Prikaz knjige Predraga Fincija MISTERIJ, IZA SVEGA

Autor prikaza: Sead Alić

Izdavač: FactUM izdavaštvo, Beograd, 2019.

Misterij Mozartovog pisanja

Mozart je nevjerojatno lako skladao. Njegovom geniju divit će se, i divi se, cijeli svijet. No čak i površni poznavatelji Mozartovog života znaju da je ovaj genij glazbe nerijetko skladao kompozicije samo za onoliko instrumenata koliko je glazbenika mogao platiti na koncertima kojima je želio nešto zaraditi  i za koje je sam radio čak i neku vrstu promidžbe.

Nije mi slučajno Mozart prva asocijacija kad želim staviti nekoliko rečenica na papir o knjizi Predraga Fincija Misterij iza svega. Predrag Finci je filozof  koji ostavlja dojam lakoće pisanja. Njegova rečenica nudi pitkost o kojoj mnogi mislioci  mogu samo sanjati. Istovremeno ta pitka, proživljena, duhovna rečenica dosljedno i intenzivno – misli.

No ima još jedna situacija koja povezuje Mozarta i Fincija. Pratitelji društvenih mreža znaju da će upravo od Fincija saznati i koji je nakladnik objavio koju njegovu knjigu, i kada i gdje se ta knjiga može kupiti, pa i tko je i kakvim je tekstom popratio pojavljivanje te knjige. Iz svog stana u Londonu, naš  Mozart odmjerene, lijepe i misaone rečenice – koordinira životom svojih knjiga.

Nerijetko Finci, a tako će biti i u knjizi Misterij iza svega, posegne za pripovjednom dimenzijom. Bogato životno iskustvo i osjetljivost za propitivanje svakog zareza u misli izrečenoj pismom, rezultira pripovjednim misaonim stilom koji nesvjesno gradi otklon od ljubitelja mudrosti i upućuje prema mudrosti samoj.

Iz knjige saznajemo da je fenomenu mističnoga autor sklon od mladosti. Sklonosti prema misteriju pripomogla je činjenica da o nekim autorima (primjerice Meister Eckhardtu) Finci kao student nije mogao dobiti dovoljno informacija od marksistički orijentiranih filozofa koji su tada dominirali filozofijskim katedrama. Autor spominje i vlastita mistička iskustva ne objašnjavajući nam o čemu je riječ. 

Pokušavajući dakle odgovoriti na pitanja svoje mladosti Finci otvara fenomen misterija. Pritom ne zaboravlja naglasiti kako je njegov interes filozofijska dimenzija razumijevanja mističnog, a da se bit tog mističnog može prepoznati u osobnoj preobrazbi.

Autor je dakle oprezan. Premda govori o „zagonetki bića i sveg postojanja“ koji su u temelju mističnog fenomena koji se pokazuje 'misaonom biću' – Finci ne otpušta akademske kočnice. Misterij tako biva 'nabačenim' da bi govorio o sebi više sjenom nego svjetlošću pojma.

„Moj pristup mističnom je uveliko racionalistički“ kaže autor i otvara pitanje: Može li razum interpretirati mistično... Na sličan način je Rudolf Otto postavio pitanje o racionalnom u religiji koje zapravo nikada neće i ne može dohvatiti ono sveto.  Finci želi razborito i uravnoteženo govoriti o mističnom/svetom... „Kao i mistično i sveto – piše Finci –  može se osjetiti i misliti ali nikada do kraja spoznati.“

Dakako, cijelo vrijeme podrazumijeva se različitost misticizma kao „pristupa problemu refleksije od mističnog kao posebnog fenomena i način egzistiranja bića i stvari“ U tom kontekstu autor sugerira nužnost dubokog sjedinjenja razumijevanja i misterija kada kaže: „Da bih razumio mistični tekst moram i sam postati mistik“  

