću Microsoft Excel 2010 programa. Riječ je, dakle, o transverzalnom istraživanju s namjernim uzorkom kojim se nastoji obuhvatiti cijelo razdoblje Domovinskog rata, a cilj je bio da posluži i kao moguće polazište za istraživačke radove i drugim istraživačima i znanstvenicima.

 

Kriteriji i okvir istraživanja

U ovom istraživanju tzv. zavisna varijabla (y) je politička komunikacija, a nezavisne varijable (x) su političke stranke za vrijeme Domovinskog rata, zatim članci na temu sukoba između Hrvata i Srba, te poticanja Hrvata na samostalnost putem članaka o ulasku u Europsku zajednicu.

 

Nezavisne varijable  

Indikatori varijabli     

X1- političke stranke

Utjecaj HDZ-a, odnosno Franje Tuđmana na mišljenje javnosti o ratu

X2 – sukobi

Utjecaj spominjanja sukoba na daljnji razvoj rata

X3-Europska zajednica

Uloga političke komunikacije u pripremi hrvatskog naroda na prelazak iz jedne zajednice u drugu

 

Rezultati analize

A. Analiza Večernjeg lista od 1991. do 1995. godine

 

Tablica br. 1: Članci na temu Franje Tuđmana tijekom 1991. – 1995.

HDZ/TUĐMAN

1991.

1992.

1993.

1994.

1995.

SIJEČANJ

10

2

5

4

19

VELJAČA

1

1

5

1

3

OŽUJAK

2

5

/

6

3

TRAVANJ

/

1

3

2

3

SVIBANJ

6

2

3

4

1

LIPANJ

2

1

5

4

3

SRPANJ

1

1

2

3

2

KOLOVOZ

3

/

3

2

3

RUJAN

5

1

1

1

6

LISTOPAD

1

2

5

1

2

STUDENI

1

1

1

1

5

PROSINAC

4

1

3

3

4

UKUPNO

36

18

36

34

54

Izvor: autori analize

 

Tijekom Domovinskog rata počinju se spominjati sve češće riječi sloboda, samostalnost, suverenost, a kao nositelj promjena na području Republike Hrvatske izdvaja se stranka Hrvatska demokratska stranka, s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Kao prvu  varijablu izdvojila su se tekstovi i pojavljivanje Franje Tuđmana kao glavnog predstavnika političke stranke u člancima tijekom rata. Za tu varijablu smo se odlučili upravo zbog velike uloge i utjecaja HDZ-a i Franje Tuđmana u stvaranju prvih političkih stranaka u Republici Hrvatskoj pa u vezi s time i osvnim sadržajem njihove političke komunikacije. Ukupan broj članaka koji smo analizirali na temu predsjednika Franje Tuđmana je 178. Prosječno je po godini objavljeno 36 članaka.

Kako bi se određena ideologija uspješno širila, te kako bi poruka došla do ljudi potrebno je konstantno isticati određene riječi ali i osobe. Naravno, osoba, njen karakter te javni imidž moraju biti u skladu s idejom koja se širi. Upravo zato, HDZ je tijekom rata morao imati osobu koja će dopirati do javnosti i koju će javnost cijeniti i slijediti. Zanimljivo je pratiti pojavu broja članaka o Franji Tuđmanu tijekom Domovinskog rata.  Osim 1992. godine koja je u ovom slučaju iznimka koja se može objasniti ratnim okolnostima, primjećuje se blagi rast pojave članaka o Franji Tuđmanu. Većina ih se veže uz priznavanje Hrvatske od strane drugih država ili poruke o važnosti slobode hrvatskog naroda.

 

Tablica br. 2: Članci na temu rata između Hrvata i Srba tijekom 1991. – 1995.

RAT

1991.

1992.

1993.

1994.

1995.