Najbolje stranice knjige svakako su one koje su posvećeno umjetnosti. Tu autor kao da ulazi u horizont koji mu omogućuje jasniji govor i pojmovno približavanje misteriju. To ne čudi jer Finci smatra da se „u umjetničkom djelu susreću  misterij i stvarnost postojanja“, da i sama poezija „nastaje i jest u domeni mističnog“, odnosno da je „pjesnik poput kakvog medija /pa/ može stupiti u kontakt s onima kojih više nema“. Pjesnik postaje mistik a mistik pjesnik: „Pjesnička riječ je uistinu riječ, jedina koja je uvijek Riječ života, njegove ljepote, istine i tajne.“

Na ovom mjestu, čitajući Misterij prije svega, vidio sam dva Fincija. Jedan je (pojednostavljeno govoreno)  profesor hegelovske strogosti i stroge akademske opreznosti, dok je drugi  šelingovski ili gotovo eckhardtovski sklon u onom nepojmovnom (u ovom slučaju umjetničkom) vidjeti, osjetiti, slutiti...rješenje naših postojanja i naših egzistencija, traganja, lutanja, pokušaja: „Riječ pjesnika je zapravo isto što i riječ mistika: da kaže više nego što govor može, imenuje bezimeno i kaže neiskazivo; umjetnik bi htio nadići sve što je riječ i kazati ono što je s onu stranu svakog kazivanja. Mistik bi da njegova istina bude izvan prostora i vremena i izmakne 'ljudskoj uvjetovanosti'. A to bi i umjetnik za svoje djelo, često i za sebe sama. Njihovo suočenje sa tajnom stvarnosti vodi stvarnosti tajne, transcendenciji.“ 

U zanosu, ljubavi, svetosti i igri, Finci pronalazi medije posredstvom kojih se približavamo misteriju. Autor će reći: „Svaki zanos, ljubavni, stvaralački, fizički ili psihički, svaki je sličan mističnom iskustvu i ekstazi o kojoj svjedoče mistici. Svaka vjera je po sebi samoj zanos.“ 

Promišljanje odnosa mistika prema ljubavi donosi nam onog doživljenog i prepoznatljivog Fincija, kako u tekstovima tako isto i u komunikaciji. Finci kaže: „Mistici postavljaju ljubav u središte svog odnosa prema Svetom. Ljubav ovdje znači biti u blizini, bez pohote, bez želje za otimanjem i vladanjem, pristupati Drugom sa željom da se razumije i bude shvaćen.“ 

Vrhunac približavanja misteriju možemo odčitati u Fincijevom pojašnjenju mističnog jedinstva. Finci piše: „Mistično jedinstvo (unio mystica) je metafizički eros prožimanja i sjedinjenja: u stvaralaštvu jedinstvo sa stvorenim, u osjećaju osobne harmonije jedinstvo sa (vlastitim) životom, u vjeri jedinstvo s Bogom. Jedinstvo s drugim. S voljenom. S Osobom. S drugom osobom biti jedno. Vjera nad vjerama.“

Dva su dakle Fincija u ovoj knjizi. Ili ih ja barem vidim. Ovaj skloniji govoru i doživljavanju mističkog jedinstva draži mi je (ako imam pravo birati). To je Finci koji govori o umjetnosti, vjeri, igri, i o onome što ne može stati u riječ. U njemu je ono najljepše Grka, jer:   „Grci nisu htjeli govoriti, pisati, moliti, nego kroz igru dosegnuti svoja božanstva, biti s njima jedno.“

Onaj drugi Finci oprezniji je i uvijek se s izleta u ljepotu mističnog vraća akademski prihvatljivim stavovima. Umjetnost tako donosi tek opis i naznaku mističnog, ono 'kako', ali ne i ono 'što'. To 'što' Finci ipak prepušta pojmu, jer „tek filozofija u potpunosti dohvaća i artikulira njegovu prirodu“. 

Ova lijepa knjiga izraz je duše koja je dugo putovala, koja stoji pred vratima i koja se ne može odlučiti. Možda i nije stvar u odluci autora. Na svakome od nas je u životu odabrati 'svog Fincija' i krenuti putem za koji mislimo da će nas odvesti do zadobivanja svijeta u sebi kao jedinog potpunog ujedinjenja pojmovnog i mističnog. Misterij je univerzalna riječ koja govori o različitim načina tih putovanja.