VELJAČA

/

7

5

/

2

OŽUJAK

/

3

7

2

8

TRAVANJ

17

16

/

7

6

SVIBANJ

7

13

8

10

19

LIPANJ

27

18

8

4

8

SRPANJ

21

17

12

6

5

KOLOVOZ

25

14

4

7

8

RUJAN

36

13

9

6

8

LISTOPAD

45

13

9

3

8

STUDENI

33

13

9

14

13

PROSINAC

19

12

6

5

6

UKUPNO

230

139

77

64

91

Izvor: autori analize

 

Od 1991. do 1995. godine u Večernjem listu je objavljen 781 članak na temu sukoba Hrvata s Srba. Prosječan broj članaka po godini iznosi 156 članka. Prema teoriji o ratnoj propagandi lako je uočiti važnost medija u promicanju rata. Tijekom 1991. godine kada je rat zapravo i počeo, članaka o sukobima između Hrvata i Srba te o „zahuktavanju“ rata, je iznimno velik broj - čak 241. Brojka je u odnosu na sve druge teme uistinu visoka. Kako se kraj privodi kraju, ovaj se broj polako smanjuje. Unatoč smanjenju broja članaka o Domovinskom ratu, 106 brojeva godišnje je još uvijek dovoljno velika brojka kako bi se javnost obavještavala i držala u osjećaju „straha rata“.

Primjer: Posebno nam je privukao pozornost članak koji se ističe naslovom: „Motivi za borbu“.  U samom početku članka citira se dr. Tuđmana koji kaže: „Za vrijeme agresije na Sloveniju oko 1200 pripadnika JNA predalo se ili je zarobljeno, a među njima ima i Srba. Uvjeren sam da ni Srbin iz Šumadije ni Hrvat iz Zagorja nemaju razloga boriti se oružjem protiv bilo kojeg običnog čovjeka.“ Tu možemo primijetiti lagani uvod kojim predsjednik Tuđman iskazuje kako ima razumijevanja za pojedince. Međutim, članak se nastavlja: „ (…) ali svaki čovjek ima pravo i dužnost braniti svoju domovinu.“ Vidimo isticanje patriotizma i osjećaja za domovinu kako bi se  ljude prozvalo da se moraju „ustati“ i boriti se za njihovo bez obzira na njihove osjećaje jer je to njihova dužnost prema domovini.

Treća varijabla koju smo odabrali je zanimljiva upravo iz razloga jer ju je lako povezati sa suvremenim dobom pa tako i suvremenim novinarstvom. Za vrijeme dok se govori o slobodi i samostalnosti zanimljivo je kako se istovremeno u medijima već spominje i ulazak u Europsku zajednicu, odnosno prethodnicu sadašnje Europske unije.

 

Tablica br. 3: Članci na temu ulaska u Europsku zajednicu tijekom 1991. – 1995.

UN/EU

1991.

1992.

1993.

1994.

1995.

SIJEČANJ

9

4

6

9

17

VELJAČA

/

2

1

/

3

OŽUJAK

/

8

2

2

4

TRAVANJ

/

2

6

3

5

SVIBANJ

/

2

1

1

3

LIPANJ

/

3

2

1

5

SRPANJ

1

2

2

/

2

KOLOVOZ

3

2

2

1

3

RUJAN

1

2

1

1

2

LISTOPAD

/

1

1

3

2

STUDENI

/

1

3

2

/

PROSINAC

2

/

2

3

/

UKUPNO

16

29

29

26

46

Izvor: autori analize

 

Već početkom rata, 1991. godine,  moguće je pronaći 16 članaka na temu ulaska Hrvatske u Europsku zajednicu. Teme su vrlo slične onima objavljivanima i pred ulazak Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine. Uvjeti koje Hrvatska treba ispuniti, problemi koji koče Hrvatsku pri tome, te mišljenja javnosti o tome. Kako se rat privodi kraju te se smanjuje broj članaka o sukobima i ratu sa Srbima, povećava se broj članaka o potrebi za ulaskom Hrvatske u veću zajednicu.

 

B. Analiza Slobodna Dalmacije od 1991. do 1995. godine

Prema istim varijablama prema kojima je analiziran Večernji list, analizirana je  i Slobodna Dalmacija, Tako je prva varijabla pojavljivanje Franje Tuđmana u člancima tijekom rata. Kao što je već objašnjeno ranije u tekstu, za tu varijablu smo se odlučili upravo zbog velike uloge HDZ-a i Franje Tuđmana u stvaranju prvih političkih stranaka u Republici Hrvatskoj što je imalo odraza i na ukupnu percepciju sadržaja medijske propagande, odnosno tadašnje političke propagande i ,rekli bismo, političkog marketinga s osvnim tezama koje su opetovane.

 

Tablica br. 4: Članci na temu Franje Tuđmana tijekom 1991. – 1995.

HDZ/TUĐMAN

1991.

1992.

1993.

1994.

1995.

SIJEČANJ

4

/

1

2

3

VELJAČA

1

3

3

3

1

OŽUJAK

/

2

4

5

2

TRAVANJ

/

3

3

7

4

SVIBANJ

2

4

1

3

5

LIPANJ

4

7

1

2

5

SRPANJ

2

2

1

6

2

KOLOVOZ

4

3

2

4

3

RUJAN

3

4

4

3

4

LISTOPAD

2

3

5

3

3

STUDENI

4

2

3

2

2

PROSINAC

3

/

5

5

1

UKUPNO

29

33

33

45

35

Izvor: autori analize

 

Kao drugu varijablu važnu za političku komunikaciju tijekom Domovinskog rata odabrane su teme usko vezane uz sama ratna događanja. Znači, uglavnom one članke koji su spominjali početke sukoba Hrvata sa Srbima, te se odnosili i na samo praćenje tijeka Domovinskog rata.

 

Tablica br. 5: Članci na temu rata između Hrvata i Srba tijekom 1991. – 1995.

RAT

1991.

1992.

1993.

1994.

1995.

SIJEČANJ

5

37

42

27

13

VELJAČA

1

16

2

2

1

OŽUJAK

2

1

4

/

5

TRAVANJ

11

13

1

1

2

SVIBANJ

6

7

/

7

9

LIPANJ

17

16

1

2

3

SRPANJ

12

9

2

4

4

KOLOVOZ

2

7

3

2

5

RUJAN

12

10

17

6

3

LISTOPAD

20

9

6

16

23

STUDENI

18

7

7

12

2

PROSINAC

22

6

18

9

7

UKUPNO

128

138

103

88

77

Izvor: autori analize

 

Iako se primijeti nešto manja zastupljenost članaka na temu rata u odnosu na Večernji list, očigledno su takvi tekstovi tijekom ratnog razdoblja dominirali i u Slobodnoj Dalmaciji.

 

Tablica br. 6: Članci na temu ulaska u Europsku zajednicu tijekom 1991. – 1995.

UN/EU

1991.

1992.

1993.

1994.

1995.

SIJEČANJ

1

/

2

3

12

VELJAČA

1

1

/

2

2

OŽUJAK

/

2

1

1

3

TRAVANJ

/

1

3

/

2

SVIBANJ

2

/

/

2

1

LIPANJ

/

1

3

1

4

SRPANJ

2

2

1

1

2

KOLOVOZ

4

2

1

/

1

RUJAN

2

/

/

/

4

LISTOPAD

/

/

4

1

1

STUDENI

/

/

2

4

1

PROSINAC

1

2

1

1

/

UKUPNO

13

11

18

16

34

Izvor: autori analize

 

Primjer: Članak pod naslovom „Jamstvo EZ“

Razborita hrvatska politika koja ide za demokratskim rješenjem dokazala se te  je ne samo formalno dobila međunarodno priznanje – takacv je bio službeni i medijski temelj za daljnju političku promociju Hrvatske, što je trebalo rezulrtirati jamstvom EZ da će Slovenija i Hrvatska nakon tromjesečne odgode svojih odluka o samostalnost i suverenosti, dobiti punu potporu i slobodne ruke za provođenje odluka: savez suverenih država ili razlaz. „To je zapravo, usudio bih se reći, otvoren put za međunarodnu legalizaciju života republika“ – rekao je dr. Franjo Tuđman citiravši pri tome ponovo izjave sve trojice ministara Europske zajednice: „Gospodo, vi ste poslije tri mjeseca  slobodni u svakom pogledu!“.

Članak je zanimljivo zbog isticanja riječi jamstvo, razborita hrvatska politika, demokratsko rješenje te sloboda u svakom pogledu. Također ističe se važnost Europske zajednice jer se prihvaćanjem činjenice da nas EZ prihvaća i jamči za nas, daje osjećaj njene važnosti za razvoj i održavanje Hrvatske. Pri pogledu na siječanj od 1991. do 1995. godine odmah se primijeti prvo lagani rast članaka na temu Europske zajednice, što dovodi i do naglog skoka u siječnju 1995. godine. Teme vezane uz Europsku zajednicu su ipak najmanje zastupljene od tema koje smo odabrali za analizu sadržaja. Ipak zanimljivo je promotriti članke iz sadašnje perspektive kada je Hrvatska u Europskoj uniji te kada znamo kako se vodila medijska propaganda Europske unije. Primjećuje se velik broj članaka koji Europsku zajednicu opisuju kao ono što nam treba biti cilj. Tako se navode uvjeti koje nismo ispunili, odnosno što Europska zajednica očekuje od Hrvatske. Veliki broj članka se odnosi i na priznavanje Hrvatske kao samostalne države te se navode države koje su za ulazak Hrvatske u Europsku zajednicu, te one koje to još odbijaju.

 


[113]  Plenković, Mario Teorija i praksa javnog komuniciranja, Zagreb, 1983., str. 183.

[114]  Pupovac, M., Politička komunikacija, Zagreb, August Cesarec, 1990., str. 28.

[115]  Pupovac, M., nav. dj. str. 34.

[116]  Pupovac, M., nav. dj. str. 42.

[117]  Pupovac, M., nav. dj. str. 50–51.

[118]  Pupovac, M., nav. dj. str. 52.

[119]  Inić, S., Govorite li politički?, Beograd: GRO 'Kultura', 1984., str. 30–31.

[120]  Inić, S., nav. dj., str. 35.

[121]  Tomić Z., nav. dj. str. 64

[122]  McNair, B., Uvod u političku komunikaciju, FPZ, 2003., str. 13.

[123]  Peruško Čulek, Z., Demokracija i mediji, Barbatm, Zagreb, 1999., str. 229.

[124]  Splichal, S., Reproducing Political Capitalism in the Media of East-Central Europe, Medijska istraživanja, 2000., god. 6, br. 1., 5.-19.

[125]  Jakubowicz, K., Westernization and Westification: Social and Media Change in Central and Eastern Europe, A Polish Case Study, Medijska istraživanja, 2001., VII, br. 1.-2., 5-25.

[126]  Vreg, Franc, Političko uvjeravanje i politički marketing, u: Politilki marketing, ur: Slavujević, Beograd, 1990., str. 75.

[127]  Spahić, B., Izazovi političkog marketinga, Compact, Sarajevo, 2000., str. 69–70.

[128]  Šiber, I. „Politički marketing“, Zagreb, Politička kultura, 2003., str. 143.

[129]  Isto, str. 144.

[130]  Mišak, K. „Dečki odjebite u skokovima“, Zagreb, TELEdisk d.o.o., 2013., str. 1.

[131]  Isto, str. 2.

[132]  Isto, str. 1.

[133]  isto

[134]  Mišak, K. „Dečki odjebite u skokovima“, Zagreb, TELEdisk d.o.o., 2013., str.2

[135]  Ballardini, B. „Isus pere bjelje“, Zagreb, Fraktura, 2010., str. 95.

[136]  Isto, str. 97.

[137]  Šiber I. „Ratna propaganda“, u Politička misao, Vol. 29 No. 1, Ožujak 1992., str. 89.

[138]  isto

[139]  Šiber I. „Ratna propaganda“, u Politička misao, Vol. 29 No. 1, Ožujak 1992., str. 90-91.

[140]  Ranogajec V., „Psihološki rat“, Polemos 3, 2000., str. 147.

[141]  isto

[142]  Vidi podrobnije u : Šiber, I., „Ratna propaganda“, Politička misao, Vol. XXIX (1992.), No.1, str. 89-106.

[143]  Kristalna noć – odnosi se na događaj u studenome 1938. godine  nacističkoj Njemačkoj, u okviru sustavnog progona Židova. Nacistička stranka je u noći s 9. na 10. studenoga organizirala protužidovske izgrede, a po razbijanju stakala izloga, kasnije je ta noć nazvana Kristalna noć. Međutim, sam događaj nije imao ništa „romantičnog i sjajnog“ kao naziv, jer je uništeno je i opljačkano 7. 000 trgovina, oskvrnjena su židovska groblja, spaljeno je 177 sinagoga,te je ubijen 91 Židov. Oko 30. 000 Židova uhićeno je i odvedeno u koncentracijske logore.

 

Literatura i izvori:

Alić S., „Mediji – od zavođenja do manipuliranja“, Zagreb, AGM, 2009.

Ballardini B., „Isus pere bjelje- kako je Crkva izmislila marketing“, Zagreb, Fraktura, 2010.

Chomsky N., „Mediji, propaganda i sistem“, Čvorak, Zagreb, 2002.

Cottle S., „Informacije, odnosi s javnošću i moć“, Zagreb, Medijska istraživanja, 2009.

Inić, S., „Govorite li politički?“, Beograd: GRO 'Kultura', 1984.

Malović, Stjepan,  „Novine“, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2003.

McNair, B., „Uvod u političku komunikaciju“, FPZ, 2003.

Mišak, K., „Dečki, odjebite u skokovima“, Zagreb, TELEdisk, 2013.

Peruško Čulek, Z., „Demokracija i mediji“, Barbatum, Zagreb, 1999.

Plenković, M., „Teorija i praksa javnog komuniciranja“, Zagreb, 1983.

Pupovac, M., „Politička komunikacija“, Zagreb, August Cesarec, 1990.

Sapunar, M., „Novi mediji i novi sustav komuniciranja“, Zagreb, 1998.

Spahić, B., Izazovi političkog marketinga, Compact, Sarajevo, 2000.

Šiber,  I., „Politički marketing“, Zagreb, Politička kultura, 2003.

Vreg, F., Političko uvjeravanje i politički marketing, u: Politilki marketing, ur: Slavujević, Beograd, 1990. 

Pdf članci:

Jakubowicz, K., Westernization and Westification: Social and Media Change in Central and Eastern Europe, A Polish Case Study, Medijska istraživanja, 2001., VII, br. 1.-2., 5-25.

Ranogajec V., „Psihološki rat“, Polemos 3, (2000.), 1: 145-156.

Senjković R., „Propaganda, mediji, heroji, mitovi i ratnici“, Polemos 4, (2001.). 2: 33-79.

Splichal, S., Reproducing Political Capitalism in the Media of East-Central Europe, Medijska istraživanja, 2000., god. 6, br. 1., 5-19.

Šiber, I., „Ratna propaganda“, Politička misao, Vol. XXIX (1992.), No.1, str. 89-106.

Internetske stranice:

http://HRTaktualnostifiles\HRTaktualnosti.htm, 20.04.2014.

http://www.net.com, 21.03.2014.

 

Mass Media „Moments of Truth“ – from Political Communication and Political Marketing to the War Propaganda

 

Abstract

 

In this paper, we try to show how much (mass) media are increasing their impact on the public in the war. Information or credibility as a basic tool in shaping the media in times of crisis and war events lose their importance and, unfortunately, influenced by different political goals, swap places with promotional activities and propaganda. Therefore, it is important to consider the line that connects the political communication, political marketing and pure propaganda, or premeditated and systematic use of the media and their influence in other new, mostly (war) goals. It is interesting to use results from some reduced research and content analysis of newspapers Večernji list and Slobodna Dalmacija, and emphasizes the absurdity of some extreme and unfounded propaganda messages of the media in times of war in the former Yugoslavia.

 

Keywords: mass media, political communication, political marketing, advertising, media manipulation.